Komparativni pristup islamu i demokraciji

Komparativni pristup islamu i demokraciji

Religija, a posebno islam, postala je jedna od najtežih tema o kojima se naširoko diskutira posljednjih godina. Savremena kultura, bilo da joj se prilazi iz perspektive antropologije ili teologije, psihologije ili psihoanalize, religiju ocjenjuje uz pomoć empirijskih metoda. Na jednoj strani, religija je fenomen koji se može iskusiti i osjetiti samo iznutra, koji se, u najvećem svome dijelu, odnosi na permanentne aspekte života. S druge strane, vjernici svoju religiju mogu vidjeti kao filozofiju, kao set određenih principa ili kao puki misticizam. Teškoće se javljaju posebno u slučaju islama, jer u njemu neki muslimani i politički aktivisti vide – i tako ga prezentiraju – čisto političku, sociološku i ekonomsku ideologiju, prije nego religiju.

Ukoliko želimo analizirati religiju, demokraciju ili bilo koji drugi sistem ili filozofiju na precizan način, mi se moramo fokusirati na humanitet i ljudski život. Iz ove perspektive, religija se općenito, a islam posebno, ne može uspoređivati na istoj osnovi s demokracijom ili bilo kojim drugim političkim, društvenim ili ekonomskim sistemom. Religija je fokusirana prvenstveno na nepromjenljive aspekte života i egzistencije, dok se politički, društveni i ekonomski sistemi ili ideologije vežu samo za određene promjenljive društvene aspekte našeg ovozemaljskog života.

Aspekti života kojima se religija prvenstveno bavi su važeći i danas, kao što su to bili u zori ljudskog roda, i takvi će biti u budućnosti. Svjetski sistemi se mijenjaju s promjenom prilika i oni se, prema tome, mogu ocjenjivati samo u odnosu na svoje vrijeme. Vjerovanje u Boga, u vječiti život poslije smrti, u vjerovjesnike, u Svete knjige, meleke (anđele) i Božiju sudbinu nema nikakve veze s promjenom vremena. Isto tako, ibadet (bogoslužje) i univerzalne moralne vrijednosti i nepromjenljivi standardi imaju vrlo malo toga s vremenom i ovozemaljskim životom.

Prema tome, kada uspoređujemo religiju ili islam s demokracijom, mi moramo imati na umu da je demokracija sistem koji se neprestano razvija i revidira. Ona također varira od mjesta do mjesta i od okolnosti do okolnosti, zavisno od toga gdje se prakticira. Na drugoj strani, religija je utemeljena na nepromjenljivim principima koji se odnose na vjerovanje, bogoslužje i moral. Prema tome, samo ovosvjetski aspekti islama mogu se uspoređivati s demokracijom.

Glavni cilj islama i njegovih nepromjenljivih dimenzija tiče se njegovih pravila upravljanja promjenljivim aspektima naših života. Islam nije propisao određenu nepromjenljivu formu vladavine niti je pokušao da je oblikuje. Umjesto toga, islam je uspostavio fundamentalne principe koji orijentiraju opći karakter vlasti, prepuštajući ljudima da izaberu njezin tip i formu u skladu s vremenom i okolnostima. Ako ovom pitanju pristupimo u ovom svjetlu i usporedimo islam s modernom liberalnom demokracijom, mi ćemo bolje shvatiti poziciju islama i demokracije, poštujući i jedno i drugo.

Ideje demokracije potječu iz drevnih vremena. Moderna liberalna demokracija je rođena u Americi (1776. g.) i u Francuskoj revoluciji (1789-1799). U demokratskim društvima, ljudi vladaju sobom, jer ne žele da iko odozgor vlada njima.

Pojedinac ima prioritet nad zajednicom u ovoj vrsti političkog sistema, i on je slobodan odrediti kakvim životom će on ili ona živjeti. Pa ipak, individualizam nije apsolutan. Ljudi postižu bolju egzistenciju živeći u društvu, zbog čega moraju podesiti i ograničiti svoju slobodu u skladu s kriterijem društvenog života.

Poslanik je rekao da su ljudi jednaki kao zupci češlja.[1] Islam ne pravi diskriminaciju ljudi na temelju rase, boje kože, dobi, nacionalnosti ili fizičkih crta. Poslanik je obznanio:

Svi vi potječete od Adema, a Adem je stvoren od zemlje. O, Božiji robovi, budite braća (i sestre)! [2]

Oni koji su rođeni ranije, koji imaju više kapitala ili moći od drugih, ili oni koji pripadaju određenim porodicama ili etničkim grupama nemaju urođeno pravo da vladaju drugima.

Islam, također, podržava i slijedeće fundamentalne principe:

1) Moć leži u istini, na odricanju od opće ideje da se istina oslanja na moć;

2) Pravda i vladavina prava imaju suštinsku važnost;

3) Ne smije biti povrijeđena sloboda vjerovanja i pravo na život, ličnu imovinu, reprodukciju i zdravlje (mentalno i fizičko);

4) Moraju biti sačuvani i zaštićeni privatnost i individualni život;

5) Niko ne može biti osuđen za krivično djelo bez dokaza, niti osuđen i kažnjen za tuđe krivično djelo;

6) Savjetodavni sistem upravljanja ima suštinsku važnost.

Sva prava su jednako važna, ali individualna prava ne mogu biti žrtvovana u ime društva. Islam smatra da je društvo sastavljeno od svjesnih pojedinaca koji imaju slobodnu volju i odgovornost prema sebi i drugima. Islam ide i korak dalje i dodaje jednu kosmičku dimenziju. On na ljudski rod gleda kao na “motor” povijesti, što je suprotno fatalističkom svjetonazoru iz 19. st. kakav je imala zapadnjačka filozofija povijesti, dijalektički materijalizam i historicizam, naprimjer.[3] Kao što volja i ponašanje svakog pojedinca određuju krajnji ishod njegovog ili njezinog života na ovom svijetu i na ahiretu, tako je i društveni progres ili pad određen voljom, svjetonazorom i životnim stilom njegovih građana. Kur'an kaže:

Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni (u pogledu vjerovanja, svjetonazora i životnog stila) (Ar-Ra'd, 13:11).

Drugim riječima, svako društvo drži uzde svoje sudbine u vlastitim rukama. Vjerovjesnička tradicija naglašava ovu ideju: “Vaša vlast je onakva kakvi ste vi.”[4] Ovo je osnovni karakter i duh demokracije, ideja koja nije u sukobu ni s jednim islamskim principom.

Pošto islam smatra da su pojedinci i društva odgovorni za svoju sudbinu, ljudi moraju biti odgovorni da vladaju sami sobom. Kur'an se obraća društvu kada kaže: “O, ljudi!” i “O, vjernici!” Obaveze koje su povjerene modernim demokratskim sistemima su one koje je islam dodijelio društvu i klasificirao ih, prema važnosti, kao “apsolutno potrebne, relativno potrebne i preporučljive da se obavljaju. Božija objava govori:

O, vjernici, živite svi u miru! (Al-Baqara, 2:208);

O, vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo (...) (Al-Baqara, 2:267);

Kad neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četverica od vas posvjedoče (...) (An-Nisa', 4: 15);

Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite! (An-Nisa',4:58);

O, vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka (...) (An-Nisa', 4:135);

Ako oni (tvoji neprijatelji) budu skloni miru (kada ste u ratu), budi i ti sklon miru (...) (Al-Anfal, 8:61);

O, vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest (o drugima), dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite (...) (Al-Hudžurat, 49:6);

Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih (...) (Al-Hudžurat, 49:9).

Ukratko, Kur'an se obraća cijeloj zajednici i dodjeljuje joj skoro sve one odgovornosti koje se povjeravaju modernim demokratskim sistemima.

Ljudi sarađuju jedni s drugima dijeleći svoje obaveze i uspostavljajući osnovne temelje bez kojih je nemoguće da se one vrše. Vlada je sastavljena od svih ovih bazičnih elemenata. Islam preporučuje vlast utemeljenu na društvenom ugovoru. Ljudi biraju vladare i uspostavljaju vijeće na kojem debatiraju o javnim poslovima. Isto tako, društvo kao cjelina participira u provjeri upravljačkog aparata. Posebno za vrijeme vlasti prve četverice halifa (632-661) gore spomenuti fundamentalni principi – uključujući slobodne izbore – bili su u potpunosti ispoštovani. Politički sistem je transformiran u sultanet nakon smrti Alije, četvrtog halife, uslijed unutarnjih konflikata i globalnih uvjeta u to vrijeme. Za razliku od hilafeta, sultanet je počeo pripadati sultanskoj porodici. Međutim, iako slobodni izbori nisu održavani dugo vremena, društva su održavala ostale principe koji su srž današnje liberalne demokracije.

Islam je inkluzivna religija. On se temelji na vjerivanju u jednog Boga – Stvoritelja, Gospodara, Uzdržavatelja i Vladara univerzuma. Islam je religija cijelog univerzuma, odnosno cijeli univerzum je potčinjen zakonitostima koje je uspostavio Bog; sve u univerzumu je “musliman” – pokorno Bogu na taj način što je potčinjeno Njegovim zakonitostima. Čak i onaj ko odbije da vjeruje u Boga ili ko slijedi neku drugu religiju mora biti, što se tiče njegove fizičke egzistencije, muslim – Bogu predan prisilno. Čitav naš život, od embrionalne faze do rasapa tijela u prašinu nakon smrti, svako mišićno vlakno, svaki organ tijela slijedi proces kojeg je za njega propisao Bog. Prema tome, u islamu, Bog, priroda i humanitet niti su udaljeni jedno od drugog niti su otuđeni jedno od drugog. To je Bog koji je Sebe učinio poznatim ljudskom rodu kroz prirodu i humanitet, a priroda i čovjek su dvije knjige ( kreacije) o kojima govori svaka Božija riječ. Ovo vodi ljudski rod ka tome da shvati da sve pripada istom Gospodaru, da i on pripada Njemu, i da Mu ništa u univerzumu nije otuđeno. Njegova naklonost, ljubav i darežljivost ne ograničava se na ljude u pogledu njihove rase, boje kože ili etničkog porijekla. Poslanik je ove ideje sumirao u svojoj zapovijesti:

O, Božiji robovi, budite braća (i sestre)!

Posebna i važna tačka je da islam priznaje sve religije koje su bile prije njega. On prihvata sve vjerovjesnike i Knjige koje su poslane različitim narodima u različitim epohama. No ne samo da ih prihvata, nego je vjerovanje u njih jedan od suštinskih principa da se bude musliman. Na ovaj način islam priznaje bazično jedinstvo svih religija. Musliman je u isto vrijeme istinski sljedbenik Ibrahima /Abrahama, Musaa /Mojsija, Davuda /Davida, svih israilićanskih /hebrejskih vjerovjesnika i Isaa /Isusa. Ovakvo vjerovanje objašnjava zašto su i kršćani i Jevreji uživali svoja vjerska prava pod islamskom vlašću tokom povijesti.

Islamski društveni sistem traži da se formira moralno društvo koje će stjecati Božiji rizaluk. Ono će priznavati pravo, a ne silu, kao temelj društvenog života. Neprijateljstvo je neprihvatljivo. Odnosi moraju biti utemeljeni na vjerovanju, ljubavi, međusobnom respektu, ispomaganju i razumijevanju, umjesto na konfliktu i promicanju ličnih interesa. Društveno obrazovanje ohrabruje ljude da teže uzvišenim idealima i moralnom usavršavanju, a ne da se rukovode samo svojim prohtjevima. Opravdani poziv na jedinstvo i vrlinu stvara međusobnu saradnju, pomoć i solidarnost, a vjerovanje osigurava bratstvo i sestrinstvo. Ohrabrivanje duše da postigne perfekciju donosi sreću na oba svijeta.

Demokracija se razvija vremenom. I kao što je ona prolazila kroz različite faze tokom povijesti, ona će nastaviti da evoluira i da se popravlja u budućnosti. Usput, ona će se oblikovati u humaniji i pravedniji sistem, utemeljen na čestitosti i realitetu. Kada ljudi budu shvatali cjelinu, bez nepoštivanja duhovne dimenzije svoje egzisetencije i svojih duhovnih potreba, bez zaborava da ljudsko biće nije ograničeno samo na svoj smrtni život i da svi ljudi žude za vječnošću, demokracija će dosegnuti vrh u svome usavršavanju i donositi više sreće čovječanstvu. Islamski principi jednakosti, tolerancije i pravde mogu joj pomoći na tom putu.

[1] Abu Shudža' Shirawayh ibn Shahrdar al-Daylami, Al-Firdaws bi-Ma'thur al-Khitab, Beirut, 1986., Dar al-Kutub al-'Ilmiya, 4:300.
[2] Drugi dio ovog hadisa v. u odjeljku “Nikah” (Bračni ugovor) u: Abu Abdullah Muhammad ibn Isma'il al-Bukhari, ed., al-Džami+' al-Sahih (Zbirka Poslanikovih vjerodostojnih izreka), Istanbul: al-Maktabat al-Islamiya, n.d., ch. 45; “Birr wa sila” (Dobročinstvo i posjećivanje rodbine) u:Imam Abu Husayn Muslim ibn Hadždžadž, ed., al-Džami' al-Sahih, op. cot., ch. 23; za prvi dio v. “Tafsir” (Komentar Kur'ana) i “Manaqib” (Osobine Poslanika i njegovih drugova) u: Abu Isa Muhammad ibn 'Isa al-Tirmidhi, al-Džami' al-Sahih, Beirut, Dar al-Ihya al-Turath al-'Arabi, n. d., chs. 49 i 74 – Originalni tekst na arapskome jeziku ne sadrži riječi “i sestre” u zapovijesti. Međutim, muški oblik koji je ovdje upotrijebljen odnosi se i na muškarce i na žene, kakvo je već pravilo u brojnim jezicima. Ekvivalent tome u engleskome jeziku je “humankind” (čovječanstvo, ljudski rod), što se također odnosi i na muškarce i na žene. Kad je rekao: “O, Božiji robovi”, Poslanik je mislio i na žene, zato što su i muškarci i žene Božiji robovi.
[3] V. Karl R. Popper, The Poverty of Historicism, na turski preveo Sabri Orman, Istanbul, Insan Yayinlan, 1985.
[4] 'Ala al-Din 'Ali al-Muttaqi al-Hindi, Kanz al-'Ulum fi Sunan aqwa wa al-Af'al, Beirut, Mu'assasat al-Risala, 1985., 6:89.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.