Riječ

Prvo stvaranje počelo je “bacanjem” riječi sastavljene od dva slova i jednog sloga, Kun, u središte “nepostojećeg”.[1] Putevi od jednine ka množini, od jednoće ka beskrajnosti, počeli su riječju i osvijetljeni su riječima. Prije nego što se u dušama nije čula riječ, između čovjeka i životinje nije bilo razlike, niti između životinje i kamena i zemlje.

Kada je najprije stvoren kalem (pero), on nije znao šta će da piše, i ostao je začuđen. Nakon što mu je na uho šapnuta tajna “riječi”, on je počeo sa vapajima, a mastilo je počelo plakati. I od toga dana do danas, sve danas-sutra, kada pero dođe do riječi, čuje se krik, a mastilo pusti svoje suze.

Da nije riječi, mi ne bismo ništa čuli iz iskona i ne bismo mogli shvatiti tajne naših duša i očiju koje je Uzvišeni Stvoritelj tim tajnama napunio. Zahvaljujući riječi, vasiona je postala jedna izložba, a knjige koje dolaze od Allaha, dželle šânuhu, postale su dokazi. Kada je riječ, poput krune gravirane krizolitom, stavljena na glavu zemaljskog namjesnika, shvatilo se značenje postojanja, i mi smo došli u potpunosti od nje.

Riječ je objedinila i povezala nebesa sa Zemljom i dunjaluk sa Âhiretom. Koliko god da se njena ljepota i veličanstvenost ne vidi u njoj samoj, ipak sve zavisi od nje i ona je izvor svake skrivene ljepote.

Riječ je bajrak koji ruši kule i osvaja tvrđave, toliko važan bajrak da, ako junaci ne bi stali iza njega, ne bi mogli osvojiti čak ni jedno selo. Osvajači nisu mogli ući onamo gdje je riječ ušla, sultâni nisu mogli postići slavu kakvu je riječ postigla, i ni jedan prolaznik na ovom dunjaluku nije mogao duže opstati od nje. Oni koji su došli – otišli su; oni koji su otišli – izbrisani su iz pamćenja i zaboravljeni su, ali riječ je i dalje ostala svježa kao što je uvijek bila.

Oni koji posjeduju lijep govor – oni su nebeski slavuji. Njihovi jezici su radost i olakšanje dušama njihovih prijatelja, a stravični snovi njihovih neprijatelja. “Bajonete riječi”, koji silaze sa njihovih jezika, oštriji su od sablji ratnika i strašniji od kopalja. Doktori su mogli izliječiti rane od mačeva i strijela, ali nikada se nije vidjelo da su mogli izliječiti rane nanijete riječima. Najutjecajnije i najiskrenije riječi izgovarali su vjerovjesnici, zatim, prema svojim deredžama, dobri vjernici sa čistim dušama koje su primale inspiraciju. Oni su kazali svoje riječi koje su, prema potrebi, bile strjelice bačene usred tmina i koje su isprobijale tminu, a prema potrebi, bile su iskre upućene dušama koje su u njima izazvale požar, i, po potrebi, kao kapi milosti koje su okvasile sve četiri strane i pretvorile okolinu u Džennet.

Naročito kada bi uzletjeli golubovi inspiracije, da bi kupili bisere prosute iz njihovih usta, i meleci bi potrčali i padali ispred njihovih koljena.

Dobri govornici su poput Sunca: oni, pored sebe, neprestano osvjetljavaju i svoju okolinu; poput su okeana: u sebi nose najimućnije riznice svijeta, i to ne osjećajući teškoću; i poput svijeća su: osvjetljavaju sve strane, ali uvijek žive spuštene glave i skromno. U narodu su najskromniji među skromnima, a kada su sa Svojim Gospodarem, izvanredno su budni. U svojoj okolini neprestano dijele gomile dijamanata, ali oni to čak ne osjećaju. I ne mogu osjećati to, jer u svome duševnom životu svakog trenutka tragaju za dragocjenijim brilijantima.

Onamo gdje govore i objašnjavaju duhovite priče od krizolita, njihovi glasovi odjekuju poput kijametskog roga, njihove riječi su poput sihra koji opsihri i ljude i džine, a prema njihovim riječima isto kao prema dijamantima sa svih strana trče i oni iz kafana i oni iz mesdžida.

Ne znam da li danas ima takvih mađioničara riječi, koji mogu pokvariti sihr Hârûta i Mârûta! Ono što znam je to da je riječ pala iz ruku na noge. Danas, oni koji se predstavljaju kao dobri govornici uglavnom su bez inspiracije, zatvorene duhovnosti, sa prekinutim odnosima sa Allahom, dželle šânuhu. Zbog toga se umjetnost riječi u velikoj mjeri nalazi u rukama lutalica. Krila vile zvane inspiracija polomljena su; oni osjećaju potrebu za inspiracijom, a vještice slijepog imitiranja su razapele svoje šatore u dušama. Zbog svega toga, ne možemo učiniti ništa drugo, već kazati ono što se kaže prosjacima: “Neka vam je Allah na pomoći”...

[1] Misli se na arapska slova Kef i Nûn.