Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao... (Al-Ahzab, 4)
مَا جَعَلَ اللَّهُ لِرَجُلٍ مِّن قَلْبَيْنِ فِي جَوْفِهِ وَمَا جَعَلَ أَزْوَاجَكُمُ اللَّائِي تُظَاهِرُونَ مِنْهُنَّ أُمَّهَاتِكُمْ وَمَا جَعَلَ أَدْعِيَاءكُمْ أَبْنَاءكُمْ ذَلِكُمْ قَوْلُكُم بِأَفْوَاهِكُمْ وَاللَّهُ يَقُولُ الْحَقَّ وَهُوَ يَهْدِي السَّبِيلَ
Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao, a ni žene vaše, od kojih se ziharom rastavljate, materama vašim nije učinio, niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz vaših usta, a Allah istinu govori i na Pravi put izvodi! (Al-Ahzab, 4)
Naš velikan Zejd ibn Harise je bio Poslanikov, s.a.v.s., rob koga je oslobodio. Iako mu je otac bio živ, Zejd je Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., pretpostavio ocu i ostao s njim. Poslanik, s.a.v.s., ga je posinio. Nakon izvjesnog vremena, počeli su ga zvati “Zejd sin Muhammedov”. Kur’an časni je ovim ajetom zabranio takvo nazivanje Zejda, a istovremeno je zabranio da se iko rodovski oslovljava osim po imenu oca ili majke, zahtijevajući da se sin rodovski imenuje po ocu, ako se zna ko mu je otac. Time je posinjavanje postalo zabranjeno.
Nakon objavljivanja ovog ajeta, Zejda su počeli oslovljavati po imenu Zejd ibn Harise. Tako je riješeno i nadijevanje imena na obrazac “taj i taj štićenik toga i toga” (فلان مولى فلان) za nezbrinute koji su povjeravani muslimanima, kao što je, npr., ime Salim štićenik Huzejfe (سالم مولى حذيفة).
Drugo pitanje na koje ukazuje ovaj časni ajet jeste to što su Arapi paganskog doba vjerovali da oštrouman čovjek u grudima nosi dva srca, te da supruge od kojih se njihovi muževi rastave ziharom[1] mogu biti jednake kao majke. Zato je ovaj ajet iskoristio priliku da jednim potezom otkloni dva pogrešna uvjerenja.
Osvrnimo se malo na činjenicu neposjedovanja dva srca u grudima. Nema sumnje da se tu nije imalo u vidu materijalno srce koje se praktikuje kao naziv za komad mesa u svima poznatom obliku. To je srce koje u vidu imaju istaknute sufije kad iznose svoja zapažanja. To je kontekstualni smisao ajeta. Naravno, čovjek ne može imati dva srca, od kojih je jedno otvoreno za Jednost a drugo za mnogoboštvo, jedno za odanost, a drugo za pritvornost, jedno za iskrenost, a drugo za pokvarenost, jedno za istinu, a drugo za laž. Bijelo je bijelo, a crno je crno. Allah nije dao da nam supruge od kojih se razvedemo ziharom mogu biti majke, niti je dao da nam neko koga posinimo može biti sin, kao što nije dao ni to da oštroumna osoba može imati dva srca. To što unosi zabune jesu riječi ljudi, a Allah zna šta je istina i kako je ispravno.
Ako se ovo pitanje posmatra iz drugog ugla, rekli bismo da se čovjek, u različitim prilikama, u ovisnosti o posebnim okolnostima, ponekad pojavljuje kao podvojena ličnost. Međutim, islam apsolutno ne dozvoljava situacije koje mogu biti početak toga “praznoga kruga”, jer to čovjeka čini opasnijim čak i od nevjernika. Ono što na kraju sljeduje takvu osobu, prema poruci ovog ajeta, jesu najdublji slojevi Džehennema. Čovjek koji je u stanju tvrditi da ide Pravim putem određenim od strane Uzvišenog Allaha, potkrjepljujući to dokazima navodne odanosti Allahu, a uistinu je ogrezao u opačine, nosi, kazano riječima ovog ajeta, “dva srca u grudima”. Međutim, ajet to odbija i odbacuje time što ističe da je to nemoguće. Kad Uzvišeni Allah kaže u drugom ajetu: Allahu je prava vjera jedino – islam (Ali `Imran, 19), On, nesumnjivo, odbacuje dvoličnost i podvojenost.
Dakako, kad je put jedan, i srce je jedno. Ko slijedi različite puteve, neće se moći riješiti nemira i zastranjivanja u svijetu misli, predodžbi i osjećanja srca. Ono što iza toga slijedi, kako Kur’an časni navodi, jeste prazna priča i ništa drugo. Šta reći, npr., za osobu koja tvrdi da je musliman, a istovremeno se može vidjeti kako se ponaša poput ateista omalovažavajući vjeru, Kur’an i Poslanika, s.a.v.s.? Takva osoba je dvoličnjak, oličenje licemjerja i podvojenosti.
Ukratko, nema čovjeka koji ima dva srca ili dvije duše. Srce u dubini njegovog svijeta je jedno srce u tački njegovog oslanjanja. Ono je najsnažniji svjedok disanja za Jednost Uzvišenog Allaha.
Nisu sve one za koje riječima kažete da su vam majke uistinu vaše majke, niti oni koji nisu rođeni od vaših tijela mogu biti vaša djeca. U tvrdnjama vezanim za ova tri pitanja ima neslaganja s činjenicama. Uzvišeni Allah govori istinu, On upućuje na Pravi put i poziva vas da idete u korak sa svojim dušama i svojim osjećanjima.
[1] Tj. kad bi neko od njih svojoj supruzi rekao: “Ti si mi kao leđa (zahr, odatle zihar) moje majke!”, to bi značilo: od sada si mi, kao žena, zabranjena baš kao i moja mati!, čime bi brak bio trajno razvrgnut. (nap. ured.)
- Napravljeno na .