Poslanik, s.a.v.s., i njegove riječi sa aspekta fetâneta

Poslanik, s.a.v.s., i njegove riječi sa aspekta fetâneta

Posebna dimenzija fetâneta (oštroumnosti) Allahovoga Poslanika primjećuje se u činjenici da je on govorio kratke, ali veoma poučne riječi. Da, on je sultân riječi! Kako i da ne bude kada ga je Uzvišeni Gospodar poslao da bude prevodilac Njegovih Riječi!

Do danas je veoma dosta lijepih riječi kazano prema svačijem stepenu od strane onih koji su bili jaki u govoru, ali u riječima Najljepšeg među najljepšima, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, postoji posebno značenje, poseban ukus i posebna slast.

Njegov govor toliko je sladak, a izrazi toliko sugestivni da, kada on, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, govori, glave se okreću, pogledi se mijenjaju, srce hoće da stane, razum i rasuđivanje odlože oružje, ljudski osjećaji se probude i duša dobije krila. Allah je njegovome jeziku podario takvu snagu da bi se oni koji su imali sreće da ga slušaju čudili i jezici kao da su im bili vezani iz strahopoštovanja što se nalaze pred Sultânom riječi, čiji su izrazi puni suštine, a govor krajnje sugestivan... Kad god se počnu slivati bistre kapi mudrosti iz njegovih usana, govor razumnih i mudrih zastane… Kad god on, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, počne objašnjavati dobrotu, ljepotu i istinu, šećer i šerbet njegovih usta zavlada dušama slušalaca… Kad god cilja svojim zapaljivim govorom na zla djela nevjerništva, zlodjela se stanu daviti u vlastitoj ružnoći..., a kada jasno i glasno navede dokaze i potvrde istinitosti svoje misije, on stavi okove na jezike svih tmurnih duša i porazi sve tmine... On je, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, bio svjestan svih tih njegovih mogućnosti, i u smislu tahdîs-i ni’meta (spominjanje i pokazivanje Allahovih blagodati s namjerom da Mu se zahvali na njima) nije smatrao greškom spominjati ih, zbog čega je jednom prilikom, nabrajajući darove svoga Gospodara, kazao:

“Ja sam Muhammed, vjerovjesnik koji ne zna čitati i pisati! Ja sam potpomognut prvom i posljednjom riječju i dževâmiu’l-kelimom – jezgrovitim govorom…”[1]

I kazao je svojim svijetlim govorom da je govornik Slavljenoga Gospodara i za prošlost i za budućnost riječima:

“O, ljudi, ja sam počašćen jezgrovitim govorom i posljednjom riječju koja sve rješava i razdvaja.”[2]

Zaista je on Prvak svih dostojanstvenika, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, svojim uzdasima koji život daju bio jedan takav slavuj koji je učio ilahije u Gospodarovoj bašči ružama da, kada god bi “zapjevao”, stavio bi svoju dušu na njezin jezik i jezikom duše izgovarao zadivljujuće stihove. Njegove riječi, koje su svježije od najsvježijih i koje su pustile svoje pupoljke na granama njegove bašče, ne liče na zrna koja su se pojavila u proljećima drugih, niti na cvjetove koji su se probudili u svitanjima drugih! Na sofri njegovih riječi sve je mlado poput pupoljka. Sve je novo poput pupoljka na kome je pala rana rosa. I u ovoj ranoj rosi upoznati i okusiti, a zatim i osjetiti sve blagodati sa njihovim dubinama, pošlo je za rukom samo prvim sretnicima ove misije.

Sultân govora, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, od dragulja riječi je napravio jedan takav mač da, kada je njime samo jednom krenuo prema glavama crtajući spirale, svi lažni i izmišljeni govori su pobjegli tamo gdje se kriju slijepi miševi i sve bajke su našle utočište kod Anke iza planine Kâf. Iz njegovih izraza i govora potekle su takve česme da su odjednom sve strane pustinje džâhilijeta preobraćene u džennetske bašče, a nanijele su tolike tokove da su sve duše, koje su bile otvorene za imân, sebe odjednom našle u njihovom beskrajnom okeanu.

Njegove riječi su izvirale s one strane... Da nije bilo njegovih riječi, koje su svijetlile fitiljem Objave, svjetovi bi uvijek bili i ostali u haosu. On je mačem svoje rječitosti skidao koprenu sa lica prirode, i knjigu Šeriata uresio je svojim verbalnim biljurima. Riječ je njegova poputbina stavljena u konjske bisage i strijela sa zlatnim perom u tobolcu. Gdje god se našao, on je napunio dijamantima haljine onih koji razumiju riječi, i jurišao je na konju ka tminama razapevši svoju strijelu. Kada je Allah htio da po posljednji put osnuje državu riječi na ovozemaljskoj kugli, za njenog poglavara postavio je Sultâna govora, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, a zatim mu dao izraz, pečat i potpis.

Svi prijašnji i budući junaci riječi okrenuti prema drugoj strani (metafizici) bili su članovi hora koji je izražavao riječi prijestolja... On je postao vođa ove skupine slavuja… Vjerovjesnici i dobri ljudi (evlije) koji su dolazili sačinjavali su halku zikra. On je došao sa dužnošću da bude glavni zâkir[3] ove halke dobrih ljudi… Došao je na čelo te skupine i potresao svojim jakim glasom cijelu vasionu! Sve što je on ponudio čovječanstvu svojim riječima, na nebeskoj sofri, su posebni plodovi koji su obrani u najsačuvanijim mjestima bašče njegovog prijatelja gdje su čuvani tako što se nikome nisu pokazivali, i od izvanrednog su kvaliteta. Prije njega te plodove niti je ko svojim očima vidio niti ih je svojim rukama dotakao.

Naročito kada se čuju najljepše melodije od Slavuja Slavljenoga Gospodara, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, koje su uzete iz posebnih nedodirnutih i sačuvanih bašči poput posebnih ruža, kada golub nadahnuća poleti, svi jezici ušute, duše s oprezom počnu slušati i padnu u trans naspram Zemzema njegovoga govora!

Da, njegova svaka riječ je po jedno more čije su obale okićene biserima prilikom svakog talasanja valova, svaka je vodopad koji s površine dušama uliva drhtaje i svaka je poput fontane koja dolazi iz dubina... Nije moguće opisati bogatstvo i sadržaje tih okeana, niti je moguće biti prevodilac tim vodopadima, a ni ograničiti tačke odakle sežu te fontane.

Dosad se na stotine književnika i istinoljubaca okretalo oko dijamanta njegove riječi... Na hiljade i hiljade mislilaca se obratilo tom sjajnom i bistrom izvoru života, i koliko je samo velikana potrošilo svoj život da bi shvatili njegove dubine, ali on je uvijek bivao iza tačaka do kojih se stizalo. Mislim da će biti dovoljno da navedemo stih jednog našeg pjesnika koji o Kur’ân-i kerîmu kaže slijedeće:

Prve misli vasione potpuno su pocijepane
Ali, govor Poslanika je još iza zavjese sačuvane!

Svakako, kao što kap ne može u potpunosti objasniti okean, kao što atom ne može u potpunosti pokazati svojstva Sunca, ni ulema, ni evlije, koji se smatraju sastavnim dijelovima istinitosti o Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, iako su naspram drugih savršeniji, ne mogu ga u potpunosti predstaviti niti potpuno isto prikazati.

Allahov Poslanik je savršeni vodič koji se nije školovao u mektebu i medresi. On je stvoren sa spremnošću i mogućnošću da prihvati sve poruke od svoga Gospodara onakve kakve su i da ih prenese čovječanstvu sačuvavši njihovu originalnost, tako što mu je materijalna i duhovna struktura tijela zdrava i jaka, tako što je posjedovao čistotu osjećaja, jasnoću ideja i širokogrudnost savjesti da može primiti sva značenja. On je savršeni vodič koji se nije školovao u mektebima i medresama; da, čistota njegove suštine i duše sačuvana je tako što je ostala zatvorena utjecaju ljudskih sistema obrazovanja i odgoja, a zatim je poslan čovječanstvu tako što je obdaren Objavom.

Njegova priroda i karakter, unutarnji i vanjski osjećaji, razum i logika, toliko su bili povezani sa njegovom dužnošću poslanstva da nijedna poruka koja je dolazila od Allaha, dželle šânuhu, niti ijedna inspiracija nije doživjela ni najmanju promjenu niti je izgubljena, već su sve te poruke postizale jasnoću u njegovom svijetlom biću, i odatle se širile poput svjetlosnih zraka, a zatim stizale do svojih ciljeva talasima Objave.

Ova Božanska poruka, koja izvire iz najčišćeg izvora, zatim teče i uvire u ovu najčišću dušu, odatle se najljepšim, najčišćim i najjasnijim jezikom oglašava razumu čovječanstva znak je njegovog vjerovjesništva i dokaz njegovog poslanstva. Isto tako, ta objava je njemu opskrba na trnovitom putu kojim se kreće, svjetlost i jahalica na tom putu i dokaz protiv neprijatelja. Dok je svojim sagovornicima dostavljao poruke od Allaha, dželle šânuhu, u isto vrijeme je oglašavao svoje poslanstvo. Pored toga što je koristio skrivene tajne riznice dragulja Objave u rješavanju problema i potreba svojih sagovornika, on je ujedno taj isti mač od dijamanta koristio i u ušutkivanju neprijatelja i borbi sa njima.

Kur’ân je njemu značio sve. On je njemu bio poput zraka i vode… On mu je oružje i štit... On mu je tvrđava i kula… On mu je bajrak koji se vihori na tvrđavama… On je Kur’ânom disao... On se njime uzdizao ka nebesima poput oblaka... On je njime iznova stizao upomoć stvorenjima na Zemlji poput kapi milosti... On je njime ratovao protiv tmina, njime se čuvao od zala i zlih... Njime se oglašavao i njime je postao svjetlost koja se prosipala na sve strane.

Ali, on, Sultân govora, kao jasni jezik mudrosti, upozorio je da se pored poruka i riječi Kur’âna ne stavljaju njegovi izrazi i govor, i pored toga što je odgovarao na mnoga pitanja, rješavao mnoge probleme i objasnio mnoge nejasnoće svojim čistim muhammedanskim jezikom i čistim srcem ahmedovskim, koje se smatralo mjestom silaska Božanskih veličanstvenih nadahnuća, njihovim centrom, stanicom i ogledalom gdje se manifestovalo beskrajno znanje, iako je pored sebe imao Božansku riznicu znanja kojoj nema kraja. On je, pored toga, imao mnoga pitanja vezana za Ummet, i to vjerskog, društvenog, ekonomskog i političkoga karaktera koja je rješavao. Ujedno je mnoge kur’ânske naredbe, koje su izgledale kao generalne individualizirao, one koje su izgledale individualne generalizirao, one koje su izgledale privatne učinio općenitim i one koje su izgledale općenite učinio ličnim. Zapravo, dostavljač, vodič, popravitelj i reformator koji se univerzalnim poslanstvom obraćao cijelom čovječanstvu i svakog čovjeka uzeo za sagovornika, drugačije se i ne može zamisliti.

Naš Poslanik, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, kada je zadužen poslanstvom, kod njegovih sagovornika, koji su bili poput trgovaca, “najtraženija roba na pijaci bila je retorika i stilistika govora.” Ovaj rječiti i pametni narod, koji će u budućnosti zavladati i rukovoditi Svijetom svojom pameću, riječju i govorom, kao svojim specifičnostima, uvijek je poštovao i čudio se blagoslovljenom i svijetlom predstavniku Božanske misije kada bi govorio, bilo da se radi o Kur’ânu, kao vahj-i metluvu, ili drugim riječima izvan njega, kao što su poruke, pozivi, hutbe, govori ili naređenja. On je sebe učinio takvim da su ga drugi uvijek slušali i prihvatali, i nikada ga nisu za to kritikovali. Da je bilo i najmanje i najnebitnije kritike upućene njegovim riječima, govoru i idejama, svi njegovi neprijatelji, koji su se do danas pojavili, to bi iskoristili, na svoj način tumačili, uveličali, i u cijelom Svijetu i kod svih ljudi bi time željeli izazvati hiljadu i jednu sumnju i nered. Naravno, da bi željeli. Ali to nešto što traže, ne mogu naći kod njega, Čak ni oni koji smatraju svako sredstvo dozvoljenim da ga potresu, obore i unište njegov ugled u očima drugih koristeći najsramnije potvore. Suprotno tome, u vezi sa njegovom moći govora nije rečeno, nije moglo da se kaže niti će moći da se kaže ono što je faraon kazao za našeg voljenog hazreti Mûsâa, ’alejhi’s-selâm.

On je imao tako jasnu poruku: “Odgojio me je moj Gospodar, a kako me je lijepo odgojio”[4], koja je odlijegala sa vrha tako snažno da su joj se divili i prijatelji i neprijatelji, i pokoravali su se tom nadljudskom izrazu.

Među časnim ashâbima bilo je na stotine učitelja govora poput hazreti Lebîda, Hansâa, Ka’ba, Hassâna i Ibn Revâhe, i na stotine govornika, pravnika i mudraca poput hazreti Ebû Bekra, Omera, Alije, Muâvije, Amra ibn el-Âsa i Ibn Abbâsa, koji su u svakom problemu i pitanju Poslanika prihvatali kao učitelja i vodiča. Pored njih, u budućim stoljećima velikani, hafizi i komentatori hadîsa, pažljivi i genijalni imami tefsîra, jedinstveni mudžtehidi u fikhu koji su bili nadljudskog razuma, mudžeddidi (reformatori) vjere koja vijekove pretiče, na hiljade evlija, dobrih i Bogu bliskih iz oblasti duhovnosti, âlimi kelâma, logike, mudrosti i prirodnih nauka, i još veliki broj naučnika iz stotina drugih oblasti, uvijek su shvatali i prihvatali more njegovih dragulja govora kao najljepši, najberićetniji, najčišćiji i najpovjerljiviji izvor, kome su hrlili, tolili žeđ i hranili se sa te nebeske sofre puni zadovoljstva i spokoja.

Njegov sunnet (tradicija) od tada pa do danas je nepogrješiva riznica velikana islamskog prava; to je najjače krilo onih koji lete nebesima spoznaje, najčišćiji izvor učenjaka i izvorište najsvjetlijih nadahnuća za evlije i iskrene robove. Suština nebrojenih naučnih grana Šeriata, raznih puteva sufizma te suština znanosti o prirodi i čovjeku potekla je i izišla iz njegovih svijetlih riječi, koje su poput dijamanata.

On je na svoj način i svojim jezikom svaku temu od početka do kraja postanka, od stvaranja čovjeka do njegovog odlaska u Džennet ili Džehennem, od buđenja savjesti za Božansku spoznaju do viđenja Allahove ljepote, od îmâna do itikâda (uvjerenja) i sve do najmanjeg detalja vezana za ibâdete, tako lijepo i izvanredno objasnio da, kada se izuzme Kur’ân, nemoguće je kazati da se može naći govor sličan njegovom govoru.

On tako predočava čovjeku Allaha, Njegova svojstva i lijepa imena pažljivo, blago i izvanredno uravnoteženo kao što to zahtijeva ta tema, zatim Sudnji dan, proživljenje, polaganje računa, Džennet i Džehennem u jednom tonu nade i strahote koja se preobraća u osjetljivost, onda meleke, dušu, džine, šejtana i tajnost nevidljivog svijeta, îmân, dobra djela i iskrenost u njima, “umijeće” zrna, snagu zemlje za rađanje, životodajnost kiše i raznobojne uzdisaje proljeća, da čovjek pred tim izvanrednim slikama, koje on “slika”, dok ih posmatra, kao da svojim očima vidi kako čiste naravi, imânom spremaju nova rađanja, kako islâmom odrastaju i šire se i svojom iskrenošću poprimaju oblik džennetskog stabla.

U njegovom govoru namaz je drug s kojim se sjedi i ustaje, saputnik koji razbija samoću i svjetlo koje osvjetljava puteve; abdest je poput duše, šeta se čovjekovim venama poput krvi, teče pred njegovom kapijom poput rijeke tako što čisti sve vrste nečistoće; ezân i ikâmet su poput selvija koje su pustile svoje grane pa se njišu, poput strašnoga glasa koji nasmrt preplaši šejtane i poput prijatnog vjetra koji obuzme duše onih koji idu na namaz; zekjât i sadaka su kao mostovi koji ujedinjuju mase koje su se odvojile jedne od drugih i tvrdi lemovi koji spajaju dijelove; post je štit koji čuva svoga vlasnika, jedna od tajnih kapija na zidovima tvrđave Dženneta, koja pomaže da se uđe u Džennet i poput vodotoče koji u svojoj ruci drži i služi vodu sa Kevsera; hadž je krojač koji krpi pocijepanosti, gassâl koji pere mrlje, poput univerzalnog parlamenta za savjetovanje koji okuplja sve vjernike na jednome mjestu; džihâd je poput jednog požrtvovanog čovjeka koji se priječi svojim grudima, zatvara puteve koji vode ka Džehennemu, poput dvorjanina koji otvara puteve ka Džennetu i ljudima govori bujrum, i poput milostivog oca stavlja u okove one koji su uporni i odvodi ih ka najljepšim džennetskim mjestima (firdevsima); zikr i dova su poput bežičnog telefona koji uspostavlja vezu između Stvoritelja i stvorenja; emr-i bi’l-mâ’rûf ve nehj-i ’ani’l-munker (naređivanje dobra i odvraćanje od zla) su poput saobraćajnog policajca, poput vratara koji rukovode putevima i čuvaju ulaze i izlaze na vratima; sila-i rahim (održavanje rodbinskih veza) je poput majke koja je otvorila svoja njedra djetetu, ona razgovara sa ljudima, s njima dijeli ista osjećanja, daje im obećanja, a i brižno ih upozorava na mogućnost propasti, dobije oblik živog motiva koji uvijek drži čovjeka za jàku i opčarava one koji je slušaju...

Da, sve ovo što je on odslikao, predmetni materijal koji je koristio, pokreti i znaci u njegovom govoru, slikovita i muzikalna moć i upotreba svih književnih metoda bez preopterećenja i na svome mjestu - teme su koje zahtijevaju, svaka za sebe, po jedan tom.

Tim povodom njegove riječi na različite teme koje zahtijevaju različite analize ostavljamo budućim istraživačima, a ovdje ćemo samo ukazati na nekoliko dubokih značenja, moć govora i jasnoću izraza u nekoliko Poslanikovih mubârek hadîsa koje već svako zna.

[1] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/172. i 212.
[2] Hejsemî, Medžme’u’z-zevâid, 1/173., i 182.
[3] Zikr je spominjanje i veličanje Allaha, dželle šânuhu, a zâkir je osoba koja to čini.
[4] Ibnu’s-Sem’ânî, Edebu’l-imlâ ve’l-istimlâ, 1/88.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.