Spontano nastajanje

Spontano nastajanje

Kad je Šemsudin Gun Altaj u svome djelu Viša filozofija kritikovao Hegela u vezi s istinom o temi stvaranja, rekao je: “Hegel govori o dvadeset generacija živih bića koje su se uzastopno smjenjivale u prostranstvima mora. Njihove nazive on slobodno bilježi, kao da je živio s njima. On čak iznosi i svoje stavove o tome kako su ta bića izgledala.”

S obzirom na nemoć teoretičara u teoriji evolucije da tumače način nastanka života, mi ih vidimo kako uporno ustrajavaju na slučajnosti i na spontanom nastajanju. Oni tvrde da je prvobitni zračni omotač oko Zemlje sadržavao velike količine amonijaka, metana, morske pjene i vodonika te da su sastojci te mješavine djelovali jedni na druge putem energije koja je spontano izbijala iz munja i vulkanskih eksplozija, što je proizvelo neke vrste aminokiselina. Vremenom su se te aminokiseline pretvorile u proteine, zatim su djelići proteina potekli u more, a iz toga su se, u barama, pojavljivala prva živa bića, u vidu prvih procesa nastajanja.

Milerovi opiti

Protagonisti evolucionizma su Milerove opite koristili kao da su dokaz odvijanja navedenih interakcija. Međutim, sve što je radio Miler bilo je izraz poduzetnosti čovjeka koji je posjedovao znanje, osjećaj i volju da eksperimentiše radi dobijanja žive ćelije uz pomoć aminokiselina koje je za to odabrao. U tim eksperimentima je bilo neophodno trajno povećavanje kontrolisane energije, da bi se pojavilo prvo živo biće (odn. živa ćelija), a zatim nastavilo živjeti. Najvažnije je tu čuvanje aminokiselina sastavljenih od rastvora spajanjem u sklopu hladne smjese spravljene specijalno u te svrhe.

Ako aminokiseline imaju sposobnost da se pretvore u život, budući da znamo kako jedino Uzvišeni Allah daruje spremnost za život, onda čovjek, koji posjeduje znanje i volju, može tu pripremljenost staviti u pokret i aktivirati je. Međutim, tvrditi da se sve to događa kao rezultat slučajnosti, kao rezultat spontanog nastajanja, može se, nesumnjivo, smatrati izrugivanjem pameti i volje.

Samohranjenje i hranjenje izvana

Evolucionisti tvrde da živa bića, koja su se spontano, ili putem slučajnosti, pojavila u postojanju, mogu energiju, potrebnu za održavanje na životu osiguravati iz Sunca ili iz hemijskih reakcija. Ameba, npr., kako god se može hraniti iz okruženja, tako može i sama sebi spravljati hranu. Evolucionisti nastoje svoje tvrdnje osnažiti pretpostavkom o autotrofiji, odn. samohranjenju, kao i o heterotrofiji, odn. hranjenju iz vanjskog okruženja. Što se tiče pretpostavke o samohranjenju, ona još do naših dana nije prihvaćena. Hemijske reakcije koje proizvode hranu, kao što je fotosinteza, jako su složene. Kad pažljivo posmatramo složene reakcije, koje vrše zelene biljke snabdjevene sposobnošću fotosinteze, kao i enzime koji igraju važnu ulogu u tim reakcijama, saznajemo šta je čemu potrebno, kao i dokle šta od svega toga seže. Dakle, možemo shvatiti da sve teče u skladu s jednom preciznom i savršenom koncepcijom.

Kad su tvrdili da se jedan ovako divan i precizan poredak najednom pojavio u postojanju prilikom pojavljivanja početka života na licu Zemlje, evolucionisti su u veliku pometnju upali zbog toga što se takva tvrdnja kosi s tvrdnjama o evoluciji. Tako složene i međusobno spletene reakcije mogu proisteći samo iz nekog složenog mehanizma. Za pretpostaviti je da je u prvobitnim uvjetima pojavljivanja života tako precizan i složen mehanizam postojao da bi živo biće moglo dobiti potrebnu hranu. To se kosi s osnovama darvinizma, jer je iznenadno pojavljivanje jednoga veoma složenog mehanizma nemoguće budući da teorija evolucije uvjetuje njegovo postepeno pojavljivanje. Vršena istraživanja su jasno pokazala – ostavimo postrani biljke koje posjeduju neki složen mehanizam, kao što je onaj za fotosintezu – da su stotine hiljada vrsta životinja koje sada postoje bile prisutne u većini vremena davne prošlosti, koja su istraživanja mogla dokučiti, a na njima nije uočen nijedan evolutivni detalj. Dakle, evoluciji je potrebno vrijeme toliko dugo da se tokom njega ne može evoluirati. Zato zemaljski život nije bio dovoljan za pojavljivanje životinja i biljaka, kao ni za njihovo evoluiranje, dok se nije došlo do pojavljivanja mehanizma koji može sam za sebe proizvoditi hranu.

Što se tiče pretpostavke o hranjenju iz vanjskog okruženja, hrana za živa bića nije gotova, niti je živo biće može samo sebi praviti, već je ono uzima izvana. Međutim, živom biću je, slično kod samohranjenja, potreban mehanizam koji može proizvoditi složene reakcije, budući da hrana koju uzima bilo koje živo biće treba biti organska materija proizvedena od strane nekoga drugog živog bića. Zato svako živo biće, uključujući i prvo živo biće koje se pojavilo na licu Zemlje, uvjetuje postojanje nekoga živog bića prije njega. Idući dalje, to bi vodilo u lančanost, odn. do lanca koji bi se pružao unazad do bespočetne vječnosti živih bića, a to je laž, to je nemoguće.

Postrojavanje proteina i aminokiselina

Švedski naučnik Čarls Eugen Guj tvrdi: “Djelić proteina se sastoji iz 40.000 atoma. Zato je postotak vjerovatnoće da se jedan djelić proteina pojavi slučajno jednak 1060.”18 Dobro znamo da kod živih bića ne postoje djelići proteina, već nizovi proteina.

O vjerovatnoći da se nasumičnom slučajnošću pojavi jedan niz proteina Le Komte de Noi kaže: “Ne može se govoriti o pojavljivanju niza proteina sučajnošću, osim u kategorijama vjerovatnoće 10243. Međutim, čovjek se ne sastoji iz tek jednog niza proteina, već iz 60 trilijuna ćelija. Te ćelije su međusobno čvrsto povezane tako da povreda jednog organa ili sistema ćelija može dovesti do smrti čovjeka. Život čovjeka traje u sklopu trajanja tih vrlo osjetljivih i savršenih veza. Kad čovjek posmatra taj precizni i divni sistem, ne može a da iz srca ne uzvikne: “Gospodaru, neka si slavljen, Ti si uistinu najveći!”

Prije nego što proteini preuzmu svoju ulogu u živim bićima, dolaze aminokiseline. Te aminokiseline se organizuju u izvjesne nizove koji obrazuju proteine. Međutim, proteinima su potrebne i druge stvari da bi proizvele živu ćeliju. Svako živo biće je izraz sistema faktora koji se spajaju u sastavu određenoga sklopa. Da bi živjelo, biće se mora hraniti i dobijati energiju.

Biologija, koja podupire teoriju evolucije, tvrdi da je prvo živo biće energiju dobijalo od Sunca, a koristilo je i munje i ultraljubičaste zrake. Ona dalje tvrdi da je živim bićima, tokom formiranja i kasnije, da bi živjela, potrebna neprekidna snabdjevenost odgovarajućom količinom energije, u jednoj ustaljenoj količini i formi.

Međutim, sunčevih zraka ima samo danju – ako nebo nije oblačno – a noću ih nema. Osim toga, jednim dijelom godine je zima. Zato energija koja dolazi od Sunca nije ustaljena s istom mjerom. Što se tiče munja, one ni u koje vrijeme nisu organizovane. One se najednom pojave i nestanu. Kad munja sijevne, svjetlost bljesne i ugasi se. Taman i da pretpostavimo izvjesnu tačnost u tvrdnji teorije evolucije, kako objasniti organizovanost navodnih veza sunčevih, ultraljubičastih zraka i zraka munje sa pojavljivanjem živih bića?

Hranjenje i rast

Prisustvo teškoća u razumijevanju ne svodi se na pojavljivanje živih bića u postojanju, već je i pitanje hranjenja okruženo brojnim teškoćama. Živom biću je hrana potrebna da bi raslo, da bi u svoje tijelo unosilo nove neophodne materije, da bi moglo produžavati život. Prema tvrdnjama teorije evolucije, živo biće koje se pojavljuje putem evoluiranja primorano je na hranjenje na način kako se hrani ameba, budući da još nema probavnoga niti disajnog sistema. Međutim, čak i to je nemoguće, i to iz dva razloga.

Prvi razlog je gustoća onog što ga okružuje, odn. gustoća okoline. Dakle, trebalo bi mijenjati postojeću ravnotežu između gustoće tečnosti koja se nalazi u živom biću i gustoće tečnosti koja se nalazi u ćeliji živoga bića. To je jedan važan i vrlo osjetljiv problem.

Mi znamo da istopljeni sastojci teku u pravcu koji je protočniji. Tok se ne može usmjeravati u pravcu gdje je gustoća veća. Prema tome, stvari koje se nalaze u gustom okruženju teku prema rjeđem, protočnijem okruženju. To je jedno općevažeće pravilo. Stoga, kad bi okruženje, ispunjeno nizom proteina (prisutnih i spremnih da se pretvore u žive ćelije), bilo tečno i male gustoće, iz njega se ništa ne bi moglo prenijeti u unutrašnjost živog bića, već bi hranljive materije, prisutne u unutrašnjosti toga živog bića, izlazile van. Zato bi živo biće, koje je željelo živjeti, odmah uginulo. Kad bi okruženje živog bića bilo gusto, materije bi iz njega tekle u unutrašnjost živog bića. Pred bićem ne bi ostala nikakva mogućnost da evoluira, jer bi se odmah prenapuhalo. Kad bi gustoća okruženja bila jednaka gustoći u unutrašnjosti živog bića, prestala bi razmjena hrane između živog bića i okruženja. Ne bi se ostvarivalo nikakvo upijanje, a time bi bila zatvorena vrata evoluiranja.

Drugi razlog je energija. Pretpostavimo da se, uprkos svim nevjerovatnostima, živo biće formira i samohranjenjem. Međutim, pored hranjenja, živom biću je potrebna i enegrija kojom će odstranjivati otpadne materije i izbacivati ih iz sebe. Odakle to biće, koje čini prvi korak u životu, dobija energiju? Neophodno je stvaranje mehanizma uravnoteženosti, koji ima ulogu podstanica energije u ćeliji. Živom biću je svakog minuta, svakog trenutka potrebna energija ne samo zbog uzimanja hrane i izbacivanja otpadnog materijala, već i zbog održanja na životu. Bez snabdjevenosti energijom, ono se ne bi moglo održati na životu. Dakle, zato nije nimalo tačna tvrdnja da se živo biće može energijom snabdjevati iz proteinske mase koja se nalazi u prostranstvima mora.

Proračuni vjerovatnoće pokazuju da je nemoguće pretvaranje bilo kojega hemijskog sastojka, pod navedenim uvjetima, ni u živo biće, niti u proteinski niz. Međutim, pretpostavimo li da je takvo živo biće bilo već formirano, ono ne bi ostalo u prvobitnom obliku već bi evoluiralo. Zato bi bilo neophodno i da se kod njega razviju probavni aparat, krvotok, disajni sistem, ekskrecioni sistem, koji koordinirano izbacuje izlučevine. Da bi to živo biće moglo ostati na životu, ti sistemi bi se trebali pojaviti istovremeno, evoluirati zajedno, djelujući u vidu međusobnog potpomaganja. Međutim, to se sve kosi s evolucionističkom idejom kod Darvina, jer ona smatra nemogućim da se pojavi jedan tako složen mehanizam odjednom i u isto vrijeme.

Osvrnimo se sada na još neke nesuvisle tvrdnje. Pretpostavimo da su se probavni aparat, krvotok, disajni sistem i ekskrecioni sistem kod toga prvobitnoga živog bića već bili oformili spontano, iznenada, te da se neko živo biće u obliku larve pojavilo u postojanju u nekoj bari, kao što tvrdi Darvin. Naravno, larva bi porasla, ali kakav bi bio njen život? Da li bi bio dovoljan da evoluira i pretvori se u neku drugu vrstu? Kad bi se ta larva pretvorila u neku drugu vrstu, da li bi se formirala neka druga larva, ili bi se pojavio veliki broj larvi na mnogim mjestima po svijetu, a da se u neku drugu vrstu pretvori samo jedna skupina njih. Recimo da larva evoluira i pretvori se u žabu, nakon toga se u lancu evoluiranja pretvori u kengura, pa da taj lanac traje sve dok se ne pojavi čovjek tako što bi mu se uši smanjile zato što, npr., “nisu potrebne tako velike”.

Tako su se, navodno, u životu pojavljivale različite vrste živih bića. Međutim, ako je evoluirala jedinka, ili nekoliko jedinki unutar neke vrste, zašto nisu evoluirale i ostale jedinke? Postoji li tu neki mehanizam za koji mi ne znamo, a koji o tome i trajanju svake etape odlučuje sa stanovišta procesa evolucije? Mogu li se ti svi procesi, pojavljivanje toga preciznog sistema u svemiru, život na Zemljinoj površini, njihovo proširivanje i usavršavanje zasnivati na nasumičnim slučajnostima, u vrijeme kad zakoni vjerovatnoće dokazuju nemogućnost spontanog pojavljivanja, ili putem nasumičnih slučajnosti, makar i jednog djelića proteina? Čak i kad bismo pretpostavili da je nekoliko jedinki od svake vrste evoluiralo i pretvorilo se u neku drugu vrstu, koja je nova vrsta bila čiji je život mogao biti dovoljan za odvijanje takvog evoluiranja? Da li je život tih jedinki koje su evoluirale iznosio milione godina?

Ni darvinisti ni njihova naučavanja nemaju odgovore na istaknuta pitanja. Sve što mogu pred njima jeste da kažu: “To je nešto što se dogodilo”. Oni to tako kažu pozivajući se na nauku.

Drugi važan problem koji je zaveo darviniste

Drugi važan problem koji je zaveo darviniste i odveo ih u zabludu jeste taj što su iz ugla većeg broja različitih naučnih oblasti posmatrali tek jedan aspekt nekog pitanja, iako nijedna nauka na svijetu ne bi trebala doći u koliziju s nekom drugom naukom, o bilo čemu što se tiče reda i poretka, bilo u svijetu neživih ili živih bića, pogotovo u svijetu živih bića. Dakle, kad nastoje tumačiti postojanje, matematika, fizika, hemija, botanika, zoologija, geologija i paleontologija se ne bi trebale međusobno kositi.

Međutim, kad krenemo s bilo kakvim istraživanjem ili bilo kakvim eksperimentom na nekom polju, u nekoj nauci, ili u nekom životnom području, ne rukovodimo se skokovitim promjenama, niti prilagođavanjem, niti prirodnom selekcijom, kao načelom u tome istraživanju i eksperimentisanju. Zakoni koje otkrivamo u Univerzumu i životu ne počivaju na mutacijama, impulsima, niti na prirodnoj selekciji.

Znamo čak 99 % naziva za božanska djela koja su učinila mogućim život u trajanju, koja se u jednome odgovarajućem sistemu ogledaju već nekoliko miliona godina na isti način, a ovo kratko istraživanje, razmatranje i tumačenje pojava se zasniva prvenstveno na tome. U spravljanju lijekova, npr., pomoć tražimo od farmakologije i preventivne medicine. Kad razmatramo njihov utjecaj i način korištenja, ne pomišljamo da su mikrobi, koji uzrokuju oboljenja, evoluirali i pretvorili se u neke druge vrste.

Ako bi se ovo pitanje našlo u predmetu istraživanja evolucionista, koji tvrde da su mikrobi ranije evoluirali, zamišljamo da bi oni ulagali veliki napor u ponavljanju istih evoluiranja. Međutim, ako je neka tema farmakološka ili medicinska, smatramo da ove nauke ne vjeruju u ta evoluiranja. One ne uzimaju u obzir ni evoluiranje niti druge teorije koje počivaju na evoluiranju. U vezi s antitijelima koja koristimo protiv oboljenja i ne pomišljamo da su se virusi lepre mutacijom pretvorili u viruse tuberkuloze, ili da su se neki od njih pretvorili u viruse kolere. Na nešto takvo nikad se i ne pomišlja. I preventivna medicina počiva na načelu korištenja mikroba s njihovim naravima.

Da! Kao što je Uzvišeni Allah sve snabdio mehanizmom za samoodbranu, tako i mikrob čini neke promjene u organizmu živog bića, ali unutar iste vrste, kad se to biće izloži djelovanju nekih lijekova. Međutim, ta promjena se svodi samo na povećanje njegove odbrambene moći i razvoj sistema imuniteta. Te male promjene ne vode u velike promjene koje mijenjaju vrstu tog bića; to je nemoguće.

Promjena koja mikroorganizme pogađa tokom trideset godina odgovara milionima godina kod čovjeka. Ako je nemoguće da se dogodi promjena na vrsti kod tih sićušnih bića za trideset godina, to govori da zemaljski život nije dovoljan da se dogodi evolucija. A poznato je da je nauka otkrila da su alge i psilofitine, koje žive u morima, postojale i prije 50,000.000 godina.

Postojanje u parovima

Nastavljajući s pretpostavljanjem nekih nesuvislosti i apsurdnosti, reći ćemo da su se crvi pojavili putem evolucije. Međutim, vidimo parnu dvojnost, ne samo kod živih, već i u svijetu neživih bića. Oni koji se bave iscrtavanjem slika majmuna, koji je iz epohe u epohu sve bliži čovjeku, na kraju iscrtavaju sliku čovjeka, sredovječnoga Evropljanina. Međutim, oni ništa ne kažu vezano za način nastanka žene. Zato se pitamo: Zašto se pojavio ženski rod za ovo biće i gdje? Da li se žena pojavila pored muškarca ili na nekome drugom mjestu? Kako su naišli jedno na drugo? Odakle su dobili instinkt međusobnog sparivanja? Da li je i to proizvod slučajnosti? Da li je iko od evolucionista razmišljao o godinama potrebnim za pretvaranje hiljada vrsta, jedne u drugu, zatim o započinjanju novih generacija muškaraca i žena i njihovom razmještanju po svim krajevima svijeta?

Ćelija i razne aktivnosti u njoj

Ovdje želimo skrenuti pažnju na jednu posebnu činjenicu, a to je da je ćeliji svojstvena samozaštita. Ona obavlja posao gotovo jednak poslu cjelokupne vlade. DNK faktori prisutni u njoj, poput oficira ili vladara, određuju narav biološke strukture čovjeka. Tu su i RNK faktori, koji obavljaju ulogu inžinjera i hemičara izvodeći procese sklapanja i spajanja. U vezi s tim se ima utisak kao da je sudbinsko određenje tim faktorima odredilo da postavljaju i propisuju naravi čovjeka. Ti faktori obuhvataju podatke prisutne u vidu kodova, koji bi mogli ispuniti stotine tomova knjiga, a pojavljuju se, kad dođe pravo vrijeme, u vidu aktivnosti koje nadziru izradu proteina neophodnih ćeliji. Materijalistička misao ne posvećuje pažnju ovim divnim procesima, ovome zadivljujućem mehanizmu pomoću kojeg DNK faktori šalju kodove RNK faktorima. Materijalistička misao te kodove uzima samo da bi se na njih pozvala i povezala ih sa slučajnostima.

Iako danas ne raspolažemo pouzdanim podacima o prvom stvaranju ćelije, moderna nauka nam pruža brojne podatke o njoj izlažući pred nas svaki njen dio. Objašnjava nam razmjere složenosti kojom se odlikuje ćelija. Da je Darvin raspolagao sadašnjim podacima, rekao bi za nju slično onome što je za oko rekao u pismu koje je uputio jednom prijatelju: “Što sam više razmišljao o oku, to sam više bio opčinjen i zbunjen.” Darvin nije uspio oko objasniti prirodnom selekcijom. Da je mogao posmatrati mozak, zacijelo bi neuporedivo više bio opčinjen i zbunjen.

Veoma teško bi bilo navesti sva obilježja ćelije. Ona obavlja mnoštvo aktivnosti, kao jedna kompletna armija. Sve što je potrebno tijelu u njoj se sklapa i izrađuje. Ćelija ima opnu koja posjeduje djeliće snabdjevene kodovima pomoću kojih raspoznaje korisne od štetnih materija. Ako se ukaže potreba, dodaju se i drugi kodovi. Ti faktori se ponašaju kao službe policije i straže, ili kao carinski službenici: vrata otvaraju pred korisnim materijama, reaguju protiv štetnih materija, oglašavaju sve vanredne situacije u ćeliji. Ćelija pruža otpor svakome izvanjskom upletanju, a ako se ne može suprotstaviti, razboli se, a ponekad i umre. Tu se ćelije organizma međusobno potpomažu i mrtvu ćeliju iznose izvan tijela.

Kad se dogodi neko izvanjsko upletanje u neku ćeliju, ta ćelija pruža otpor upletanju: štetne mikrobe izbacuje izvan tijela. Ako je, pak, nemoćna da pruži otpor, obolijeva i umire. Ta bolest može dovesti i do smrti čovjeka. To znači da bilo kakvo izvanjsko upletanje ne može promijeniti naravi ćelije. Ako materija koja se upleće nije prilagođena ćeliji i nije joj korisna, oštetit će je ili je odvesti u smrt.

Ukratko, rekli bismo, ne samo da je nemoguće pojavljivanje i nastanak živog bića, već je nemoguće i da se bilo šta dogodi spontano, samo od sebe. Ni kamenčić ne može spontano promijeniti mjesto niti biti izložen nagrizanju bez nekoga izvanjskog djelovanja. Nije li čudno što negiramo Stvoritelja, što negiramo Njegovo stvaranje svemira i svega postojećeg u njemu, što negiramo sva zbivanja i Njegovo vječno upravljanje svime?! Povezivanje svega postojećega i svih zbivanja s uzročno-posljedičnim nizom negiranje je postojanja bilo čega izvan tog zakona. Posmatranje prirode kao da je izraz tih zakona negiranje je postojanja bilo kakvoga drugog utjecaja izvan prirode i izvan njenih zakona!

Mi time prirodi i slučajnosti pripisujemo Božanstvenost i proturječimo sami sebi. Radi negiranja prave Božanstvenosti, tvrdimo da se ovaj divni svemir i sve što on obuhvata pojavio spontano. Ima li tu neki drugi primjer ovako bestidnog i krupnog negiranja nauke, razuma i logike?

U svakom slučaju, vidimo da je čovjek snabdjeven mnogim sposobnostima i raznim očaravajućim nadarenostima intuicijske i etičke naravi. Nadalje, on ima osjećanja i volju. On ima veze i odnose sa vremenom i prostorom. Povrh svega, on se ni time ne zadovoljava, već se interesuje i za ono što stoji izvan vremena i prostora.

Osim toga, čovjek je okićen i neizbrojivim vidovima saosjećanja. Zato je on kompletno stvorenje, kandidat za vječni život. Zato posmatranje ljudskog postojanja na navedeni način, kao da je čovjek vezan samo uz materiju, prirodu, slučajnosti i zakone koji imaju tek relativnu vrijednost, uz hipoteze– kao što je hipoteza o evoluciji – može se smatrati najvećim ponižavanjem čovjeka i čovječnosti, pa i samoponižavanjem od strane tih aktera. Pa da, niko protiv čovjeka ne može učiniti više nego što on sam čini protiv sebe. Zato i vidimo kako plemeniti Kur’an one koji su izišli i udaljili se od čovječnosti opisuje kao nasilnike.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.