U bliskoj budućnosti

U bliskom vremenu

Sa aspekta vremena, slijedeći primjeri koje ćemo navesti dogodili su se u vremenu dalekom od perioda života Allahovoga Poslanika, a blizu vremena u kome mi živimo, pa čak ima i primjera koji ukazuju na naš period i primjera čije se obistinjenje očekuje. Takvih primjera je mnogo, a mi ćemo navesti samo nekoliko njih.

1. Nagovještaji sa Hendeka

Već svaka knjiga životopisa Allahovoga Poslanika i svaka hadîska zbirka prenose od ashâba slijedeći događaj: “Kopali smo hendek (kanal). Pojavila se jedna velika stijena koju nikako nismo mogli da pomjerimo, iako smo dali sve od sebe. Vjerovjesnik je kopao zajedno sa nama. Čak je ponekad, da bi nam dao volje za rad, izgovarao:

‘Allahu moj, nema drugog života izvan Âhireta! Ensârijama i muhâdžirima Ti podari oprost.’[1]

Podstaknuti ovim riječima ashâbi su sa puno volje izgovarali:

‘Allahu naš, da Tebe nije bilo, putem pravim ne bismo krenuli, sadaku ne bismo dijelili niti bismo namaz obavljali!

Molimo Te, spusti na nas mir i učini nam noge čvrstim naspram neprijatelja.’ Na taj način bi odgovarali na riječi Allahovoga Poslanika.[2]

Oni bi Allahovome Poslaniku čak i najmanji svoj problem ispričali. Obavijestili su ga i o ovoj velikoj stijeni. On je došao sa polugom u rukama i počeo da udara u kamen. Kad god bi udario polugom, pojavile bi se varnice od udarca – i kao da su u istom trenutku dolazile varnice Objave i nadahnuća Allahovome Poslaniku. Prilikom svakog udarca kazao bi:

“Meni su sada dati ključevi Bizantije! Vidim kako su mi dati ključevi Irana... Dati su mi ključevi Jemena. Sada odavde vidim vrata Sane!”[3]

Prolazi nekoliko godina od toga, i Allah, dželle šânuhu, daje uspjeh muslimanima tako što sabljama velikih vojskovođa poput S’ada ibn Ebî Vakkâsa, radijallâhu ‘anh, i Hâlida ibn Velîda, radijallâhu ‘anh, oni osvajaju sva ova mjesta i njihove ključeve duhovno predaju Allahovome Poslaniku. I ovo je posebna potvrda njegove istinitosti. Zapravo, i nisu mogli a da ne potvrde njegove riječi, jer je on došao da predstavlja Istinu i istinoljubivost. Kada bi se dogodilo ono što je nezamislivo da se ne dogodi, ono za šta je on rekao: “Dogodit će se”, opet bi Allah, dželle šânuhu, naredio da se to dogodi samo da ne bi Svoga Miljenika uveo u laž.

Kako da to ne bude kad se, čak, i za poznatog ashâba Berâa, radijallâhu ‘anh, kaže:

“Kada bi se zakleo Allahom za bilo šta, Allah ga ne bi uveo u laž.”[4] Odnosno, kada bi se Berâ, radijallâhu ‘anh, za bilo šta zakleo da se dogodi, Allah, dželle šânuhu, bi dao da se to dogodi. Zaista su ga i ashâbi u svakoj bici stavljali u prvi red i kao da su sa njim imali garanciju pobjede.[5] Sada razmislite: Ako Allah, dželle šânuhu, daje jednom ashâbu ovakvo svojstvo, kako da ga ne da Svome Miljeniku? Ali, Allahov Poslanik bi vidio pa bi kazao – jer ga je Allah, dželle šânuhu, obavještavao, a onda bi i on znao.

2. Radosna vijest o sigurnosti i imetku

Pripovijeda Adijj ibn Hatem, radijallâhu ‘anh (sin poznatog Arapa, najgostoprimljivijeg čovjeka, Hatema et-Tâîja, ranije kršćanin; zatim je tražio i tražio Pravi Put i na kraju je našao Allahovoga Poslanika, i spasio se). Ovaj slavni ashâb kaže: “Jednog dana se u prisustvu Allahovoga Poslanika govorilo o siromaštvu, neimaštini i razbojnicima. Tada je Allahov Poslanik kazao:

‘Doći će dan kada će žena sama moći da slobodno putuje od Hire do Hadramevta a da neće ni od čega drugog strahovati osim od divljih životinja.’”

‘Adijj, radijallâhu ‘anh, kaže: “Dok sam ovo slušao, čudio sam se. Samom sebi sam govorio: Dok postoje razbojnici plemena Taj, kako je to moguće? Nastavio je dalje:

“Doći će dan kada ćete međusobno dijeliti plijen iz Kisrine blagajne.”

Upitao sam ga: ‘Allahov Poslaniče, je li blagajne iranskog Kisre? Odgovorio je:

“Da, blagajne iranskog Kisre!”

Moje čuđenje se još više povećalo – jer kada je on kazao ove riječi, Iran je živio svoje najraskošnije i najslavnije dane. Opet je nastavio:

“Doći će takvi dani da će se čovjek kretati sa zekjatom u ruci, ali neće moći da nađe nikoga kome će ga dati.”

Kaže ‘Adijj, radijallâhu ‘anh: “Ovo prvo dvoje sam doživio i vidio, a ovo treće ću vidjeti ako budem duže živio.”[6]

‘Adijj, radijallâhu ‘anh, nije doživio ovaj treći period. Međutim, došao je dan kada su neki doživjeli taj period. U periodu vladavine Omera ibn Abdulazîza ova činjenica, na koju je ukazao Allahov Poslanik, u potpunosti se obistinila.[7] U toj velikoj državi, koja je teritorijalno bila trideset puta veća od današnje Turske, raspodjela prihoda bila je na takvom nivou da nije ostao nijedan čovjek za koga se moglo kazati da je siromah. Mislim, i kada bismo kazali slijedeće, ne bismo uveličali to stanje: Životni standard današnje Amerike i nekih zapadnih zemalja toliko je nizak naspram tadašnje islamske države da se ne može ni uporediti. Pored toga, raspodjela prihoda u današnjim imućnim državama toliko je neuravnotežena da, pored onih koji žive veoma luksuzno ima i onih koji žive po podrumima. Međutim, u tom periodu jedna takva neuravnoteženost nije postojala, bila je dokinuta.

3. Ammârova, r.a., pogibija

Pravila se Poslanikova džamija i svako je radio bez predaha. Neko je pravio ćerpiče, a neko ih nosio. Među onima koji su radili nalazio se i Allahov Poslanik. I on je na svojim leđima nosio ćerpič. U jednom času Allahovome Poslaniku približio se ‘Ammâr, radijallâhu ‘anh. Vjerovatno u nekom sažaljivom tonu, kazao mu je: “Allahov Poslaniče, meni stavljaju na leđa po dva ćerpiča.” Allahov Poslanik se nasmiješio i, brišući prašinu na njegovom licu svojim mubârek rukama, obavijestio ga i upozorio na ono nemilo što će se dogoditi tačno trideset godina kasnije i kazao da će pasti kao šehid, a ubit će ga jedna grupa nasilnika[8] koja će se pobuniti protiv hazreti Alije, radijallâhu ‘anh.[9] Da, ‘Ammâr, radijallâhu ‘anh, na Siffinu se nalazio na strani hazreti Alije, radijallâhu ‘anh, i u toj bici je taj veliki ashâb pao kao šehid. Čak su pristalice hazreti Alije, radijallâhu ‘anh, ovo uzimali kao dokaz da suprotna strana nije upravu i govorili su im: “Vi ste nasilnici i grješnici!”[10] Da, zaista se na Siffinu prolila krv hazreti ‘Ammâra, radijallâhu ‘anh, ali svaka njegova kap krvi koja je pala kao da je govorila, obraćajući se Allahovome Poslaniku: “Sadakte - Istinu si rekao”.

Cijenjeni čitaoci! Ako Allah, dželle šânuhu, nije obavijestio tog čovjeka o ovome, kako bi on znao sve ovo? Danas u nekim fantaziranim filmovima ima onih koji proriču budućnost. To nije toliko teško zato što imaju uvod i početak. Sa malo sposobnosti da prate aktualne događaje u nekim slučajevima, mogu ponešto i prognozirati, ali kod našeg Vjerovjesnika nije postojala nikakva tačka u ime uvoda i početka o vijestima iz gajba koje je kazao. U tom smislu, nemoguće je naći čovjeka koji bi u svojim riječima bio tako izvanredne oštroumnosti, na nivou jednog genija, čak ni koliko je jedna desetina njegovih riječi. Jer takva pitanja prelaze granice razuma i iznad nas su, odnosno, nemoguće je znati ovakve stvari bez podrške Objave i ako oči nisu otvorene prema gajbu. Ako je to tako, onda Allahov Poslanik nije sam znao, već je znao na osnovu onoga čime ga je Allah, dželle šânuhu, podučio i obavijestio, i zbog toga se sve što je kazao pojavilo tačno i istinito.

4. Nevjernički narod koji je nastupao u ime vjere

Jednog dana, nakon što je podijelio plijen, stajao je u blizini onih koji su ga dobili. Odjednom se pojavio jedan čovjek pljosnatog nosa, udubljenih očiju i izbočenih jagodičnih kostiju. Njegov izgled ličio je na jednog tipičnog Mongola. Možda je to bio čovjek koji je toga dana predstavljao skupinu ljudi koja će se u budućnosti pojaviti. Na bezobrazan način se obratio Allahovome Poslaniku slijedećim riječima: “Ova podjela nije bila pravedna! Budi pravedan!” Možda je bio munâfik. Naravno da je to bio čim se na ovakav način obratio Allahovome Poslaniku. Allahov Poslanik mu je odgovorio:

“Ako ja nisam pravedan, ko je onda? Ako ne bih bio pravedan, ja bih bio na gubitku i propao bih.”[11]

Ako bismo slova te u ovoj rečenici čitali u glagolskom obliku prema licima, onda bismo dobili drugo značenje: “Vi ste na gubitku i u propasti!”

Allahov Poslanik ovim želi objasniti slijedeće: Ako jedan vjerovjesnik nije pravedan, onda od koga će ostali ljudi naučiti pravdu? U onom mjestu gdje nema pravde ljudi su na gubitku i u propasti. Ako je tako, onda ćete i vi propasti i biti na gubitku. Pored toga, i ja, ako nisam pravedan, onda ću biti jedan od gubitnika. Međutim, mene je Allah, dželle šânuhu, poslao kao pejgambera. Znači, ja nisam na gubitku. U toj situaciji, ja sam pravedan.

Hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, zatraži dozvolu da pokaže ovom bezobrazniku kako se razgovara sa Allahovim Poslanikom i reče: “Dopusti mi da odsiječem glavu ovom munâfiku!” Ali Allahov Poslanik mu ne dozvoli da to učini, već iz njegovih mubârek usta progovoriše riječi iz gajba:

“Pojavit će se jedan narod okruglih lica, pljosnatih noseva i udubljenih očiju! Kada budu učili Kur’ân, vaše učenje će vam se učiniti neznatnim! Međutim, ono što čitaju neće prelaziti njihova grla. Izlazit će iz vjere kao što zapeta strijela izlazi iz luka, čak se na ruci jednog od njih nalazi jedan poveliki ben.”[12]

Godine su brzo prošle i došle. Kao da su se dani takmičili jedan sa drugim koji će prvi dokazati istinitost Allahovoga Poslanika! Na Nahrivanu hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, pogubio je sve hâridžije. Donijeli su pred njega tijelo jednog čovjeka koji je bio baš kao što je Allahov Poslanik kazao. Obradovali su Aliju, radijallâhu ‘anh. Znači da su to bili ljudi koji će izići iz vjere i koji će se boriti protiv islâma.[13]

U jednom daîf (slabo vjerodostojnom) hadîsu Allahov Poslanik je rekao hazreti Aliji, radijallâhu ‘anh:

“Ja sam ratovao radi objave Kur’âna, a ti ćeš ratovati radi pravilnog shvatanja Kur’âna.”[14]

Odnosno, kada je počeo silazak Kur’âna, većina ljudi je stala na stranu protiv mene i ja sam se borio sa njima, a doći će jedan dan kada će neki početi da pogrešno tumače i shvataju Kur’ân, i ti ćeš voditi borbu protiv njih. Kada je došlo vrijeme, i to se obistinilo. Hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, borio se protiv hâridžija. Borio se protiv ljudi koji su izlazili iz vjere kao što strijela izlazi iz luka.

Da, ovi ljudi sa pljosnatim nosevima i izbočenim jagodičnim kostima – kao da su bili stvoreni da posvjedoče istinistost Allahovoga Poslanika tako da je njihovo negativno stanje u pozitivnom smislu potvrđivalo istinitost Allahovoga Poslanika. Naravno, kada šejtan napadne jednog vjernika, vjernik će za svoj trud u borbi protiv njega biti nagrađen, dok šejtan od toga neće imati nikakve koristi. Isto tako, i ovaj čovjek koji je ubijen, pored toga što je sredstvo za potvrđivanje istinitosti Allahovoga Poslanika, on neće imati nikakve koristi od toga. Da, zaista mi u njegovoj knjizi ružnog opisa čitamo istinitost Allahovoga Poslanika, ali to njemu ne donosi nikakvu korist zato što je on u vezi sa ovom temom samo jedno nesretno sredstvo.

5. Pohodi brodovima i Ummu Harâm

Ummu Harâm bint Milhân, radijallâhu ‘anhâ, po jednom rivâjetu bila je tetka po mlijeku Allahovome Poslaniku, dok u drugoj predaji stoji da mu je bila nešto poput tetke, zbog toga što je bliska rodbina njegove majke. Allahov Poslanik je u njenu kuću ulazio i izlazio slobodno bez opterećenosti, i ponekada se tu, zaspavši, odmarao. Jednom prilikom je prilegao da bi se odmorio i odjednom je ustao sa osmijehom na veselom licu. Ummu Harâm bint Milhân, radijallâhu ‘anhâ, ga upita: “Allahov Poslaniče, zašto si se nasmiješio?” On joj odgovori:

“Vidio sam jednu skupinu iz mog ummeta kako kreće u džihâd sa lađama poput vladara.”

Kada je ova žena kazala: “Hoćeš li zamoliti Allaha da ja budem jedna od njih?” on kao da izda naređenje:

“Ti si jedna od njih.”

Ponovo se vratio odmaranju. Nakon malo vremena opet se na isti način probudio sa osmijehom na licu i kazao iste riječi Ummu Harâmi, radijallâhu ‘anhâ. Ona je ponovo kazala: “Hoćeš li zamoliti Allaha da i ja budem jedna od njih?” Vjerovjesnik joj reče:

“Ti ćeš biti među onim prvim.”

Prošle su godine. Ummu Harâm, radijallâhu ‘anhâ, krenula je u pohod na Kipar zajedno sa svojim mužem Ubâdeom ibn Sâmitom, radijallâhu ‘anh. Međutim, tamo je pala sa svoje jahalice i preselila na Âhiret.[15]

Od tog dana pa do danas muslimani posjećuju njihove mezare i prolijevaju suze za njima. Naravno, svaka suza koja se prolije u isto vrijeme nosi značenje potvrđivanja istinitosti Allahovoga Poslanika jer je Allahov Poslanik kazao riječi iz nevidljivog svijeta i one su se u potpunosti obistinile. Ovu istinu potvrđuju Kipar, historija Kipra i mezari ashâba kao neoborivi svjedoci.

Da, sve ono što je kazao Allahov Poslanik događalo se kada bi mu došlo vrijeme. I mi sve to vidimo i primjećujemo u ogledalu povijesti, na osnovu čega obnavljamo naše svjedočenje da je on Allahov Poslanik, i svaki put kada to primijetimo, onoliko puta koliko ima atoma u našem tijelu kažemo: “Istinu si rekao, Allahov Poslaniče”.

Tačno je da možda naši izrazi nisu dovoljni da to objasne, ali glas što ga svaki vjernik u svojoj svijesti čuje toliko glasno huji da niko nema snage da to negira.

6. Benû Kantûrâ

Allahov Poslanik, govoreći o narodu koji će napasti islamski svijet, kaže:

“Prije Sudnjeg dana pojavit će se Benû Kantûrâ (Sinovi Kantûre), okruglih lica, sitnih očiju i pljosnatih noseva!”[16]

Neke historijske knjige govore da su to Mongoli. Zapravo, u opisima Allahovoga Poslanika spominju se dva strašna velika napada na islamski svijet. Prvi napad dogodio se u Andaluziji (islamskoj Španiji), a to je Ferdinandovo nasilje. Gledano sa svakog aspekta, to je u potpunosti zapadnjačko divljaštvo. Tada su poubijani mnogi ljudi, uništene biblioteke i popaljene knjige. Drugi napad je nesreća koja je zadesila muslimane od Mongola. Oni su sve kulturne centre u Egiptu, Siriji i Anadoliji sravnili sa zemljom, opustošili sve strane i na kraju se povukli.

Ovim vijestima koje se tiču sudbine ummeta Allahovoga Poslanika on je privukao pažnju i kao da je htio kazati: Kada sljedbenici Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, zasluže da se kazne, Allah, dželle šânuhu, upotrijebi nasilnike i njima ih urazumi. Da, nasilnik je Allahov, dželle šânuhu, mač! Najprije se njime drugima osveti, a zatim se okrene i njemu se osveti, odnosno, ni nasilnik nema koristi od nasilja. Međutim, Allah, dželle šânuhu, nasilnike najprije pošalje na muslimane, zatim njih potrese i u zemlju utjera.

Da bi se sačuvali od jednog tako lošega kraja, Allahov Poslanik upozorava svoje sljedbenike i u vidu savjetovanja predlaže im da se čuvaju od djela koja privlače Allahovu, dželle šânuhu, srdžbu. Zbog toga ih obavještava o nesrećama i belajima koji će se dogoditi, i to opisujući ih. Da, ove riječi koje je on kazao obistinile su se šest-sedam stoljeća nakon njega i na taj način jasno dokazale da je on istiniti vjerovjesnik.

7. Osvajanje Istanbula

Istanbul će biti osvojen. Grad koji se tada zvao Konstantinija prijeći će u ruke muslimana. Ovu radosnu i nadnaravnu vijest od Allahova Poslanika Hâkim u svom Mustedreku prenosi na slijedeći način:

“Konstantinija će jednog dana sigurno biti osvojena! Kako je divna vojska koja će je osvojiti i kako je divan vojskovođa koji će je osvojiti!”[17]

Velike vojskovođe i svjetski vitezovi u svakom periodu, počevši od perioda ashâba, nekoliko puta su dolazili do Istanbula i vraćali se samo da bi potvrdili ovu svetu riječ. Eto, jedan od njih je i Ebû Ejjûb el-Ensarî, koji se nije vratio već je ostao da leži sred Istanbula. On je prava dragocjenost Istanbula, njegov biser. Meni je doista teško da vam pričam i ponavljam nešto što svako zna, i smatram da vam time trošim dragocjeno vrijeme, ali, stideći se, ne mogu a da ne navedem neke stvari.

Kada je osvojen Istanbul, na tvrđavu se popeo Ulubatli Hasan i pobo bajrak islâma. On nije bio običan čovjek. On se odgojio i školovao u Enderûnu[18] i, u isto vrijeme, bio školski drug Fâtihu.

U tom periodu bilo ih je nekoliko koji su se isticali. Među njima su najpoznatija trojica: prvi kadija (sudija) Istanbula Hızır Čelebi, Ulubatlı Hasan i u svijetu poznati osvajač hazreti Muhammed-hân. Zajedno su učili, zajedno se odgajali i zajedno sjedili u istom krugu ispred učitelja kao učenici.

Onog dana kada su prijeđene zidine grada, Ulubatli se uspeo na vrh tvrđave iako ga je to koštalo toliko da mu se cijelo tijelo isprobada i da na njemu zadobije veliki broj rana, i uspio da pobode bajrak islâma. Nakon nekoliko vremena kod ovog junaka u posjetu je došao Fâtih. Ulubatli je živio posljednje trenutke svoga života. Fâtih se začudio njegovom osmijehu na licu. Upitao ga je: “Zašto se smiješiš?” Odgovorio mu je: “Malo prije je Allahov Poslanik obilazio ovo mjesto! Vidio sam njegovo prelijepo lice i zbog toga sam radostan!”

Devet stoljeća ranije Vjerovjesnik je kazao ovu radosnu vijest! Nakon devet stoljeća našao se u vojsci koja je osvojila taj grad! I ja, oslanjajući se na ovaj događaj, kažem i uvijek ću to govoriti: Bilo da se radi o tri-četiri osobe, ako se sa iskrenom namjerom sastanu da rade za svoju vjeru, rûh Allahovoga Poslanika će biti pored njih i počastit će i njih i mjesto na kome se nalaze.

Eto, i osvajanje Istanbula je jedan dokaz koji ukazuje na istinitost Allahovoga Poslanika, poput ostalih svjedoka njegove istinoljubivosti. Ebû Ejjûb el-Ensârî je jedan od najubjedljivijih svjedoka svega toga. Jer on je jedan od prvih koji je čuo da će se Istanbul osvojiti. Zbog toga je došao čak iz Medine i ostavio u emânet da mu se tijelo ukopa u Istanbulu.[19]

[1] Buhârî, Megâzî, 29. i Menâkibu’l-ensâr, 9.; Muslim, Džihâd, 126-129.
[2] Buhârî, Megâzî, 29.; Muslim, Džihâd, 123-125.
[3] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/303.; Nesâî, es-Sunenu’l-kubrâ, 5/269.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 4/116.
[4] Tirmizî, Menâkib, 54. (Ashâb Berâ ibn Mâlik, radijallâhu ‘anh, koji se spominje u ovom hadîsu je brat po ocu Enesu ibn Mâliku, radijallâhu ‘anh).
[5] Hâkim, el-Mustedrek, 3/331.; Bejhekî, Šu’abu’l-îmân, 7/331.; Ibn Hadžer, el-Isâbe, 1/281.
[6] Buhârî, Menâkib, 25.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/257.
[7] Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’nihâje, 6/194.; Ibn Hadžer, Fethu’l-Bârî, 14/87.
[8] “Raduj se: usmrtit će te jedna grupa nasilnika.” (Tirmizî, Menâkib, 35.)
[9] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 3725.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’nihâje, 3/217.
[10] Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 7/267.
[11] Buhârî, Edeb, 95. i Menâkib, 25.; Muslim, Zekât, 142.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/56.
[12] Buhârî, Edeb, 95. i Menâkib, 25.; Muslim, Zekât, 142-148. (Ovaj događaj je do najmanjeg detalja opisan u Muslimovoj predaji).
[13] Buhârî, Edeb, 95.; Muslim, Zekât, 148.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 7/290.
[14] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/82.; Ebû Ja’lâ, el-Musned, 2/341.; Hâkim, el-Mustedrek, 3/132.
[15] Buhârî, Džihâd, 3. i 8.; Muslim, Imâre, 160-162.
[16] Buhârî, Džihâd, 95., 96.; Ebû Dâvûd, Melâhim, 9-10.
[17] Hâkim, el-Mustedrek, 4/468. Pored toga v.: Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/335.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 2/38.
[18] Škola za vrijeme Osmanlija u kojoj su se školovali najtalentiraniji učenici i djeca najuglednijih državnih službenika. Nalazila se u prijestolnici.
[19] Ibn Hadžer, Isâbe, 1/405.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.