Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati. (At-Tawba, 111)

إِنَّ اللّهَ اشْتَرَى مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُم بِأَنَّ لَهُمُ الجَنَّةَ
Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati. (At-Tawba, 111)

Poruka ovog ajeta je da Allah traži prolazne živote i imetke vjernika kao naknadu za neprolazne vrijednosti. Njihove živote i imetke On traži da bi im kao naknadu za njih, na budućem svijetu, dao Džennet. Međutim, kao što se može primijetiti, u ovom ajetu su životi stavljeni ispred imetaka zbog toga što je život na budućem svijetu važniji. Tek za njim dolazi imetak potrošen na Allahovome putu, što trošenju povećava cijenu i vrijednost.

Drugim riječima, ako čovjek ne uđe u Džennet i u njemu ne nađe utočište, šta mu može značiti imetak koji nije ništa drugo već jedan jednostavan ukras iz mnoštva ukrasa Dženneta? Zato se isticanje ove činjenice ovdje postiže stavljanjem života ispred imetka, za razliku od poretka koji je postavljen na drugim mjestima.

Činjenica je da je sve što izgleda kao čovjekovo privremeno vlasništvo, zapravo, vlasništvo Uzvišenog Allaha. Još od prvobitnog nastanka čovjeka, sva darovana sredstva potrebna za održavanje života nisu ništa drugo nego određena milost i dobrota. Nadalje, pokazivanje svih blagodati i darova kao da su vlasništvo onoga kome su povjereni, s datim odgovarajućim zakonskim ovlastima i mogućnostima da se iskorištavaju, nisu ništa drugo nego druga dobrota. Što se tiče kupovine Svoje imovine i Svog vlasništva, kao da su posjed i vlasništvo onoga kome su povjereni, da bi im kao naknadu za prolaznu imovinu i vlasništvo dao neusporedivo više, plemenitost je iznad svake dobrote. Razmjere te plemenitosti mogu se zamisliti tek s pretpostavkom šta bi bilo da nje nema. Sve što se povjerava ljudima došlo bi u ruke onih koji udovoljavaju strastima, koji bi time iznevjerili stvarnog Vlasnika imovine. Tako bi vrijednostima brzo došlo vrijeme nestanka. Time bi propala najbolja trgovina, najveća dobit za ljude i najobilnija blagodat.

Naravno, kad se ispunjava taj ugovor označen dobrotom i plemenitošću, prolazni životi napuštaju svoja mjesta i odlaze u vječno postojanje. Prolazni ovosvjetski užitak prestaje da bi na njegovo mjesto došle vječne blagodati u Vječnoj kući. Ovaj svijet pod zemlju stavlja kratki život, da bi iz njega, u Vječnom svijetu, izrasli klasovi vječnih džennetskih vrtova. Duša svoje uravnotežene želje i užitke ostavlja da bi kao naknadu za njih dobila zadovoljstvo Uzvišenog Allaha. Tokom ispunjenja ove zamjene, koja se odvija u sklopu slobodne ljudske volje, vodi se briga i o njenom pokazivanju u vidu kupoprodaje ili jednog obaveznog uzimanja i davanja.

Jedan ovakav sporazum se proteže od iskona, sporazum između ljudskog roda i Univerzuma, dubok toliko da se pojavio u Tevratu, u Indžilu, u Kur’anu, ponavljao se u tim Knjigama. U njima se potvrđivao s jednakom mjerom, iako na različite načine.