Pisma državnim poglavarima

Pisma državnim poglavarima

Allahov Poslanik, pored toga što je na sve strane poslao ovako različite iskusne ljude da podučavaju i pozivaju u vjeru, s druge strane u istinitu vjeru pozvao je vladare i vođe okolnih država i naroda tako što im je poslao pisma. Ovo je specifičan vid njegovog pozivanja drugih u vjeru.

a. Nedžâšî

Vladar Abesinije bio je Nedžâšî (Negus). Nije bio ashâb jer nije vidio Allahovoga Poslanika, ali jeste bio velikan. Allahov Poslanik je njemu poslao ’Amra ibn Umejjea. U pismu koje je Prvak svih stvorenja na oba svijeta poslao Nedžâšîju pisalo je:

“Od Muhammeda, Allahovoga poslanika, vladaru Abesinije, Nedžâšîji Ashamu:

Selam tebi! Zahvaljujem se Allahu, Vladaru, Svetom, Koji potvrđuje obećanje i Koji sve pazi i prati, i svjedočim da je Îsâ sin Merjemin stvoren Allahovom riječju koju je On Merjemi, djevici nevinoj, časnoj i čistoj dostavio... Pozivam te da vjeruješ u jednog Boga Allaha, Koji druga nema.”[1]

Kao prvo, obraćajući se Nedžâšîju direktno riječima: ‘Selam tebi’, Prvak svih stvorenja na oba svijeta ukazao je da nešto primjećuje kod njega. Da, kao da je Allahov Poslanik svojim očima, pristupačnim nevidljivom svijetu, vidio da će on primiti islâm te mu se obratio ovim riječima.

Kao drugo, upotrijebljeni izrazi i način na koji se obraća su izvanredni. Jer, Allahov Poslanik, prilazeći ovom problemu, spominje hazreti Merjemu, koja u očima Nedžâšîja ima veoma veliku važnost. Zapravo, i za nas je hazreti Merjema u tolikoj mjeri bitna i poštovana jer je ona žena koja je rodila jednog velikog vjerovjesnika i žena kojoj je dolazila duhovna inspiracija.

Ovdje treba obratiti pažnju na jednu činjenicu, a ta je da je Nedžâšî kršćanin i da je Allahov Poslanik u pismu u kojem se obraća njemu spomenuo kur’ânske âjete koji govore o toj temi. Ovo je najutjecajniji i najpravilniji put kojim se stiže do Nedžâšîjeva srca. Zapravo, tako se i dogodilo.

Nedžâšî je sišao sa prijestolja da bi prihvatio pismo, a zatim ga poljubio. Odmah nakon što je pročitano pismo, odazvao se pozivu i obznanio da prima islâm, a nakon toga, ne gubeći vrijeme, izdiktirao je svojim pisarima pismo sljedećeg sadržaja:[2]

“Allahovome poslaniku Muhammedu od abesinijskog vladara Nedžâšîja:

Svjedočim da si Allahov poslanik... Ako mi narediš, odmah ću doći k tebi. Ja sam vladar samo sebi, a ne vladam svojim narodom. Allahov Poslaniče, svjedočim da je istina sve ono što govoriš.”[3]

Nedžâšî je čovjek koji je shvatio smisao imâna (vjerovanja). Jednog dana svojim bližnjima je rekao: “Kamo sreće da sam u zamjeni za ovu vlast bio sluga hazreti Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem!”[4]

I prošlo je nešto vremena od toga. Jednog dana u džamiju je ušao Allahov Poslanik i prisutnima rekao:

“Ustanite da klanjamo dženazu-namaz našem bratu Nedžâšîju.”[5]

Među islamskim pravnicima (fukahâ) o dženazi u odsustvu mrtvaca (mejta) postoje razmimoilaženja. Svi imami mezheba ovu vrstu namaza dozvoljavaju, a imami hanefijskog mezheba tvrde suprotno.[6] Po njihovome mišljenju, kao mu’džîza se Nedžâšîjev tabut našao ispred Allahovoga Poslanika te su mu oni klanjali dženazu u prisustvu njegovog tijela.[7] Ovo je jedno islamskopravno pitanje i nema potrebe da zalazimo u detalje, jer ovdje nije mjesto za to...

b. Heraklije

Allahov Poslanik je drugo pismo poslao Herakliju po Dihjetu’l-Kelbîju. Heraklije je bio bizantijski car. U pismu poslanom Herakliju napisano je slijedeće:

“U ime Allaha, svemu Dobročinitelja, Milostivog:

Od Muhammeda, Allahovog roba i poslanika, vladaru Bizantije Herakliju:

Neka je mir sa onim ko slijedi Uputu! Pozivam te u islâm! Primi islâm bit ćeš spašen! Allah će ti udvostručiti nagradu. Ako okreneš lice i odbiješ ovaj poziv, snosit ćeš i svoj, a i grijeh svih onih koji su u tvome carstvu.

O, sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne zajedničke riječi (dođite da zajedno izgovorimo jednu riječ čije je značenje isto i kod nas i kod vas): da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge bogovima ne smatramo pored Allaha! Pa ako oni ne pristanu i leđa okrenu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!” (Âl-i Imrân, 3/64)

Ove riječi su utjecale na Heraklija. Toga dana tu se našao i Ebû Sufjân. Između vladara i Ebû Sufjâna vodio se slijedeći razgovor:

Heraklije: Kakvog je porijekla ovaj čovjek (Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem)?

– On je uglednog porijekla – odgovorio je Ebû Sufjân.

– Da li je iko od vaših predaka za sebe tvrdio ovakvo nešto, slično njemu?

– Nije.

– Da li je među njegovim precima bilo vladara?

– Ne, nije bilo takvih!

– Da li ga slijede siromašni ili ugledni ljudi od položaja?

– Većinom siromašni.

– Da li se broj njegovih pristalica povećava ili smanjuje?

– Svakog dana se povećava.

– Da li je ikada u životu slagao?

– Ne, niko od nas ga nije čuo da laže!

– Da li je ikada pronevjerio ikoga?

– Do sada nije, ali ne znam za ubuduće.

Eto kako je govorio Ebû Sufjân iako još nije bio musliman i pored toga što je bio ogorčeni neprijatelj Allahovome Poslaniku. Toga dana je u svome govoru mogao ubaciti malo sumnje samo u posljednjoj rečenici.

Heraklije je ponavljao sve odgovore Ebû Sufjâna i kazao da su sve to dokazi poslanstva Allahovoga Poslanika, a zatim je pozvao svoga vrhovnog svećenika i pitao ga za njegovo mišljenje, te mu je i on kazao da isto misli. Po jednoj predaji, Heraklije je iskazao svoje vjerovanje riječima: “Za veoma kratko vrijeme ova mjesta po kojima gazim bit će njegova.”[8] Tako je kazao i tako se u potpunosti obistinilo.

Međutim, čuvši došaptavanje svećenika, Heraklije mijenja tok svojih riječi i kaže: “Ja sam vas iskušao da vidim koliko ste vezani za svoju vjeru...”, dok je glavni vjerski svećenik povjerovao u islâm i u odsustvu dao prisegu Allahovome Poslaniku.[9]

c. Ostali

Naš Vjerovjesnik je još na mnogo mjesta i mnogima poslao pisma. Neki od njih odazvali su se tome pozivu pa su primili islâm, dok su neki, iako nisu primili islâm, iskazali svoje poštovanje prema Allahovome Poslaniku. Naprimjer, jedan od takvih je vođa Kopta Mukavkis. Allahov Poslanik je njemu poslao Hâtiba ibn Ebî Beltâa, radijallâhu ‘anh. Zaista, Mukavkis nije primio islâm, međutim, on je Hâtiba, sve dok se nalazio kod njega gostio i po njemu poslao poklone Allahovome Poslaniku. Naša majka, supruga Poslanikova Mârija, bila je jedna od tih poklona. Allahov Poslanik ju je uzeo za suprugu i sa njom je imao sina Ibrâhîma.[10] Ujedno, među tim poklonima nalazila se i jedna bijela mazga. Ova mazga, po imenu Duldul, tada je bila prva mazga koju su Arapi vidjeli.[11]

S druge strane, Kisrâ je pocijepao i bacio pismo koje mu je poslao Allahov Poslanik. To se njemu vratilo tako što mu je vlast propala i nakon kratkog vremena Iran se raspao na nekoliko dijelova.[12]

Poziv Allahovoga Poslanika u islâm bio je internacionalnog tipa zato što je on pozvao, ukratko rečeno, cijeli svijet pozivajući vladare, predstavnike zemalja i prvake mnogih plemena. Tako je svakog dana, malo-pomalo, ulazio u srca ljudi i njima zavladao. Kao da je kod sebe imao neku svetu privlačnost i kao da je ljude privlačio sebi nekim tajnim konopcima. Ko god je upao u krug njegove privlačnosti, bilo da se radi o pojedincu ili skupini, u isto vrijeme bi se sjedinio sa svijetom svjetlosti. Nakon što je zavladao dušama na taj način, borba protiv njega nije se razlikovala od bacanja blata na Sunce. Ovo se može nazvati i praznim trzajima.

Doista, za kratko vrijeme je tako bilo. Ko god se od tog dana borio protiv njega, shvatio je da je sve činio uprazno i na kraju bi mu se pridružio...

[2] Ibn Sa’d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/258-259.; Halebî, Insânu’l-’ujûn, 3/293.
[3] Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 2/132.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 3/84.
[4] V.: Ebû Dâvûd, Dženâiz, 56.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/461.
[5] Buhârî, Dženâiz, 4,65.; Muslim, Dženâiz, 62-67.
[6] Ibn Kudâme, el-Mugnî, 2/195.; Džezîrî, el-Fikhu ‘ale’l-mezâhibi’l-erba’a, 1/522.
[7] Serahsî, el-Mebsût, 2/67.; Kurtûbî, el-Džâmi li ahkâmi’l-Kur’ân, 2/82.; Ibn Humâm, Šerhu Fethi’l-kadîr, 2/117-118.
[8] Buhârî, Bed’u’l-vahj, 6.
[9] Buhârî, Bed’u’l-vahj, 6.
[10] Ibn Sa’d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/260.; Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 2/128.
[11] Ibn Sa’d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/136., 260. i 491.; Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 2/128.
[12] Buhârî, ‘Ilm, 7.; Ibn Hadžer, Fethu’l-Bârî, 13/242.; Nevevî, Šerhu Sahîh-i Muslim, 18/42.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.