Šta znači biti vjernik?

Šta znači biti vjernik?

Danas, više nego išta, nama je potrebna generacija koja će biti svjesna šta to znači potpuno izvršavanje obaveza prema Bogu; nama trebaju idealni ljudi koji će moći voditi društvo; nama trebaju idealni vodiči koji će ljudski rod spašavati od pada u ambis ateizma, neznanja, griješenja i anarhije, koji će ljude upućivati u vjeru i duhovne uvide, koji će ih voditi ka ispravnom cilju i miru. U svakoj eri depresije postojali su umovi koji su prosvjetljavali mase kada su one patile u vjerskom, intelektualnom, socijalnom, finansijskom i moralnom beznađu. Ovi umovi su iznova tumačili ljudsko biće, kosmos i egzistenciju u njihovoj punini, oni su iznova tumačili osnovu egzistencije i otklanjali prepreke u misaonim procesima. Mnogo puta su takvi ljudi šili novu košulju od ćefina ljudskog roda, mnogo puta su reinterpretirali stvari i fenomene. Oni su čitali knjigu egzistencije, knjigu koja je, u percepcijama plitkih umova, gubila svoje nijanse i sjaj i zadobivala mračnu boju; ti umovi u toj knjizi pronalaze njezin sklad i njezine dubine; oni je posmatraju kao neku izložbu. Oni su svojim postepenim analizama, korak po korak, razmrsivali istine skrivene u srčiki univerzuma.

Najvažnija karakteristika takvih sretnih ljudi jeste njihovo vjerovanje, iz kojeg su proistekli njihovi napori da i drugi dođu do iskustva vjere. S ovim vjerovanjem i naporima oni su u stanju savladati sve i dostići Božiju blizinu, oni vjeruju da će doseći istinski mir, da će biti u stanju svijet pretvoriti u raj i uzvisiti svoju deredžu (poziciju) u Edenu. Radost koja se javi zbog takvog odredišta uzrok je da oni tako gledaju na život i služe se dobrim djelima na putu do dolina raja.

Uistinu, ma kako ovaj put izgledao čudesan ili kompleksan, nijedan drugi sistem, doktrina ili filozofija nemaju takav pozitivan utjecaj na ljudsko vjerovanje. Kada vjera naseli ljudsko srce sa svojim vlastitim duševnim stanjem, misli o univerzumu, predmetima i bićima u njemu te o Bogu iznenada se promijene toliko duboko i široko da oni u svekolikoj egzistenciji vide otvorene stranice knjige. Sve što takvi ljudi vide oko sebe više ih ne interesuje; sve što je bilo beživotno i besmisleno do tog momenta, sve iznenada oživi i sada se javlja u prijateljskom svjetlu. U ovoj srdačnoj atmosferi, ljudi ovakve umove osjećaju kao da su oni njihova vlastita vrijednost; oni shvataju da su oni svjesni i jedinstveni dio egzisetncije; da oni dosežu misterije dugih, vijugavih puteva između stranica i redaka univerzuma; oni osjećaju da su oni blizu tajne koja leži iza vela svih stvari, da su oni posađena stabla u uskom zatvoru ovog trodimenzionalnog svijeta, da su u beskrajnom toku vječnosti.

Zaista, svi vjernici, svojim mišljenjem koje plovi iz dubina njihovog identiteta i u skladu sa stepenom njihovoga vjerovanja, postaju bezgranični unutar svojih ograničenja; iako omeđeni prostorom i vremenom, oni postaju primjeri neograničenih bića, oni dosežu stepene bića koja su iznad i iza prostora, oni slušaju anđeoske melodije. Ova bića, stvorena od vode, od nečega što je bilo jedna bezoblična kaša, naizgled beznačajna stvorenja, u stvarnosti su zadobila takav značaj da su ona učinila da Zemlja postane pozornica otkrivanja Božanskog daha sadržanog u njihovoj duši. Oni su postali takva bića za koja nije bilo prikladno, ni dostojno njih, da stoje između nebesa i Zemlje, nego su oni postali transcendentna bića koji domašaju do njihovih krajnjih tačaka.

Oni su tu, među nama; sjede s nama; mi hodimo njihovim stopama i oni, kada se mole, stavljaju glavu na isto mjesto gdje i mi, ali oni uspijevaju ujediniti svoje stope i svoje glave i tako postati jedan krug, jedan nebeski svod; oni padaju na sedždu pred Bogom, oni se sagibaju i kleče pred Njim da bi Mu bili što bliže, da bi dosegli horizont onoga koji se Bogu približio na jedan korak. Oni šire svoja krila u istom nebu gdje stanuju duše i žive poput nebeskih bića u ljudskom stanju. Takva srca uvijek nadmašuju individualnost razvojem i širinom humanih osjećanja; oni na taj način postaju kolektivni personalitet i grle sve vjernike; oni pružaju svoje ruke svakome i pozdravljaju sve što je stvoreno s najiskrenijim osjećanjima. Oni vide boje i oblike, oni su svjesni zvukova posvećenih vizija u svemu i svakome koga susretnu; oni slušaju zvukove neba u svakoj mogućoj frekvenciji i u onome što čuju osjećaju anđeoska krila. Oni vide, osjećaju i slušaju tako nepreglednu svečanost ljepota – od strašnih udara groma do umilnog poja ptica, od sudaranja valova na moru do nježnog huka rijeka koji budi osjećanje vječnosti, od magične jeke usamljenih stabala do zadivljujućih, inspirativnih horova planinskih vrhova koji dosežu nebesa, od magičnih povjetaraca koji miluju zelene brežuljke do razdraganih mirisa iz bašča koji se šire na sve strane; oni govore: “Samo ovo je život.” Oni uzdišu u svojim molitvama izgovarajući lijepa Božija imena i umujući o njima.

Oni otvaraju i zatvaraju svoje oči, oni svoja čela uvijek drže na tlu, oni dugo posmatraju prag vrata s nadom da su im uvijek otvorena, a onu drugu stranu vrata gledaju s čežnjom čekajući taj sretni čas kada će se povući čak i čežnja, kada će mir i bliskost pokriti njihove duše kao što pokriju svetu hamajliju. Oni traže zadovoljstvo u želji za ponovnim sjedinjenjem svojih duša. Oni se stalno kreću k Njemu, nekad ploveći, nekad hramljući po tlu, ujedinjeni sa svima i svačim. Oni kušaju radost “nevjestine noći”[1] u okrilju ponovnog sjedinjenja na jednoj stanici, a već na idućoj gase jedan od brojnih plamenova čežnje i svakog momenta silaze po novi plam, kada iznova počinju gorjeti. Ko zna koliko su se puta našli okruženi udisajem Božanske blizine i koliko su puta njihova srca bila ranjena samoćom i tragedijom onih koji ne mogu osjetiti ovo nadahnuće.

Zaista, duše koje imaju tako široke horizonte osjećaju da su uvijek okrenute ka novim carstvima, uvijek čvrsto odlučne da nadiđu čovjekove norme. Te duše razmišljaju o daljnjim postignućima do kojih će doći svojim vjerovanjem i snagom koja stoji iza njega. Te duše su uvijek u pokretu, ali se nikad ne umaraju; one su uvijek u svojim otvorenim vidicima i sa svojim srcem u miru. Na svakoj stanici njihove veze s njihovim okruženjem rastu i produbljuju se. Ovi vjernici mogu, ali i ne moraju, biti svjesni toga da kada slušaju svoje duše, oni sebe vide kao beskrajnu stranu planine mira. Uprkos brojnim motivima čežnje i samoće kojima svjedoče kod drugih ljudi, oni nikada ne osjećaju agoniju na putu ili nostalgiju za domovinom – zato što znaju odakle dolaze, zašto su ovdje i kuda idu: oni su svjesni žetve i sjetve na ovom svijetu, oni su svjesni da se kreću stazom koja ima svoju jasnu i fiksiranu svrhu i cilj. Oni nikada ne osjećaju brigu na putu, niti strah, niti muke, niti agonije koje osjećaju drugi ljudi. Oni se oslanjaju na Boga, koračaju s nadom i uživaju u radosti skupa na nebesima o kojem sanjaju i koji će se sutra zbiti.

Uistinu, na putu kojim koračaju, ovi blistavi heroji vjere kao da šetaju dolinama Dženneta, ne udišući ništa osim mira. S druge strane, njihovom naklonošću ka Bogu, oni mogu zaustaviti cijeli svemir. Oni mogu savladati svaku teškoću, oni nikad ne osjećaju razočarenje, čak i kada gledaju rasap na sve strane. Oni neće ustuknuti ni pred kakvom strahotom, čak da se ispred njih Džehennem pojavi. Oni svoje glave uvijek drže uspravnim, i ne klanjaju se ni pred kim osim pred Bogom. Oni ne odaju priznanje nikome, oni ni od koga ništa ne očekuju, oni nikome ništa nisu dužni. Kada su pobjednici i kada postižu jedan uspjeh za drugim, oni se tresu od straha da to nije kakva kušnja njihovoj vjernosti i predanosti Bogu, dok su u isto vrijeme ponizni pred Njim i zahvalni Njemu lijući suze od radosti. Oni znaju osaburiti kada gube, oni znaju samoprijegorni biti. Sa snažnom voljom, oni uvijek iznova započinju svoje radosno putovanje. Oni nikada nisu arogantni niti nezahvalni pred blagodatima, niti padaju u očaj kada ostanu bez njih.

Oni nose srce koje je slično vjerovjesničkom kada deveraju s ljudima. Oni vole i grle svakoga; oni zatvaraju očne kapke pred mahanama i lošim djelima drugih, a u isto vrijeme brinu o svojoj najmanjoj pogrešci. Oni opraštaju onima koji ih okružuju, ne samo u normalnim okolnostima, nego i onda kada ih naljute, oni znaju živjeti u miru čak i s onima koji ih iritiraju. Ustvari, islam savjetuje svojim sljedbenicima da opraštaju drugima koliko god mogu, i zato oni nikada ne padaju u zlobu, mržnju ili osvetu , jer to je nepojmljivo za one koji su svjesni da se kreću stazom koja vodi Bogu. Ponašati se na bilo koji drugačiji način ili razmišljati na bilo koji drugi način – to je nepojmljivo za njih; i obrnuto: svakim svojim dobročinstvom oni gledaju da služe drugima, oni drugima žele dobro, oni pokušavaju oživjeti ljubav u njihovim srcima, nikada ne napuštajući bitku protiv zlobe i mržnje. Njih prže njihova loša djela, mahane i grijesi, oni gore od pokajanja, oni hvataju zle misli u sebi i zadržavaju ih u grlu, svaki dan ko zna koliko puta. Oni svoj posao obavljaju dragovoljno, i svugdje pripremaju tlo za sjeme dobra i ljepote. Slijedeći Rabiju al-'Adeviju, oni prihvataju svakoga i sve kao slatki hošef, iako u njima može biti otrova; kada njima prilaze s mržnjom, oni ih dočekuju s osmijehom na licu, oni najveće vojske odbijaju s neiscrpivim oružjem ljubavi.

Bog voli ove ljude, a oni vole Boga. Oni su uvijek uzbuđeni ljubavnim ushićenjima, oni sijaju od radosti zato što osjećaju da su voljeni. Njihova krila poniznosti uvijek ostaju na tlu, oni žele biti oni koji uživaju u radosti davanja rađanja ružama. Koliko god mogu, oni poštuju druge, oni uvijek cijene njihovu čast; oni nikada ne dopuštaju da se njihova naklonost, saosjećajnost i nježnost tumače kao slabost. Oni nikada ne osuđuju druge ljude niti im oni sude, jer oni žive u skladu sa svojom vjerom; oni paze samo na to da ne dopuste svojim mislima da izgube svoj sjaj, jer oni su odlučni da budu dobri vjernici.

[1] Metafora koju je Rumi upotrijebio za smrt.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.