Dok se izgrađuje jedan novi svijet

Život i duh nade

Ako se na život pogleda kroz prozor Onoga ko ga je dao, onda je nada onaj pokretač akcije koji ne blijedi. To je hrana za one koji ne misle samo o sebi, nego više misle na druge, za one koji istinsku sreću pronalaze u usrećivanju drugih i za one koji smatraju da je smisao života u življenju za druge; to je i izvor energije koja se nikada ne može smanjiti za one koji su sebe predali blagoslovljenom idealu vođenja života na stepenu srca i duše, koji su sebe oslobodili stega vremena, prostora, materije, tjelesnog i vlastitog interesa. U tom smislu, u vrijeme kada su svi drugi vjerovali da je “sve završeno”, kada je velika figura nacije bila savijena do tačke pucanja, u vrijeme kada su odlučnost i volja uzdrmane potresima, olujama i poplavama, bile odumrle, u vrijeme kada je uspjeh zavisio od kancelarije, položaja, kapitala te prosperiteta i moći, koji nisu dolazili od Istinskog Posjednika snage i moći, kada su oni koji su bili nemoćni da nađu istinu vezivali svoja srca za zvijezde, Mjesec i Sunce – koji su postepeno iščezavali na nebu – i, suočeni s očajem, počeli očekivati idealne ljude, one ljude koje smo opisali u prvim redovima ovog paragrafa, koji su stekli takav epski, herojski kvalitet da su u svim okolnostima mogli zaustaviti propast univerzuma. Oni, ti idealni ljudi, ostaju neuzdrmani na svome putu čak i kada bi njihovi računi i planovi propali pedeset hiljada puta, a vjeruju u prosperitet čak i kada su siromašni. Oni postaju život za mrtve duše i snaga za one koji su već bili pali na koljena.

Jedan zapadnjak je rekao: “Kada se svi prestanu nadati, kada izgube nadu čak i u odbranu, tada nastupa turski napad.” Novi, svježi pucnji koji su se pojavili nakon mongolske invazije i komadanja Anadolije, prikupljanje snage i povećanje vitalnosti nakon poraza u Cubuklu dolini, Galipolju i, kao posljedici toga poraza, u turskom nacionalnom ratu u kojem su se borbe vodile do posljednjeg daha i čija epska junaštva nemaju ravnih u povijesti – svi oni daju utisak da je suštinska funkcija naše nacije u povijesti – o kojoj treba stalno pisati! – u regeneraciji utemeljenoj na nadi i vjerovanju.

Danas, hvala Bogu, ja pokušavam biti strpljiv součavajući se s ozbiljnim medicinskim problemima: ja sam bolestan od nostalgije za rodnom grudom zato što sam daleko od nje, koju volim više nego svoj život, daleko od vode, zraka, stijena, tla, neba i ljudi blistava lica – sve mi to puno nedostaje. Ova nostalgija se odražava na moju dušu kao da je ona vrelo bez dna. Ja posmatram s nervozom, ali u isto vrijeme i s nadom, šta se dešava u mojoj zemlji – iako mogu samo baciti kratak pogled na nju ili vidjet samo ono što je na površini – u zemlji za koju mnogi misle da je nemoguća za življenje. Pokušavam vidjeti kuda u najnovije vrijeme ide Amerika i još s nadom gledam na svijet i čovječanstvo, još vidim svježe i zauvijek zelene listove pa na sutrašnjicu gledam s osmijehom.

Humanitet je izvor svega

Čovjek je, sa svim svojim osobinama, stvorenje koje je teško shvatiti. Pošto su svi svjetovi, zajedno sa suštinom svih stvorenih bića, prezentirani čovjeku i, na neki način, s njihovim karakteristikama, u jednom smislu, moguće je shvatiti egzistenciju ako se poznaje čovjek, dok je, s druge strane, upoznavanje čovjeka moguće razumijevanjem egzistencije. Uistinu, da čovjek shvati samog sebe, odnosno humanitet kao takav – to je osnovno njegovo pozvanje, dok je humanitet prozor koji se otvara da bi se shvatio Stvoritelj. Zbog toga je prva i konačna obaveza ljudskih bića otkriti i upoznati samoga sebe, a da onda svoj pogled upute ka svome Gospodaru sočivima svoje prosvijetljene prirode. Žalosna je činjenica da većina nas to ne čini. Zaista, koliko ima onih za koje znamo da su dovoljno samokritični? Koliko ima onih za koje znamo da svakodnevno, uvijek iznova, otkrivaju sebe, svoje slabosti, svoje sposobnosti, izvore svoje snage, zajedno s onim što su dobili ili izgubili, koliko je onih koji prolaze kroz svoju dušu? Koliko znamo onih koji istražuju vlastito biće ne samo s usputnim strahom ili slučajnom radoznalošću, nego s dubokim uvidom u slabosti i degradaciju, kao kada sjednemo na sto za pregled pred poštenog, profesionalnog i razumnog doktora da bismo bili pregledani, sa željom da istražimo sebe i upoznamo se istinski sa samim sobom, da istražimo sebe realno i dijagnosticiramo bolest? Jednostavno zato što to ljudi ne čine, čovječanstvo ne može pronaći svoju sreću, nego tu sreću očajno traži u “izgubljenom raju”, još preciznije: čovjek ne može pronaći izgubljeni raj.

Očigledno pravo male manjine

Nemoguće je ne cijeniti rezultate naučnih istraživanja, čuda civilizacije, produkata tehnoloških izuma. Međutim, da li smo uspješni u upotrebi nauke i tehnologije – produkata svih njihovih napora i intelektualnog truda, brzine i globalizacije koju oni nose sa sobom, u službi uzvišenim ciljevima? Da li svemir, koji se sve više, svakog dana, sužava i ide ka tome da postane veličine jednog većeg sela, i vrijeme, koje ljudi pokušavaju sažeti do nule, služe ciljevima koji stoje iza njih? Da li oni, i pored velike većine čovječanstva, služe svjetskom prosperitetu manjine koja drži “patent”svih njih? Istraživši i najdalji kutak kosmosa, istraživši svaku postojeću stvar, postavši blizak sa svijetom kao što smo mi bliski sa svojim selom ili distriktom, otkrivajući informacije o najskrivenijim aspektima stvari – ukoliko je sve ovo postavljeno iznad ljudskih potreba i želja, ako je poštivanje ljudske privatnosti i vrijednosti iščupano iz korijena i prepušteno slučaju, onda je došlo vrijeme da se preispita da li je poželjno živjeti na ovom svijetu sa svim ovim modernim produktima ili je bolje živjeti bez njih u svijetu prošlih vremena, kada su ljudi bili sretniji i kada su lični i društveni život i veza među njima bili zasnovani na humanim vrijednostima.

Sve do danas nauka, tehnologija i brzina nisu bile nasušne potrebe čovječanstva, ali bilo bi nekorektno suprotstaviti se nauci i tehnologiji s “idealističkim” mišljenjima; takvo suprotstavljanje bi bilo samo jedan oblik utopije. Nije dobro za čovječanstvo da bunca protiv mašina ili da proklinje fabrike. Mašine će nastaviti raditi, fabrike će nastaviti izbacivati paru čak i kada bismo ih svakodnevno proklinjali. Zbog toga bi se moglo reći da ovdje nije važna ova ili ona tehnologija, nego ko upravlja naukom i tehnologijom, te u koje svrhe se one koriste. Nauka i tehnologija mogu svijet gurnuti u pakao ako budu u rukama neodgovorne manjine; ukoliko ista ta sredstva budu u rukama anđela, niko zbog njih neće patiti. Čovječanstvo najviše pati od onih koji su vidjeli da pravo pripada onima koji imaju moć i nezasitnu ambiciju. Nauka, tehnologija i brzina, sa svim onim što nam dopuštaju da činimo, jesu svete i i hvalevrijedne samo u onoj mjeri koliko čovječanstvo usmjere ka humanim ciljevima, koliko olakšaju postizanje ovih ciljeva, koliko donose mira i sreće, koliko gase žudnju i bol razdvajanja, koliko se bave raznim bolestima prije nego što bude kasno, koliko služe općoj harmoniji u svijetu, koliko podupiru balans između država, koliko participiraju u rješavanju ovozemaljskih i duhovnih problema i daju zamah istraživanju i uspostavljanju faktora koji će povećati naše razumijevanje. Međutim, kada se nauka i tehnologija distanciraju od spomenutih ciljeva, kada one postanu vrijednosti same sebi, kada se od njih očekuje da služe samima sebi ili za interese male manjine, onda će njihovo odsustvo biti mnogo bolje od njihovoga prisustva.

Tehnologija i nauka u službi čovječanstva

Ja mislim da se i nauka i tehnologija trebaju sagledavati iz ove perspektive. Mi se moramo zapitati kome su današnja nauka i tehnologioja na usluzi, kome one služe. Da li one služe odnosima među pojedincima, između pojedinca i društva, između društva i države; da li one služe međusobnoj ljubavi, respektu i pomoći jednih drugima u dobročinstvu, toleranciji, prihvatanju svakoga u njegovom vlastitom kontekstu, istini, ljubavi, vjernosti, poštivanju prava, ili one služe za manipulaciju, prijevaru, zlobno optuživanje, klevetu i neprirodne interese u ostalim ljudskim grijesima i prekršajima, za narušavanje privatnosti i upade u živote drugih? Da li one služe iskrenom poštivanju, pravu za sve, nečemu što se mora zaštititi, naprimjer, pravu na vjerovanje, život, ličnu imovinu, reprodukciju i mentalno i tjelesno zdravlje? Da li one služe dobrim namjerama, međusobnom razumijevanju; da li služe odnosima između država i nacija, da li služe onome što je pravo i pravedno? Da li one ohrabruju pravičnu raspodjelu, apstinenciju od eksploatacije, poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda ili one služe vladavini kapitala i gruboj sili? Ako nauka i tehnologija naglašavaju negativne elemente koji su gore navedeni, u tom slučaju su one košmarni scenarij za budućnost. Zaista, ukoliko su danas univerzalne vrijednosti na kojima je zasnovana globalizacija negativne, one koje su naprijed nabrojane, ukoliko danas pola čovječanstva živi s dva dolara dnevno, s milijardu ljudi koji jedva preživljavaju, ukoliko četvrtina čovječanstva nema pristup zdravoj vodi, a najstrašnije bolesti, kakva je, naprimjer, AIDS, imaju tendenciju rapidnog širenja, tolikog širenja da su zaprijetile opstanku čovječanstva, ukoliko zdravlje, koje je najvitalniji interes čovječanstva, postaje industrija s vrlo skupom uslugom, ukoliko su globalno zagrijavanje i zagađenje okoliša izobilni, ukoliko veći dio svjetske populacije živi bez ikakvih demokratskih prava, ukoliko je kršenje tih prava postalo normalna stvar, ukoliko su uvjeti za življenje na mnogim prostorima svijeta nikakvi, ukoliko se lokalni i međunarodni terorizam ne uspijeva zaustaviti – onda je to strašna stvarnost cijelog ljudskog roda.

Musliman ne može biti terorist

Ja bih najprije želio naglasiti da se za religiju koju je objavio Bog, svejedno zvala se ona judaizam, kršćanstvo ili islam, ne može reći da dozvoljava terorizam, a kamoli da je propisuje. Prije svega, u Božijem pogledu, život stoji na prvom mjestu po svojoj važnosti. Sva egzistencija je isplanirana za život. Život je ime za Božansku tajnu, koja čini da jedna stvar obdržava sve stvari. Ono što nema života je siroče, čak i kada je veliko kao planina, i njegov odnos s onim što ga okružuje ograničen je samo na mjesto u kojem obitava. S druge strane, nešto što ima život, čak da je malehno kao pčelica, cijeli kosmos može nazvati svojom baščom, a sve cvjetove može nazvati svojim prijateljima; ona ima mnogo konekcija i djeluje sa svim različitim vrstama egzistencije, od Sunca do zraka, od zraka do čovjeka. Prema tome, život je tačka u kojoj se sustižu imena Uzvišenog Jedinog Bića, sržna tačka za simultanu manifestaciju svih Njegovih svojstava. Bog, kada je već dao toliku važnost životu, onda je projicirao da on bude jedna od pet suštinskih vrijednosti koje moraju biti zaštićene u religiji koju je On objavio. Islam gleda na ubistvo bilo kojeg pojedinca da je ravno ubistvu cijelog čovječanstva – zato što jedan život predstavlja život u cjelini, kao što je i spašavanje jednog čovjeka ravno spašavanju života svih ljudi. Štaviše, što se tiče prava, već je rečeno da ne postoje “manja ili veća prava”, odnosno pravo pojedinca i pravo jednog društva su jednaki. Jedno pravo se ne može žrtvovati za drugo, pa je stoga obznanjeno: “Ukoliko jedna lađa nosi devet ubica i jednu nedužnu dušu, ta lađa se ne može potopiti da bi se time kaznilo devet ubica.”

Teror ne može biti sredstvo za postizanje islamskog cilja

Drugo, pošto je islam propisao da cilj mora biti zakonit u svim djelima muslimanskih pojedinaca, isto tako je posebno naglasio da sredstva koja se koriste u postizanju takvog cilja moraju biti legitimna, podsjećajući one koji pokušavaju da dosegnu legitiman cilj nezakonitim sredstvima da će oni na kraju biti suočeni s onim što je dijametralno, suprotno onome što je bilo njihov cilj. U tom smislu, mi možemo reći da teror ne može biti sredstvo za ostvarivanje bilo kojeg islamskog cilja. Štaviše, islam nikada nije davao prednost ratu, iako je rat realitet i jedan od najprominentnijih elemenata u povijesti čovječanstva; islam je ograničio rat prije i nakon svega na odbranu, a onda, u okviru principa da je “podsticanje fitne (nesloge, terora) gore od ubijanja”, zasnovanog na Kur'anu, islam rat vidi zakonitim samo ako se njime sprečava rat ili svađa koja vodi do rata, da bi se spriječili nered, nasilje i porobljavanje, i samo to su okolnosti koje islam smatra opravdanim da bi se učestvovalo u ratu. Prvi put u ljudskoj povijesti islam uvodi ozbiljna ograničenja i principe koji se tiču ovog pitanja. Prvi put u povijesti izdate su slijedeći propisi prilikom vođenja rata:

Ne dozvolite da bogobojaznost napusti vaša srca! Ne zaboravite da vi ne možete učiniti ništa bez Božije pomoći, i uvijek nek imate na pameti da je islam vjera mira i ljubavi. Hrabrost i neustrašivost Božijeg Poslanika i njegov čvrsti hod Božijim putem nalaže vam da vam on uvijek bude uzor! Ne stupajte bespravno na obrađenu zemlju i u voćnjake! Poštujte svećenike i monahe koji žive u hramovima i one koje vam je Bog dao u vlasništvo, i ne vrijeđajte ih! Ne ubijajte civile, ne budite osori prema ženama i ne ponižavajte one koje ste porazili! Ne uzimajte poklone od lokalnog stanovništva! Ne pokušavajte svoje vojnike useliti u kuće lokalnog stanovništva! Ne zaboravite da pet puta klanjate svakog dana! Bojte se Boga i ne zaboravite da vas smrt može zateći u svakom času, čak hiljadu milja daleko od bojnog polja! Budite spremni da jē dočekate u svakom času!

Ovi su propisi i principi kojima su poglavari države podsjećali svoje komandante tokom islamske povijesti i kojih su se pridržavali kasniji vladari i komandanti. Rat, koji može voditi samo država, i to samo u okviru utvrđenih principa, ne može proglasiti ni jedan pojedinac ili organizacija. Štaviše, jasno je da se svaki teroristički čin izvodi bez discipline, da su mete terora humane vrijednosti i da on zbog toga mora biti spriječen i zato, kao i sve što potkopava sigurnost ljudi, teror nema mjesta u islamu. U tom smislu, kao što terorist ne može biti vjerodostojni musliman, ni musliman ne može biti terorist. Musliman ne može biti terorist zato što je islam obznanio najstrožije ovosvjetske kazne za one čiji je cilj uzimanje ljudskog života i narušavanje sigurnosti; na ahiretu, budućem svijetu, oni koji poriču Boga i koji Bogu pripisuju partnera, kao i svako ko svjesno, s predumišljajem oduzme čovjeku život bit će suočeni s vječitom kaznom u Džehennemu / paklu. Nemoguće ja da ovo zlodjelo počini neko ko je svjestan da ga za nj čekaju ovakve kazne, neko ko je musliman i ko nosi osobine vjerovanja i islama. Prema tome, nemoguće je da terorist bude istinski musliman, kao što je nemoguće da musliman bude terorist.

Problemi islamskih društava

Prema tome, ukoliko se teroristički akti nastave vršiti na ovaj način, bilo u islamskim društvima, bilo drugdje, prvo što mora biti učinjeno jeste: uraditi dobru dijagnozu ove situacije, a onda i utvrditi tretman koji se mora provesti za ovu dijagnozu. A što se toga tiče, slijedi lista principa u kojima se pojašnjava zašto se neki pojedinci u islamskom svijetu uključuju ili ih drugi uključuju u mrežu terorizma i zašto je teror ozbiljni problem u svijetu danas:

a) Islamska društva su u 20. stoljeće ušla kao svijet nasilja, nepravde i kolonizacije; prva polovina tog stoljeća prošla je u znaku ratova za slobodu i nezavisnost, a ti su ratovi započeti još u 19. stoljeću U svim ovim ratovima, islam je preuzimao ulogu važnog faktora koji je ujedinjavao ljude i podsticao ih na akciju. Pošto se smatralo da se ovi ratovi vode protiv onih u kojima se gledalo osvajače, islam, nacionalna nezavisnost i sloboda tada su označavali istu stvar. Naknadno, kada su uspostavljene nacionalne države u ovim dijelovima svijeta, te države nisu bile ono što je narod očekivao; te države jesu upućivale narod u islam s njegovim istinskim identitetom i prirodom, ali one su djelovale na način koji taj narod nije odobravao, suprotno vrijednostima i tradiciji tog naroda. Ovo je islam učinilo stupom, utočištem protiv uprave u očima javnosti, što je za posljedicu imalo, nažalost, da na islam mnogi gledaju kao na tradicionalnu političku ideologiju.

b) U mnogim regionima islamske geografije, uprava, koja nije pokazivala poštovanje prema narodu i koja je po svojoj prirodi bila oligarhijska, radila je u korist dinastija, porodica čiji su bili članovi, prije i više nego za prosperitet svoje zemlje i za jedinstvo naroda i države, i ovi vladari su se degradirali na poziciju pukih nasilnika, zasluživši da ih njihov narod mrzi i da ih se gnuša. Siromašne i neobrazovane mase postale su neprijatelji svojih vladara.

c) I u islamskim društvima i u drugim narodima korijeni terora uvijek se mogu naći u siromaštvu, neznanju i nedostatku obrazovanja. U mnogim mjestima, feudalni i plemenski sistemi i dalje postoje, a velika većina populacije ugleda se na razvijene zemlje Zapada, zemlje koje su onovremeno izvršile invaziju i okupirale njihove zemlje, ugleda se na zaštitnike i pomagače vladara koji njima vladaju, i na taj način većina muslimanske populacije ove zapadnjačke zemlje smatra u potpunosti odgovornima za nepravdu i opresiju kroz koju oni prolaze u vlastitim državama.

d) Vrijednosti kakve su demokracija, temeljna ljudska prava, širenje znanja i obrazovanja u čitavom društvu, ekonomski prosperitet, jednakost u proizvodnji, institucionalizacija potrošnje i prihoda na način da se spriječi klasno raslojavanje, supremacija zakona i pravde, vrijednosti koji su danas generalno prihvaćene u čitavom svijetu nikada nisu bile u potpunosti ostvarene u islamskim društvima, niti u drugim regionima tzv. trećeg svijeta. Nema sumnje, oni koji su primarno odgovorni za ovakvu situaciju su vladari ovih zemalja i njihovi pomagači – razvijene zemlje Zapada koje ih održavaju na vlasti. Prema tome, iako se ove zemlje smatraju šampionima rečenih vrijednosti, što se tiče naroda “trećeg svijeta”, one prema njima nisu iskrene, već ti narodi u njima gledaju one koji eksploatiraju njihove resurse.

e) Današnji svijet se, kao što smo ukratko iznijeli, može skupiti u jedno veće selo, što je posljedica velikog razvoja u informatičkom transferu i saobraćaju. Svi narodi i zemlje su danas susjedi. Nekolicina susjeda, i to manji broj njih, luksuzno žive u okeanu izobilja, dok većina živi u siromaštvu, i to u ekstremnom siromaštvu. Kolonijalizam ili eksploatacija, koji su vršeni vrlo suptilno i prikriveno, smatraju se najvećim uzrokom tog siromaštva, gdje velika većina muslimanskih i naroda tzv. trećeg svijeta živi na takvom stepenu da ne može zadovoljiti ni svoje osnovne životne potrebe. Svi ovi faktori vode u osjećanja zlobe, ozlojeđenosti i neprijateljstva. Štaviše, žalosna je današnja stvarnost da se na protuzakonite akte gleda kao na legitimna djela. Korupcija, prijevara, žudnja za lahko stečenim novcem, sebičnost, individualizam, međunarodna kocka i krijumčarenje (posebno droga i oružja) poplavili su sve zemlje današnjice. Mafijaške organizacije vrše sva moguća zlodjela, kao i neke druge slične organizacije, poput velikih holdinga, trustova i kartela, koje su u svakodnevnoj smrtnoj utrci u vršenju krvavih ubistava i siledžijstava, što predstavlja zakon grube fizičke sile. Činjenica je da takve organizacije snabdijevaju i podržavaju takve aktivnosti je, bez sumnje, drugi važan i neosporan uzrok današnjeg međunarodnog terorizma.

f) Možda čak i važnija od svega gore navedenog jeste činjenica da su religija i religijske vrijednosti, duhovne i etičke, koje su povezane s religijom, erodirale u čitavom sijetu, što uspostavlja najvažniji izvor i terorizma i drugih velikih društvenih zala koja prijete čovječanstvu danas. Svijet prolazi kroz duhovnu krizu; svi suštinski potpornji humaniteta su kolapsirali i razoreni. Filozofija depresije, satanizam, čiji sljedbenici danas nisu ništa drugo do materijalisti i naturalisti, ali čija je pojava “duhovne” prirode (pojava koja svoj danak uzima svakodnevno) i tzv. kultovi – svi oni pripremaju tlo za nasilje i samoubistvo. Zaista, ovi fenomeni su poput epileptičkih napada, oni su uzdrmali naš svijet ili zbog njih taj svijet drhti kao u velikoj groznici. Upitati ljude zašto čine samoubistvo, ubijaju i konzumiraju droge, kada su oni izgubili nadu, kada na prošlost gledaju kao na sumorni grob, a na budućnost kao na bezdani ponor, kada u životu vide samo besmisao, može samo onaj ko je slijep u svome neznanju, ako već nije prepreden u njemu.

g) Ono što se konačno ovdje mora reći jeste slijedeće: činjenica da nema definicije ili kategorizacije terorizma koju bi prihvatile sve nacije ili bar Ujedinjene nacije otvara ozbiljan problem. Koji se to čin može smatrati i označiti terminom “teroristički akt”, a koji ne, ko je terorist, a ko to nije? Čini se da svako može dati svoj odgovor na ova pitanja. Neko ko je na jednoj strani terorist, na drugoj strani je borac za slobodu; neko ko se bori za ideale za nekoga je terorist. Ukoliko se na međunarodnoj sceni vodi borba protiv terorizma – a tu definitvno postoji ozbiljna kampanja – onda se najprije mora definirati šta je to terorizam, i tu definiciju moraju prihvati bar Ujedinjene nacije. Kada bi se ovo postiglo, međunarodna kampanja protiv terora mogla bi imati legitiman status, status koji bi svako prihvatao, državnici ne bi mogli da bilo koga drugog okrivljuju, i to bi možda bio prvi korak u sprečavanju terorizma. Teško je donositi rezolucije ako prethodnio nismo raspravili suštinski problem, a to je pitanje uzroka terorizma; dijagnoza problema u sebi bi sadržavala i takvu rezoluciju.

Temeljna građa društvenog života

Temeljna građa društvenog života zasniva se na religiji, pravu, mudrosti i moći. Ni pojedinac ni društvo bez religije ne mogu dugo živjeti, kao što takvi ne mogu biti od koristi drugima. Uistinu, religija je suštinski element koji nas određuje i koji ulazi u naše živote, prihvatili mi to ili ne. Čak i kada bismo postali najsavršenija bića, uzvišeni sa svojom slobodnom voljom, ostalo bi još mnogo neophodnih elemenata koji okružuju naš život i za koje smo mi vezani. Naprimjer, gdje smo mi rođeni, kada smo rođeni, kada i gdje ćemo napustiti ovaj svijet – sve je to isplanirano i određeno izvan nas i mimo nas. Isto tako, mi ne možemo reći da smo mi sebi izabrali svoju porodicu – majku ili oca – svoju rasu, boju kože, fizičke karakteristike. Štaviše, čak i naše tijelo obavlja svoje funkcije potpuno mimo naše volje; mi ne možemo sebe spriječiti da ne budemo gladni, žedni ili pospani. Također, načini i sredstva kojima mi ispunjavamo ove potrebe su nezavisni od naše volje. U našim najjednostavnijim svakodnevnim aktivnostima, kao što su jedenje i pijenje, naša jedina uloga je da sebi priskrbimo hrane i pila i da donesemo odluku da ćemo jesti ili piti; možemo reći da naša uloga u zadovoljavanju ovih potreba može iznositi svega jedan procent. To znači da su naše akcije, voljeli mi to ili ne, ograničene određenim dominantnim okolnostima. Religija je jedan od tih snažnih faktora ili uvjeta. Složili se mi s tim ili ne, religija je najsuštinskiji element našeg života, element koji ne može biti zamijenjen nijednim drugim elementom. To stoga što ona igra vitalnu ulogu u organizaciji i regulaciji naših duhovnih potreba, potreba koje imaju veći smisao i značaj za nas nego materijalne potrebe. Religija ima važnost ne samo sama po sebi, nego i u organizaciji našeg individualnog, kućnog i društvenog, kao i našeg materijalnog života. Religija igra krucijalnu ulogu u određivanju i donošenju zakona koji reguliraju principe određenih aspekata našeg života. Konačni cilj nisu zakoni ili njihova primjena; oni postižu vrijednost samo onda kada služe humanitetu i društvu. Prema tome, kada se donesu zakoni, čovjek se mora dobro upoznati s humanitetom i sa svim njegovim karakteristikama uzimajući u obzir svoju suštinsku prirodu; čovjek također mora upoznati društvo, koje je sastavljeno od ljudi sa sviješću i voljom, potrebama i sredstvima kojima društvo zadovoljava te potrebe, on mora poznavati vrstu odnosa koji egzistiraju između pojedinaca i društva. Pojedinci su poput atoma jedne cjeline, i mi moramo biti svjesni veza između pojedinaca koje oni imaju s kolektvnim duhom društva. Na taj način, ukoliko smo bliski s društvom i ljudima koji ga čine, religija obavlja posebnu funkciju –pošto je Onaj koji je stvorio ljude i Onaj koji je objavio religiju – jedan te isti Bog. U tom smislu, uloga religije u razumijevanju pojedinaca i društva je tako kritična da je nemoguće procijeniti njezin značaj.

Nužnost religije u društvenom poredku

Drugo, kao što moć ima neospornu ulogu u primjeni zakona, važnost religije u ovoj oblasti je, bez sumnje, također velika. Religija je zasnovana na temelju vjerovanja u postojanje Bića koje posmatra ljude, koje ih kontrolira i koje sve zna, ne samo ono što oni čine, nego i ono što oni misle, kao i sve njihove namjere i ciljeve. Ovo vjerovanje je prirodno za ljude i ono uvijek ostaje skriveno u njihovoj svijesti, ali se osjeća u svakom času. Isto tako, zato što čovjek može izbjeći zakon, vlast i zemaljsku silu, a ne može biti oslobođen Božijeg nadzora, religija podučava ljude da su oni odgovorni za sve što čine na ovom svijetu i da će im za sva ta djela biti suđeno na onom svijetu, te da će prema ishodu tog suda biti ili nagrađeni vječitom srećom ili kažnjeni. Uistinu, u obrazovanju ljudi da budu poeme vrlina umjesto zla nepojmljivo je da bi bilo koji drugi ovozemaljski sistem mogao zamijeniti sistem vjerovanja.

Treće, etički principi religije imaju posebnu važnost zato što se oni ne mogu zamijeniti nikakvom drugom ovozemaljskom stvari u kultiviranju humaniteta. Ustvari, ovi etički kanoni jesu kriteriji koje su svi ljudi tokom vremena prihvatili, i to je neporeciva činjenica. Ovi kriteriji prkose i egzistenciji i vremenu. Da li će oni evocirati potreban utjecaj na ljude, to, opet, zavisi od stanja religijskog vjerovanja i njegove primjene u jednom društvu.

Religija na današnjem Zapadu

Neki ljudi nesmotreno govore da religija nema mjesta u životu društva u razvijenim zemljama kakve su Amerika i neke zemlje Zapadne Evrope. Mi odmah moramo reći da je takvo gledište neispravno i da su ove zemlje bile, a i danas su veoma vezane za svoje religije. Kao što smo ranije rekli, iako su religijske vrijednosti oslabile u posljednja dva stoljeća u čitavom svijetu, današnje čovječanstvo ponovo traga za religijom i ponovo joj sve više inklinira. Iako jedan dio populacije može biti u određenoj mjeri ravnodušan prema religiji u Zapadnoj Evropi, oni koji su u njihovim administracijama uglavnom su religiozni. Među njima je uvijek bilo religioznih ljudi na najvišim nivoima administracije, i tako je i danas. Štaviše, nakon što je u ovim zemljama zavladao sekularizam, ovdje nikada nije bilo duhovnog diktata da se predvodnička uloga religije izostavi u društvenom ili, pak, političkom životu zemlje. Zapadnjački historičari navode da je kršćanstvo najvažniji element u oblikovanju moderne društvene strukture Evrope. Prema ovim historičarima, kršćanstvo je imalo veliku ulogu u političkoj i društvenoj areni i uvijek je igralo odlučnu ulogu u obje ove sfere, sa značajnim zakonima koji se tiču blasfemije, vjerskih blagdana i kolektivnog bogoslužja.

U zemljama kakve su SAD i Kanada većina populacije je vrlo privržena religiji, iako bi se moglo pomisliti da je to sasvim drugačije; religioznost je veoma cijenjena, kako kod običnog čovjeka, tako i na raznim nivoima upravljačke strukture. Kada pogledamo sadašnju zakonsku materiju u ovim zemljama, može se primijetiti utjecaj religije na nju. Naprimjer, u SAD kazne za krivična djela, kakvo je ubistvo nedužne osobe, ponekad prelaze ona obeštećenja koja je propisao islam. Drugo, sve nacije imaju svoje osobenosti, koje potječu iz njihove prirode, povijesti i kulture. Turci su stoljećima bili muslimani i nemoguće je iz njihovih srca iščupati islam. Povremeno, kada se unekoliko udalje od islama, oni ne uspijevaju doći ni do mira ni do progresa, već obrnuto: to udaljavanje ih odvede u degeneraciju, a to sve zbog činjenice da islam ne sliči ni na jednu drugu religiju. Jevrej ne vjeruje ni u Isusa ni u Bibliju, ni u Muhammeda ni u Kur'an; Jevrej smatra da on vjeruje u ono što drugi ne vjeruju. Isto tako, kršćani / hrišćani su religiozni, iako ne vjeruju u Muhammeda – mir neka je s njim – ni u Kur'an. Ovo stoga što ove religije ne prihvataju Božanske sisteme i Knjige koji nisu u njihovom okviru. Prema tome, religioznost može pronaći svoje mjesto u širokom spektru Božanskih religija koje potječu iz judaizma i kršćanstva / hrišćanstva. U ovom spektru postoje Sveta knjiga i vjerovjesnik koji je došao s njom, te na taj način sistem nikada neće biti u potpunosti narušen; kada ga neko primjenjuje, on može biti kiseo, poput mlijeka, ali i na taj način, ovaj kiseli proizvod i dalje služi svojoj svrsi. Ukoliko bismo upotrijebili neku drugu metaforu, religija može naći sklonište u mnogim drugim sobama palače i biti osvijetljena svjetlom te sobe. Na drugoj strani, islam obuhvata sve religije. Vjerujući u poslanstvo Muhammedovo i Kur'an kao posljednju i suštinsku Knjigu, time se vjeruje u sve vjerovjesnike i sve Svete knjige, i takvo vjerovanje je jedan od stupova islama. Drugim riječima, islam je inkluzivan, on sve ujedinjuje. Ukoliko se ponovo poslužimo metaforom palače, islam je električni sistem, glavni generator cijelog tog zdanja. Ukoliko ostavite ovaj sistem, cijela palača, cijeli svijet će biti porinut u tamu; i više ne postoji neko drugo svjetlo koje bi je moglo osvijetliti. Oni koji ostave ovo svjetlo jesu anarhisti koji poriču svaki red.

U ova posljednja tri stoljeća, u kojima su muslimani bili pokoreni, čak i u današnje vrijeme, kada je lice islama ocrnjeno od strane onih koji tvrde da su njegovi najvjerodostojniji članovi – u vrijeme kada i njegovi neprijatelji islam predstavljaju mračnim – broj onih koji se njemu okreću sve više raste, dok je sve manje onih koji se od njega udaljavaju. Tu se sada javlja nekoliko ideja o kojima smo ranije malo diskutirali. Naime, oni koji žele red u Turskoj i u svijetu trebaju biti u suglasju s islamom i prihvatiti ga kao takvog, a ne da ga ostavljaju na milost i nemilost onih koji ga krivo interpretiraju i pogrešno primjenjuju. U tkivu zdravog društva, zakon treba biti izveden iz mudrosti, odnosno on ne treba biti suprotstavljen suštinskoj prirodi ljudskog roda i strukturi prirode, ukratko: to treba biti uljuđen pravni sistem. Pravni sistem treba biti urađen po mjeri nacionalnoga karaktera i nacionalno-religijskih vrijednosti; on mora biti pažljivo logički uspostavljen i u skladu sa zdravim razumom, da bi ga mogla većina prihvatiti. Zajedno s religijom, historijom, tradicijom i nacionalnim vrijednostima, glavni principi sociologije, antropologije, čak i fizike i hemije su vitalno važni u određivanju i institucionalizaciji zakona. Zakon nije nezavisan od nauke od nauke koja obuhvata religiju, historiju, filozofiju, sociologiju, sociologiju povijesti, psihologiju, antropologiju, fiziku, hemiju i druge nauke, i on mora biti sagledan u tom svjetlu. U protivnom, njegovi propisi mogu biti poput neprikladne odjeće i oni će zahtijevati česte izmjene. Materijal je slaboga kvaliteta, mustra ne zadovoljava, broj je ili velik ili mali. Zato ovo neprikladno odijelo mora biti isječeno, razrezano, pa opet krojeno i ovdje-ondje sašivano – tako da će, na koncu, biti više štete nego dobra u kompoziciji toga društva.

Sila ne smije imati posljednju riječ

Drugi veliki element društvenog tkiva je sila. Nesumnjivo, postoji Božanski razlog i za njezino postojanje; jer se bez nje ne može nametnuti zakon, ali bez nje je nemoguće i zaštititi sigurnost zemlje, posebno naspram inozemnih sila. Isto tako, sila ima svoje posebno mjesto u osiguranju zakona i unutarnjeg reda i, kao takva, ona mora biti poštovana. Ipak, sila nije vrijednost sama po sebi; ona ne može i ne smije biti konačni cilj. Sila je hvalevrijedna samo dok služi ljudskim pravima i pravdi; sila se izmakne kontroli ako je u rukama manjine koja bude poražena svojim ambicijama i sebičnošću, ako je u rukama onih koji ne poštuju ni prava ni pravdu; ona tada nije autorizirana ni zakonom ni mudrošću. Činjenica je da se prava žrtvuju pred silom, da se ustalilo mišljenje da vlastiti interes treba biti iznad svih drugih vrijednosti, a da sirovi rasizam treba zauzeti mjesto univerzalnih vrijednosti, te pokušaji da se nacionalni i internacionalni problemi rješavaju grubom silom uvijek su problem čovječanstva. Onda kada se problemi pokušavaju riješiti grubom silom, nemoguće je govoriti o intelektu, suđenju, pravima, pravdi ili zakonu, jer tada umjesto njih nastupaju nezakonitost, nepravda i nasilje. Čak i kada se smatra da je sila potencijalna snaga za uklanjanje problema – u rukama pravednika – ona je uvijek bila sredstvo destrukcije u rukama okrutnih koji su donosili odluke u stanju ostrašćenosti. To je široko rasprostranjeno mišljenje koje djeluje s pretpostavkom neograničene slobode koja ne osigurava prava, pravdu, zakon, razum i sud na temelju njihove vrijednosti. To je fatalna greška koju je počinio Aleksandar kada mu se zanebesalo u glavi i kada mu se zamračio pogled; to je uništilo genijalnog Napoleona; to je Hitlera pretvorilo u luđaka ovog stoljeća. Prema tome, nećemo pretjerati ako kažemo da je nekontrolirana sila uzrok haosa i da ona stoji nasuprot onog razvoja događaja kakvog mi danas očekujemo. Takav haos će se nastaviti sve do dana kada će se oni koji predstavljaju silu potčiniti pravdi, a mase koje slijede te ljude biti oslobođene ove svakodnevne stege i kada će one svijet gledati kroz prizmu pravde.

Ratna politika SAD

Pitanje koje pokušavamo uputiti sve do danas, kada govorimo o bazičnim principima i općim pravilima, bilo je jasno postavljeno tako da ono ne zahtijeva nikakvo individualno objašnjenje ili dublju analizu. Međutim, ako bismo već morali nešto reći o nedavnim događajima, rekli bismo da treba ponavljati sociološku istinu – istinu koju mnogi pogrešno tumače – a koju sam ja mnogo puta ranije izražavao: uvijek je postojala neka sila koja čuva balans u svijetu, i uvijek će tako biti. Nekada je ta sila bila Rim, kasnije islam, koji je preuzeo ovu funkciju, prvo s Arapima, a kasnije s Turcima. S početkom 19. stoljeća tu je poziciju zauzela anglosaksonska sila u svijetu; najprije je to bila Britanska imperija, a kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, to je Amerika. U Kur'anu, Uzvišeni Bog kaže da će On davati opskrbu onome kome On bude želio da je da, ali i da će je oduzimati od onoga od koga On želi da je oduzme; On je Taj koji nekoga uzdiže, a nekoga degradira; kao što kaže i da On daje pobjedu sad jednima, sad drugima, kao što daje i poraze, suverenitet i potčinjavanje različitim nacijama.

Time se hoće reći da vrijeme ne teče pravocrtno, nego, prije, cirkularnom orbitom. I kao što se Zemlja okreće oko Sunca, ili kao što se solarni sistem vrti idući ka svojoj destinaciji, tako i vrijeme i povijest idu ka svome kraju koji im je dosuđen. Sve ove cikluse odredio je Bog, uistinu, i donekle ljudska volja, koja se uvijek izvršava samo do određenog stepena. Posmatrajući ono što se događa u univerzumu, mi ćemo otkriti izvršujuću vlast Onoga koji je stvorio taj kosmos i Onoga koji je vladar egzistencije, a što mi nazivamo “zakonitostima”. Kao što se neki Božiji zakoni manifestiraju u religiji, On isto tako ima zakone koji pripadaju Njegovim egzekutivnim činima u životu čovječanstva i kosmosa. Kao što ima onih koji jesu i onih koji nisu potčinjeni religiji ili religijskim nalozima, koje mi nazivamo vjerskim zakonima, tako postoje i posljedice za to, nagrada ili kazna koja će se djelimično manifestirati na ovom, a principijelno na onom svijetu. Na isti način, potčinjavanje ili neposluh zakonitostima nauka kakve su fizika, hemija, biologija ili astronomija rezultira nagradom ili kaznom, od kojih neke uslijede na ovom, a neke na onom svijetu. Naprimjer, među zakonitostima koji se odnose na život na Zemlji jeste i onaj o postizanju cilja, najčešće kao rezultat strpljivog istrajavanja u teškom poslu; nadalje, zakonitost je i to da je siromaštvo posljedica lijenosti, a da je uspjeh rezultat sistematskog i metodičkog istraživanja, a neuspjeh rezultat nesistematskog i nemetodičkog istraživanja. Bog se odnosi prema ljudima, društvima, nacijama i državama onako kako se oni odnose prema zakonitostima ove vrste; a prema državama i nacijama onako kako se one odnose prema ravnoteži u svijetu.

SAD danas imaju dominantnu poziciju u političkom balansu u svijetu. Međutim, dominacija SAD zavisi od toga da li će one tu svoju ulogu nastaviti vršit na temelju ljudskih prava i pravde. Sada su SAD stigle do tačke kada državni mehanizam dobro radi, ali, kao što nakon svakoga dana nastupa noć, a iza svakog proljeća i ljeta zima, ukoliko ovaj sistem završi u sljepilu, ukoliko SAD počnu prezentirati nelojalnost vrijednostima kakve su demokracija, ljudska prava i fundamentalne slobode, čije su one proklamirani šampioni, ukoliko ova dominacija svoju sudbinu ne preda principima pravde i zaštite ljudskih prava, onda će se njezin dan preokrenuti u noć, njezino ljeto u zimu. Kao što je maloprije rečeno, nijedan sistem ne može dugo živjeti ukoliko se održava samo na sili. Ako sila ne zavisi od prava, pravda će se neizbježno preokrenuti u opresiju i tako pripremiti svoj vlastiti kraj. Današnji svijet potresaju veliki problemi, o kojima smo naprijed nešto rekli. Ovdje bismo dodali da su danas zemlje poput Kine i Indije, koje su sljednici drevnih civilizacija i koje imaju ogromnu populaciju – zemlje koje se bude. U Istočnoj Evropi, Rusija je druga velika sila. Evropa je na putu da se ujedini, iako nije sigurno da će u tome uspjeti, ali čini velike napore ka tom cilju. Štaviše, zemlje Azije i Afrike, koje su stoljećima bile u opresiji, posjeduju potencijal koji se mora uzeti u razmatranje. Instalirati sistem koji ne zavisi od sile u takvom svijetu i učiniti da takvi sistemi budu dugovjeki nije lahka zadaća. Ja se iskreno nadam da SAD neće počiniti žalosnu grešku i dokinuti postojeći balans i prepustiti se događajima koji bi svijet mogli pretvoriti u rijeke krvi.

Opresivni režimi: ne više

Činjenica da je svijet danas, u nekim svojim aspektima, sužen u jedno veliko selo i da je, zahvaljujući brzom rastu komunikacijskih tehnologija, došao u situaciju gdje režimi opresije, poput suvereniteta nametnutog silom, nemaju šanse da ostanu nepreispitani. Ljudsko biće je plemenito stvorenje; ono ne može podnositi da bude rob ili sluga duže vrijeme. Za svoje vlastito dobro, vitalno važno je za sve države i narode da njihove upravljačke strukture uspostave vlade koje će služiti narodu i postupati u skladu s principom: “Samo jednom gospodaru se služi!” Svaki pojedinac ima urođenu čast, svaki pojedinac samog sebe cijeni i ima svoj karakter po kojem i jeste ljudsko biće. Dokle god se čast, dostojanstvo i karakter koje je Stvoritelj podario svakoj osobi ne budu uzimali u obzir, nemoguće je usaditi mir i sigurnost u bilo kojoj zemlji ili u svijetu. Vjerovanje, život na vjernički način, slobodno mišljenje, izražavanje onoga što misliš, sloboda komunikacije i kretanja – to su bazična prava ljudskog bića. U svakom društvu koje ne može priskrbiti i garantirati temeljna prava kao što su pravo na život, sigurnost, zdravlje, rad i zarađivanje, formiranje porodice, u svakom društvu u kojem raspodjela i potrošnja proizvedenog, bazične vrijednosti koje društvo čine živim, kao i vrijednosti poput prava, pravde, balansa nisu zaštićene, u takvom društvu ljubav, međusobno poštivanje i kooperacija ne mogu biti kultivirani. Nemoguće je za bilo koji suverenitet da živi dugo u svijetu koji je siromašan u tim aspektima. Ustvari, svaka uprava ili suverenitet koji su lišeni ovih vitalnih karakteristika uvijek će se osjećati nesigurnim i prolazit će kroz zabrinjavajuća stanja.

Čak i kada se uzme u obzir da je svijet kao jedno selo postao čvršći, da je taj svijet savladao tok vremena, različita vjerovanja, rase, običaji i tradicije će nastaviti da kohabitiraju u tom selu. Svaki pojedinac je poput jedinstvenog carstva u sebi, pa prema tome, želja svih ljudi da budu slični jedni drugima nije ništa više nego žudnja za nemogućim. Zbog toga mir ovoga (globalnog) sela leži u poštivanju svih ovih razlika, imajući u vidu da su one dio naše prirode, te osiguravanju uvjeta da ljudi cijene ove razlike. U suprotnom, svijet će neminovno sam sebe prožderati u sukobima, raspravama, borbama i krvavim ratovima, čime bi sebi pripremio vlastiti kraj.

Ova serija kratkih članaka je preuzeta iz dopunjenog izdanja knjige koju je priredio Nevval Sevindi pod naslovom New York Conversation with Fethullah Gülen and Global Tolerance, Timaş Yayınları, april 2002.