Islam – vjera univerzalne milosti

Islam – vjera univerzalne milosti

Život je najveći i najizražajniji dar Uzvišenoga Boga, a istinski i vječni život jeste onaj budući, na ahiretu. Da bismo zaslužili sretan život na ahiretu, s Božijom milošću, Bog nam je poslao vjerovjesnike i objavio Knjige iz Svoje milosti prema ljudskom rodu. Spominjući Svoj dar čovječanstvu, On na početku jedne sure kaže:

Svemu dobročinitelj. On podučava Kur'anu, stvara čovjeka, govoru ga uči (Al-Rahman, 55:1-4).

Svi aspekti ovozemaljskog života jesu test za vječiti život, i svako ljudsko biće se trudi postići ovaj cilj. Redoslijed je očigledan u svakom naporu, a samilost stanuje u svakom postignuću. Neki “prirodni” događaji ili društvene krize mogu izgledati neprijatni u prvi mah, ali mi se ne obaziremo na njih pošto su oni nespojivi s milošću. Oni su poput tamnih oblaka, munje i groma koji, iako izgledaju strašni, ipak nam nose lijepe vijesti o kiši. Na ovaj način cijeli kosmos slavi Svemilosnog.

Poslanik Muhammed – neka su mir i blagoslovi s njim – je poput šadrvana čiste vode u srcu pustinje, izvor svjetlosti u sveopćoj tami. Oni koji priđu ovom šadrvanu mogu uzeti koliko god hoće vode da bi utolili svoju žeđ, da bi se očistili od grijeha, da bi se prosvijetlili svjetlošću vjerovanja.

Milost je poput magičnog ključa u Poslanikovim rukama, kojim on otključava srca koja su bila očeličila i zahrđala i koja niko drugi ne može otvoriti. On može još i više: zapaliti buktinju vjerovanja u njima.

Milost Božijega Poslanika obuhvata sve ljude i sva stvorenja. On je želio da svako bude upućen, što jeste bila njegova najveća briga:

Pa zar ćeš ti za njima svisnuti ako oni u govor ovaj neće da povjeruju? (Al-Kahf, 18:6).

Međutim, kako da postupimo s onima koji su uporni u opresiji i progonima, s onima koji njemu i njegovim sljedbenicima nisu dozvoljavali da obožavaju Jednog Jedinog Boga, koji su podigli vojske protiv njega s namjerom da ga unište? On se morao boriti protiv takvih ljudi, iako njegova univerzalna milost obuhvata svako biće. Zato je on kada je bio ranjen u Bitki na Uhudu, digao svoje dlanove i molio:

Bože, oprosti mome narodu, jer oni ne znaju![1]

Mekkelije, njegov vlastiti narod, priredili su mu toliko patnje i mučenja da se na koncu morao iseliti u Medinu. Čak i nakon toga, u idućih pet godina nije mogao živjeti u miru od njih. Međutim, kada je osvojio Mekku bez krvoprolića, u 21. godini poslanstva, upitao je mekkanske nevjernike: Šta mislite, kako ću postupiti prema vama? Oni su jednoglasno rekli: “Ti si plemeniti, sin plemenitog!” Onda je on donio slijedeću odluku: Slobodni ste, niko vas danas neće koriti! Neka vam Bog oprosti, On je Najmilostivniji![2] Osamsto dvadeset i pet godina kasnije, sultan Mehmed II[3] izrekao je iste riječi poraženim Vizantijcima nakon što je osvojio Konstantinopolj. To je ta univerzalna samilost u islamu. Poslanik je pokazao najviši stepen samilosti prema vjernicima:

Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem krenete, a prema vjernicima je blag i milostiv (At-Tawbah, 9:128);

Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekima od njih i ne budi tužan zbog njih, a prema vjernicima blag budi (Al-Hidžr, 15:88);

Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi (...) (Al-Ahzab, 33:6).

Kada je jedan od ashaba umro, on je na njegovoj dženazi upitao ima li neko da mu je umrli ostao dužan. Saznavši da ima, on je proučio gornji ajet i pozvao one kojima je ostao dužan da dođu njemu da im on isplati dug.

Njegova milost je obuhvatala čak i licemjere i nevjernike. On je znao ko su to licemjeri, ali ih nikada nije identificirao[4],da ih ne bi lišio njihovog prava da budu punopravni građani, koje su stekli vanjskim izražavanjem svoga vjerovanja i vjerske prakse. Sve dok su oni živjeli među muslimanima, njihovo poricanje se moglo ograničiti ili su mogli promijeniti mišljenje i na taj način umanjiti svoj strah od smrti i bol koji im je dolazio od tvrdnje o nepostojanju života poslije smrti.

Bog više ne uništava nevjernike kolektivno, iako je iskorijenio mnoge nevjerničke narode u prošlosti:

Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti (Al-Anfal, 8:33).

Ovaj ajet se odnosi na nevjernike, svejedno o kojem vremenu i mjestu je riječ. Bog neće uništiti cijeli jedan narod sve dok u njemu ima onih koji slijede Poslanika. Štaviše, On drži otvorenim vrata oprosta sve do Sudnjeg dana. Svako može ući u islam ili od Boga zamoliti oprost, bez obzira koliko mislio da je griješan.

Zbog toga je neprijateljstvo muslimana prema nevjernicima jedna vrsta sažaljenja. Kada je Omer ugledao starca od osamdeset godina, sjeo je i zaplakao. Kada su ga upitali zašto plače, on je odgovorio: “Bog mu je dodijelio toliko dug vijek, a on nije uspio pronaći Pravi put.” Omer je bio učenik Božijeg Poslanika, koji je rekao:

Ja nisam poslan da proklinjem ljude, nego sam poslan iz milosti.[5]

Ja sam Muhammed, i Ahmed (onaj koji je slavan), i Muqaffi (posljednji poslanik); ja sam Hašir (posljednji poslanik u čijem prisustvu će se ljudi sakupiti), Poslanik pokajanja (poslanik radi kojeg su vrata teobe ili pokajanja zauvijek otvorena) i Poslanik milosti.[6]

Melek Džebrail se, također, okoristio milošću Kur'ana. Kada ga je jedne prilike Poslanik upitao da li on išta dobiva od milosti sadržane u Kur'anu, on je odgovorio potvrdno i objasnio:

Dosad nisam bio siguran u pogledu svoga kraja, ali kada je objavljen ajet: “(...) kome se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog!” (At-Takwir, 81:21), osjetio sam sigurnost.[7]

Božiji Poslanik je bio posebno milostiv prema djeci. Kad god bi ugledao dijete kako plače, sjeo bi uza nj i raspitivao se šta mu je. Osjećao je bol majke za svojim djetetom više nego ta majka. Jedne prilike je rekao: Bio sam na namazu i želio da ga duže klanjam, ali kad sam čuo dijete kako plače, skratio sam namaz koliko god sam mogao zbog majčine brige.[8]

Uzimao je djecu za ramena i grlio ih. Jednom kada je zagrlio i poljubio unuka Hasana, Aqra ibn Habis mu je rekao: “Ja imam desetero djece, nikada ni jedno nisam poljubio.” Božiji Poslanik je na to odgovorio: Čovjeku koji nema sažaljenja prema drugima neće biti ukazano sažaljenje.[9] Prema drugoj verziji, on je još rekao: Šta ti ja mogu kad je Bog udaljio samilost od tebe?[10]

On je također rekao: Budi milostiv prema onima na Zemlji, pa će i oni koji su na nebu biti milostivi prema tebi.[11] Jedne prilike je Sa'd ibn 'Ubadah bio bolestan, pa ga je Božiji Poslanik posjetio u njegovoj kući. Vidjevši da je njegov vjerni ashab u žalosnom stanju, počeo je plakati i govoriti: Bog ne kažnjava za suze ili žalost, nego za ovo, i pokazao na svoj jezik.[12] Kada je umro Uthman ibn Mad'un, mnogo je plakao. Tokom njegove dženaze, jedna žena je rekla: “Uthman je odletio u Džennet poput ptice.” Iako u stanju žalosti, Poslanik nije izgubio ravnotežu, pa je ispravio ovu ženu riječima: Kako ti to znaš? Ja sam Božiji Poslanik pa za to ne znam.[13]

Jedan čovjek iz plemena Banu Muqarrin istukao je svoju robinju, o čemu je ona obavijestila Božijeg Poslanika, a on je poslao slijedeću poruku ovom čovjeku: Istukao si je bez opravdanog razloga, pa je sada oslobodi![14] Za ovog čovjeka je bilo bolje da ovu ženu učini slobodnom nego da zbog svoga lošeg djela bude kažnjen na Ahiretu. Božiji Poslanik je uvijek štitio i pomagao udovice, sirotane, siromahe i nemoćne, čak i prije poslanstva. Kada se uzbuđen vratio iz pećine Hira, nakon što je primio prvu objavu, njegova žena Hatidža mu je rekla:

“Ja se nadam da ćeš ti biti poslanik ovog naroda zato što ti uvijek govoriš istinu, ispunjavaš svoje obećanje, održavaš rodbinske veze, pomažeš siromašnog i nemoćnog i lijepo dočekuješ musafira.”[15]

Njegova samilost je obuhvatala čak i životinje. Mi smo od njega čuli:

Bog je uputio prostitutku i uveo je u Džennet zato što je dala vode nemoćnom psu koji je umirao od žeđi u bunaru! A druga žena je dosuđena Džehennemu zato što je dopustila da jedna mačka ugine od gladi![16]

Jedne prilike, dok su se vraćali s vojne, nekolicina ashaba je iznijela mlade ptičiće iz njihovog gnijezda da bi se igrali s njima. Njihova majka se ubrzo vratila i nije mogla pronaći svoje mlade, počela je letjeti unaokolo i dozivati ih. Kada je saznao o ovome, Poslanik se naljutio i naredio da se ptičići vrate u gnijezdo.[17]

Dok su jedne prilike bili na Mini, neki njegovi ashabi su napali zmiju u namjeri da je ubiju. Međutim, ona im je uspjela pobjeći. Posmatrajući taj događaj iz daljine, Poslanik je rekao: Ona se spasila vašeg zla kao što ste se vi spašavali od njezinog zla.[18] Ibn 'Abbas prenosi da je Poslanik dok je gledao kako jedan čovjek oštri svoj nož pred očima ovce koju je namjeravao zaklati, upitao toga čovjeka: Zar želiš da je ubiješ više od jednog puta?[19]

Njegova ljubav i samilost prema stvorenjima razlikuje se od onih koje danas proklamiraju samoproglašeni humanisti. Poslanik je bio iskren i odmjeren u svojoj ljubavi i samilosti. On je bio poslanik poslan od Boga, Stvoritelja i Uzdržavatelja svih stvorenja, da bi uputio i učinio sretnim sva svjesna bića: ljude i džine, i da bi uspostavio harmoniju postojanja. Kao takav, on nije živio za sebe, nego za druge. On je milost svih naroda i svjetova, on je manifestacija Samilosti.

On je iskorijenio sve razlike po rasi i boji kože. Jedne prilike je Ebu Zerr uvrijedio Bilala rekavši mu: “Ti, sine crne žene!” Bilal je došao Poslaniku i ispričao mu šta se desilo, sav u suzama. Poslanik je ukorio Ebu Zerra riječima: Zar ti još nosiš džahilijjetsko obilježje? Ebu Zerr se snažno pokajao, legao je na zemlju i rekao: “Neću podići svoju glavu sve dok Bilal svojom nogom ne stane na nju!” Bilal mu je oprostio i oni su se izmirili.[20] Takva je bila veza pripadnosti i čovječnosti koju je islam stvorio među ovim nekada priprostim ljudima.

[1] Qadi Iyad, Shifa', 1:78-79; Hindi, Kanz al-'Ummal, 4:93.
[2] Ibn Hišam, Sirat al-Nabawiyyah, 4:55; Ibn Kathir, Al-Bidayah wa al-Nihayah, 4:344.
[3] Sultan Mehmed II. (Fatih, Osvajač) (1431-1481) – sedmi osmanski sultan koji je osvojio Istanbul 1453. g.
[4] El-Hidžr, 88
[5] Muslim, Birr, 87.
[6] Hanbal, Musnad, 4:395; Muslim, Fadail, 126.
[7] Qadi Iyad, as-Shifa'al-Sharif, 1:17.
[8] Bukhari, Adhan, 65; Muslim, Salat, 192.
[9] Bukhari, Adab, 18.
[10] Ibid., Adab, 18; Muslim, Fada'il, 64.
[11] Tirmidhi, Birr, 16.
[12] Bukhari, Džana'iz, 45.
[13] Ibid., Džana'iz, 3.
[14] Muslim, Ayman, 31, 33; Ibn Hanbal, Musnad, 3:447.
[15] Ibn Sa'd, al-Tabaqat al-kubra', 1:195.
[16] Bukhari, Anbiya, 54; Muslim, Salam, 153.
[17] Abu Dawud, Adab, 164; Ibn Hanbal, Musnad, 1:404.
[18] Sunan al-Nasa', Hadždž, 114; Ibn Hanbal, Musnad, 1:385.
[19] Hakim, Mustadrak, 4:231.
[20] Bukhari, Iman, 22.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.