I kunem se časom kad se zvijezde gube, a to je... (Al-Waqi`a, 75-77)

فَلَا أُقْسِمُ بِمَوَاقِعِ النُّجُومِ. وَإِنَّهُ لَقَسَمٌ لَّوْ تَعْلَمُونَ عَظِيمٌ. إِنَّهُ لَقُرْآنٌ كَرِيمٌ
I kunem se časom kad se zvijezde gube, a to je, da znate, zakletva velika, – on je, zaista, Kur’an plemeniti. (Al-Waqi`a, 75-77)

Teško onome čije je srce okrutno! Po Svome iskonskom znanju, Uzvišeni Allah zna kad se o tome radi. Kad hoće naglasiti ono na šta ukazuje, On tome pridodaje zakletvu.

Čovjek bi trebao pred tim osjećati nelagodnost, trebao bi se stidjeti. Trebao bi ga obliti znoj. Usne bi mu trebale drhtati, a tijelo mu se tresti dok čita takve ajete. Dok im se objašnjava da je Kur’an jedna časna Knjiga, dok im se, jedan za drugim, iznose dokazi, malo ljudi osjeti kako se dokazima pridodaje i krupna zakletva.

U Kur’anu ima mnogo primjera zaklinjanja. Uzvišeni Allah se nekad zaklinje zvijezdama, nekad Suncem, Mjesecom ili nebesima. Nekad se zaklinje zemaljskim blagodatima: maslinom i smokvom. Zaklinje se i Sinajskom gorom (طور سينين) pridružujući je istoj vrsti blagodati. Nekad se zaklinje danom i noći. Nema sumnje da su brojne mudrosti i tajne obuhvaćene takvim zakletvama.

U ajetu: Tako Mi zvijezde kad zalazi (An-Nadžm, 1), Allah se zaklinje zvijezdom. Ovo zaklinjanje se može shvatiti i kao “zaklinjanje zvijezdom koja se uspinje u nebo i odozgor se vraća”. Zato ovdje, po tome što ova sura zahvata pitanje Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., miradža (معراج), vidimo izvjesnu saglasnost. Ako se, zbilja, na to želi ukazati, jedna od mogućih pretpostavki je da je ta zvijezda, zapravo, Vjerovjesnik, s.a.v.s., lično. Dakako, on je iz stvorenog svijeta išao Stvoritelju, a nakon toga se od Stvoritelja vratio stvorenom svijetu.

Naravno, Poslanik, s.a.v.s., čiji pogled nije skrenuo pred prizorima Dženneta i svim vidovima ljepote znamenja koja mu je pokazao Gospodar, nazad se, na ovaj uzavreli svijet, vratio da drugima priča o blagodatima koje mu je Allah ukazao, da ljudsku zajednicu uzme za ruku i vodi je. Ova tvrdnja je povezana s činjenicom zaklinjanja: Tako Mi zvijezde kad zalazi i jednim slojem značenja sadržanim u njemu. Ovdje se radi o zaklinjanju čašću i onim što je uzvišeno kod našeg Vjerovjesnika, s.a.v.s., a to obuhvata brojna značenja.

Dakako, ta zvijezda je naš Vjerovjesnik, s.a.v.s. Iako su Poslanika, s.a.v.s., krasila posebna obilježja i odlike koje je u sklopu svoje naravi posjedovao, on se, nakon što je vidio mnogobrojne blagodati tokom Miradža, vratio kao drugi Muhammed. Njegov povratak i silazak su bili nešto jedinstveno i posebno, nešto što se tokom historije nije nikome drugom dogodilo, poseban i neusporediv događaj. Stoga, pozivajući se na Poslanikove, s.a.v.s., ranije posjedovane temeljne vrline, zajedno s onima koje je stekao tokom Miradža, Allah se zaklinje njime.

Vezano uz suru Al-Isrā’, neki komentatori tvrde da ajet: On, uistinu, sve čuje i sve vidi (Al-Isra’, 1) ukazuje na Poslanika, s.a.v.s., odnosno da Uzvišeni Allah neka Svoja svojstva pripisuje Poslaniku, s.a.v.s. Kad kaže: Tako Mi zvijezde kad zalazi, Uzvišeni Allah se zaklinje Poslanikom, s.a.v.s., i njegovim posebnim mjestom kod Njega.

U ajetu: Tako mi Sunca i svjetla njegova (Aš-Šams, 1) Uzvišeni Allah se zaklinje Suncem i njegovom svjetlošću, a u ajetu: i noći kada se utiša (Ad-Duha, 2) Uzvišeni se zaklinje s noći, kao i time što je ona namijenjena za odmor. Znači, zaklinje se trajnim cikličnim ponavljanjem smjene dana i noći, koje postoji u Svemiru, kao i Božijim blagodatima i pogodnostima koje su poklonjene ljudima.

Na drugome mjestu stoji slijedeća zakletva: Tako Mi smokve i masline, i Sinajske gore (At-Tin, 1-2), odnosno zaklinjanje smokvom, maslinom i Sinajskom gorom. Sinajska gora je sveto mjesto koje je posvjedočilo Božije oslovljavanje Musaa, a.s. Ta Božija dobrota ukazana Musau, a.s., bila je početna tačka preporoda zajednice. Musa, a.s., je tu preuzeo zapovijesti i počeo narod buditi, vraćati ga u stvarni život. Zato je Sinajska gora dostojna zaklinjanja.

Kao što smo na početku rekli, u Kur’anu časnom ima znatan broj primjera zaklinjanja. Jedan od takvih primjera je i zaklinjanje časom (zonama) kad i (gdje) se zvijezde gube. Dosta davno je rečeno ovo što slijedi:

1) Zvijezde su čovjeku bitne u svako vrijeme i na svakome mjestu. Postoji trajna veza između zvijezda i čovjeka. Najblaži vid povezanosti je upravljanje čovjeka prema zvijezdama i određivanje pravca na osnovu njih. Jedan ajet na to ukazuje riječima: i po zvijezdama se oni upravljaju (An-Nahl, 16).

Povrh određivanja strana, pravaca i položaja na osnovama zvijezda, na kopnu i na moru, svaka zvijezda i svaka skupina zvijezda ukazuje na precizan poredak koji melodičnim jezikom činjenica, prisutnih iza zastora, došaptava u srca i pokreće ih, kao sredstvo upućivanja, poput zvijezde Kur’ana. Zato vidimo da Uzvišeni kaže: i po zvijezdama se oni upravljaju. Ko zna, možda je postojanje veze između zvijezda i čovjeka razlog što se Uzvišeni Allah zaklinje časom kad se zvijezde gube, jer kad zvijezda nema na određenim poznatim mjestima, čovjek se njima ne može koristiti sa željenim ciljem.

2) Da bi Sunce, sa svojim sistemom, došlo u sadašnje stanje, kao i da bi ovaj svijet dobio svoju sadašnju formu, trebalo je da se ispune neizbrojivi uvjeti. Isparenje gasova iz zračnog omotača bi, npr., dovelo do narušavanja ravnoteže. Dovelo bi do pukotina u strukturi zračnog omotača, s kojima on ne bi bio pogodan za život.

Ako se to dobro zna i ako smo toga svjesni, ne preostaje nam mogućnost da ne vidimo i iz toga izvlačimo dokaze o postojanju Boga i o Njegovoj Jednosti. Zato se Allah zaklinje zvijezdama i časom kad se gube, koji čini jedan logičan i jasan dokaz Njegove Jednosti. Ako se izađe izvan Sunčevog sistema, u naš Mliječni put, vidjet će se brojni drugi sistemi. Svaki sistem je postavljen na svoje mjesto, na svoj tačan položaj. Da se samo atom sudari s drugim atomom u tim sistemima, to bi dovelo do smaka svijeta, a treba tek zamisliti šta bi bilo da se međusobno sudaraju ta ogromna nebeska tijela, u svemirskoj pometnji koja bi nastala kao posljedica bilo kakvog narušavanja ravnoteže.

Čovjek se, zaista, plaši i da pomišlja na to. Iako se mogla zamisliti neka praznina u ravnoteži, kao rezulat tako neiskazivo složenih odnosa i tolikog mnoštva tijela u Svemiru, te zvijezde se, djelovanjem Allahove moći, nalaze u tome zadivljujućem poretku. Iako mi tu ravnotežu pokušavamo protumačiti zakonima centrifugalne i centripetalne sile, iza toga preciznog poretka, nesumnjivo, stoji bezgranična moć Uzvišenog Allaha. Uzvišeni Allah nam na to skreće pažnju riječima: I kunem se časom kad se zvijezde gube. On time, ujedno, ukazuje na poredak koji vlada među nebeskim tijelima.

3) Sad je moguće okrenuti se od ovoga ajeta drugom pitanju, a to je činjenica da zvijezde, koje se nalaze na svojim odgovarajućim položajima, toliko preciznim da bi neko ko se upusti u proučavanje odnosa među tijelima jednog sistema mogao sve dobijene rezultate, ukoliko su tačno obrađeni, primijeniti i na druge sisteme. Mogao bi osnivati “gradove” sklopljene od njih. Naravno, čim bi shvatio jedan sistem, automatski bi dobio podatke i o drugom sistemu, jer su oni precizno organizovani. U njima nema nikakvog propusta, proizvoljnosti i površnosti.

Tu je veoma precizan poredak i pridržavanje poretka. Ako se razmotri sura Ar-Rahmān, vidjet će se da je Uzvišeni Allah svoju Božanstvenost iskazao kroz tu ravnotežu i taj ushićujući poredak. Nakon Allahovog imena Uzvišeni, vidimo da se među prvima pojavljuje ime Milosrdnik, koje dolazi sa značenjem Opskrbljivač (الرزاق). U Bismilli ime Milosrdnik dolazi odmah nakon imena Allah. Pojavljivanje svojstva milosrdnosti nakon riječi Uzvišenost vidimo na 114 mjesta u Kur’anu samo u Bismillama. Pojavljivanje ovog svojstva odmah uz svojstvo uzvišenosti vidimo i na početku sure Ar-Rahman, kao ukazivanje na to da je Njegova milosrdnost jedna od najvećih blagodati ukazanih ljudima.

Na početku sure Ar-Rahman pojavljuje se: Milostivi (Ar-Rahman, 1), zatim: poučava Kur’anu (Ar-Rahman, 2), kao istinsko iskazivanje milosti, jer, opravdano je pitati, ima li veće milosti od pučavanja Kur’anu? Naravno, kad bismo mogli sagledati svjetlosti Kur’ana, sama zamisao svijeta neosvijetljenoga njegovim poslanjima sličila bi jednome općem pokopu. Sva bića bi izgledala kao tabuti, izgubljena za život. Izazivala bi samo osjećaj pustoši, strah i jezu. Zbog toga ne bismo mogli ničemu znati i vidjeti pravo lice. Zahvaljujući svjetlosti Kur’ana časnog, mogu se shvatiti značenja i smisao svega. Tako mi saznajemo da smo najvažniji obrazac svega postojećeg. Pojave koje drugi ne uspijevaju shvatiti putem nauke mi shvatamo u svjetlu Kur’ana i izbavljamo se iz nedoumica i straha. Ako postojeći svijet posmatramo u duhu Kur’ana, shvatamo pojave koje drugi ne mogu dosegnuti, osim “koliko zrno gorušice”, jer valjano ne saznaju ni naziv ni mjesto. Posredstvom njegovih svjetlosti mi jasno i razgovijetno vidimo kuda god da usmjerimo pogled.

U sklopu ajeta: Stvara čovjeka, uči ga govoru (Ar-Rahman, 3-4) Uzvišeni Allah kaže da nam Svoju milost i milosrdnost ukazuje time što nas poučava Kur’anu. Kad bismo bili nijemi, drugim riječima, kad ne bismo mogli biti tumači tog Svemira koji govori hiljadu jezika, kad ne bismo mogli razumjeti Božanski govor i njime poučavati jedni druge, kad ne bi bilo razumijevanja Svemira na osnovama poruka Uzvišenoga, ne bismo bili u stanju razumjeti precizna uklesavanja u Svemiru i duboka značenja u njima.

Riječi: Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove (Ar-Rahman, 5) znače da su Sunce i Mjesec na svoje položaje postavljeni s preciznim proračunom, da zauzimaju važna mjesta, da iz njih izvire svjetlost koja do nas stiže kroz zračni omotač, posredstvom koje tijela naše oči dodiruju svojom ljepotom, kao što je, npr., ljepota punog Mjeseca. U svemu tome se jasno pokazuje da postoji neka ushićujuća Volja, koja je sve postavila prema čuvanome i dobro štićenom planu. To je iskazivanje Allahove milosti i Njegove milosrdnosti na drugoj razini. Da Božija milost nije uspostavila takav poredak koji počiva na preciznim proračunima, mi bismo kao prašina bili razasuti među tijelima koja se međusobno sudaraju.

Tačno je da ponekad poneki kamen padne s neba (u zračni omotač Zemlje), ali on ne predstavlja nikakvu ozbiljnu prijetnju, niti ikakav stvarni problem. Meteori ili komete nisu nikome razbile glavu, niti povrijedile oko. Dakle, meteori se sudaraju pod Božijim štitom, nakon sudara se raspadnu. Ispitivanja uzroka tome, radi tumačenja same pojave, ustanovila su da se meteori sudaraju s gasovima od kojih se sastoji zračni omotač, da se tu zapale i rasprsnu se. Kakvi god uzroci bili, oni su svi zajedno otjelotvorenje Božije brige. Uzvišeni Allah je sve postavio u sklopu sistema i preciznog proračuna. Tako se može prepoznati i ovaj smisao riječi: časom kad se zvijezde gube.

4) Polarna zvijezda, njen specifičan položaj među zvijezdama i korištenje njome prilikom određivanja pravaca, kao i Sunčev sistem i njegov položaj u sklopu Mliječnog puta, te Mliječni put i njegov položaj u odnosu na sistem mliječnih puteva, zatim sistem mliječnih puteva u kojem se nalazi naš Mliječni put i njegov položaj među drugim sistemima, te njihovi harmonični međusobni odnosi, kao i položaj svake planete Sunčevog sistema na odgovarajućoj udaljenosti od Sunca, zajedno ukazuje da je sve u Svemiru organizovano na divan, ushićujući način, da je to jedna lijepa poema. To dokazuje i značaj časa kad se zvijezde gube.

5) Termin “čas kad se zvijezde gube” na različite načine se koristi na Istoku i na Zapadu. U Rusiji, npr., koristi se izraz “zone u kojima se zvijezde spuštaju”. Međutim, taj izraz se na Zapadu ne koristi, osim u vezi sa “crnim” ili “bijelim rupama”. Činjenica je da, pored pitanja koja nauka nastoji razriješiti, ostaju još brojne zagonetke koje čekaju rješenje, tim više što, čim nauka razriješi jedno pitanje, odmah ga poprate dva ili više novih pitanja.

Neki savremeni komentatori Kur’ana tvrde da izraz “čas kad se zvijezde gube” ukazuje samo na kvazare[1] i zvijezde treptalice, a “crne rupe” i “bijele rupe” su ogromna izvorišta energije. Danas se one mogu vidjeti, položaji im se mogu utvrditi. Naučnici danas kažu: Bijele rupe su plantaže na kojima stasaju i odrastaju zvijezde i sazvježđa. − Bijele rupe imaju ogromnu energiju, toliku da bi jedna, kad bi, npr., jedan mliječni put iznenada nestao, s Božijom moći, mogla ponovo uspostaviti isti takav mliječni put. Ta ogromna nebeska tijela su u korpus Svemira smještena s krajnjom preciznošću, da izvršavaju svoje ushićujuće funkcije u sklopu preciznoga sklada i međusobne usklađenosti.

Dakle, čini se da položaji zvijezda imaju veliku ulogu u vladajućem poretku koji se vidi u Svemiru. Ruski naučnici za te položaje kažu da su mjesta na kojima nastaju zvjezdice, zatim se povećavaju. Ova tvrdnja je važna s jednog stanovišta, a to je potvrda činjenice da Kur’an zna prošlost i budućnost kao što zna i sadašnjost, te da je ukazao na položaje zvijezda u tome čarobnom svijetu.

6) Crne rupe su zvijezde sastavljene od elektrona i jezgara. Kad nestane elektrona, njihova energija opadne. Kad jezgre padnu i nagomilaju se jedna na drugu, ogromne zvijezde postaju patuljaste. Ako su te zvijezde bile veličine Sunca ili manje od njega, pretvaraju se u zvijezde treptalice. Iako te zvijezde ne gube ništa od svoje mase i težine, obim im se jako smanjuje i pretvaraju se u velike crne rupe. Te rupe se ne vide, ali svjetlost koja pored njih prolazi bude zaklonjena, odnosno bude upijena u njih. Vrijeme u njima se brzo smjenjuje. Kad nešto nestane u vrtlogu tih rupa, zbivaju se pojave prekrivene tajnama. Kad bi se, npr., neki sistem, kao što je Sunčev, približio tim crnim rupama, bio bi im ukusan zalogaj, u njima bi nestao. Upravo za te crne rupe neki astrofizičari kažu da su “zone gdje se zvijezde gube”.

7) Do sada je naziv “zvijezde” (نجوم) podrazumijevao velike vjerovjesnike. Tako, npr., ajet: Zvijezda blistava (At-Tariq, 3), koji se pojavljuje u Kur’anu u suri At-Tariq, ukazuje na blistavu zvijezdu koja prednjači i obasjava čak i zatvorena okrutna srca. Ta zvijezda je naš Poslanik, s.a.v.s. Svaki vjerovjesnik se, na neki način, smatra zvijezdom svog vremena, s obzirom na zadaću poslanja koju je vršio. Oni koji slijede te vjerovjesnike uzdižu se i uzdižu, dok ne ostvare čvrstu vezu s Uzvišenim Allahom. Kad se Uzvišeni Allah zaklinje zonama gdje se zvijezde gube, to skreće pogled na uzvišene položaje Ibrahima, a.s., Nuha, a.s., Musaa, a.s., i drugih velikih vjerovjesnika, kao i na uzvišeno mjesto i rang našeg Poslanika, s.a.v.s. Ovo zapažanje je veoma bitno u komentarisanju iz ugla eš’arijskog pristupa.

8) Pažnju čitaoca želimo usmjeriti na jedan veoma važan moment, a to je da se naziv “zvijezda” (نجم) daje i ajetima Kur’ana časnog. Komentatori Kur’ana tvrde da je “Kur’an objavljivan postepeno, zvijezdu po zvijezdu”. Ajeti Kur’ana časnog također imaju svoje položaje. Oni jako važno mjesto imaju u teologiji koja se bez njih ne bi mogla ni zamisliti. Ne može se dokraja shvatiti snaga posebnog jezika Kur’ana, njegova moć, širina i obuhvatnost. Zato, kad se navodi zakletva “zonama gdje se zvijezde gube”, treba znati da se Uzvišeni Allah zaklinje značajem Kur’ana časnog koji se odlikuje svojstvom Njegovoga govora. Stoga se ona ne razlikuje od zakletve Kur’anom, iznesene u drugom ajetu: Tako Mi Kur’ana slavnog (Qaf, 1).

Kur’an je imao mjesto i na Pomno čuvanoj ploči (اللوح المحفوظ), jer je, sve do početka objavljivanja tokom Noći određenja (ليلة القدر), bio čuvan na Pomno čuvanoj ploči. U njega uvid nije mogao imati niko osim onoga ko je mogao doći do Pomno čuvane ploče. Zato, zone zvijezda znače zone zvijezda Kur’ana, tumača knjige Svemira, koji se pojavio voljom, djelom i moći Uzvišenog Allaha. To znači da se Kur’an časni smatra drugom skupinom zvjezdanih sistema. Upravo jedna zvjezdana skupina tumači i objašnjava zvijezde koje postoje u Svemiru. Zato je zakletva “zonama gdje se zvijezde gube” ujedno zakletva značajem Kur’ana i njegovim visokim mjestom.

9) Druga zona Kur’ana bile su grudi Džibrila, a.s., koji je, zahvaljujući Kur’anu, zaslužio i dobio ime “Povjerljivi” (الأمين). Zato je zaklinjanje “zonama gdje se zvijezde gube” ujedno i zaklinjanje grudima Džibrila, koji je pamtio Kur’an, kao i grudima onih koji mu u tome sliče.

10) S razlogom ovdje naumpadaju i grudi našeg Poslanika, s.a.v.s., i čiste grudi njegovih sljedbenika u tom pogledu.

11) Možda su i čiste grudi vjernika koji vjeruju Allaha a Kur’an im je sve – koji, kad slušaju Kur’an, u sebi osjećaju da ih oslovljava – mjesto kojim se Uzvišeni Allah zaklinje. Dovu činimo i Allaha molimo da naše grudi učini mjestom kojim se Uzvišeni Allah zaklinje.

Zbog ovih, kao i nekih drugih značenja koja mi ne znamo, Uzvišeni Allah se zaklinje “zonama zvijezda”, kao zakletvom za koju Gospodar svjetova kaže da je to krupna zakletva.

Mi u značenja koja ne znamo dobro vjerujemo kao i u značenja koja znamo. Zato iz sveg srca vjerujemo i potvrđujemo: to je, da znate, zakletva velika!

[1] Kvazari - tobožnji zvjezdani izvori.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.