Neka ostala svojstva našeg Poslanika, s.a.v.s., sa aspekta fetâneta

Neka ostala svojstva našeg Poslanika, s.a.v.s., sa aspekta fetâneta

a. Milost i milosrđe

Milost i milosrđe Allahovoga Poslanika posebna su dimenzija njegove oštroumnosti. U njegovoj milosrdnosti i milosti u isto vrijeme je skrivena posebna dubina njegovog izvanrednog shvatanja stvari. Da, naš Poslanik, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, kao poseban predstavnik milosti i milosrdnosti Uzvišenoga Gospodara, na zemlji je koristio utjecaj ova dva blagoslovljena svojstva poput eliksira i tako zavladao svim dušama. Zapravo, izvan milosrđa, samilosti, mehkoće i iskrenosti sa srca, ne postoji drugo sredstvo koje će u toj mjeri privući skupine ljudi da prihvate nekog čovjeka. Tako je i Allahov Poslanik svojom unutrašnjom finoćom, izvanrednom sposobnošću i oštroumnošću veoma dobro iskoristio milost i milosrđe kao posebnu dimenziju svog fetâneta, što je i poseban dokaz njegovoga poslanstva.

Allah, dželle šânuhu, njega je poslao kao milost svim narodima i svjetovima. Da, on, milost svoga Gospodara prenosi veoma jasno i svijetlo. On je poput izvora usred pustinje, ili poput Kevser-vrela, i ko god uzme posudu i dođe na taj izvor, napuni svoju posudu, a i napije se koliko hoće. Eto, takav je on sa aspekta milosti, poput Kevser-vrela koje je svima pristupačno... Svaki pojedinac koji želi može se od njega okoristiti.

On je svojom impresivnom oštroumnošću, onu milost koja se nalazila u njegovoj prirodi učinio otvorom milosti za lov na srca. Tako onaj ko se nađe u tom čarobnom ozračju, našao se na putu za Džennet i na vrhuncu radosti i sreće. Eto tako je rahmet (milost) čarobni ključ koji se nalazi u ruci Allahovoga Poslanika. On je ovim ključem otključao sve katance koji su bili zahrđali ili se mislilo da se ne mogu otključati, i tako potpalio luč imâna u njihovim srcima.

Taj zlatni ključ je pored svih ljudi predan čovjeku zlatne duše, čija je ruda zlato bez primjesa, hazreti Muhammedu Mustafi, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Jer on je najdostojniji među ljudima da uzme taj ključ. Da, Allah emânet uvijek daje onima koji to zaslužuju, a ključ srca koga je dao ljudima kao emânet dao je Prvaku svih stvorenja na oba svijeta, koji je za to najzaslužniji.

Allah, dželle šânuhu, je njega poslao kao milost svim svjetovima, a on je tu milost izvanredno u jednoj ravnoteži na najljepši način iskoristio. I ravnoteža u milosti je veoma bitna.

Pretjerivanje i zaostajanje u milosti

Isto kao što u svakom poslu postoji pretjerivanje i zaostajanje, tako je i sa upotrebom milosti. Najklasičniji primjer zloupotrebe milosti moguće je primijetiti u idejama i ponašanjima nekih grupa koje sebe smatraju humanistima. Oni, s jedne strane, govore o neuravnoteženom humanizmu i ljubavi, dok, s druge strane, nijedan od njih se iskreno ne interesuje za jednog vjernika i pobožnog čovjeka, i u tome su živi primjer. Kada bi im se dalo fursata, muslimane i pobožne ljude bi popili u kapi vode. Njihova ljubav je samo prema njima samima i onima koji kao oni razmišljaju! Doduše, ova ljubav nije ona koju mi znamo kao ljubav požrtvovanja, već je to ljubav zasnovana na temeljima interesa. Međutim, milost Prvaka svih stvorenja na oba svijeta kretala se prema svima i obuhvatala je i obuhvata ne samo čovječanstvo već sva stvorenja...

Od milosti čiji je predstavnik Allahov Poslanik koriste se vjernici jer je on prema vjernicima raûf (blag) i rahîm (milostiv). Iskren je, blag i veoma merhametli. Od milosti čiji je on predstavnik, pored vjernika, mogu se okoristiti i nevjernici i licemjeri (munafici). Čak od dove milosti na sebi specifičan način ima koristi i melek Džibrîl. Širinu te milosti izmjerite činjenicom da je čak i šejtan pogledao u tu milost i ponadao se.

Milost čiji je on predstavnik nije ograničena određenim ljudima i određenim grupama. On milost ne upotrebljava kao sredstvo eksploatacije, kao što to neki čine.

Prijevara humanizma

Danas je realnost da jedan dio pokreta i pravaca, da bi prevarili ljude, koriste ih kao paravan. Molim vas, koja je razlika između takvih i blizine zmije koja se primakla čovjeku da bi ga ujela? Ljubav koju predstvalja Allahov Poslanik ne smije se pomiješati sa ovom vrstom ljubavi. Da, shvatanje ljubavi u islâmu je, kao i u svim ostalim stvarima, samo po sebi specifično tako što se uspostavlja ravnoteža između ovog i drugog svijeta.

Hazreti Muhammed, ‘alejhi’s-selâm, prihvatio je sve ljude ljubavlju koja je kao poruka obuhvatila cijelo čovječanstvo i sva stvorenja. Ali, kao što smo gore naveli, to njegovo ogromno milosrđe i dubinska milost nije ostala samo kao ideja ispisana na stranicama knjiga, kao što je slučaj sa onima koji su zloupotrijebili ljubav i milosrđe. Suprotno tome, za najkraće vrijeme ta načela su u praksi provedena i predstavljena sa punom iskrenošću. Zapravo, ne postoji nijedna Poslanikova ideja a da nije provedena u praksu. On je u potpunosti bio čovjek akcije i poleta.

Ono što je Allahov Poslanik kazao svojom milošću koja obuhvata sva stvorenja, sa srca i najiskrenije, i ona značenja koja su se uzdizala iz srca kosmosa, uvijek su provedena u praksu. Naprimjer, on je tako poučnim i konkretnim primjerima objasnio kako treba imati nježnosti prema životinjama! Teško je zaboraviti ova dva primjera koja navodi Allahov Poslanik: “Uzvišeni Allah je zbog psa oprostio jednoj nemoralnoj ženi i uveo je u Džennet. Pas je bio pored bunara i od žeđi je isplazio svoj jezik. Baš u tom trenutku je naišla ta žena, koja nije mogla odoljeti, kada je vidjela psa u tom stanju, već je odmah uzela kaiš i vezala za njega cipelu i tako izvadila vode iz bunara i napojila psa. Na taj način je pas spašen od smrti. Ovaj njen postupak prema psu bio je uzrok njenom oprostu i Allah je tako uveo u Džennet.”[1]

Na suprotnom polu, Allahov Poslanik objašnjava slijedeći primjer: “Jedna žena je ušla u Džehennem zbog mačke, jer joj nije davala da jede i pije. Tako je mačka umrla od gladi. Ta žena je zbog toga kažnjena Džehennemom.”[2]

Allahov Poslanik je došao sa dužnošću da dostavi poruku te sveobuhvatne milosti. On je Menhelu’l-azbi’l-mevrûd, odnosno, izvor slatke vode, i ko god spusti svoju kofu u taj izvor, u njemu će naći milosti. Ko bude pio vodu života iz njegove ruke, duhovno će postići besmrtnost.

Kamo sreće kada bi oni koji se nalaze “prisilno nagrađeni” (džebrî lutfî) pored ovog Kevser-vrela znali Poslanikovu vrijednost!

Da ne bi kazane riječi ostale apstraktne, želim navesti nekoliko konkretnih primjera. Ali, prije toga, ne mogu a da vam ne skrenem pažnju na sljedeću činjenicu.

On je u svemu bio na vrhuncu

Oni koji među ljudima napreduju u nekim profesijama, u drugim oblastima su toliko zaostali da to svako može primijetiti.

Naprimjer, jedno vojno lice ili jedan učesnik u ratu, koliko god da je uspješan u vojnoj struci i koliko god da ima uspješnu vojnu karijeru, ponekad u drugim oblastima ne može shvatiti ili osjetiti neke stvari ni koliko jedan čobanin. Čak ponekad, zato što je ovakvoj osobi u karakter ušlo ubijanje, ovaj čovjek nema nimalo saosjećanja jer je, ubijajući druge, u određenoj mjeri zaslijepio svoje osjećaje i nakon toga može da ne osjeti žalost zbog ubistva bilo koga.

Jedan političar je veoma uspješan u politici, ali u toj istoj mjeri može da odustane od istine i tako omalovaži prava drugih ljudi. Odnosno, onoliko koliko je uspješan na polju politike, isto toliko je neuspješan u istinitosti i plemenitosti. Ovo znači, dok se na nekome mjestu uzdiže ka vrhu, na drugome mjestu spušta ka dnu.

Vidite čovjeka koji je sebe bacio u vrtlog pozitivizma i trči da sve dokaže iskustvima i eksperimentima, s druge strane, u njegovom duhovnom životu nije još ni na nuli. Ima onih koji se ponekad na polju razuma uzdižu čak do Everesta, dok u duhovnom životu silaze do Lûtovog jezera.

Koliko ima ljudi koji rade da sve pripišu materiji i čija je pamet sišla u oči, ali su, naspram logike Objave, gluplji od glupih, i naspram tih značenja, oni su slijepi.

Kao što se shvata iz ovog kratkog objašnjenja, ima onih koji, pored toga što su uspješni u određenim oblastima, baš nimalo nisu bili uspješni u oblastima koje su mnogo važnije i od životnog su značaja, odnosno, suprotna svojstva koja se nalaze kod ljudi, kao da djeluju jedna protiv drugih; dok se jedno proširuje i pokazuje svoju snagu, drugo atrofira i ostaje manjkavo.

Međutim, stanje kod Allahovoga Poslanika uopće nije takvo. On je pored toga što je vojskovođa, i čovjek sveobuhvatnog saosjećanja. On vodi politiku, ali isto toliko je plemenit i prijatan... Pored toga što daje važnost iskustvu, on je na samom vrhu duhovnog života.

Najupečatljivije primjere toga moguće je primijetiti u Bici na Uhudu. Zamislite, na tome mjestu je kao šehid poginuo hazreti Hamza, radijallâhu ‘anh, amidža i brat po mlijeku Allahovome Poslaniku, koji ga je volio koliko sebe. Pored toga što je pao kao šehid, tijelo mu je na komade isječeno. Također, tu mu je posječen, kao kada se meso siječe na panju, tetkin sin Abdullâh ibn Džahš, radijallâhu ‘anh. Čak je i njegova mubârek glava ranjena, zubi su mu polomljeni, a tijelo mu je sve bilo u krvi. U toj gužvi, u kojoj su neprijatelji navalili svojom mržnjom i neprijateljstvom i svom svojom snagom u želji da ubiju njega, on, veličanstven nad svim veličanstvenim stvorenjima, u strahu da će ih Allah uništiti zbog njegove krvi koja se prolijeva zemljom, drhteći izgovara riječi: “Allahu moj, oprosti mome narodu jer oni (mene) ne znaju!”[3]

Kako je ovo divno shvatanje milosti: da se moli za one koji hoće da ga ubiju, a ostaje zatvoren proklinjanju i bedovi!

Do osvajanja Mekke – kao da nije bilo zla koje mu njegovi neprijatelji nisu učinili. Samo zamislite: bojkotuju vas, progone vas iz zavičaja i kuća, ostavljaju vas nasred pustinje, zatim okače jedan otrovni ugovor na zid Ka’be i kažu vam: “Sa ovim ljudima koje smo izolovali zabranjena je trgovina na pijacama i zabranjeno vam je s njima stupati u brak...” i tako će vas pod tako teškim uvjetima u pustinji držati tri godine… Čak ni bližnji vam ne mogu pomagati i vi ćete opstajati u životu tako što ćete jesti drveće, lišće i travu. Djeca i starci će umirati od gladi... Baš nimalo ljudskosti i dostojanstva nećete vidjeti... Kao da to nije dovoljno, poslije toga će vas istjerati iz vaših rodnih gruda i prognati u druga mjesta... Čak ni tamo vas neće ostaviti na miru već će vam, različitim varkama i smutnjama, svakoga dana prijetiti... Nakon toga ćete se nekoliko puta sa njima hvatati ukoštac na Bedru, Uhudu i Hendeku, i uvijek ćete biti uznemiravani... Čak će vam oduzeti najprirodnije pravo: da posjetite Ka’bu... Još teže od toga, vratit ćete se prihvatajući naizgled najteže uvjete i, poslije svega toga, Uzvišeni Gospodar će vas počastiti da na čelu velike vojske osvojite Mekku. Da zavladate njom, kako biste se ophodili prema njima? Da li biste mogli reći: “Idite, svi ste slobodni, danas za vas nema prijekora?”[4]

Ja, lično, na svoju odgovornost, da nisam naučio od Poslanika, ne bih se tako ophodio prema njima. Pretpostavljam da već svi vi dijelite isto mišljenje sa mnom. Ali, dok je on ulazio u Ka’bu sa štitom na leđima i glavi, sa mačem u ruci, sa strijelama na ramenu i sa konjem, u isto vrijeme, on je bio junak milosti. Upitao je Mekkelije: “Šta očekujete od mene?”

Svi su odjednom odgovorili: “Ti si čestiti sin čestitoga! Od tebe se samo čestitost može očekivati!”

"On je njima rekao isto što je i hazreti Jûsuf, ’alejhi’s-selâm." (Jûsuf, 12/92), rekao svojoj braći: “Ja vas sada neću koriti” – reče – “Allah će vam oprostiti; od milostivih, On je najmilostiviji.”[5]

On u svome životu nikada nije bio nemaran u predostrožnosti. Ne postoji drugi čovjek koji je toliko zbližio i čvrsto ujedinio tedbîr i tevekkul (predostrožnost i oslanjanje na Allahovu pomoć)!

Kada je izišao na Bedr, isprobao je svoje ashâbe. Svaki od njih je bio poput atomske bombe... i svaki je nosio u sebi entuzijazam koji je bio dovoljan za jednu vojsku. Sa’d ibn Mu’âz, radijallâhu ‘anh, dao je primjer tog entuzijazma kada je kazao: “Allahov Poslaniče, tjeraj svoga konja do Berk-i Gimâda! Nijedan od nas neće za tobom zaostati!” Koliko su naročito misaone riječi ove ličnosti u nastavku njegova govora: “Životi su nam, evo, ovdje, uzmi koji god hoćeš, Allahov Poslaniče! Imeci su nam, evo, ovdje, uzmi koliko god hoćeš i daj kome god hoćeš, Allahov Poslaniče!”[6]

Vojnici su bili spremni. Svi su bili po jedan Sa’d ibn Mu’âz, radijallâhu ‘anh, ali, i pored toga, Allahov Poslanik nije omalovažio predostrožnost te je, bez imalo neopreznosti, izvršio sve potrebne pripreme za bitku. Nakon ove fizičke (fi’lî) dove podigao je i otvorio svoje ruke i počeo se moliti Uzvišenom Gospodaru vapajem koji se uzdizao iz dubina srca. Tako je učio dovu i molio se da je zaboravio na sebe, da mu je čak ogrtač sa njega pao, a on to nije primijetio. Hazreti Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, koji je pratio taj prizor, nije mogao izdržati već mu se približio i ponovo ga ogrnuo ogrtačem rekavši mu: “Dovoljno je, Allahov Poslaniče! Allah tebe nikako neće ožalostiti! Dovoljno je ovoliko molbe i vapaja.”[7]

Da, s jedne strane, toliko mnogo predostrožnosti, a s druge strane, oslanjanje na svoga Gospodara na takvom nivou – to je posebno svojstvo koje može imati samo jedan takav savršeni čovjek...

Univerzalna milost

Kao što sam kazao na početku, Allahov Poslanik je čovjek koji je predstavljao milost od koje su se okoristili svi, i vjernici, i nevjernici, i munafici. Vjernik se okoristio od njega jer on kaže: “Ja sam vjernicima bliži od njih samih...”[8]

Doduše, mufessiri (komentatori Kur’âna), oslanjajući se na âjet: "Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi..." (El-Ahzâb, 33/6), kažu: “Allahov Poslanik je za vjernike veći ponos nego što su oni sami sebi.” Međutim, u suštini, oba značenja su bliska jedno drugom. Mi njega volimo više nego sami sebe, a i Allahov Poslanik one koji ga toliko mnogo vole u istoj mjeri toliko voli, jer je on najplemenitiji čovjek.

Ovo je jedna razumna i logična ljubav. Iako ova ljubav ima svoju osjećajnu stranu, ona je mnogo više dimenzionirana spoznajom i dubokom logikom. Ako bi se malo pregledala i preradila, ona bi u čovjeku pružila takve korijene da bi taj čovjek, isto kao što je Medžnûn tražio svoju Lejlu, tražio na svakome mjestu Allahovoga Poslanika. I sve dok bi ga tražio i prilikom svakog spomena njegovog imena, okvasile bi mu se nosnice; život proveden bez njega u njegovim očima bio bi tuga i bol..., i zbog Poslanika bi plakao i jecao poput naja.

Da, Allahov Poslanik nam je bliži od nas samih. Kako da nije kad mi više puta sami sebi učinimo zlo i loša djela. S druge strane, od njega smo samo vidjeli i osjetili počast, dobrotu, merhamet, saosjećanje i plemenitost. On je predstavnik Allahovog rahmeta. Kada je tako, naravno, da je on nama bliži od nas samih.

On kaže: “Ja sam vjernicima bliži od njih samih...”

Ako želite, pročitajte ovaj âjet: "Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi..." (El-Ahzâb, 33/6) a zatim se u nastavku kaže: “Ko ostavi neki imetak, on pripada njegovoj rodbini, a ko ostavi neki dug i otiđe, to pripada meni.”[9]

U pozadini ovog hadîsa nalazi se sljedeći događaj.

Jednog dana je donijet jedan mejt. Trebalo mu je namaz klanjati. Allahov Poslanik je upitao: “Da li ima dugova?”

Oni koji su bili prisutni kazali su: “Ima, Allahov Poslaniče, i to mnogo dugova!” Nakon toga, Allahov Poslanik je rekao: “Klanjajte vi njemu namaz, a ja dužniku ne mogu klanjati namaz.”

Međutim, i njemu samom je bilo veoma teško u takvoj situaciji. Odmah nakon toga objavljen je gore spomenuti âjet. Kasnije, kada je Allahov Poslanik došao do nekih materijalnih sredstava, rekao je: “Ja sam njegov zastupnik. Oni kojima je nešto dugovao neka dođu kod mene.”[10]

Bliskost Allahovoga Poslanika vjernicima, i na ovom i na drugom svijetu, više nego što su oni sami sebi, je milost. Ova strana njegovog rahmeta vječno će trajati.

On je jedna vrsta milosti i za munâfike. Munâfici, zbog te sveobuhvatne milosti, nisu kažnjeni na ovome svijetu. Dolazili su u džamiju, šetali su među muslimanima i koristili sva prava koja su imali muslimani. Allahov Poslanik u vezi sa njima nije pocijepao zavjesu (da ih drugi vide). Znao je šta većina njih misli u sebi. Čak je to i kazao Huzejfi, radijallâhu ‘anh. Prema predaji, zbog toga je i hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, pratio Huzejfu, radijallâhu ‘anh, i ne bi klanjao namaz onome kome on ne bi klanjao.

Pored toga, islâm ih nije otkrio. Oni su uvijek bili među vjernicima i, u najmanju ruku, ponekada su posumnjali u svoje nevjerništvo. Na taj način im ovosvjetske slasti nisu bile potpuno gorke, jer čovjek koji vjeruje da će nestati, ne može uzeti okusa ovoga svijeta. Ali, ako je imalo posumnjao u svoje nevjerništvo, koliko da kaže: “Možda postoji drugi svijet”, moguće je da nije zagorčao u potpunosti život na ovome svijetu. Eto, u tom smislu Allahov Poslanik je u jednoj mjeri bio milost i za munâfike.

I nevjernik se okoristio milošću Allahovoga Poslanika, jer prijašnje narode i plemena Uzvišeni Gospodar je odjednom uništavao zbog njihovog nevjerovanja i nepokornosti, dok je, nakon dolaska poslanstva Allahovome Poslaniku, ukinuo kaznu potpunog uništenja, zbog čega su se ljudi spasili od jedne takve vrste kazne i patnje. A to je za nevjernike, u ime ovoga svijeta, velika milost.

U vezi s ovim Uzvišeni Gospodar je, obraćajući se Svome Miljeniku, objavio sljedeći âjet: "Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti." (El-Enfâl, 8/33)

Da, zbog poštovanja prema našem Poslaniku, Uzvišeni Gospodar je ukinuo kaznu potpunog uništavanja. Hazreti Mesîh je govorio: "Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si!" (El-Mâida, 5/118)

A pogledajte vrijednosti i dragocjenosti našeg Poslanika kod Allaha te mu se On, Uzvišeni, obraća riječima:

Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio...

Odnosno, sve dok ti budeš među njima živio, Allah ih neće kazniti; sve dok se ti na ovozemaljskoj kugli budeš spominjao i jezicima se tebe budu sjećali..., odnosno, sve dok se ljudi budu kretali tvojim putem, Allah ih neće potpuno, odozdo i odozgo, uništiti.

Jedan od aspekata milosti Allahovoga Poslanika od koje se koriste nevjernici jesu i riječi Allahovoga Poslanika: “Ja sam poslan kao milost, a ne kao onaj koji želi prokletstvo”,[11] odnosno kaže: ja sam došao kao milost od Allaha svima, a nisam poslan kao čovjek koji će željeti zlo i prokletstvo ljudima i moliti da im dolaze belaji i nepogode. Zbog toga je Allahov Poslanik čak i za najveće neprijatelje islâma uvijek tražio uputu i radio na tome planu.

Od svjetlosti koju je donio Allahov Poslanik okoristio se čak i Džibrîl. Jednog dana Poslanik ga je upitao: “Je li Kur’ân i za tebe milost?” Džibrîl mu odgovori: “Jeste, Allahov Poslaniče, jer ni ja nisam bio siguran za svoj kraj, a kada je objavljen âjet: "Kome se drugi (na nebesima) potčinjavaju, tamo pouzdanog (kome su objave u emânet)!" (Et-Tekvîr, 81/21) i ja sam postao siguran.”[12]

I u jednom drugom hadîsu Allahov Poslanik kaže: “Ja sam Muhammed (Mnogo hvaljeni), ja sam Ahmed (Najhvaljeniji), ja sam Mukaffi (Posljednji pejgamber), ja sam Hâšir (poslije mene će nastupiti Hašr-Proživljenje, i u međuvremenu neće biti drugog vjerovjesnika; također će Allah oživjeti ljude ispred mene) i ja sam Poslanik tevbe, pokajanja, i rahmeta, milosti. ”[13]

Vrata tevbe su otvorena do Sudnjega dana jer Allahov Poslanik je pejgamber pokajanja i njegov propis će trajati do Sudnjega dana.

Kada bi on vidio neko dijete da sjedi i plače, sjeo bi pored njega i plakao bi zajedno sa njim. Žalost majke koja plače on bi čuo u svojoj savjesti. Evo još jednog hadîsa koga prenosi Ebû Hurejre, radijallâhu ‘anh, koji je ep saosjećanja svim jezicima: “Kada stanem u namaz i poželim klanjati, čujem plač djeteta. Znajući uzbuđenje njegove majke kada ga čuje, odmah ubrzam i završim namaz.”[14]

Allahov Poslanik je namaze obavljao prilično dugo. Naročito su njegovi nâfile namazi prelazili mogućnosti ashâba. On bi stajao na namaz sa namjerom da klanja jedan takav namaz, a zatim, u toku namaza, ako bi čuo plač djeteta, odmah bi ubrzavao klanjanje, jer u tom periodu i žene su se priključivale džematu da bi klanjale namaz iza Allahovoga Poslanika. Uzimajući u obzir da majka djeteta koje plače može biti u džamiji, Poslanik bi ubrzao namaz i tako olakšavao toj ženi. Tako je on već u svakom poslu bio simbol saosjećanja. Plač jednog djeteta bi ga uznemirio i zaplakao.

Pored ovoliko sveobuhvatnog milosrđa, on je bio uravnotežen. Naprimjer, njegova zadivljujuća milost nikada nije bila prepreka izvršavanju vjerskih kazni, i kazna, ma kakva da je ona bila, bila bi izvršena.

Jedan čovjek iz plemena Benû Mukarrîn je izudarao svoju sluškinju. Sluškinja je došla plačući kod Allahovoga Poslanika. Poslanik je pozvao domaćina ove sluškinje i rekao mu: “Izudarao si je nepravedno! Oslobodi je!”

Ashâbi su rekli: “O Allahov Poslaniče, on nema druge sluškinje.”

Onda je on rekao: “Onda neka nastavi da ih služi, ali kada za to ne bude imalo potrebe neka je oslobodi.”[15]

Da, ako bi dug za ovaj nepravedni šamar ostao za drugi svijet, tamošnji šamari će biti mnogo bolniji. Na osnovu toga, zamjena za šamar treba biti sloboda da bi bilo otkupa od džehennemske patnje na drugome svijetu...

Djeca

Naročito je njegovo saosjećanje prema svojoj djeci bilo posebno. Više puta bi otišao kod porodice gdje je njegov sin Ibrâhîm dojio mlijeko, uzimao ga u svoje naručje i dugo vremena ga milovao.

Kada je Akrâ ibn Hâbis vidio Allahovoga Poslanika kako je uzeo u naručje i miluje hazreti Hasana i Husejna, rekao je: “Ja imam desetero djece, a još nijedno poljubio nisam.” Allahov Poslanik mu odgovori: “Ko nije milostiv, ne zaslužuje milost.”[16]

U jednoj drugoj predaji Akrâ ibn Hârisu je odgovorio: “Šta da ti činim ako je Allah iz tvoga srca izvadio osjećaj milosti?”[17]

U drugom hadîsu kaže: “Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji da bi prema vama bili milostivi oni koji su na nebesima.”[18]

Allahov Poslanik, koliko god da je gajio osjećaj ljubavi i milosti prema bližnjoj rodbini, isto toliko je to činio i prema bližnjim i daljnjim prijateljima.

Abdullah ibn Omer, radijallâhu ‘anh, prenosi:

Sa’d ibn Ubâde se razbolio. Allahov Poslanik je sa nekoliko ashâba otišao u posjetu kod ovog iskrenog prijatelja. Kada je primijetio tužno stanje Sa’da ibn Ubâdea, toliko ga je to potreslo da nije mogao zaustaviti suze već je zaplakao. Njegov plač je i prisutne natjerao na suze. Da se taj plač ne bi pogrešno shvatio, kazao je sljedeće: “Allah nikako neće kazniti nekoga zbog suza i tuge u srcu, ali zbog ovoga hoće”, i pokazao je na jezik.

Da, Allah ne kažnjava zbog suza; suprotno tome, zbog nekih suza oslobađa patnje.

Allahov Poslanik u drugom hadîsu kaže: “Dva su oka koja džehennemska vatra neće dotaći: oko koje plače od straha prema Allahu i oko koje noću stražari na Allahovome Putu.”[19]

Jedno od ova dva oka je pobožnjakovo, a drugo konjanikovo. To su oči onih ljudi koji noći provode u ibâdetu i prolijevaju suze, a danju se poput lavova bore protiv nevjerništva, odnosno, to su oči istinskih vjernika... Zapravo, kada nam se govori o ashâbima, oni su nam opisani: preko noći su zauzeti ibâdetima poput pobožnjaka, a preko dana svaki od njih je poput lava, koji se bori na sve strane za vjeru.

Kada je preselio Osmân ibn Maz’ûn, radijallâhu ‘anh, Allahov Poslanik je trčeći otišao kod njegove kuće. On je bio slavni ashâb s kojim se Allahov Poslanik bio pobratio. Toliko je plakao na njegovoj dženazi i toliko je prolio suza da je izgledalo kao da je njegovo tijelo okupano suzama Allahovoga Poslanika. Baš u tom trenutku jedna od njegovih žena je, ciljajući na Osmâna ibn Maz’ûna, radijallâhu ‘anh, kazala: “Postao je ptica i odletio u Džennet.” Allahov Poslanik je odmah spustio vjeđe i ljutito kazao: “Ja sam Allahov poslanik pa ne znam, a otkud ti znaš da je ušao u Džennet!”[20]

Da, on je bio čovjek ravnoteže. Njegova samilost i plač nikako nisu bila prepreka da ispravi neku grešku. Dok je u plaču i suzama grlio čovjeka za kojeg je govorio da mu je brat, to mu nije bila prepreka da upozori na pretjerane riječi za koje je mislio da nisu na svome mjestu. Jedno je odanost i prijateljstvo, a drugo je pravo. Svake hefte je posjećivao šehide Uhuda, ali nijednom nije kazao: “Odletjeli ste i ušli u Džennet!” A mi, ako čak izgovaramo: “Ako neće oni u Džennet, ko će...” Onda nema potrebe da oduglovačimo...

Zar nije dovoljan dokaz koliki je on simbol samilosti njegovo davanje važnosti onima koji štite siročad? Pogledajte šta kaže: “Ja i onaj koji motri na siroče smo ovako u Džennetu.” Tada je pokazao dva prsta i sastavio ih i tako ukazao koliko je blizu onome koji gleda, motri i odgaja siroče.

Kao da je Allahov Poslanik htio kazati da niko u Džennetu ne može biti između njega i onoga koji motri na siroče.

Milost čak i prema životinjama

Njegova milost je obuhvatala i životinje. Gore sam spomenuo kako je jedna žena zbog mačke ušla u Džehennem i kako je jedna nemoralna žena zbog napajanja vodom žednog psa nagrađena ulaskom u Džennet. Da navedemo još jedan događaj i time završimo ovu temu.

Vraćali su se iz jedne bitke. U vrijeme odmaranja neki ashâbi su vidjeli ptičije gnijezdo, uzeli ptičad i počeli ih milovati. Baš u tom trenutku je došla ptica, majka mladunčadi, i počela uznemireno da se uvija i leti kada je vidjela da su joj mladunčad u njihovim rukama. Kada je Allahov Poslanik ugledao taj prizor, mnogo se naljutio i naredio da se odmah mladunčad vrate u gnijezdo.

Da, njegova milost je obuhvatala i životinje. Zapravo, zar nije Allah jednog od prijašnjih vjerovjesnika prekorio zbog mravinjaka? Ovaj vjerovjesnik je, znajući ili ne, zapalio mravinjak. Nakon toga Allah ga je opomenuo. Sada zamislite, da li je moguće da se drugačije ponaša Allahov Poslanik koji nam prenosi ove primjere i događaje?

Nakon toga, iz njegovog ummeta će se pojaviti takvi da će biti prozvani “gospoda koja ne gazi mrava‘‘, jer oni će na svojim nogama stavljati zvona i tako putovati. Sve zbog toga da bi insekti čuli glas zvona i udaljili se da ih ne bi zgazili... Aman, Allahu moj! Kako su ovo duboki i veličanstveni primjeri jedne univerzalne milosti! Da, iz kruga njegove milosti čak ni mravi nisu isključeni! Da li ovi ljudi, koji čak ni mrava ne gaze, mogu učiniti nekome nasilje? Ne, nemoguće je da oni svjesno i namjerno bilo kome učine nepravdu!

Ibn Abbâs prenosi: “Išli smo zajedno sa Allahovim Poslanikom. Primijetili smo čovjeka kako je zavezao ovcu da bi je zaklao, i pred njenim očima oštri nož. Allahov Poslanik je ovom čovjeku kazao: “Da li želiš da je usmrtiš nekoliko puta?”[21]

U jednom smislu, ovo je bio prijekor za tu osobu.

Prenosi Abdullâh ibn Mes’ûd i Ja’lâ ibn Murre, radijallâhu ‘anhumâ: “Allahov Poslanik je sa nekoliko ashâba ušao u jedan vrt. U uglu vrta stajala je jedna veoma mršava kamila. Kada je ugledala Allahovoga Poslanika, kamila je naglo počela da plače. Prvak svih stvorenja na oba svijeta odmah se približio kamili. Kratko je ostao pored nje, a zatim naredio da se pozove njezin vlasnik i veoma oštro ga upozorio da dobro gleda svoju kamilu.”[22]

Allahov Poslanik, koji je bio pun milosti i ljubavi mnogo više nego što za sebe tvrde današnji humanisti, znao je da sačuva ovu univerzalnu milost od svakog pretjerivanja i uskraćivanja, i putem svoje oštroumnosti, koja je dovoljna svemu, ni u kom slučaju nije pretjerao ili zakazao u tome.

On nikada nije u ime tolerancije loša djela odobravao i nije pravio staklenike grijeha i zala. On je veoma dobro znao da bi ukazivanje tolerancije u ime milosti prema nekom ubici i divljaku značilo kršenje prava hiljadama nedužnih ljudi. Nažalost, želim kazati da je danas takvih vrsta nepravdi više nego ikada. Gorko smo osjetili u bliskoj prošlosti u kakvo stanje je našu zemlju dovela tolerancija prema anarhistima i neprijateljima naših djedova i naše prošlosti; i danas osjećamo posljedice toga. Ako se ljubav i milost ne upotrijebe uravnoteženo, mogu prouzrokovati nezaustavljive posljedice za pojedince i društvo. Međutim, nemoguće je pokazati ijedan događaj u negativnom smislu da je takvo nešto učinio Allahov Poslanik.

Da, on je volio ljude toliko da je sebi gotovo nanosio patnje i štetu. Dokaz tome su pojedina upozorenja Kur’ân-i kerîma.

U Kur’ânu se kaže: “Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?” (El-Kehf, 18/6)

Zaista, zar nije sebe zarobio u jednoj pećini kada je atmosfera poslanstva počela da obuhvata njegov karakter? I Objava mu je po prvi put došla tu, u pećini?! Znači da je on volio ljude te je krenuo tim putem.

U suštini, shvatanje džihâda (borbe) kod Allahovoga Poslanika proizlazilo je iz njegove milosti. Da, možda su ljudi sa aspekta ovog svijeta zbog džihâda imali nekih štetnih posljedica, ali u ime vječnog života i sa tog aspekta toliko mnogo su stekli da će to njihove štete svesti na nulu! Allahov Poslanik je vrhom mača koga je nosio otvarao puteve koji vode ka Džennetu. I ovo je jedna od posebnih dimenzija njegovog slanja kao milosti svim svjetovima i narodima…

b. Njegovo strpljenje

On je i strpljenje svojom oštroumnošću koristio tamo gdje je trebalo i kako je trebalo. Zbog toga su mnogi vrhovi koji su smatrani nedostiživim ostali pod nogama i mnoga tvrda srca i duše poput leda su se pred tim Suncem strpljivosti istopile i krenule Pravim Putem, kao što su bili Ebû Sufjân, Ikrîme i mnogi drugi... Da nije bio toliko strpljiv i podnošljiv, da li bi oni uopće mogli primiti islâm?

Da, on je Rahmeten li’l-âlemîn – Milost svim svjetovima i narodima! Njegova ravnoteža u rahmetu je poseban dokaz njegove oštroumnosti.

c. Hilm-mehkoća našeg Vjerovjesnika prema drugima

U prethodnom poglavlju smo radili na prikazivanju Vjerovjesnika kao najsvjetlijeg ogledala samilosti i milosti Uzvišenoga Gospodara. Iako nije onako kako njemu dolikuje, ipak mislim da je makar malo objašnjeno i da je koliko-toliko data neka ideja o tome na koji način je on održao ravnotežu u svojoj milosti i samilosti i kako je rješavao probleme svojom razboritošću. Potrudit ćemo se da u ovom poglavlju predstavimo blagost Prvaka svih stvorenja, koja je, s jedne strane, posebna dimenzija rahmânijjeta i rahîmijjeta našeg Vjerovjesnika, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.

Blagost (hilm) je poseban zlatni ključ podaren Allahovome Poslaniku. On je tim ključem otvorio mnoga srca i zavladao njima. Da nije bilo njegove blagosti, mnoge nepodnošljive duše bi se suočile sa nekim grubim postupcima i, suprotno današnjem stanju, mnogi bi otvorili front islâmu, a mnogi bi se, možda, zbog tog osjećaja udaljili od njega. Međutim, blagošću Allahovoga Poslanika svemu tome se stalo na put i svi oni koji su trčali ka njemu primili su islâm. Da, blagost je jedno od najodabranijih svojstava koje je Uzvišeni Gospodar dao Svome Miljeniku... I on je prenosio milost, onakvu kakva je. U jednom âjetu koji govori o ovoj temi Uzvišeni Allah kaže: "Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega." (Âl-i Imrân, 3/159)

Kao što se shvata iz ovog âjeta, blagost (hilm) potiče iz milosti. Da je Allahov Poslanik bio grub i oštar, a nije bio takav, svi koji su se nalazili oko njega otišli bi i rasturili se. Ogromna je milost Uzvišenog Allaha te je njega učinio blage ćudi, odnosno, njegovu srž je toliko savršeno stvorio i njegovu bit toliko blagom učinio da se čak ruke koje bi njega dotakle ne bi nikada povrijedile, i kada bi očekivale trn, naišle bi na ružu. A gdje su oni u čija je srca ušao i čijim je dušama vladao da bi od njega bili uznemireni!

Ovaj âjet je objavljen povodom Bitke na Uhudu. Pored toga što je Allahov Poslanik svojim drugovima, do u najsitnije detalje objasnio sve načine taktike i tehnike rata, neshvatanje tanke niti potpune poslušnosti nekih od njih i napuštanje položaja prije nego je došla dozvola bili su uzroci trenutnog poraza muslimana. Možda se, gledajući na ishod, za ovo ne može reći da je potpuni poraz, ali je sigurno da nije bilo ni potpuna pobjeda...

Lažna vijest da je Allahov Poslanik ubijen dovela je mnoge muslimane u paniku. Između ostalih, bilo je i onih koji su taj dan razmišljali kao Enes ibn Nadr, radijallâhu ‘anh. Oni su njima uzvikivali: “Zašto stojite ako je poginuo Resûlullâh?”[23] i tako na Allahovome Putu dali svoje živote. Zapravo, to je i bio put: na putu na kojem je poginuo Najčasniji Poslanik trebalo se boriti i žrtvovati svoje duše.

Da se postupilo prema naređenju Pejgambera, vjerovatno bi se postigao uspjeh. Međutim, koliko je jedno malo neslaganje promijenilo toliko mnogo rezultata i koliko je dovelo u opasnu situaciju! Sada, da na ovoj tački malo stanemo i razmislimo: Da je na čelu ove skupine bio neki drugi vojskovođa, a ne Allahov Poslanik, kako li bi se ponio prema ovim ljudima koji nisu poslušali naređenje ili su suprotno postupili? Da li bi se prema njima ophodio kao da ništa nije bilo? A još da je njihov duhovni i svjetovni vođa... Da, oni su sve što je tačno i istinito naučili od njega. U svojim životima na stotinu puta su bili svjedoci da je u svakom slučaju bio upravu. Eto, jedna takva osoba ih je na početku samog posla čvrsto upozorila da ne napuštaju svoje položaje. Sada su gorko podnosili posljedice neposlušnosti njegovoj riječi. Pored desetine šehida, kao da nije bilo nijednoga koji nije bio ranjen! Lično je ranjen Allahov Poslanik tako što mu je glava povrijeđena, zubi polomljeni i cijelo tijelo ostalo u krvi. Da, da je umjesto Allahovoga Poslanika bio neki drugi vođa, zar se ne bi u najmanju ruku vidjela ljutina na njegovom licu i zar ne bi najmanje kazao neku riječ u smislu podsjećanja na prošlost: “Zar vam nisam kazao da uradite tako” i pokazao neki pokret u tom smislu? U ovoj najosjetljivijoj tački Kur’ân postavlja bedem mislima koje bi mogle proći kroz njega i obraća mu se âjetom koga smo gore naveli.

To je jedan takav osjetljiv trenutak i situacija da čak najmanji gest, mimika i pokret vođe u takvom psihičkom stanju mogu mnogo više utjecati nego u normalnim situacijama. Čak u jednom takvom periodu, kada će ih i najmanji pokret uznemiriti i naljutiti i kada to treba izbjegavati, Kur’ân se obraća Allahovome Poslaniku riječima: "Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine..." (Âl-i Imrân, 3/159)

Ali, ashâbi nimalo nisu promijenili svoje svakidašnje odnose, i poput leptira su se okretali oko Allahovoga Poslanika i nisu se odvajali od njega.

Njegov ahlâk (moral) bio je Kur’ân. U suštini, ono što nam objašnjava Kur’ân je zapravo taj Božanski moral. Zar se ne primjećuje da, iako su ljudi uvijek neposlušni i nepokorni Allahu, On im daje veliku opskrbu. Oni Allahu pripisuju sina i drugove i izmišljaju mnoge druge potvore, a On, Allah, Svojom im sveopćom milošću i dobročinstvom daje razna dobra. Sunce svakog dana svojom toplotom i svjetlošću, a oblaci svojim suzama redovno im trče u pomoć, a na određenim mjestima i u svim vremenskim periodima otvara im puteve ka različitim biljkama i voćkama, no, oni i dalje na sve ove blagodati odgovaraju nezahvalnostima kakve se ne mogu ni zamisliti!

Da, ljudi na toliko mnogo blagodati koje su im podarene ne uzvraćaju zahvalnošću ni jedan milioniti dio. Pored toga, Allah, dželle šânuhu, koji je Blagi (Halîm) ne kažnjava ih odmah i ne mijenja svoj Božanski zakon zbog počinjenih grijeha već im bez prestanka uvijek daje...

Hazreti Muhammed, ‘alejhi’s-selâm, nazvan je tim imenom Uzvišenoga Gospodara i darovan je takvim ahlâkom zbog čega je, što se tiče ove teme, potpuno ogledalo svojstava i imena Uzvišenoga Gospodara. Zapravo, zar mu Kur’ân ne kaže: "...a prema vjernicima je blag i milostiv." (Et-Tevbe, 9/128)

Ne samo on, već i njegov pradjed, hazreti Ibrâhîm, ‘alejhi’s-selâm, kada se spominje, opisuje se kao blag... U vezi sa njim Kur’ân govori ovako: "Ibrâhîm je zaista bio blag-dobrodušan, sažaljiv i odan (Allahu)." (Hûd,11/75)

Ibrâhîm, alejhi’s-selâm, je čovjek čija je blagost bila iznad svakog nivoa. Drhtao je od straha da se ne pojavi neka kazna narodu koji ga je bacio u vatru. On je čovjek koji se do svitanja molio i klanjao... Bio je sažaljiv... U svakom treptaju oka i u svakom događaju i promjeni on se okretao prema izlazima koji vode povratku ka Allahu. Bez imalo prestanka i uvijek svježa srca i pun entuzijazma kucao je, pregibao se i molio na vratima svoga Gospodara.

Allahov Poslanik je sebe uvijek upoređivao sa hazreti Ibrâhîmom, ‘alejhi’s-selâm. Da, on je u blagosti i pokornosti ličio na svoga pradjeda Ibrâhîma, ‘alejhi’s-selâm.

Za sve Allahove prijatelje blagost je veoma bitan temelj. Čovjek treba da se blago odnosi čak i prema onima koji ga na svakom koraku dočekuju mržnjom i neprijateljstvom. Hallâdž je oprostio (halalio) onima koji su mu posjekli ruke, i mučenik ovog stoljeća nije ih proklinjao, već je uvijek, iako je bio u jezeru krvi, učio dovu da spase svoj imân oni koji su ga slali u izgnanstva kao da je zločinac i šetali ga i zatvarali od zatvora do zatvora... Tako je postupao i pokazao im koliko je blagost veličanstvena titula! Kamo sreće da su oni koji su došli poslije njega mogli potpuno shvatiti opčaranost koja se nalazila u njegovoj blagosti!

Ponovo se vraćamo hazreti Ibrâhîmu, alejhi’s-selâm. Neprijatelji su ga bacili u vatru, a Uzvišeni Gospodar je naredio vatri: “O, vatro” – rekosmo Mi – “postani hladna i spasonosna Ibrâhîmu!” (El-Enbijâ, 21/69)

Odnosno: O, vatro, Ibrâhîmu ne budi ni led ni vatra, već između toga dvoga budi “spasonosna, selâmâ”. Jer se Ibrâhîm, alejhi’s-selâm, prije svega tako ophodio prema svima, prema cijelom svijetu. Nije se ljutio i nije se hladno odnosio prema ljudima. On je bio čovjek selâma (mira i spasa). Na isti način je postupio i Uzvišeni Gospodar prema njemu. Da se Ibrâhîm, alejhi’s-selâm, okiti Allahovim ahlâkom, a da Allah, dželle šânuhu, drugačije postupi prema njemu? Nikako! Selâm je lično lijepo ime Uzvišenoga Gospodara... I vatra je, naspram Ibrâhîma, alejhi’s-selâm, postala selâm i stajala kao selâm.

Ovaj moral blagosti koga je započeo hazreti Ibrâhîm, ‘alejhi’s-selâm, do savršenstva je izveo Allahov Poslanik. U periodu kada je čak svoje neprijatelje do temelja uništio i kada je imao sve mogućnosti u svojim rukama, Allahov Poslanik nije ni za koliko dlaku odustao od plemenitosti. Da je htio da kažnjava krivce, da li je ko mogao da se pobuni? Ne! Možda je još na stotine njih poput hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, gledalo u njegove oči i čekalo dozvolu da, poput lav, napadne i glavu odsiječe za neki događaj koji bi ga uznemirio i rastužio. Međutim, on je svaki put smirivao svoje ashâbe i preporučivao im blagost i mir.

Jednog dana je bačeno blato na njegovu mubârek suprugu, u čiju je čestitost apsolutno vjerovao. Kojem god muslimanu da je išaretom ukazao, mogle su pasti glave mnogih munâfika... I svaki bi to jedva čekao da učini. Ali, Allahov Poslanik danima guta izgovorene riječi kao da je gutao trnje, ostaje bez daha i podnosi najteže muke u svojoj savjesti, ali – ne izgovara ništa. Takvo stanje je trajalo sve do trenutka kada je poštovanoj nad poštovanim, ‘Âiši Siddîki, Kur’ânom potvrđena oslobađajuća odluka. Svi ashâbi su gledali u njegova usta da kaže samo dvije riječi (da bi kaznili munâfike).

Ponekad je bilo ljudi koji bi se pojavili pred njim i ponašali se grubo i nekulturno te ga tako vrijeđali. Da je on samo polahko prst podigao i spustio, odjednom bi stotine sablji udarilo po glavi takvog čovjeka. Međutim, on je bio odlučan da te grube postupke uvijek dočeka blago i staloženo. On je toliko pazio da nekoga ne uplaši da, čak, kada bi htio nekome dati i pružiti mač ili nož, prvo bi okrenuo ručku i tupu stranu te bi to tako učinio. Kako bi jedan ovakav čovjek mogao na nepravedan način uzeti nečiju dušu?

On je bio čovjek nježniji od nježnog. Veoma bi ga uznemirilo grubo ponašanje ljudi. Ali, on je takve postupke bacao u more svoje blagosti, rastapao ih, i pored svega toga, prijatno se ponašao. Toliko je njegov svijet osjećaja bio obuhvatan. Zapravo, bolest i ostale uznemirenosti mnogostruko je više doživio nego što smo mi čuli i osjetili. Toliko mnogo da mu je jednoga dana, kada je bio bolestan, Abdullâh ibn Mes’ûd, radijallâhu ‘anh, rekao: “Allahov Poslaniče, goriš kao peć.”[24] Da, nervni sistem Allahovog Poslanika bio je iznimno osjetljiv. Vjerovatno, jedna igla koja bi ga ubola u prst bila bi bolnija nego da nekoga drugog pogodi koplje. Ova osjetljivost je vjerovatno njemu data prema potrebi njegove dužnosti u kojoj je trebao biti osjetljiv. Uznemirenost ovoliko osjetljivog čovjeka zbog grubih postupaka ljudi u okolini, mislim da je u tolikoj mjeri bila i veća. Da je neko drugi u tolikoj mjeri bio pažljiv, svakog dana bi po nekoliko puta rušio sve oko sebe i izazivao nerede u svojoj okolini. Ali, Allahov Poslanik nikada takvo nešto nije učinio, i nije činio, jer je on bio čovjek blagosti.

Ali, ima još nešto: i njegova blagost je bila veoma uravnotežena. Nevjerništvo nekog nevjernika ga je toliko uznemiravalo da bi ga rasplakalo. Da bi neki čovjek krenuo Pravim Putem, činio je sve što je mogao. Međutim, kada bi bila riječ da se provede neka smrtna ili bilo koja druga kazna, on apsolutno ne bi popustio, već bi svakako izvršio kaznu da se radi o bilo kome. Ali, među krivicama zbog kojih je on kažnjavao nijedna nije učinjena prema njemu samome! Suprotno tome, nema krivice koja je njemu nanijeta a da je on nije oprostio!

I u vjerskom životu on je postupao isto: za sebe je uvijek birao teže, a drugima je uvijek olakšavao. Čak, da ne bi otežao svome ummetu i da se ne bi shvatili kao farz, sunnete je uvijek klanjao sam kod kuće. Pored toga, nema drugog čovjeka koji bi toliko dugo mogao klanjati nâfile-namaze kao on. Ponekad je tako i postio dan za danom te se taj post naziva savm-u visâl. On je u ovim veoma teškim poslovima, koje je mogao samo on podnijeti, uvijek bio sam. U suštini, Uzvišeni Gospodar je njemu oprostio sve prošle i buduće grijehe.

Vjerovatno to ima sljedeće značenje: Allah je njemu zatvorio mogućnost da uđe u grijehe još u samom početku, i zaista, i on sam nas obavještava u hadîsima da je u djetinjstvu i na Mi’râdžu prošao kroz jednu duhovnu operaciju. On govori o jednom dijelu svoga tijela koje su mu odsjekli i bacili meleci iz grudi tada, a najjača je mogućnost da se radi o nečemu vezanom za strasti.

Kod Allahovoga Poslanika se nikada nije primijetilo nijedno djelo koje bi se moglo smatrati grijehom. Pored toga, dnevno je više od sedamdeset puta činio tevbu istigfâr. On je, prije svega, bio čovjek poniznosti, shvatanja i samokontrole. Zbog toga što je na svakom koraku za jedan stepen bio bliži Uzvišenom Gospodaru naspram prijašnjeg stepena, on je tražio oprosta gledajući sa aspekta novog stanja koje je stjecao, a uzimajući u obzir staro stanje. Odnosno, on se u svakom novom danu sjećao prijašnjeg dana istigfârom. Mislim da je dovoljan dokaz njegove ogromne blagosti čak i njegovo strpljenje da se kao čovjek bez grijeha nađe među ljudima. Međutim, on je u isto vrijeme doživio mnoge postupke nepoštivanja, ali je, opet, i prema njihovim počiniocima postupao blago.

Buhârî i Muslim prenose od Ebû Sa’îda el-Hudrîja, radijallâhu ‘anh: Allahovom Poslaniku, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, došao je čovjek po imenu Zu’l-Huvejsira. (Vjerovatno da je ovaj čovjek bio porijeklom Mongol, jer se u knjigama Poslanikova životopisa ovako opisuje: Bio je udubljenih očiju; na obrazima su mu se vani isticale jabučaste kosti; lice mu je bilo okruglo i bucmasto; davao je osjećaj da je poput okovanog štita.) Allahov Poslanik je u tom trenutku dijelio plijen. On se drsko obratio Poslaniku riječima: “Budi pravedan, Muhammede!” (Da je nama neko takvo nešto kazao, mislim da bismo se ozbiljno potresli, iako bismo mi, zaista, i mogli biti nepravedni. Međutim, osoba kojoj je ovo rečeno je pejgamber koji je bio zadužen da na svijet donese pravdu.)

Hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, koji je u tom trenutku bio prisutan, skočio je zbog toga i kazao: “Dozvoli mi, Allahov Poslaniče, da odsiječem glavu ovom munâfiku.”

Nakon što je smirio hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, i one koji su mislili kao on, Allahov Poslanik se okrenuo tome čovjeku i rekao mu: “Pobogu čovječe, ako ja nisam pravedan, onda ko je?”

U drugoj predaji stoji da je rekao: “Da nisam pravedan, ja bih propao i bio bih uništen.”

A u trećoj predaji stoji da se tim riječima obratio sagovorniku: “Da ja nisam pravedan, ti bi propao i bio bi uništen.”[25]

Odnosno, ja sam pejgamber, a ti si u svemu dužan da me slijediš. Ako ja nisam (hâšâ – Bože sačuvaj) čovjek na Pravome Putu, ti si propao – jer onda i ti nisi na Pravome Putu...

Kao i uvijek, Allahov Poslanik nije dozvolio onima koji su tu htjeli da ga ubiju – zato što je on bio čovjek savršene blagosti.

Ali, toga dana nije propustio priliku da opiše svojstva tipičnih hâridžija koji će se u budućnosti pojaviti kao najveća smutnja na primjeru Zu’l-Huvejsira. Da, Allahov Poslanik je Allahovom obznanom i dozvolom znao da će ta vrsta ljudi ubuduće izazvati smutnju i nanijeti velike rane Ummetu. Zaista, ono što je kazao Allahov Poslanik potpuno se obistinilo još u periodu vladavine hazreti Alije, radijallâhu ‘anh. Među hâridžijama, koji su se borili protiv hazreti Alije, radijallâhu ‘anh, kod Nehrivana bilo je ljudi koje je Allahov Poslanik opisao...

Da, Prvak svih stvorenja na oba svijeta ni ovom čovjeku nije ništa rekao. Bila bi mu neizbježna smrt samo da je Poslanik glavom mahnuo ili da je samo jedan trenutak nastavio šutjeti na ovaj prijedlog hazreti Omera, radijallâhu ‘anh. Ali, Allahov Poslanik se ponašao onako kako ga je podučio Uzvišeni Gospodar i nije obraćao pažnju na ovakvu vrstu neznalica.

Jer Kur’ân mu je kazao: "...a neznalica se kloni!" (El-A’râf, 7/199)

Nemoj se zaustavljati na njima, odnosno, nemoj da te uznemirava ono što oni rade! Neznalica (džâhil) ponaša se neznalački, a ti nisi neznalica. Kada je tako, onda ti ne možeš da se ponašaš kao što se oni ponašaju prema tebi. Ti posjeduješ blagost i mehke si naravi, i ti si tom svojom blagošću odlučio da zavladaš srcima ljudi. Zaista je tako bilo. Allahov Poslanik je uz pomoć svoje blagosti zavladao srcima ljudi, i to mnogima od kojih se niko nije nadao.

Veliki broj ashâba, radijallâhu ‘anhum, vjerodostojno i jednoglasno prenose: Nakon osvajanja Hajbera jedna žena je ispekla ovcu i u nju stavila malo otrova te pozvala Allahovoga Poslanika na ručak. Jedan od onih koji su se nalazili za sofrom, Bišr ibn Berâ, radijallâhu ‘anh, odmah je umro kada je stavio zalogaj u usta. Znači da je ova žena htjela usmrtiti Allahovoga Poslanika veoma djelotvornim otrovom... Mu’džîza koja se tom prilikom dogodila nije nam sada tema o kojoj govorimo... Kada je Allahov Poslanik stavljao zalogaj u usta, ovca ga je obavijestila da u njoj ima otrova, nakon čega su odmah odnijeli jelo sa sofre i odmah priveli tu ženu kod njega. Ona je priznala krivicu, da je time htjela ubiti Allahovoga Poslanika. Čak se u nekim predajama toj ženi pripisuje da je, kada su je doveli kod Allahovoga Poslanika i upitali zbog čega je to učinila, kazala sljedeće: “Ako si uistinu vjerovjesnik koga je poslao Allah, ovaj otrov tebi neće nauditi, a ako nisi vjerovjesnik, željela sam spasiti ljude od tvoga zla.”

Ashâbi su odmah zatražili da je pogube. Međutim, Allahov Poslanik je u svoje ime ovoj ženi oprostio, ali u ime ubijenog ashâba Bišra, radijallâhu ‘anh, nije ništa kazao.

Vezano za slučaj ove žene, postoje dvije predaje. Prva predaja je da su nasljednici Bišra, radijallâhu ‘anh, na osnovu načela pravičnog poravnanja (kisas) naredili da se ubije, što je učinjeno. Druga predaja je da je primila islâm te da su joj zbog toga oprostili, i tako joj je islâm bio uzrok spasa.

Mi ovdje želimo obratiti pažnju na blagost Allahovoga Poslanika, da je čak oprostio jevrejki koja mu je htjela uzeti život. Kako je ovo divan primjer u ime postizanja vrhunca u blagosti! Da, u savršenom značenju, period blagosti koji je započeo hazreti Ibrâhîm, ’alejhi’s-selâm, dostigao je vrhunac sa Sultânom svih vjerovjesnika! Ebû Dâvûd i Nesâî bilježe od Ebû Hurejrea, radijallâhu ‘anh: Allahov Poslanik je jednog dana sjedio i razgovarao sa svojim drugovima u džamiji, i baš kada je krenuo da se povuče u svoje sretne sobe, jedan beduin ga je otpozadi povukao za džubbe, i čuo mu se glas: “O, Muhammede! Daj mi pravo koje meni pripada? Natovari mi dvije kamile, jer ne daješ ni od svoga, ni od očevog imetka.”

Kolika je ovo drskost i kakva je ovo nekultura! Ovo nepoštivanje koje je počelo obraćanjem Allahovom Poslaniku sa ličnim imenom nastavlja se ostalim riječima. Opet su skočili na noge ashâbi i, naravno, glas hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, jako se čuo, kao da je time povećavao pritisak riječima: “Pusti me da mu otkinem glavu, Allahov Poslaniče!” Ali, Allahov Poslanik se obratio riječima: “Dajte ovom čovjeku ono što traži!”

Ovo naređenje je smirilo hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, i ashâbe.

Zamislite, dovoljno ilustrira koliko je bilo tvrdo srce ovom čovjeku i kakvog je karaktera bio činjenica da se on ovako obratio Poslaniku nakon što je slušao njegov govor, koji raznježuje srca – pa, ima li srca koje je više zaslijepljeno, jer slušati Poslanika nije isto kao slušati nekoga drugog, makar taj drugi bio evlija ili iskusan lider! U suštini, nemoguće je da i mi svojim nedostatnim riječima možemo opisati tu prelijepu atmosferu tokom njegovih predavanja. Ali postoji činjenica koju svi znaju: Allahov Poslanik je tokom svojih predavanja otvarao nove vidike iz pozadine atmosfere svoga bića, zatim je, srcem i savješću koji su postajali u tom trenutku ogledalo manifestacija koje su dolazile od Gospodara, u jednom trenutku i u jednom pokretu one koji su se nalazili pored njega, putem čišćenja koje mijenja stanja kod ljudi, dovodio do vrhunca. Da, makar i veoma kratko trajalo, oni koji su se našli u njegovom prisustvu time su dospijevali do najizabranijih mjesta do kojih može dospjeti čovjek.

U njegovom prisustvu događale su se nezamislive promjene, kada bi njemu neko došao, od njega bi izišao kao da je postao melek: duša bi mu u potpunosti postala čista.

Jedan primjer promjene

Jedna od najbitnijih tajnih zbog čega nijedan evlija ne može da postigne stepen ashâba je činjenica postojanja promjena (insibâga) kod ashâba. U vezi sa tim, velika ličnost našeg stoljeća kaže: “Sam sebe sam u mislima pitao zbog čega ljudi poput Muhjiddina ibn Arebîja ne mogu da se uzdignu do nivoa ashâba. Jednoga dana, dok sam klanjao namaz, Uzvišeni Gospodar mi je dao te sam učinio sedždu poput ashâba. Shvatio sam da je nemoguće doći do stepena ashâba.”[26]

Vjerovatno se ovom velikanu otvorio neki vidik pa mu je rečeno da je sedžda koju je učinio poput sedžde ashâba. Ovdje je bitan zaključak ovog događaja, a taj je: da ovaj velikan kaže da bi za taj jedan rekjat takvog namaza dao sve svoje ibâdete. Međutim, kada sam vidio jednog učenika kojeg je odgojio ovaj velikan kako klanja namaz poput njega, zastidio sam se svojih namaza. Eto, ashâbi su naziv jednog takvog vrha u druženju sa Poslanikom. Jedan rekjat koji ne možemo da klanjamo kako treba uspješno oni su uvijek klanjali u toj duhovnoj atmosferi.

Jer oni su časove uzimali lično od Allahovoga Poslanika. Dodatno tome, u tom periodu sve vjerske teme su bile svježe i originalne. Jednog dana do ušiju im dopre ezan, i to bi bilo dovoljno za određeni period da ih čini uzbudljivim i aktivnim... Drugog dana pred njima bi bila postavljena neka druga Božanska trpeza, odnosno, neki vjerski propis koji bi, poput vansezonskog voća, pred njih bio postavljen, i tako bi ta nebeska sofra ovog puta izazvala novi entuzijazam i volju...

Pored svega toga, čak je i u ovakvim uvjetima i u ovakvoj atmosferi bilo onih čija srca nisu omekšala i nisu prihvatila islâm te su se mogli tako grubo i nepristojno ponašati prema Allahovome Poslaniku... Ta ličnost, finija od svih ljudi, na ovakvu vrstu ponašanja gledala je tolerantno i kao da nije bilo grubog djela a da ga on nije utopio u okean svoje blagosti.

Naravno, on se ponašao računajući na danas, sutra i buduće dane. Da se ponašao oštro i grubo, kako kaže Kur’ân, svi koji su se nalazili u njegovoj okolini bi se razišli i napustili ga. Znači, u jednom smislu, uzrok njihovog nenapuštanja bila je blagost Allahovoga Poslanika. On nije došao da bi vrijeđao ljude i razjedinjavao zajednicu, već je došao da cijelo čovječanstvo dovede do dunjalučke i âhiretske sreće. Čovječanstvo će postići vječni sretni život slijedeći put na koji je on ukazao, što znači, da se u njegovoj perspektivi nalazila vječnost, i on je svoje postupke planirao prema tome nadvremenskom shvatanju.

Hazreti Hâlid, radijallâhu ‘anh, bijaše čovjek koji je na Uhudu nanio veliku štetu muslimanima. Međutim, kada je došao kod Allahovoga Poslanika i primio islâm, tako je dočekan da je već sutradan sebe prihvatio kao da je dio Allahovog Poslanika. Čak u tim danima, kada nije uključen u prvu bitku koja je uslijedila nakon toga, toliko mu je bilo teško da je do sabaha jecajući plakao. A ovo je veoma poučno sa aspekta shvatanja u kolikoj mjeri se sjedinio, u jednom potezu, s Allahovim Poslanikom.

Dvojica ashâba, Amr ibn Âs i Ikrîme, prije prelaska u islâm prema Allahovom Poslaniku ophodili su se veoma loše. Blagost Allahovoga Poslanika toliko ih je omekšala da su kasnije obojica postali poput sablji islâma koje su se borile protiv nevjerništva. Da se nije uzeo u obzir njihov budući stepen do kojeg će oni doći, ove ljude uopće ne bi bilo moguće vidjeti među ashâbima.

I za Hâris ibn Hišâma su svi čuli. Bio je brat Ebû Džehla, a punac Ikrîmeov. Ovaj ashâb je primio islâm malo prije smrti Poslanika. Ibn Hišâm je bio uvijek na strani nevjerništva i u prvim redovima nevjernika sve dok nije primio islâm, a nakon toga je uvijek bio među prvima u borbi za islâm. Konačno je pao kao šehid na Jermûku, i njegovo tijelo je nakon bitke izgledalo kao da je na panju isjeckano, i tako je otišao svome Gospodaru. U posljednjim trenucima života Huzejfetu’l-Adevî mu je pružio čuturicu sa vodom i baš kada je primakao ka ustima da popije vode, čuo je glas iz blizine: i ovaj umukli glas je tražio vode. Ibn Hišâm je odmah odbio čuturicu od svojih usta i mimikom pokazao da odnesu vodu tome što je traži... Svima su poznati detalji ovog događaja... I ova druga osoba, baš kad je htjela popiti vodu, čula je drugi glas koji ječi i traži vode. U međuvremenu, ova druga osoba ukazuje da se napoji treća osoba... I kada su stigli do te treće osobe, ona je već bila preselila... Kada su se povratili ostaloj dvojici, i oni su već zatvorili oči ovome svijetu i preselili ne popivši nijedan gutljaj vode.

Požrtvovanost, to je posebno svojstvo Allahovoga Poslanika! I ashâbi su bili ispred svakog u ovom veličanstvenom svojstvu koje je na njih prešlo družeći se sa Allahovim Poslanikom. Da, on je živio da bi drugi živjeli, i zato se žrtvovao u korist drugih toliko da razum to ne može shvatiti. Kakav je bio on, i drugovi su mu bili takvi. Gore navedeni primjer je samo jedan od njih hiljadu.

Prenosi Zejd ibn Sâ’ne: “Allahov Poslanik je pozajmio kod mene. Tada još nisam bio primio islâm. Došao sam dan ranije nego što smo se dogovorili i tražio sam svoje pravo. Čak sam mu rekao: “Vi, Abdulmuttalibovi sinovi, mnogo ste lijeni u vraćanju dugova.” Na ove moje riječi Omer je ljutito ustao i kazao: “Allahov neprijatelju, da nije ugovora između nas i jevreja, odsjekao bih ti glavu! Pričaj pristojno s Allahovim Poslanikom!” Allahov Poslanik se nasmiješio gledajući u mene. Obratio se Omeru i naredio mu: “Omere, daj pravo ovom čovjeku i dodaj mu još dvadeset sa’a zato što si ga uplašio.”

Nastavak događaja prenosi hazreti Omer, radijallâhu ‘anh: Ustao sam nakon što mi je naredio Allahov Poslanik i krenuo da vratim Zejdu ibn Sâ’neu ono što je bilo neophodno. U međuvremenu, u putu mi je kazao nešto što uopće nisam očekivao: “Omere! Znam da si se naljutio što sam ovako postupio, ali ja sam sve primijetio kod njega što Tevrât kaže za posljednjeg poslanika. U jednoj rečenici Tevrâta se kaže: ‘Njegova blagost ide ispred njegovog neznanja. Napadi neznalica njemu samo povećavaju blagost.’ Ja sam mu se ovako obratio i ovako kazao samo da vidim da li je njegova blagost onakva kao što je opisana u Tevrâtu. Sada vjerujem da je on taj poslanik koji će doći i za kojeg nas je obavijestio Tevrât i najavio ga kao radosnu vijest. Od ovog trenutka, i ja svjedočim i vjerujem da je on posljednji poslanik.”[27]

Allahov Poslanik je, opet blagošću i smirenošću, omekšao srce jevrejskog učenjaka Zejda ibn Sâ’nea i bio mu uzrok da prihvati istinsku vjeru, islâm.

Da, Allahov Poslanik je u tolikoj mjeri bio blag i mehak da drugi nisu mogli podnijeti ono što je on podnosio, ali ta njegova blagost je na njemu specifičan način bila uravnotežena i ustrajna. Prema svim vrstama napada na njega, Allahov Poslanik se blago ophodio, a za svaku nepravdu nanijetu nekom drugom on bi se poput razjarenog lava naljutio i njegova ljutnja ga nikako ne bi prošla sve dok ne bi pravda bila vraćena na svoje mjesto. Prema bilo kome da se učini nepravda i ko god da je učini, postupak Prvaka svih stvorenja na oba svijeta bio bi uvijek isti. A naročito hlabavost prema izvršavanju vjerskih propisa toliko bi ga uzbunila da poslije toga nije znao sjesti i odmoriti se. To nam najjasnije pokazuje koliko je on bio čovjek ravnoteže.

Ove dvije vrste ponašanja, koje izgledaju kontradiktorne, nebeska su svojstva izvanrednog karaktera Allahovoga Poslanika. Sada ćemo navesti nekoliko konkretnih primjera o tome.

Buhârî i Muslim bilježe od Ebû Mes’ûda el-Ensârîja: “Jednog dana je Allahovome Poslaniku došao jedan ashâb. Ovaj ashâb se žalio Allahovome Poslaniku na čovjeka koga je on poslao da imami onima koji nisu mogli dolaziti u (Poslanikovu) džamiju. Naime, dotični imam je mnogo oduglovačio učenje na sabah-namazu. Ashâb koji je došao da se žali kod Allahovoga Poslanika je baš isto ovako rekao: ‘Allahov Poslaniče, zbog toga (imama) dolazi mi da ne idem u džemat, jer mnogo odugovlači u namazima!’”

Nakon ovih njegovih riječi Allahov Poslanik je sastavio vjeđe, naljutio se i izišao na minber te se obratio prisutnima riječima:

“O, ljudi! Vi ljude navodite da mrze! Ko među vama bude imam u namazu, neka olakša namaz, jer među vama ima bolesnih, starih i onih koji imaju neku potrebu!”[28]

I on je lično pazio na to. Ponekad je namaz kao imam klanjao dugo, a ponekad je prema situaciji u džematu veoma kratko klanjao.

Allahov Poslanik je mnogo volio Mu’âza ibn Džebela, radijallâhu ‘anh, ali kada je do njega stigla žalba da dugo (kao imam) klanja jacije, opet se naljutio i upozorio ovog ashâba kojeg je mnogo volio riječima: “Jesi li ti fitna (smutnja), jesi li ti fitna, jesi li ti fitna?”[29]

Usâme ibn Zejd, radijallâhu ‘anh, kao vojskovođa u jednoj vojnoj izvidnici ubio je jednog čovjeka koji je kazao: “Dobro, prihvatam” i tako htio primiti islâm, misleći da je to učinio iz straha. U jednoj drugoj predaji se kaže da je ovaj čovjek proučio Šehâdet. Ali, ako je kazao prvu riječ, onda zaista nije postao musliman. Ne, ako je proučio Šehâdet, to je učinio iz straha. Hazreti Usâme, radijallâhu ‘anh, je tako mislio, ali, po povratku, kada je o tome obaviješten Allahov Poslanik, Prvak svih stvorenja na oba svijeta je odmah pozvao Usâmea, radijallâhu ‘anh, da dođe kod njega. Prvo ga je ispitao i Usâme, radijallâhu ‘anh, ispričao mu je cio događaj kao što je i bilo, ne skrivajući ništa. Nakon toga, Allahov Poslanik se toliko naljutio da je bez prestanka govorio: “Jesi li mu otvorio srce da vidiš?”, i time pokazao da mu je veoma teško pao taj događaj. Čak je toliko ponavljao ovu riječ da je hazreti Usâme, radijallâhu ‘anh, od muke rekao: “Kamo sreće da do ovog dana nisam bio primio islâm i da nisam čuo ove riječi!”[30] A Usâme, radijallâhu ‘anh, porastao je u krilima Allahovoga Poslanika i Allahov Poslanik ga je volio koliko i svoje unuke, hazreti Hasana i hazreti Husejna, radijallâhu ’anhumâ.

Jednog dana je Ebû Zerr, radijallâhu ‘anh, Bilâlu, radijallâhu ‘anh, kazao: ‚‘O, sine crnkinje!‘‘ Kada je Bilâl, radijallâhu ‘anh, došao plačući kod Allahovoga Poslanika i požalio mu se, Allahova Poslanik se naljutio na Ebû Zerra, radijallâhu ‘anh, i upozorio ga riječima: “Kod tebe je ostalo još znakova džâhilijeta!”[31]

U jednoj maloj raspravi između hazreti Ebû Bekra, radijallâhu ‘anh, i hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, Poslanik se obratio hazreti Omeru, radijallâhu ‘anh, koji je uvrijedio hazreti Ebû Bekra, radijallâhu ‘anh, i upozorio ga, te tako pravo hazreti Ebû Bekra, radijallâhu ‘anh, nije ostalo kod Omera, radijallâhu ‘anh. A ipak je Prvak svih stvorenja na oba svijeta i hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, mnogo volio.

Iz ovih i njima sličnih brojnih primjera shvatamo da je i blagost Allahovoga Poslanika, kao i ostala njegova svojstva, bila uravnotežena. Da, kao i u svim stvarima, i u ovom slučaju on je predstavljao potpuno ispravni Pravi Put (Sirât-i mustakîm). Najnepristojnije postupke učinjene njemu Prvak svih stvorenja na oba svijeta kao čovjek blagosti je prihvatao sveobuhvatnom tolerancijom, dok koliko trun učinjeno zlo nekome drugom nije mogao podnijeti i prihvatiti, već je obavezno onoga ko je učinio nepravdu, ma ko to bio, pozivao kod sebe i navodio ga da vrati tuđe pravo.

d. Plemenitost i skromnost

Prije nego što prijeđem na temu, želim vas ukratko podsjetiti na jednu stvar. Govorili smo u poglavlju koje se zove “Izvanredna oštroumnost Allahovoga Poslanika”. Kad smo već dotle stigli, želim još jednom da ponovim: Fetânet (oštroumnost) je logika vjerovjesnika u okviru Objave, koja se čini nedokučivom, što je dokaz njegova vjerovjesništva.

Svaka logika može da naiđe na neku prepreku i da se zaustavi... Nauke ne mogu da prijeđu određenu tačku..., ali poslanička je logika i oštroumnost, koje smo gore opisali, poput goluba koji leti i prelazi sve vrhove koji izgledaju neprevazilazni. I ovo stanje je poseban dokaz njegovoga poslanstva.

Zapravo, u svim, baš u svim stvarima, na kojima radimo da ih objasnimo, trudimo se da shvatimo njegovo poslanstvo. Kada vidimo njegovu strpljivost, onda je nemoguće ne potvrditi da je on Allahov poslanik. Na licu tog strpljenja ispisano je: “Muhammedu‘r-Resûlullâh – Muhammed je Allahov poslanik”. I svaki svjesni čovjek čita taj natpis. Ko bi se drugi mogao tako susresti sa opasnostima i oduprijeti se iskušenjima na takav način i ko bi to drugi mogao biti osim Allahovoga poslanika?!

Ako ga budemo pratili u njegovoj milosti, opet će se pred nama pojaviti lice poput Sunca koje na sve strane obasjava Istinu. Jer Allahov Poslanik je čovjek koji je otvoren saosjećanju, takoreći – beskrajno... I bio je, sa aspekta milosti, teži i plodniji nego što su teški oblaci puni kiše. Suština ove priče nije ništa drugo osim činjenica da je on samo Rahmetun li‘l-‘âlemîn – Milost svim narodima i svjetovima.

Njegova milost nije ostala ograničena samo na čovječanstvo. Vjerovatno se cijela vasiona okoristila, i dalje se koristi njegovom milošću. Tako će biti sve do Sudnjega dana. Da, i mi smo osjetili u svojoj savjesti uzbuđenje poput goluba kada izgubi svoje mladunče i, okrenuvši se prema vlasniku ove ogromne milosti, gledali smo u njegovo lice i radili smo na tome da u njemu vidimo i pokažemo njegovo poslanstvo.

Na kraju smo radili na tome da predstavimo njegovu blagost i podsjetili smo da je blagost jedna dimenzija njegove milosti. Ali sva ova svojstva su po jedna dimenzija njegove oštroumnosti. Ako se oštroumnost (fetânet) bude uzela u obzir sa svih tih aspekata, onda se može shvatiti.

Jedan odlomak iz plemenitosti

Posebna dimenzija njegove milosti, odnosno oštroumnosti je i plemenitost Allahovoga Poslanika. Da to sada malo razjasnimo:

Plemenitost (kerem) je vrlina koja znači dobronamjernost, čast, gošćenje i posluživanje. Kod Arapa, plemenitost je veoma omiljeno svojstvo. Čak kada istražujete predislamsku poeziju, primjećujete da su se tadašnji Arapi ponosili na sljedeći način: Mi smo naše goste poslužili sa toliko i toliko ovaca i krava i zaklali smo toliko i toliko kamila za njih! Da, ta darežljiva usluga prema gostima bila je povod da se ponose, pa čak u tome kao da su se plemena i porodice međusobno natjecale. Naravno, sve ovo što su činili bilo je na račun egoizma. Baš u tom periodu kada je darežljivost i plemenitost bila toliko cijenjena, među njima se pojavila ličnost plemenitija od svih plemenitih ljudi. Ko god bi vidio njegovu plemenitost, ostao bi bez riječi. Ova plemenita ličnost je sve činila samo u ime Allaha, i kada bi nekome poklonio cio svijet, nikada ne bi nijednu riječ progovorio o tome. Čak u stihovima u kojima su pojedini pjesnici opisivali njegovu plemenitost on uopće nije gledao na njihove riječi i prisvajao ih sebi, već ih je povezivao i pripisivao Allahu koji je Ekremu’l-ekremîn (Najplemenitiji od najplemenitijih).

On je bio ogledalo manifestacije i lijepo ime Uzvišenoga Gospodara Kerîm (Plemeniti), koje je bilo odraženo u njemu i kojim je ukazivao na to lijepo ime. Kao i u svakom, i u ovom slučaju on je bio vrhunski predstavnik Uzvišenoga Gospodara... I ne može se pokazati drugi čovjek na ovozemaljskoj kugli koji bi bio plemenitiji od njega.

Put hazreti Muhammeda, ‘alejhi’s-selâm, je plemenitost, a plemenitost je put koji vodi Džennetu. Škrtost, koju Kur’ân naziva šuhh, je put koji čovjeka vodi ka Džehennemu. Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, čak iz daljine kada bi ugledali, prepoznali bi ga odmah po njegovim svojstvima i govorili bi: “Ovo je on.” Veliki mislilac ovog stoljeća Poslanika naziva Jâver-i Ekrem”(Najplemenitiji pomoćnik). On je čovječanstvu jednostavno jedini vodič na putu ka Džennetu. Bez njegova pitanja ne može se ići ka Džennetu. Ako se on ne uzme u obzir, svi proračuni propadaju i bivaju pomiješani. Hazreti Muhammed, ‘alejhi’s-selâm, je zamka proračuna koja uništava sve ljudske proračune i računovođa koji rješava sve zamršene račune. Mi ga, uzimajući jedno od svojstava Stvoritelja, nazivamo Ekremu’l-ekremînom, tj. Najplemenitijim među najplemenitijim ljudima. Jer on je čovjek koji je svojom plemenitošću prešao sve ljudske standarde... i u plemenitosti je zastupnik svoga Gospodara.

Gdje nije mogao gore spomenutim svojstvima, on je osvajao srca svojom plemenitošću. Njegova milost se poput oblaka isparavala, uzdizala i stizala do tačke rose, a zatim je padala kao kiša na svijet u obliku plemenitosti. Padala je i omekšivala sve što je tvrdo i na svakome mjestu pripremala teren za procvat sjemena i razvijanje pupoljaka. Odnosno, svojom blagošću je osvajao srca, a svojom plemenitošću je ovladavao njima. Ako ova dva svojstva ne budete zajedno obrađivali i uzimali u obzir, ne možete shvatiti jedan veoma bitni dio njega.

Da je želio, mogao je postati najimućniji čovjek na svijetu. Zaista, zar Kurejšije, čak u prvim danima njegovog poslanstva, nisu takvo nešto ponudili pod uvjetom da odustane od svoje misije? Kasnije, sve što je trebalo dati muslimanima na Allahovome Putu prolazilo je kroz njegove ruke. Pokloni koji su dolazili od vladara nisu imali granice i nisu se mogli izračunati, ali on nije ni pomislio da bilo šta od toga ostavi za sebe... To mu čak nije ni naumpadalo.

On je sebe uvijek smatrao jednim putnikom, i živio je sa mislima da će u bliskoj budućnosti preseliti sa ovog svijeta. Prema njegovome mišljenju, svijet je jedno drvo ispod kojeg se čovjek nakratko odmara u njegovom hladu tokom dugog putovanja...

Kada je tako, onda na ovome dugom putovanju njegovo srce treba da interesuje ono što je zaista neophodno. Pored toga, on je trebao i da poduči ljude putevima koji vode ljudskosti. Ostat će pod ovim stablom koliko će ostati i poslije toga će nastaviti svoj put. Svrha i cilj su mu bili uzvišeni: doći do Allahovoga zadovoljstva. A dužnost mu je bila da ljude dovede do istog cilja... Za tim je on žudio i čeznuo! Kakve važnosti je imao ovosvjetski imetak za jednog čovjeka u takvoj situaciji? Nikakve!... A nešto što je nikakvo ne zaslužuje da se veže za srce...

On je za svoj individualni život izabrao siromaštvo. To ne znači da je želio da svi budu siromašni. Ali nije volio da se bilo ko pod utjecajem gladnog stomaka muči. Zapravo, zbog tog velikog čovjeka muslimani su za veoma kratko vrijeme postali najimućniji narod na svijetu. Nisu mogli međusobno naći čovjeka kome bi dali sadaku i zekât. Da, godišnji prihod je toliko bio visok! Ali među njima su se nalazili i toliki zâhidi (askete) da, ukoliko su kod kuće imali koliko za dan hrane, ne bi primali nešto novo što bi im se donijelo koliko god da je to bilo privlačno. Ovo je požrtvovanost i duhovna uzvišenost... Ljubav opstanka drugih u životu! Ideal napuštanja slasti raskošnoga života! Ljudi koji se nikada nisu napunili ovakvim osjećajima nikada ih ne mogu shvatiti.

Na jednoj iftarskoj sofri, hazreti Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, poslužen je čašom hladne vode. Kada je približio vodu ka ustima, jecaji su mu se zaustavili u grlu. Prisutni su ga upitali o čemu se radi. Odgovorio je:

“Jednog dana smo sjedili sa Allahovim Poslanikom, sallallâhu‚ alejhi ve sellem. Svojom rukom kao da je nešto odbijao od sebe. Pitao sam ga zbog čega tako radi, a on je rekao:

‘Dunjaluk mi se sa svim svojim ukrasima prikazao i htio je da me navede da ga prihvatim, a ja sam mu kazao: – Udalji se od mene!’ Dunjaluk je kazao: – Iako ćeš se ti spasiti, oni koji će doći poslije tebe neće se moći spasiti od mene!’

Zaplakao sam iz straha da se i meni dunjaluk nije prikazao sa ovom čašom vode da ga prihvatim.”[32]

Međutim, hazreti Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, živio je veoma jednostavno i siromašno. Račun koji će polagati je veoma lahak. Dok je bio halîfa (vladar islamske države) dugo vremena je radio na tome da svoju porodicu snabdijeva tako što je muzao tuđe ovce. Tek je kasnije sebi pripisao pravo na platu. Za mjerilo svoje plate uzeo je prihod najsiromašnijeg stanovnika Medine. Zbog toga je višak para stavljao u jedan ćup, i tu ih sakupljao. Tokom vladavine, koja je trajala dvije i po godine, sakupljao je taj višak na ovaj način. Kada mu se primakla smrt ostavio je testament u kojem je ovaj ćup trebalo da se preda halîfi koji će doći poslije njega. Kada je hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, postao halîfa, podigao je taj ćup i iz njega su počele padati sitne pare... Među njima se nalazilo jedno pismo. U ovom pismu obraća se novom halifi riječima: “Ovo je višak od moje plate. Ja sam sebi za mjerilo uzeo najsiromašnijeg stanovnika Medine. Ostatak plate sam ostavljao u ovom ćupu. Na osnovu toga, ovaj novac pripada državnoj kasi i tamo se treba staviti.”

Kada je hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, pročitao pismo, rekao je: “Ostavio si onima iza sebe veoma težak teret, Ebû Bekre!”

Hazreti Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, naučio je od hazreti Muhammeda, alejhi’s-selâm, da živi ovako asketski. Jer Allahov Poslanik je u praksi dokazao da se tako može živjeti i svojim ličnim postupcima te je njega i ostale ashâbe podučio kako da žive.

Zamislite, Poslanik je posjedovao, prema nekima, dvadesetpeti dio, a prema drugim učenjacima, peti dio od ukupnog plijena, i to na osnovu naredbe Uzvišenoga Gospodara. Odnosno, petina ratnog plijena je bila u ličnom vlasništvu Allahovoga Poslanika. Pravo na upotrebu tog imetka kako on hoće i želi direktno mu je dato od Uzvišenoga Gospodara. Međutim, jednog dana je hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, ušao u njegovu Sobu sreće i počeo da plače. Kada ga je Poslanik upitao zbog čega plače, taj veliki Omer će ovako odgovoriti:

“O, Allahov Poslaniče! Ovosvjetski vladari i Kisre plivaju u svojim imecima, a ti nemaš ništa čak ni da prostreš po podu! Ležiš na hasuri od žbunja, a na tvojoj koži ostaju otisci od toga, a vasiona je radi tebe stvorena!”

Allahov Poslanik mu je odgovorio: “Zar ne želiš, Omere, da ovaj svijet bude njihov, a da Âhiret bude naš?!”[33]

Dok je ovo izgovarao, Allahov Poslanik nije to činio kao što to čini neki siromah koji drugačije ne može da živi, ili poput jadnika koji to izgovara u nemoći da nađe rješenje. Kao što smo gore spomenuli, da je htio, on je mogao biti najimućniji čovjek na svijetu. Pogledajte, da biste bolje shvatili, želim navesti samo plijen koji je prikupljen nakon bitke na Hunejnu: 40.000 ovaca, 24.000 kamila, 6.000 zarobljenika i 4.000 oka srebra, a jedna oka iznosi četiri kilograma.[34]

Ako bismo zamislili plijen iz ostalih vojnih pohoda, zajedno sa poklonima koji su mu dolazili od vladara, onda nije bilo nikakve prepreke da naš Poslanik živi najluksuznijim životom, ali, on je živio životom najsiromašnijeg čovjeka. Sve što bi mu došlo do ruke on bi potpuno podijelio narodu. Jer on je bio otjelovljena plemenitost... Ovoliko plemenit čovjek može biti samo Allahov poslanik...

Allahov Poslanik je sa aspekta odnosa spoljašnosti i unutrašnjosti predstavljao najuravnoteženijeg čovjeka. Isto kao što je njegov vanjski izgled predstavljao strahopoštovanje, a njegova ljepota kao da bi opčinila ljude, isto tako, sa aspekta njegovog unutarnjeg svijeta, u istoj mjeri je utjecao na ljude.

Hazreti Enes, radijallâhu ‘anh, kaže: “Allahov Poslanik je bio najljepši čovjek.”[35] Da, i u pogledu sîreta (života) i sûreta (izgleda) on je bio najljepši među ljudima!

Hazreti Džâbir ibn Semure, radijallâhu ‘anh, svoje utiske opisuje ovako: “Jedne noći smo sjedili u džamiji. Bio je to tačno četrnaesti dan u mjesecu. Iznad nas, na brdu je sjao puni Mjesec. U tom trenutku je u džamiju ušao Allahov Poslanik. Ja sam pogledao prvo u puni Mjesec, a zatim u lice Allahovoga Poslanika: kunem se da je lice Allahovoga Poslanika bilo svjetlije od punog Mjeseca.”[36]

Naša majka, hazreti Âiša, radijallâhu ‘anhâ, u vezi sa tim svoje osjećaje opisuje na sljedeći način: “Žene Egipta su posjekle svoje ruke kada su ugledale Jûsufa, a da su vidjele moga Poslanika, noževe koje su držale u rukama zabole bi u svoja srca!”

Pjesnik Nedîm kaže: “Dao bih sav imetak tuđine za jedan kamen Istanbula.” Da je upoznao u željenoj mjeri Allahovoga Poslanika, rekao bi: Dao bih cio svijet samo za jednu dlaku iz kose Allahovoga Poslanika...

On je bio najljepši čovjek... I nastavljaju se riječi Enesa, radijallâhu ‘anh: “On je bio najdarežljiviji među ljudima.”[37] Allahov Poslanik je u pogledu izgleda i ljepote bio ahsenu‘n-nâs (najljepši među ljudima), a u pogledu srca i volje edžvedu‘n-nâs (najdarežljiviji među ljudima).

Kao što je kazao Ibn Abbâs, radijallâhu ‘anh, on je naročito u mjesecu ramazanu bio darežljiv, poput vjetra koji sve odnosi ispred sebe. Odnosno, posljednje što bi mu ostalo u ruci on bi podijelio. To je pitanje njegove duše i volje. On nije živio samo za sebe, već je uvijek živio za druge. Razmišljajući uvijek za druge, tokom cijelog života nije našao priliku da razmišlja o sebi. Zapravo, nije bilo većeg događaja da ga obraduje od toga da ljude vidi sretnima. Posljednji u redoslijedu za koje se žrtvovao bili su njegovi ukućani i njegovi bližnji. Odnosno, on je uvijek počinjao od daljnjih; prvo bi riješio njihove probleme i darivao ih te bi, tek na samom kraju, dolazio red na njegove bližnje. Ako je trebalo podijeliti plijen, davao je prednost porodicama šehida sa Bedra i Uhuda. Često bi govorio svojim ukućanima: “Dok njima ne udijelim, vama ne mogu ništa dati.”[38]

Ponovo govorimo o blagosti... Da, koliko se srca nije moglo otvoriti ključevima blagosti i drugih veličanstvenih osjećaja, ali su se njemu otvarala ključem plemenitosti. Jedan od njih je i Safvân ibn Umejje.

Kada je Allahov Poslanik krenuo u bitku na Hunejn, posudio je oružje od ovog čovjeka. U plijen prikupljen na Hunejnu Safvân je gledao diveći se, sa čuđenjem i pohlepom. To njegovo stanje je privuklo pažnju Allahovoga Poslanika te mu je rekao: “Ove kamile koje gledaš i koje ti se sviđaju – uzmi, neka su tvoje!”

Između ostaloga, dao mu je još mnogo šta. Safvân se naspram ove darežljivosti začudio i “skamenio”. Ovaj čovjek, čije je srce bilo puno mržnje i neprijateljstva prema Allahovome Poslaniku, odjednom se promijenio. Da, ova plemenitost Allahovoga Poslanika udaljila ga je od mržnje i neprijateljstva, i njemu najmilija i najvoljenija osoba postao je Prvak svih stvorenja na oba svijeta. Svakako da je bilo mnogo važnije pridobiti Safvâna nego hiljade kamila i volova. Allahov Poslanik je učinio ono što je bilo najbitnije. Zaista, ova darežljivost prema Safvânu nije ostala bez rezultata. Kazao je: “U ovolikoj mjeri ovakva plemenitost se može očekivati samo od vjerovjesnika”, i odmah je proučivši Kelime-i šehâdet postao musliman.

Kada bi neko zatražio nešto od njega, ukoliko je to imao, on bi to dao, a ukoliko ne bi imao kod sebe, obećao bi da će mu dati ono što traži. Ponekad se dešavalo da mu je neko tražio jedino odijelo koje je imao na sebi, i on bi ga bez imalo razmišljanja dao.

Došao mu je jedan beduin i tražio nešto od njega. Allahov Poslanik mu je dao što je tražio. Čovjek je ponovo došao i tražio nešto. On mu je ponovo dao. Kada mu je došao po treći put i ponovo tražio nešto, Allahov Poslanik nije imao da mu da već mu je obećao da će mu dati ono što traži, odnosno, prvom prilikom kad mu imetak dođe u ruke, njemu će dati to što želi. Ova situacija je veoma isekirala hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, i uznemirila ga zbog toga što je toliko mnogo bio uznemiren Allahov Poslanik. Podigao se na koljena i ispravio izgovarajući: “Tražili su od tebe, dao si im. Još jednom su tražili, opet si im dao. Ponovo su ti tražili, obećao si da ćeš im dati. Nemoj sebi toliko otežavati, Allahov Poslaniče!” Ali ove riječi se nimalo nisu svidjele Allahovome Poslaniku. Kada je primijetio da je Poslanik malo promijenio lice, Abdullâh ibn Huzâfetu’s-Sehmî je ustao na noge i podržao ga riječima: “Udjeljuj, Allahov Poslaniče, i nikako ne misli da će te Allah ostaviti siromašna i da će ukinuti blagodati prema tebi!” Prvak svih stvorenja na oba svijeta je malo šutio pa je nakon toga kazao: “Meni je naređeno da postupam tako.”[39]

Kako je lijepo kazao Ferazdak: “On nikada, osim na tešehhudu (namaskom sjedenju), nije rekao: ‘Ne!’”

Da nije bilo tešehhuda, i njegova riječ “Ne” bila bi “Da.”

On se bio toliko sjedinio sa riječima “Da”. U okviru šeriatskih granica, što god da bi se zatražilo od njega, on bi odmah na to odgovorio i dao onima koji bilo šta od njega traže.

Da, ni u darežljivosti Sultân vjerovjesnika nije imao sebi slična... Bio je poseban... U toj mjeri, jedna takva darežljivost mogla se objasniti samo poslanstvom.

Pored toga, ako je darežljivost svojstvo koje približava Allahu, kako da Allahov Poslanik ne bude darežljiv? Međutim, on je u bliskosti Allahu iza sebe ostavio čak i Džibrîla...

Zapravo, i sam je kazao: “Darežljiv čovjek je blizu Allaha, Dženneta i ljudi, a daleko je od Džehen­nema! Škrtica je daleko od Allaha, Dženneta i ljudi, a blizu je Džehennemu!”[40]

Knjige džennetsko stablo zvano Tûbâ slikovito opisuju, da su mu korijeni gore, a grane da su mu dolje. Zaista ne znam kako izgleda stablo Tûbâ, ali je Allahov Poslanik jedno takvo “stablo darežljivosti” koje se nadvilo iz Dženneta nad nama, i u to nemamo ni koliko trun sumnje. Onaj koji se sakrije pod grane tog stabla i koji se dohvati za te grane, postat će golub i odlepršati u Džennet.

U vezi s ovim Allahov Poslanik je rekao: “O, ljudi! Allah vam je kao vjeru izabrao islâm. Kada je tako, i vi druženje sa islâmom uljepšajte darežljivošću i lijepim ponašanjem!”[41]

Islâm se kreće putanjom lijepog ponašanja i darežljivosti. Da nemate ništa vezano za lično usavršavanje, opet, samo uz pomoć lijepog ponašanja dostigli biste vrhunce, a darežljivost je jedna od disciplina toga ponašanja.

“Uljepšajte svoju vjeru lijepim ponašanjem i darežljivošću! Darežljivost je poput stabla čiji je korijen u Džennetu, a grane na ovom svijetu. Ko god bude živio ispod tog stabla i bude darežljiv, kad-tad će se dohvatiti za jednu od njegovih grana i dospjeti do Dženneta u kojem se nalazi korijen tog stabla.”[42]

Ako je škrtost jedan vid neuravnoteženosti i utaje, onda je i razbacivanje imetka na sve strane – pretjeranost... Te su obje vrste ponašanja – neuravnoteženost. Poslanička oštroumnost je koristila darežljivost u uzdizanju islâma. Isto kao što je milošću i blagošću ulazio u srca drugih, također je koristio sve ono što mu je Allah podario te bi na taj način ulazio u srca ljudi i otvarao ona koja su smatrana najzatvorenijim i nemogućim da se otvore.

Naša majka hazreti Hatîdža, radijallâhu ‘anhâ, je žena koja se prva probudila prema islâmu. Zapravo, Hatîdža etimološki znači “ona koja se rano rađa”. Ona se rodila petnaest godina prije našeg voljenog Poslanika i prije svih ostalih se probudila i primila islâm. Kod nje, u isto vrijeme, postoji slaganje imena sa njenim karakterom. Ova žena, koja je bila jedna od najimućnijih Mekkelija, sav svoj imetak je potrošila radi Allaha i Njegovoga Poslanika... toliko da, kada je preselila sa ovoga svijeta, možda nije imala novca kupiti čak ni jedan ćefin. Vjerovatno je Allahov Poslanik za nju uzeo ćefine tako što je pozajmio novac od drugih i, po mome mišljenju, najprikladniji način smrti za ovu veliku ženu i za njeno stanje poslije smrti je trebao ovakav biti kao što je i bio. A poznato je da je prije prelaska u islâm bila poznata po svome bogatstvu. Ovaj ogromni imetak do posljednjeg groša je bio potrošen da bi islâm bio gornji. I ovo je jedan poseban primjer slijeđenja Pravoga Puta, Sirât-i mustekîma. Allahov Poslanik je svoju plemenitost koristio takvom oštroumnošću da čak nijedan trun darežljivosti koju je učinio nije otišao uprazno, dok je svaka darežljivost vraćena kao snaga islâma...

I na kraju – njegova skromnost

I njegova skromnost i umjerenost su sjale poput zvijezde kao posebna dimenzija njegove oštroumnosti. Što bi se više povećavao njegov ugled i što je više bio prihvaćan kod drugih, njegova skromnost je bivala sve dublja i dublja. Skromnost kao da je bila rođena zajedno sa njim... I sve do kraja njegovog života se razvijala i održala. Čovjek koji je kazao: “Ko bude skroman radi Allaha, Allah će ga uzdići”,[43] a ujedno i najbolje proveo u praksi jeste hazreti Muhammed, ‘alejhi’s-selâm. On je uvijek sebe smatrao jednim običnim čovjekom među ljudima i nikada se nije izdvajao od ljudi. Postoji jedna lijepa izreka: “Kada si među ljudima, budi jedan od njih!” koja se pripisuje hazreti Aliji, radijallâhu ‘anh. On je cio svoj život proveo u tom smjeru i učinio sve da ostane među ljudima kao jedan od njih.

Da, ovosvjetski položaji i zvanja ne smiju razmaziti čovjeka ili učiniti da sebe zaboravi. Čovjek može biti i kralj ili čuvar polja. Ovo oboje se sjedinjuju u činjenici: biti čovjek. Kada je tako, onda kakvoća odgovornosti koju je na sebe uzeo jedan čovjek ne može ga pretvoriti u drugo stvorenje. Na osnovu toga, čovjek treba uvijek i na svakome mjestu da sebe prihvati jednim od ljudi.

Ako je sistem zvani demokratija, kao što neki smatraju, vrhovni sistem na ovozemaljskoj kugli, onda je islâm do tog vrhunca došao još prije mnogo stoljeća, ali mi islâm u potpunosti ne možemo nazvati sistemom demokratije.

Evo nekoliko fragmenata koji pokazuju savršenost islamskog sistema u društvu.

Kada je hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, došao u sudnicu zbog spora sa jednim pripadnikom druge vjeroispovijesti, sudija Kâdî Šurejh mu je pokazao mjesto gdje će sjesti. Hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, je na licu pokazao nezadovoljstvo zbog ovakvog odnosa zato što je trebao biti u istim uvjetima kao i suparnik. Zamislite, tada je hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, bio halîfa jedne velike države, odnosno, predsjednik države.

Allahov Poslanik se uklapao u životni red i ponašao se kao normalan čovjek. Više puta, ko bi po prvi put došao onamo gdje se on nalazio, ne bi znao ko je Poslanik, ali pokretima ashâba, ili kada bi on počeo pričati, mogao se prepoznati. Prilikom Hidžre većina onih stanovnika Medine koji do toga dana nisu vidjeli Allahovoga Poslanika, toga dana su potrčali da poljube ruku hazreti Ebû Bekru, radijallâhu ‘anh, odnosno, mislili su da je on Allahov Poslanik. Međutim, kada je on ustao i svojim ogrtačem napravio hlad našem Poslaniku, shvatili su ko je Allahov Poslanik. Tako je bilo, jer Allahov Poslanik se nijednim svojim pokretom ili načinom ponašanja nije odvajao od Ebû Bekra, radijallâhu ‘anh.

Kada je prilikom osvajanja Mekke ulazio u grad, kakvom je skromnošću bio ogrnut, svima je poznato. Toliko je bio skroman na svojoj jahalici gotovo da mu je glava doticala sedlo životinje na kojoj je bio. Taj slavni vjerovjesnik je u taj slavni grad ušao tako skromne duše.

U jednom hadîsu, koga prije svih prenosi naša majka hazreti ’Âiša, radijallâhu ‘anhâ, i mnogo drugih ashâba, kaže se: “Allahov Poslanik se u svojoj kući ponašao kao i svaki drugi čovjek. Svoje odijelo je sam krpio, obuću je popravljao i pomagao je svojim suprugama u kućnim poslovima.”[44] Kada je to činio, već je njegovo ime bilo spominjano na sve strane svijeta, i svi su govorili o njemu i vjeri koju je donosio. On je svoje vrijeme tako podijelio da je, pored tolikih važnih odgovornosti, nalazio priliku da radi i ove u hadîsu spomenute poslove. On je zasluživao da bude na vrhu svakog lijepog svojstva, što se obistinilo...

Bio je među ljudima

Znak veličine kod velikih je skromnost i umjerenost, a znak malenkosti je oholost. Allahov Poslanik je bio najveći čovjek među ljudima; onda je i njegova skromnost trebala biti takva...

Allahov Poslanik, koji je prilikom izgradnje džamije kao i svi ostali nosio ćerpič, koji je prilikom kopanja hendeka oko Medine vezao dva kamena za stomak od gladi, a svi ostali po jedan, i koji je čovjeku koji je naspram njega zbog njegovog ponositog stajanja počeo da drhti kao da ga je pogodila groznica kazao: “Brate, ne strahuj, i ja sam, kao i ti, čovjek čija je majka jela suhi hljeb!”[45] bez imalo sumnje bio je najskromniji među ljudima.

One koji stavljaju nogu preko noge kao znak svoje veličine dok sjede u nekoj skupini, sa psihološkog stanovišta držim bolesnima i mogu sa sigurnošću kazati da u njihovim duhovnim životima postoji ozbiljna manjkavost. Allahov Poslanik je sjedio kao i svi ostali i ponašao se kao svi drugi ljudi. Da, svaki njegov pokret odigravao se u određenom krugu edeba (lijepog ponašanja). On je svoju veličinu pokazivao tako što je uvijek svoje lice spuštao na tle i duhovno jačao na sedžadi. “Ko bude skroman radi Allaha, njega će Allah uzdići, a ko se bude oholio, Allah će ga poniziti!”[46]

Skromnost i umjerenost su poput dva krila čovjeka koja mu omogućavaju da poleti ka svijetu veličanstvenijem od veličanstvenog. Allahov Poslanik je svojom skromnošću prešao neuništive prepreke i postao vječni vođa čovječanstva. Pred ovim izvanrednim i odabranim vođom, koji je prevazišao uske dimenzije vremena i mjesta, ljudi su veoma lahko mogli da se pojave i kazali bi ono što žele sasvim slobodno, jer on je i sam bio veoma slobodan čovjek.

Muslim i Ebû Dâvûd bilježe predaju: “Jednog dana je došla žena koja je bila psihički bolesna i kazala Allahovome Poslaniku: ‘O, Allahov Poslaniče, nešto si mi potreban!’ Allahov Poslanik se povukao na drugu stranu puta, saslušao je i riješio joj problem.”[47]

Buhârî bilježi od hazreti Enesa, radijallâhu ’anh, da je jedna sluškinja vukla Allahovoga Poslanika za ruku da bi joj nešto pomogao i on je veoma mirno išao za njom. Za njim su išli ashâbi. I Allahov Poslanik je sa lahkoćom riješio njen problem i vratio se.

Ovaj posao je možda bio brisanje sobe ili razgrtanje veša…, ali što god da je, Allahov Poslanik ga je obavio jer on je bio prirodan čovjek i ovo njegovo ponašanje nikako nije poniženje. Poniženje se nikada nije moglo naći čak ni u njegovim snovima. A i kako da uđe kada je on naspram nevjerništva i nepokornosti bio poput ljutitog lava. I kao što smo gore spomenuli, on je bio najhrabriji među ljudima. Hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, kaže: “Kada bi se uplašili na bojnom polju, mi bismo se sakrili iza Allahovoga Poslanika i njime bismo se štitili.”[48] Sama njegova prisutnost je ulijevala pouzdanje i sigurnost onima koji su se nalazili u njegovoj okolini. Kada je stanje takvo, onda je njegovo ponašanje na ovaj način samo dio njegove skromnosti.

I još jedno poređenje koje govori o njegovoj prirodnosti

Isto kao što skromnost nije poniženje, tako ni oholost nije dostojanstvenost. Allahov Poslanik je i u skromnosti imao određenu mjeru i bio uravnotežen. Da, i ovo njegovo svojstvo nas navodi da kažemo: “Muhammedun Resûlullâh – Muhammed je Allahov poslanik”.

Jedan sudija u sudnici treba biti ozbiljan. To je dostojanstvenost. Međutim, to isto ponašanje kod kuće prema djeci može biti oholost jer čovjek u svojoj kući treba da se prema svojim ukućanima ophodi kao jedan od njih. Ovo su neki kur’ânski propisi i njih je na najljepši način u praksu proveo Allahov Poslanik. Djela onih koji će se pojaviti poslije njega su uzimanje njega za primjer i slijeđenje.

Svako ga može smatrati većim od svih velikana među ljudima, ali ipak on kaže: “Niko ne može ući u Džennet svojim djelima.” Prisutni ga upitaše: “Pa zar ni ti?” Odgovori: “Da, i ja ne bih mogao da nije milosti Uzvišenog Allaha koja će me obuhvatiti.”[49]

Eto, on je toliko jednostavan i prirodan čovjek da može izgovoriti ove riječi. Sebe je među ostalim ljudima smatrao dijelom njih, a zatim je svoje postupke usmjeravao prema tom shvatanju.

Jednog dana je došao hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, i zatražio dozvolu od Allahovoga Poslanika da učini umru (posjetu Ka’bi). Od njega se uzimala dozvola i za umru jer oni su bili disciplinovani ljudi. U svakom svom poslu i za svaki svoj problem trčali su Allahovome Poslaniku i predočili bi mu svoje poslove i probleme. Ko je imao u svojoj kući kćerku za udaju, došao bi njemu i kazao mu: “Allahov Poslaniče, u kući imam kćerku za udaju. Ako želiš da je za nekog udaš, izvoli i naredi nam!” Neko drugi, ako želi uvakufiti svoj vrt, najprije bi došao kod Allahovoga Poslanika i predočio mu namjeru... Ako bi želio neko da uđe u itikâf ili da krene na put, uvijek bi došao Allahovome Poslaniku i uzimao od njega dozvolu. Eto, sada je došao i hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, i tražio dozvolu za umru. Allahov Poslanik nije odbio ovu njegovu želju, već je, pored toga, zatražio nešto što će hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, do kraja života uzbuđivati i davati mu podstreka: “O, brate moj, uključi i nas u svoju dovu, nemoj nas zaboraviti!”[50]

Tim povodom hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, jednog dana će kazati: “Da mi je cio svijet toga dana dat, ne bih se obradovao toliko.”[51]

Dimenzija skromnosti i pobožnosti

Ova njegova skromnost i umjerenost je osvojena srca ponovo osvajala. Ovim osvajanjima on je uzeo za ruku pripadnike svog ummeta i uzdizao ih do vrhova spoznaje od svjetlosti. Omer, radijallâhu ‘anh, je prvim pokretom, zapravo, prešao određenu udaljenost. Ali Allahov Poslanik je njih htio da uzdiže još više, što mu je i pošlo za rukom. Od jedne zajednice beduina napravio je skupinu učitelja i vodiča svim ljudima. Dok je uzdizao ljude ka vrhovima, on je ujedno i samoga sebe uzdizao, i to vertikalno. Ali, paralelno svim dostignućima i uzdignućima koja je postizao, njegova skromnost se samo povećavala, dok je, sa aspekta njegovih strasti, sebe punio osjećajem da je jedan od robova među robovima.

U vjerodostojnim hadîskim zbirkama zabilježen je sljedeći događaj: “Allahov Poslanik je sjedio sa Džibrîlom i razgovarao. Ko zna koliko dana nije bio stavio ništa u svoja usta. Džibrîl je bio njegov najiskreniji prijatelj. U jednoj slaboj predaji kaže se da je rekao Allahovome Poslaniku: “Ja ću nakon tebe na Zemlju sići samo još nekoliko puta.” Jer svijet bez hazreti Muhammeda, ‘alejhi’s-selâma, za Džibrîla je tužan. (Zaista, evo, godinama ovaj svijet je za nas tužan i bolan.) I kazao je Džibrîlu za to svoje stanje: “Danima nisam ništa stavio u svoja usta.”

Odjednom se čuo glas poput grmljavine. Silazio je jedan melek. (U predaji od Taberânîja kaže se da je to bio melek Isrâfîl, ’alejhi’s-selâm.) Džibrîl je obavijestio našeg Poslanika da taj melek silazi na Zemlju po prvi put. Melek je donio selam od Uzvišenoga Gospodara. Allah, dželle dželâluhu, pita Svoga Poslanika: “Želiš li biti poslanik vladar ili poslanik rob?” Allahov Poslanik je naspram ovog prijedloga, koji je došao od Uzvišenoga Gospodara, začuđeno pogledao u Džibrîla. (On je do određene mjere uzimao ders o spoznaji od Džibrîla. Čak se i na Mi’râdžu naš Poslanik zadivio bliskosti Džibrîla Uzvišenome Gospodaru. To je spomenuo jednom prilikom. Da, nije moguće spoznati i znati Uzvišenog Gospodara u mjeri u kojoj ga je znao melek Džibrîl.) Džibrîl je pokazao Allahovome Poslaniku šta da čini tako što mu je kazao: “Muhammede, budi skroman prema svome Gospodaru!”

Zapravo, zar lično Uzvišeni Gospodar jezikom Kur‘âna ne naređuje Svome Poslaniku skromnost riječima: "Spusti krila svoje skromnosti koliko možeš prema vjernicima koji te slijede!" (Eš-Šu’arâ, 26/215)

Poput ovoga, ima još mnogo âjeta u Kur’ânu koji govore o tome. I Allahov Poslanik je poželio ono isto što mu je preporučeno: “Poslanik rob (želim biti).”[52]

Kada je izabrao robovanje, onda je Allah, dželle dželâluhu, učinio da njegovo robovanje bude njegova kruna. Kur‘ân njega na više mjesta opisuje kao roba. I muslimani, kada uče Šehâdet svjedoče da je on Allahov rob i poslanik. Da, on je najprije Allahov rob, a zatim poslanik. Robovanje dolazi prije poslanstva.

Svako može biti rob kome hoće i može nositi o svome vratu obilježje koje im pripada, dok je hazreti Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, i prije i poslije uvijek bio Allahov rob i sluga. Ni u jednom periodu svoga života on se nije poklonio i klanjao nekome drugom. Robovanje je njegovo temeljno svojstvo.

Kao znak tog njegovog svojstva, sa munara se dnevno pet puta spominje da je on Allahov rob, i cijelom svijetu se obznanjuje, pored njegovog poslanstva, i njegovo robovanje. Jer, kao što smo gore kazali, njegovo robovanje dolazi prije njegovog poslanstva.

On je rob. Uzvišeni Gospodar, uzimajući u obzir njegovo robovanje, kaže: "A kad je Allahov rob ustao da mu se pomoli, oni (džini) su se u gomilama oko njega tiskati stali (da bi vidjeli njegov ibâdet)." (El-Džinn, 72/19)

Bilo da se ovdje radi o navali džina na Allahovoga Poslanika ili o mekkanskim mušricima, za nas je veoma bitno da se on u Kur‘ânu spominje sa veličanstvenom titulom Abdullâh, tj. Allahov rob.

U âjetu u kojem se objašnjava da je Kur‘ân Allahov govor i u kojem se izazivaju oni koji u to sumnjaju, za njega se ponovo kaže da je “rob”: “A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.” (El-Bekara, 2/23-24)

Opet Kur‘ân-i kerîm, kada ga opisuje sa aspekta najveće tačke do koje je dospio, opisuje ga robovanjem: “Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (Mesdžidu‘l-harâm) u Hram daleki (Mesdžidu’l-aksâ), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (El-Isrâ, 17/1)

Nakon sveopćeg bojkota i smrti hazreti Hatîdže i Ebû Tâliba, Allahov Poslanik kao da je ostao bez zaštitnika među ljudima. Uzroci su u potpunosti nestali i kada su polomljene njegove podrške te je ostao bez ijedne grane za koju bi se uhvatio, Allah, Koji je Musebbibu‘l-esbâb (Stvoritelj uzroka) pojavio se Svojom potpunom milošću u sazviježđu jednoće. Kao što je rekao mislilac stoljeća: “Svjetlost monoteizma se vidjela na sazviježđu jednoće...”[53] I Allahov Poslanik je pozvan iza nebesa da lično vidi svoga Gospodara, Vladara i Stvoritelja... i tamo je dočekan kao najčasniji gost.

Ovdje nam nije glavni cilj da objašnjavamo Mi’râdž. Zbog toga neću prelaziti na to poglavlje, ali, da bih vam privukao pažnju na temu o kojoj govorimo, prinuđen sam da ukažem na sljedeću činjenicu:

Allah, dželle dželâluhu, govoreći o ovako važnoj mu’džîzi (nadnaravnom događaju), našega Poslanika ne spominje nijednim imenom iz Kur’âna, Indžîla niti Tevrâta, odnosno, ne spominje ga ni kao Muhammeda ili Ahmeda, već, uzimajući u obzir njegovo robovanje, spominje ga kao abduhû, tj. kao Svoga roba. Kao da hoće da se kaže, kada je on rekao: “Ja sam postao rob”, Uzvišeni Allah mu je uzvratio: Ako si ti postao rob, Ja sam robovanje učinio nečim čija je vrijednost i dragocjenost najveća. Zbog toga, tamo gdje hoću spomenuti tvoju vrijednost, dat ću prednost tvome robovanju, i to ću tako učiniti da, kada svaki musliman bude učio Šehâdet, spomenut će tvoje robovanje prije tvoga poslanstva i od tih njihovih glasova će zadrhtiti sve strane svijeta...

Da, sve strane svijeta će uzvikivati i oglašavati da si ti rob Allahov!

Sažetak

U knjigama koje opisuju Allahovoga Poslanika (Šemâil) on je opisan sa svih aspekata. Isto kao što je fizičkim izgledom savršen čovjek, isto tako je i sa duhovnog i karakternog aspekta izvanredna osoba. U jednoj predaji, koja se pripisuje hazreti Aliji, radijallâhu ‘anh, Allahov Poslanik je opisan ovako:

“Allahov Poslanik je bio najdarežljiviji među ljudima u pogledu darežljivosti; bio je najširokogrudniji u pogledu širokogrudnosti.” (Da mu se stavi na leđa teret težine ovog svijeta, on bi, bez prigovora i ne uzdahnuvši, to podigao i nosio. Susreo se sa nezamislivim poteškoćama, ali, naspram svakog zla i muke njemu nanijete, on je odgovarao ljubavlju i lijepim ophođenjem).

“Bio je najtačniji među ljudima u svome govoru”, odnosno, njegove riječi su bile najtačnije. Čak i kada bi se našalio, u njegovim riječima ne bi se mogao pronaći ni četrdeseti dio suprotnosti onoga što je kazao! Čak ni u snu iz njegovih usta nije izašla nijedna laž! Tačno je sjedio, tačno ustajao, tačno govorio, tačno razmišljao i na tačnost je pozivao.

“Bio je veoma prirodne ćudi.” (Kada biste sjeli pored njega, nikako ne biste bili uznemireni. Odmorili biste se kao da sjedite sa svojim drugom. Bio je takve prirode i na tako visokom duhovnom nivou da nijedan čovjek ne može izaći do tog nivoa, ne može sjediti kao on, ne može razmišljati kao on i ne može biti kao on. On se spuštao na nivo prisutnih, a one koji bi se našli pored njega nikada ne bi ugnjetavao i uznemiravao međusobnom razlikom. Kada bi vidio čovjeka da polahko i slabo korača, on bi hodio najsporijim korakom. Zapravo, on je taj koji je i naredio da se tako postupa. Ovaj princip koji je bio sveopći u svim njegovim aspektima života uvijek se i na svakom mjestu nalazio u praksi).

“Bio je najljepšeg ponašanja. S plemenskog aspekta, bio je najboljeg porijekla. Ko god bi ga vidio, zavolio bi ga”,[54] naročito oni koji su se nalazili u njegovoj blizini, jer su ga oni voljeli više od bilo koga drugog čovjeka. Hazreti Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, bio mu je bliži od svih ostalih i volio ga više o bilo kog drugog stvorenja.

Ni prije njega, ni poslije njega nemoguće je naći drugog čovjeka koji bi bio toliko voljen. Neki jezikom, neki svojim ponašanjem, ali, u suštini, svi vjernici su bez prekida iskreno sa srca govorili i govorit će:

Zašto se ova duša tebi toliko divi?
Zašto tvoja ljepota poput dana sja?

Naravno da je tako. Jer on je Miljenik Gospodara svih svjetova...

[1] Buhârî, Enbijâ, 54.; Muslim, Selâm, 153-155.
[2] Buhârî, Musâkât, 9.; Muslim, Selâm, 151-152.
[3] Buhârî, Enbijâ, 54.; Muslim, Džihâd, 104-105.; Kurtûbî, el-Džâmi’ li ahkâmi’l-Kur’ân, 4/199-200.
[4] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 5/74.; Bejhekî, es-Sunenu’l-kubrâ, 9/181.
[5] Bejhekî, es-Sunenu’l-kubrâ, 9/118.
[6] Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 3/264.
[7] Muslim, Džihâd, 58.; Tirmizî, Tefsîr (8) 3.
[8] Buhârî, Kefâlet, 5. i Istikrâd, 11.; Muslim, Džumu’a, 43. i Ferâid, 14-16.
[9] Buhârî, Istikrâd, 11.; Muslim, Ferâid, 14-16
[10] Buhârî, Kefâlet, 5. i Istikrâd, 11.; Muslim, Džumu‘a, 43. i Ferâid, 14-16.
[11] Muslim, Birr, 87.
[12] Kâdî I’jâd, eš-Šifâ, 1/17.
[13] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/395.; Muslim, Fedâil, 126.
[14] Buhârî, Ezân, 65.; Muslim, Salât, 192.
[15] Muslim, Ejmân, 31-33.; Ebû Dâvûd, Edeb, 123.
[16] Buhârî, Edeb, 18.; Muslim, Fedâil, 65.
[17] Buhârî, Edeb, 18.; Muslim, Fedâil, 64.
[18] Tirmizî, Birr, 16.; Ebû Dâvûd, Edeb, 58.
[19] Tirmizî, Fedâilu’l-džihâd, 12.
[20] Buhârî, Dženâiz 3.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/237. i 6/436.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 5/139. i 9/37.
[21] Abdurrezzâk, el-Musannef, 4/493.; Hâkim, el-Mustedrek, 4/257. i 260.; Bejhekî, es-Sunenu’l-kubrâ, 9/280.
[22] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/173.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 9/81.
[23] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 4/31-32.
[24] Buhârî, Merdâ, 3. i 13.; Muslim, Birr, 45.
[25] Buhârî, Menâkib, 25. i Edeb, 95.; Muslim, Zekât, 142-148.
[26] Bediuzzamân, Sözler, (27. Sözün Zeyli).
[27] Ibn Hibbân, Sahîh, 1/521-524.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 5/222-223.; Hâkim, el-Mustedrek, 3/700.; Ibn S’ad, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/361.
[28] Buhârî, ‘Ilm, 28. i Ezân, 61.; Muslim, Salât, 182.
[29] Buhârî, Ezân, 60. i 63.; Muslim, Salât, 178-179.
[30] Buhârî, Megâzî, 45.; Muslim, Îmân, 158-160.; Ibn Abdilberr, Istî’âb, 3/1386.
[31] Buhârî, Îmân, 22. i Edeb, 44.; Muslim, Ejmân, 38-39.; Bejhekî, Šu’abu’l-îmân, 4/288.; Ibn Hadžer, Fethu’l-Bârî, 1/86.
[32] Hâkim, el-Mustedrek, 4/344.; Bejhekî, Šu’abu’l-îmân, 7/365.; Ebû Nu’ajm, Hil-jetu’l-evlijâ, 1/30-31.
[33] Buhârî, Tefsîr, (66), 2.; Muslim, Talâk, 30-31.
[34] Ibn Sa’d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 2/152.
[35] Buhârî, Džihâd, 24.; Muslim, Fedâil, 48.
[36] Dârimî, Mukaddime, 10.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 2/206.; Hâkim, el-Mustedrek, 4/207.
[37] Buhârî, Džihâd, 24.; Muslim, Fedâil, 48.
[38] Ebû Dâvûd, Haradž, 19. i Edeb, 99.
[39] Tirmizî, Šemâil, str. 294.; Taberî, Tehzîbu’l-âsâr, 1/54.
[40] Tirmizî, Birr, 40.
[41] Ibn Asâkîr, Târîh-u Dimešk, 50/289.
[42] Ibn Asâkîr, Târîh-u Dimešk, 50/289.
[43] Muslim, Birr, 69.; Tirmizî, Birr, 82.; Bezzâr, el-Musned, 3/161.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 5/140. (Riječi su prenijete iz el-Mu’džemu’l-evsata).
[44] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 6/256.; Kâdî I-jâd, eš-Šifâ, 1/132.
[45] Ibn Mâdže, Et’ime, 30.
[46] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/76.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 5/140. (Riječi su prenijete iz el-Mu’džemu’l-evsata).
[47] Muslim, Fedâil, 76.; Ebû Dâvûd, Edeb, 12.
[48] Ibn Dža‘d, Musned, str. 372.; Ebû Ja’lâ, Musned, 1/258.; Hâkim, el-Mustedrek, 2/155.
[49] Buhârî, Rikâk, 18.; Muslim, Sifâtu’l-munâfikîn, 71-78.
[50] Tirmizî, Da’vât, 109.; Ebû Dâvûd, Vitr, 23.
[51] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/29.
[52] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/231.; Abdurrezzâk, el-Musannef, 3/183-184.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 7/88.; Bejhekî, Šu’abu’l-îmân, 1/177.
[53] Bediuzzamân, Lem’alar, 1. Lem’a.
[54] Tirmizî, Menâkib, 8. i Šemâil, str. 33.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.