U bliskom vremenu

Buhârî i Muslim prenose od hazreti Usâmea, radijallâhu ‘anh, sina Zejda ibn Hârisea. Allahov Poslanik je mnogo volio Usâmea, radijallâhu ‘anh, i nije ga odvajao od sebe. Ako bi na jednom koljenu držao hazreti Hasana, radijallâhu ‘anh, i hazreti Husejna, radijallâhu ‘anh, više puta bi mu na drugom koljenu bio Usâme, radijallâhu ‘anh. Jednom prilikom je, misleći na sve trojicu, proučio dovu:

“Allahu moj, budi milostiv prema njima, jer ja sam prema njima saosjećajan.”^[1]

Pri kraju svoga slavnog života postavio ga je za komandanta vojske koja je pripremljena da se bori protiv Bizantijaca. Dao mu je dužnost da obznani Allahovim neprijateljima njihovu granicu i da im dodijeli ono što im pripada baš onamo gdje mu je otac pao kao šehid nekoliko godina prije.^[2] Međutim, Usâme, radijallâhu ‘anh, koji je primijetio da se zdravstveno stanje Allahovoga Poslanika pogoršalo, zaustavio je vojsku i nije je pokrenuo sve dok Allahov Poslanik nije preselio na Âhiret.^[3]

Taj Usâme, radijallâhu ‘anh, koga smo ukratko opisali, kaže: “Jednog dana bio sam sa Allahovim Poslanikom. Toga dana je Prvak svih prvaka izišao na krov jedne visoke kuće u Medini i posmatrao sve oko sebe. Onda je kazao:

Trenutno vidim kako se među vaše kuće spuštaju smutnje ovako kao što se sada kiša spušta na njih.”^[4]

Tako je rekao i otišao od nas. Poslije njega naši sokaci su se napunili bujicama smutnji. Da, hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, hazreti Osmân, radijallâhu ‘anh, i hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, postali su šehidi, ali svi kao žrtve ovih smutnji. Kao da su i smutnje jezikom iskušenja i nesreća govorile Allahovome Poslaniku: “Sadakte” tj. “Istinu si rekao.”

1. Smutnje (fitne)

Hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, uvijek se bojao pojave ovih smutnji. Jednom prilikom, dok je sjedio u velikoj skupini ljudi u mesdžidu, upitao ih je: “Ima li nekog ko će nas obavijestiti o smutnjama koje je nagovijestio Allahov Poslanik?” Huzejfe, radijallâhu ‘anh, je odgovorio: “Imam ja.” Hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, rekao mu je: “Ti si hrabar čovjek, reci!” Onda je Huzejfe, radijallâhu ‘anh, rekao slijedeće: “Iskušenje čovjeka je u njegovoj porodici, imetku, njemu samom, njegovoj djeci i komšijama. Zamjena za to je post, namaz, sadaka, naređivanje dobra i odvraćanje od zla.” Omer, radijallâhu ‘anh, je rekao: “Ne, ja ne pitam za to! Pitam za smutnje koje će se talasati poput morskih talasa?”

Huzejfe, radijallâhu ‘anh, reče: “Omere, ti nemaš nikakve veze sa tim smutnjama! Između tebe i njih postoje zatvorena vrata.” Hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, ga upita: “Hoće li se ova vrata otvoriti ili polomiti?” Huzejfe, radijallâhu ‘anh, odgovori: “Polomit će se!” Hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, potrese se i drhtavim glasom progovori: “Ako je tako, ta vrata se više neće moći zatvoriti.”

Kasnije su neki ashâbi pitali: “Da li je Omer znao da su ta vrata on sam?” Huzejfe, radijallâhu ‘anh, odgovorio je: “Da, znao je to isto kao što je znao jučerašnju noć.”^[5]

Da, znao je za sebe, kada otiđe, da će se otvoriti vrata nejedinstvu ummeta Muhammedova, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, koja su bila zatvorena i da će se pokrenuti smutnje i neredi. U Ummetu će se pojaviti različita shvatanja, razni pravci i pokreti.

Omer, radijallâhu ‘anh, ovo je znao jer ga je o tome obavijestio istinoljubivi, koji je govorio istinu i čija je istinitost dokazana, Prvak svih stvorenja na oba svijeta, Muhammed Mustafâ, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.

Kada je došlo vrijeme, sve ono što je rekao obistinilo se. Omer, radijallâhu ‘anh, usmrćen je sabljom jednog Iranca, izdajice. Onog istog dana kada je sabljom ubijen Omer, radijallâhu ‘anh, i jedinstvo muslimana je zadobilo veliku ranu u svome srcu. Neprijateljski svijet je veoma dobro izabrao cilj i bacio strijelu grubog lovca tačno u metu. Da, njegovom smrću smutnje su se počele javljati i teći poput poplava i na taj način su preplavile cio islamski svijet. Svakako, s jedne strane, sve je to bilo žalosno i mukotrpno, ali, s druge strane, to su dokazi i potvrde napisane događajima, na tolikom stepenu kao kada bi na nebesima zvijezdama bilo napisano: Lâ ilâhe illallâh Muhammedun resûlullâh.

2. Pobjeda

U Buhârîjevoj zbirci hadîsa i Ebû Dâvûdovom Sunenu nalazimo slijedeći događaj koga prenosi Habbâb ibn Erett, radijallâhu ‘anh. Da sada ukratko prenesemo ono što nam on prenosi:

“U jednom veoma teškom periodu Allahov Poslanik je uzeo ogrtač, pokrio se njime po glavi i sjeo u hlad Ka’be. Ko zna kakvu je uvrjedu doživio? To je bio takav period da su se svi običaji džâhilijeta upotrebljavali kao oružje protiv muslimana. Ja sam bio čovjek koji tih dana još nije bio oslobođen iz robovlasništva. Mučenja i zlostavljanja mog vlasnika i ostalih mekkanskih prvaka bila su došla do tog stepena da više nisam mogao da izdržim. Kada sam ugledao Allahovoga Poslanika usamljena, primakao sam mu se i kazao: ‘Allahov Poslaniče, zašto ne zamoliš Allaha da nam pomogne?’ Ovaj ashâb je pomislio da će Allahov Poslanik odmah podići ruke i proučiti dovu, i da će, pored toga, proučiti bedovu Kurejšijama, tj. prokleti ih. Međutim, Allahov Poslanik mu je rekao ovako:

“Kunem se Allahom, narodi koji su vjerovali prije vas bili su više mučeni nego vi danas! Neki od njih su stavljani u iskopane kanale, zatim su ih gvozdenim testerama na dva dijela posijecali, ali nijedan od njih ne bi odustao od svoje vjere! Meso im je odvajano od kostiju i opet nisu popuštali! Allah će ovu vjeru upotpuniti, ali vi žurite! Doći će dani kada će žena sama moći putovati od Hire do Hadramevta a da neće ni od koga strahovati osim od divljih životinja.”^[6]

I hazreti Hâtim ibn Adijj, radijallâhu ‘anh, koji prenosi sličnu predaju kaže da je sve ono što je rekao Allahov Poslanik vidio svojim očima.^[7]

3. “Ti ćeš mi se prva pridružiti!”

Jednog dana, dok je bolovao od bolova koji su bili uzrok njegova preseljenja na Âhiret, pozvao je k sebi hazreti Fâtimu, radijallâhu ‘anhâ, koja je sa svojim pokretima i pogledima ličila na svoga babu i koja je bila nježnija od svih stvorenja. Sagnula se i on joj je šapnuo nešto na uho. Hazreti Fâtima, radijallâhu anhâ, toliko je zaplakala i toliko se rastužila da su se svi oko nje okupili i zbunili. Nakon malo vremena Allahov Poslanik joj je šapatom kazao još nešto na uho. Ovog puta se toliko obradovala da su oni oko nje pomislili da su joj došli pozivi sa svih vrata Dženneta. Zapravo, za nju je to i bilo tako. Da, pokazala je takvu radost, i toliko se razveselila.

Ovaj događaj je primijetila naša majka hazreti ‘Âiša, radijallâhu ‘anhâ. Nakon malo vremena ona je upitala za uzrok svega toga, ali hazreti Fâtima joj je rekla: “Ovo je tajna Allahovoga Poslanika”, i ni o čemu joj nije pričala. Nakon smrti našeg Vjerovjesnika, pošto je hazreti ‘Âiša, radijallâhu ‘anhâ, ponovo upitala o tom događaju, hazreti Fâtima, radijallâhu ‘anhâ, odgovorila joj je: “Prvi put mi je na uho šapatom kazao da će uskoro umrijeti, zbog čega sam plakala.” Da, toliko je plakala i toliko je smrt Vjerovjesnika na nju utjecala da su se toga dana sa njenih usana prolili sažaljivi stihovi koji su u stanju izazvati suze cijelog svijeta:

Ko pomiriše jednom miris zemlje mezara Ahmeda,
nema potrebe da traži nikakvog mirisa drugoga!

Toliko se mnogo iskušenja na mene sručilo
da, kada bi se na dane ona sručila, svi bi noć postali!^[8]

“Drugi put mi je rekao da ću ja biti prva iz njegove porodice koja će se njemu pridružiti, i zbog toga sam se obradovala.”^[9]

Nakon šest mjeseci ona se pridružila svome ocu.^[10] I hazreti Fâtima, radijallâhu ‘anhâ, svojom je smrću potvrdila riječi Allahovoga Poslanika i kao da je njemu kazala: “Sadakte-Istinu si rekao”.

4. Mir

U jednom hadîsu, koga prenosi većina autora iz Kutub-i sitte, kaže se da je Allahov Poslanik jednog dana sa minbera, pokazavši na Hasana, radijallâhu ‘anh, rekao:

“Ovaj moj sin je sejjid-prvak. Allah će njime pomiriti dvije velike skupine muslimana.”^[11]

Da, on je čestiti, sin čestitog. On je dijete Allahovoga Poslanika. On je prvak. Jednog dana, kada će mu se povjeriti hilâfet i saltanat, on će pokazati kako je on čestiti sin čestitoga tako što će odustati od vlasti samo da ne bi bio uzrok razjedinjavanja i svađe Ummeta. Nije prošlo ni dvadeset pet-trideset godina, a ono što je Allahov Poslanik rekao pojavilo se i obistinilo. Nakon hazreti Alije, radijallâhu ‘anh, Emevijje su naspram njih našle Hasana, radijallâhu ‘anh, ali ovaj čovjek mira i smirenosti, oglašivši da odustaje od svih svojih prava, povezao je dvije muslimanske vojske koje su bile na ivici sukoba i na taj način, makar nakratko, bio uzrok sprječavanja jedne strašne smutnje.^[12]

Kako je lijepo rekao pjesnik:

On (Hasan) je čestiti sin čestitoga!

Kako i ne bi bio kad je unuk Stvorenja najboljega?!

Kada je Vjerovjesnik govorio o ovom događaju, hazreti Hasan, radijallâhu ‘anh, bio je još malo dijete. Možda toga dana nije ni shvatio zbog čega je Allahov Poslanik pokazivao na njega, odnosno, on ovo nije uradio zato što mu je to kazao Allahov Poslanik. Možda je Allahov Poslanik kazao te riječi zato što je znao da će on tako postupiti. Da, hazreti Hasan, radijallâhu ‘anh, potvrdio je istinitost riječi svoga djeda, i nakon nekoliko godina kazao “istinu si rekao” u značenju riječi Sadakte.

5. Živjet će jedno stoljeće

Allahov Poslanik je svoju mubârek ruku stavio na glavu Abdullâha ibn Busra, radijallâhu ‘anh, i kazao:

“Ovo dijete će živjeti tačno jedno stoljeće.”

Zatim je dodao:

“I nestat će mu sa lica ove ružne bradavice.”

Ashâbi kažu: “Ovaj čovjek je živio tačno sto godina i nestale su mu bradavice sa lica.”^[13]

Isto kao što se Allahov Poslanik svakog dana usavršavao i napredovao ka uspjehu na osnovu značenja âjeta:

Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta^[14],

kao što je smatrao prijašnje stanje manjkavim naspram onoga u kome se nalazio te je zbog toga dnevno sto puta tražio oprosta^[15] od Allaha, dželle šânuhu, isto tako njegov ummet svakog dana po jedan korak više napreduje u shvatanju i razumijevanju vijesti koje je dao o budućnosti, a koje se obistinjuju i svakog dana im se povećava malo – pomalo imân i, obraćajući se njemu, kažu: “Ti si Allahov poslanik.”

[1] Buhârî, Edeb, 22.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/205.
[2] Buhârî, Megâzî, 87.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 6/304-305.
[3] Ibn Sa‘d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 2/249.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 6/304-305.
[4] Buhârî, Fedâilu’l-Medîne, 8.; Muslim, Fiten, 9.
[5] Buhârî, Mevâkîtu’s-salâh, 4. i Savm, 3.; Muslim, Fiten, 26-27.
[6] Buhârî, Menâkib, 25., Menâkibu’l-ensâr, 29. i Ikrâh, 1.; Ebû Dâvûd, Džihâd, 97.
[7] Buhârî, Menâkib, 25.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/257.
[8] Zehebî, Sijeru a’lâmi’n-nubelâ, 2/134.
[9] Buhârî, Megâzî, 83.; Muslim, Fedâilu’s-sahabe, 98. i 99.
[10] Buhârî, Megâzî, 38.; Muslim, Džihâd, 52.
[11] Buhârî, Sulh, 9.; Tirmizî, Menâkib, 30.
[12] Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 8/41.; Ibn Hadžer, el-Isâbe, 2/72.
[13] Taberânî, Musnedu’š-Šâmijjîn, 2/17.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/189.; Bezzâr, el-Musned, 8/431-432.; Hâkim, el-Mustedrek, 4/545.
[14] Ed-Duhâ, 93/4.