Ljubav prema ljudskom rodu

Ljubav prema ljudskom rodu

Ljubav je eliksir (čudotvorni napitak); čovjek koji živi s ljubavlju usrećuje se njome i druge čini sretnim. U rječniku ljudskog roda ljubav je sam život; mi jedni druge osjećamo uz pomoć ljubavi. Svemoćni Bog nije stvorio nijednu vezu jačom od one ljubavne, jer njezin lanac veže ljude jedne za druge. Ako u svom podnožju zemlja nema ljubavi koja će joj dati svježinu i činiti je životodajnom, onda ona nije ništa drugo do pustolina. Džini i ljudi imaju sultane; pčele, termiti i mravi imaju svoje kraljice; svaki od njih ima svoje prijestolje. Kraljevi i kraljice stječu moć na različite načine, nakon čega zasjedaju na prijestolje. Ljubav je sultan koji vlada prijestoljem naših srca, a ne vodi nikakvu bitku za to prijestolje. Jezik i usne, oči i uši imaju vrijednost samo ako nose bajrak ljubavi, jer ljubav je jedina vrijednost i samo ona ih čini vrijednim. Srce, paviljon ljubavi, neprocjenljivo je zato što ga nosi ljubav i što ono nosi ljubav. Sultani postaju vojnici nježnosti kada ih osvoje vojnici ljubavi.

Mi se odgajamo u atmosferi u kojoj su pobjede ljubavi u našim pogledima, a zvukovi bubnjeva ljubavi odzvanjaju u našim srcima. Naša srca uzbuđeno kucaju kada vide da se vihori zastava ljubavi. Postali smo toliko prožeti ljubavlju da naši životi postaju potpuno zavisni od ljubavi, da joj i svoje duše posvećujemo. Kada živimo, živimo s ljubavlju; kada umiremo, umiremo s ljubavlju. U svakom našem dašku osjećamo ljubav cijelim svojim bićem; ona je naša toplota kada je hladno i naša oaza kada je toplo.

U ovom prezagađenom svijetu u kojem se na svakom koraku susrećemo sa zlom, ako postoji išta što je nedirnuto i čisto, to je ljubav; među svim uresima ovog života koji iščezavaju, ukoliko još postoji išta lijepo što bi, bez nestajanja, moglo sačuvati veličajnost i šarm života, onda je to ljubav. Ni u jednom narodu ili društvu ne postoji ništa što je stvarnije i trajnije od ljubavi. Gdje god se čuje zvuk ljubavi, koji je nježniji i topliji od uspavanke, svi drugi zvukovi i instrumenti utihnu i svi zajedno se utope u tišini slušajući taj zvuk.

Sve što je stvoreno rezultat je svjetlosti kandilja ljubavi, čiji je fitilj “postao znan i vidljiv”. Da Stvoritelj nije volio ono što je stvorio, onda ne bi bilo ni Mjeseca, ni Sunca, ni zvijezda. Njegova nebesa su poeme ljubavi, a Zemlja je njihova rima. U prirodi se osjećaju teški udarci ljubavi; u odnosima među ljudima može se vidjeti kada zaleprša zastava ljubavi. U društvu, ako postoji nešto što ima svoju stabilnu vrijednost, to je ljubav, jer je ljubav vrijednost sama po sebi. Ona je teža od suhoga zlata. Zlato i srebro mogu izgubiti svoju vrijednost na ovoj ili onoj tržnici ili mjestu, ali vrata ljubavi su zatvorena za svaku vrstu pesimizma i ništa ne može zamijeniti njenu unutarnju stabilnost i ravnotežu. A oni koji su upali u blato mržnje, bijesa i neprijateljstva do dana današnjeg vode bitku protiv ljubavi. Ironija je u tome što ove svirepe duše može smiriti samo ljubav. Osim trke za bogatstvima ovoga svijeta, postoje i drugi problemi koje samo mistični ključevi ljubavi mogu riješiti. Nemoguće je da se ijedna druga vrijednost takmiči s ljubavlju ili da je nadiđe. Karteli zlata, srebra, novca i drugih vrijednosti u ovome maratonu uvijek će biti pobijeđeni ljubavnim osjećajima. Kada dođe taj dan, i pored svih krasota, pompeznih stilova kojima žive vlasnici materijalnih bogatstava, njihovi koferi će biti prazni, njihova vatra ugašena, dok će kandilj ljubavi uvijek biti upaljen i on će širiti svoju svjetlost u naša srca i duše.

Oni sretnici koji kleče pred oltarom saosjećajnosti i koji su svoje živote posvetili širenju ljubavi u svojim rječnicima nemaju mjesta za riječikakve su mržnja, bijes, zavjera ili zloba, a čak i kada bi im životi bili u opasnosti, oni ne bi iskazali sklonost ka neprijateljstvu. Oni hode ponizno po zemlji, sa srcima ispunjenim ljubavlju, i oni nemaju drugog pozdrava osim pozdrava ljubavi. Kada oni ustanu, osjećaji neprijateljstva nestanu u nepoznatom prostoru, osjećaji mržnje postanu ljubomora, i svi ti osjećaji ustuknu pred udarcima koje im nanosi ljubav.

Jedina magija, jedina čarolija koja može uništiti šejtanske spletke jeste ljubav. Vjerovjesnici i poslanici su ugasili plamenove mržnje i zavidnosti koje su upalili faraoni, Nemrodi i drugi kraljevi tirani; vjerovjesnici i poslanici se nisu služili ničim osim ljubavlju. Evlije pokušavaju sakupiti na jednome mjestu nedisciplinirane pobunjene duše, koje su raštrkane poput izgubljenih stranica; one se služe ljubavlju da bi te duše podučile ponašanju jednih prema drugima. Moć ljubavi je bila toliko jaka da je mogla srušiti čarolije Haruta i Maruta[1]; ona može čak ugasiti i vatru Džehennema. Prema tome, nema sumnje da onome ko je naoružan ljubavlju ne treba nikakvo drugo oružje. Zaista, ljubav je toliko snažna da može zaustaviti puščano zrno ili, čak, topovsko đule!

Naš interes u našoj sredini i naša ljubav prema čovječanstvu, odnosno naša spremnost da zagrlimo ljudski rod zavise od znanja i poimanja naše esencije, od naše spremnosti da otkrivamo sami sebe, da osjećamo vezu s našim Stvoriteljem. Paralelno sa sposobnošću da otkrivamo i osjetimo naše unutranje dubine i skriveni potencijal naše esencije, mi ćemo isto tako biti osposobljeni da cijenimo da i drugi imaju taj isti potencijal. Štaviše, zato što su naše unutarnje vrijednosti u izravnoj vezi s našim Stvoriteljem, zato što imamo respekt prema bogatstvima skrivenim u svakom biću, mi ćemo i sve što je živo početi posmatrati iz različite perspektive i na različit način. U stvarnosti, nivo našeg razumijevanja i cijenjenja drugog zavisi od toga u kojoj mjeri ćemo mi priznati kvalitete i bogatstva koje svaka osoba posjeduje. Mi možemo sumirati ovaj koncept jednom mišlju koja se temelji na izreci Poslanika – neka je mir s njime – u kojoj se kaže: “Vjernik je ogledalo drugom vjerniku.” Mi možemo proširiti ovu misao pa reći: “Ljudsko biće je ogledalo drugom ljudskom biću.” Ukoliko smo u stanju slijediti ove misli, ukoliko shvatamo i cijenimo bogatstva koja posjeduje drugo ljudsko biće, na isti način ćemo shvatiti u kakvom su odnosu ova bogatstva s njihovim istinskim Vlasnikom, i tek tada ćemo shvatiti da u univerzumu ne postoji ništa što je lijepo, nježno i drago a da ne pripada Njemu. Duša koja osjeća ovu dubinu reći će isto ono što nam je rekao Rumi[2] kada je kazao jezikom srca: “Dođi, dođi i pridruži nam se, mi smo oni koji su predani Bogu! Dođi, dođi na vrata ljubavi, pridruži nam se, sjedi s nama! Dođi da jedan drugome govorimo preko naših srca! Da govorimo tajno, bez ušiju i očiju! Da se smiješimo zajedno bez usana i zvuka, da se smijemo kao ruže! Poput misli, da se gledamo bez ijedne riječi ili glasa! Pošto smo mi svi isti, pozovimo jedni druge iz srca, ne trebaju nam ni usta ni jezici. Pošto su naše ruke spletene, govorit ćemo o njima!” U našoj današnjoj kulturi nije lahko pronaći takvo duboko razumijevanje ovih ljudskih osjećaja i vrijednosti; mi ćemo ih teško pronaći u grčkom ili latinskome mišljenju, ili u filozofiji Zapada. Islamska misao u svakom od nas gleda različitu manifestaciju jedinstvene rude, odnosno drukčiji aspekt jedne te iste stvarnosti. Zaista, ljudi koji se ujedine oko zajedničkih vrijednosti, kakve su jednoća Boga, Poslanik i vjera, liče na dijelove jednog te istog tijela. Ruka nema potrebe takmičiti se s nogom, jezik ne kritizira usne, oko ne vidi pogreške uha, srce se ne bori s umom...

Pošto smo mi dijelovi jednog te istog tijela, moramo prekinuti ovaj dualitet koji narušava naše jedinstvo. Moramo jasnim učiniti put koji ujedinjuje ljude; ovo je jedan od najvećih načina kojim Bog dariva uspjeh na ovome svijetu; to je način pomoću kojeg se ovaj svijet transformira u raj. Na tom putu vrata Nebesa su uvijek otvorena, ona nas srdačno očekuju. Prema tome, mi trebamo ukloniti sve ideje i sve osjećaje koji nas razdvajaju, požuriti da prigrlimo jedni druge.

[1] Harut i Marut su bili dvojica meleka o kojima se govori u Kur'anu (Al-Baqara, 2:102); oni su podučavali ljude magiji, ali ih i upozoravali na njezinu zloupotrebu.
[2] Mevlana Dželaluddin Rumi (1207-1273) – veliki muslimanski evlija, osnivač reda mevlevija, “vrtećih” derviša.

Ovaj članak se prvi put pojavio u Işığın Göründüğü Ufuk – Horizont gdje se javlja svjetlost, Nil, İstanbul, 2000., pp. 34-38.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.