Funkcija volje

Funkcija volje

Mi ljudsku volju ne posmatramo tako da ona ima svoje postojanje. To je stav sljedbenika Ehli’s-sunneta koji čine većinu pripadnika zajednice vjernika. Mi svi vjerujemo da svaki naš organ uistinu postoji, da je stvoren Allahovim stvaranjem. Naprimjer, ja imam glavu. Ona postoji; stvorena je od strane Allaha. Ja imam i nos. On je, također, stvoren od strane Allaha. Ja imam i noge, imam i ruke. Ja imam i oči. Tako su, redom, udovi i organi stvoreni od strane Uzvišenog Allaha. U pogledu volje stvar je drukčija. Naravno da mi imamo volju, i to je tačno. Međutim, ona nema svoju vanjsku egzistenciju, jer nije stvorena. Zato na svoju volju ne možemo gledati tako kao da postoji. Nepostojeće stvari su one koje nisu stvorene, već su poznate znanju Uzvišenog Allaha, odnosno, one postoje u znanju, a o njima Božija volja i moć ne ovise. Kad bi bilo drugačije, odnosno, kad bi volja imala izvanjsko postojanje, kao što ga imaju naši organi, stvar bi podlijegala predestinaciji. Da je naša volja stvorena na način kako su stvoreni naši organi, mi tada ne bismo mogli birati niti bi bili odgovorni za bilošta. Naši postupci ne bi za sobom povlačili nikakvu odgovornost. Niko za svoje dobro djelo ne bi mogao očekivati nagradu, jer je to tako moralo biti. Ne bi se moglo birati između dobra i zla, a treba znati da to nije tako.

Ljudska volja nije stvorena sama po sebi, niti postoji kao nešto što se pronalazi, već joj se daje jedno misaono postojanje, kao što i geometrijske linije imaju pretpostavljeno idejno postojanje. Ljudska volja i njen izborni dio imaju, dakle, jedno pretpostavljeno idejno postojanje, s tim što se takvo postojanje ne može mjeriti ni vagati bilo kakvim mjerama ili standardima. Po tome, ta volja ima jedno dodatno relativno postojanje, koje nema mjeru ni težinu, osim što je jedan ustaljen uvjet Allahovih mjera u Njegovom stvaranju. Kad čovjek čini nešto iz svoje nadležnosti, po sklonosti ili navici, Uzvišeni Allah mu stvara sredstva koja mu omogućuju obavljanje radnje koju želi. Otuda volja zadobija veliku važnost, zbog njene povezanosti s činom stvaranja, svejedno radi li se o sklonosti ili navici, uprkos tome što ni ta sklonost, ili navika, nema svoje posebno izvanjsko postojanje.

Navedimo ovome primjer. Mi u svojim rukama ne držimo nikakav građevinski plan, ili nacrt, koji na neki način ne utječu na izgradnju. Ako bismo građevinski plan, s njegovim izvedbenim nacrtima i proračunima, danonoćno držali u rukama, izložen pogledu, to ne bi ničim utjecalo na izvedbu izgradnje. Dakle, nikakvu vrijednost ni važnost u tom pogledu nemaju sam plan i nacrt. Međutim, kad čovjek neposredno ulazi u čin izgradnje, plan zadobija svoj značaj, jer čin izgradnje ne može bez postojanja tog plana. Ljudska volja je slična tom planu i nacrtu, tom građevinskom projektu. Ona je izraz pretpostavljenih linija. Ono što nazivamo “djelimičnim izborom”, ili “djelimičnom voljom”, izjednačava se s onim što se naziva planom ili pretpostavljenim linijama. Što se tiče stvarne izvedbe tog plana i njegove pronalazačke izrade, oni se ostvaruju djelom Uzvišenog Allaha. Ono što treba primijetiti jeste to da se Allahovo stvaranje odvija po planu, a izvor ljudske odgovornosti je, ustvari, povezan s ljudskom voljom.

Uprkos tome što naša volja nema vrijednost ili važnost vrijednu spominjanja, budući da je Uzvišeni Allah tvorac naših djela, da On svoja djela čini u skladu s planom iza “zastora” uzroka i posljedica, usljed čega ćemo mi, za dobra djela kojima smo bili neposredni izvršioci, biti nagrađeni, a za loša djela kažnjeni. Otuda se vidi da veliki i jako važni rezultati djela počivaju na toj volji koja je hipotetička, teorijska, koja je ustaljeni uvjet. Zato tu nema apsolutne predestinacije, već je predestinacija hipotetička. Stvoritelj je Uzvišeni Allah, samo što je On ljudsku volju učinio ustaljenim uvjetom Svoga stvaranja. Čovjek treba pomno razmišljati o tome momentu i uspostavljati ravnotežu između kadera i svoje volje. Zbog toga želimo ovu temu pojasnisti s nekoliko primjera.

Zamislite sebe kako okrećete prekidač velikog električnog napona znajući da je neko prije vas taj napon postavio u precizan sistem tako što pritiskanjem na dugme sve okolo biva osvijetljeno. Između djelimičnog djelovanja koje ste Vi izveli i ogromnog rezultata koji se očitovao, ne postoji neka logička povezanost. Ne postoji neka logička povezanost između uzroka i posljedice, kao što je slučaj i s nadnaravnim djelima vjerovjesnika, a.s.

Ovo možemo usporediti s pojavama koje se tiču našeg materijalnog svijeta. Ako hoćete, možete obratiti pažnju zalogaju koji stavite u usta i rezultatima koji on daje u organizmu. Vi ćete reći: “Pojeo sam hranu”. Međutim, ja ću Vam reći: “Niste Vi pojeli hranu, već Vas je Uzvišeni Allah nahranio”. Možda će neko ove moje riječi prihvatiti tek zbog nekakve pristojnosti i uvažavanja, iako ćemo, ukoliko se bolje unesemo u pitanje, ustanoviti da je moja tvrdnja tačna. Vidjet ćemo kako.

Ako je tačno da mi zalogaj primičemo ustima, ko nam ga je dao? Koje etape je on prošao dok nije postao podoban za jesti? Kako je Sunce postalo njegov kuhar, koji uvjeti su zemlju činili sposobnom da ga takvog iznjedri? Čijom vodom ste zemlju napajali i čijim zrakom ste omogućili da zemlja diše?

Zatim, tek što zalogaj primaknete ustima, u njima započinju razne operacije o kojima Vi ništa ne znate. U njih se ne uplećete i o njima nemate nikakav podatak. Kad biste pokušali sami izvesti te operacije i svojom voljom donijeti to što se jede, vjerovatno biste zaboravili mnoge stvari, pa i veoma važne operacije. Možda biste se ugrizli za jezik i hranu neusitnjenu uputili u stomak, a iz njega u crijeva. Međutim, čim taj zalogaj uđe u usta, pljuvačka počne teći iz žlijezda. Žlijezde svoje fermente izlučuju u skladu s kvalitetom i vrstom hrane. Nema sumnje da je funkcija stomaka još složenija. Po svojoj naravi i položaju, on vrši još savršeniju funkciju. Zatim se sve predaje dvanaestopalačnom crijevu i fermentima pankreasa i jetre. Tako svaki navedeni organ vrši svoje odgovarajuće funkcije. Samo jetra pri tome obavlja približno 300 funkcija, a svaka od njih se odvija šutke, mirno, bez galame i buke. Mi to ništa ne osjećamo niti za to znamo. Zatim se uključuju crijeva i vrše svoju ulogu na najbolji način, sve do probavljanja i upijanja svojim pipcima koji prerađenu hranu prenose u krv. Pored svega spomenutog, vrši se i čišćenje od štetnih materija i njihovo izbacivanje izvan organizma, koje se vrši u bubrezima, u vrijeme dok odmaraju od drugih obavljanja funkcija, kod kojih jedna polovina uposlenih bude rezervna snaga, dok druga polovina bude predana poslu.

Sada, kad smo stavili zalogaj u usta, mi se ne uplećemo ni u kakve operacije koje se u njima odvijaju od početka do kraja, taman da smo toga i potpuno svjesni. Uzvišeni Allah je jedini tvorac tih svih radnji. Stoga ističemo pitanje: Šta je tačno: da jedemo hranu, ili da nas Uzvišeni Allah hrani? Iako smo navikli metaforično reći da mi jedemo hranu, mogli bismo, ako riječi uzmemo s njihovim stvarnim smislom, reći da nas Uzvišeni Allah hrani.

Ako samo pitanje posmatramo iz ovog ugla, vidjet ćemo da nema velike razlike između njega i naših djela koja izvršavamo svojom voljom. Zato ovo pitanje, s jedne strane, poistovjećujemo s nadnaravnošću (mu‘džizom), po tome što se neki vid sličnosti između dvije pojave ogleda u nepostojanju logičke veze između uzroka i posljedice, odnosno, u nepostojanju visoke usklađenosti među njima. Usporedimo to na slijedeći način:

Zamislimo malog mrava pored velikog dvorca, a neko nam kaže da je dvorac sagradio taj mrav. Sama tvrdnja je neuvjerljiva zbog negiranja pravila o “usklađenosti s uzrokom”. Nadnaravna djela koja su pokazivali vjerovjesnici, a.s., takve su naravi. Zato i jesu dokaz njihovog vjerovjesništva. Dakle, vidimo da takve tvorbe ne mogu poticati od ljudskih ruku. Zato smo prinuđeni kazati – a to je upravo tako – da su te nadnaravnosti vjerovjesnicima pružane od strane Uzvišenog Allaha. Na osnovu toga, naša djela zasnovana na djelimičnoj volji – ona je kao pretpostavljena linija – sliče nadnaravnostima.

Naprimjer, “Mjesec se, za vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bio razdijelio na dvije polovine, pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ʻBudite svjedoci ovome’”.[1] Prsti te blagodarne ruke preobratili su se u deset izvora iz kojih je navirala voda. Enes, r.a., je rekao: “Gledao sam vodu kako navire iz njegovih prstiju”.[2] Kao što se ni ove posljedice ne mogu temeljiti na nečemu što sliči vidljivom uzroku, tako se ni sva naša djela ne mogu zasnivati na našoj vlastitoj volji. Vršilac radnje u dva navedena slučaja je Uzvišeni Allah. On nam na to pažnju skreće plemenitim ajetom:

وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ وَمَا تَعْمَلُونَ
Allah stvara i vas i ono što napravite (Es-Sāffāt, 96).

Vjerovanje u ovo je jedna od neophodnih pretpostavki vjere. Na tu neophodnost je ukazao časni Poslanik, s.a.v.s., a one koji posrnu u racionalističko poimanje poistovjetio je s medžusijama (vatropoklonicima) Ummeta, rekavši: “Svaka zajednica ima medžusije, a medžusije ove zajednice su oni koji tvrde da nema kadera”,[3] zbog toga što oni ni dobro ni zlo ne pripisuju Uzvišenom Allahu, već tvrde da je čovjek tvorac svojih djela.

Naziv “(kadarijja) indeterminista” na početku je primjenjivan na one koji su zagovarali predestiniranje, zatim je prenesen na one koji negiraju kader. To se podudara sa časnim hadisom i tako je naziv pronašao ono što označava. U sadašnje vrijeme, naziv se primjenjuje na racionalistički red (مذهب المعتزلة) koji, uz neznatne razlike, čuva njegovo ranije uvriježeno značenje.

Pored rečenog postoji i negiranje ljudske volje na način kako su to činile džebrije. Ta misao je, također, neispravna, kako smo to već uvjerljivo objasnili. Što se tiče učenja pripadnika Ehli ’s-Sunneta, ono predstavlja srednji put, zaštićen od pretjerivanja. Ono se drži istine smještene između dviju strana, a to je stav da je Allah tvorac naših djela, a onaj ko pita i traži, to smo mi. Zato odgovornost stoji na nama.

[1] Muslim, Es-Sahih, “Sifatu l-munafikin”, 43-47.; El-Buhari, Es-Sahih, “El-Menakib”, 27.
[2] El-Buhari, Es-Sahih, “El-Vuduʼ”, 32., 46., “El-Menakib”, 25., “El-Ešribe”, 31.; Muslim, Es-Sahih, “Ez-Zuhd”, 74., “Fedaʼil”, 4-6.
[3] Ahmed ibn Hanbel, El-Musned, II, 86., 125., V, 406.; Ibn Madždže, Es-Sunen, “Mukaddima”, 10.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.