Haos i mistički svijet vjere
Danas svako, reklo bi se, diše ozlojeđenošću, svako guta mržnju, proklinje sve što mu izgleda kao njegov neprijatelj, i to sve čini sa strašću i u bijesu koji je programiran. Mastilo koje se izliva na stranice novina, slike koje emitira televizija, elektromagnetni valovi koji odjekuju s radija parajući naše uši vriscima koji se odašiljaju sve od planine pa do rijeke, od doline do najvišeg vrha – sve nas to zapljuskuje poput fotografija koje nam izazivaju jezu i otvaraju rane u srcima. Ovi epovi mržnje koje slušamo svakog dana i noći i koje nas zastrašuju, svi ti užasni vriskovi naša srca čine bolesnim, a broj onih koji traže lijek od ovih bolesti zaista je neznatan. Njihova mišljenja idu različitim smjerovima, ali se čini da uvijek stižu do jedne te iste tačke: novac, finansijski prosperitet i uspjeh.
(...) osjećanja nečasna, prosta, želja koja proždire. Akif
Vrlo je malo onih koji su se oslobodili ovih haotičnih pogleda, gdje nema razlike između kolektivnog i privatnog života, između kapitalizma i komunizma, ili između te dvije ideologije i liberalizma. Distanca u prirodi – između onih koji svoje živote vežu za jelo i piće, provod i zgrtanje novca, i drugih bića koja ne mogu promijeniti karakter svoje prirode – iz dana u dan sve je manja. Osnovne razlike između ove dvije strane nestaje u tankoj niti jedna po jedna, pa ljudski rod traži nove smjerokaze koji se suprotstavljaju njegovoj vlastitoj prirodi.
Religija, pobožnost, moral, slobodno mišljenje, naše vlastite percepcije umjetnosti – o tome razmišlja mali broj ljudi. Moć postaje tako izopačena da je gotovo neprepoznatljiva, fantazija uzima imidž ideja, a na ove nedostojne ideje prisiljavaju se drugi ljudi. Zaista, moram reći da mi je teško shvatiti unutarnje drame tako strašnog fanatizma. Danas, kada je prosvjetiteljstvo postalo svuda rašireno, kada je intelektualizam dosegao svoj vrhunac, činjenica da se nauka i neznanje susreću na istome mjestu, umjesto razdaljine koju bi čovjek očekivao između njih, sugerira neko mračno saučesništvo i čini očiglednim da je egzistencija postala jedan ozbiljan problem. Takva kontradikcija daje nam utisak da je emocionalna volja nekih ljudi miljama daleko ispred njihove intelektualne i logičke volje.
Ja vjerujem da u tako mračnom periodu, u kojem suprotnosti postaju tako isprepletene, kada se haos gomila u različitim sektorima društva, kada mračni akti različitog porijekla zatamnjuju lice Zemlje, kada ono što je podzemlje caruje onim što je na vrhu, kada polemike i dijalektičke rasprave postaju toliko popularne, kada se rekla-kazala naklapanja, posebno u medijima, gutaju i prodaju na sve strane, kada se razara duh jedinstva i nastaju međusobno suprotstavljene bezbrojne grupe, kada se uništavaju nade i paraliziraju želje, kada duše odustaju od borbe protiv nefsa, postoji nezaustavljiva potreba za povratkom našoj vlastitoj duhovnoj sferi i slušanju našeg vlastitog unutarnjeg svijeta, da bismo otklonili ovu mračnu atmosferu tjelesnog carstva i zaputili se ka magičnoj atmosferi srca i duševnog života. Oni koji ne zapadnu u letargiju i koji se vrate sebi samima čim prije će osjetiti magični i šarmantni vlastiti unutarnji svijet; nesretnik koji ostane na drugoj strani, strani mraka, ili se u nju vrati, nastavit će širiti ozlojeđenost, mrziti, klevetati, lagati i osjećati prijezir, disoluciju i tvrdoglavo neslaganje koje takvi svakodnevno prakticiraju, tako da će i tamo gdje sija sunce oni sanjati mračne stvari, bljuvati mračne misli, uvijek tražeći mračna mjesta da se sakriju i mračne kutke da u njima žive.
Treba se nadati da će oni biti u stanju osjetiti blagoslovljene dane i noći kako ih mi doživljavamo, u kojima se svjetlost raskošno širi na sve strane. Treba se nadati da će oni napustiti krivovjerje, ateizam, razdor i rušilalačke motive u svojim srcima, da će biti u stanju respektirati izabrano mišljenje i stav svakog čovjeka pojedinačno. Možda će se ove želje jednog dana ostvariti, ali samoproglašeni neprijatelji Boga, vjerovjesnika, vjere i pobožnosti, koji ne prihvataju ništa osim materijalizma, koji samo dublje idu u pomamu poricanja svega što je Božije, koji su se zarili u živi pijesak anarhije i nihilizma, nikada neće biti u stanju udisati ovaj oživljavajući zrak. Oh, Dragi Gospodaru, Ti koji ih najbolje poznaješ, sruši okove njihovih srca!
U svakoj zajednici i društvu postoje ljudi koji naginju ka tome da odustanu od svoje vjere i mnogo puta se dešavalo da oni izgube kontrolu; druge zajednice i društva nemaju tako sigurna utočišta za one koji se strovale u ovakve ambise i slabosti kakva mi imamo. Zaista, oni imaju mišljenja koja im pogoduju, imaju vjerovanja koja im odgovaraju, imaju dane i noći pune užitka, festivala i karnevala, ali ti dani, te noći, ti festivali i karnevali u sebi nemaju ničega svetog. Oni liče na vatromete koji zasjaju jedan moment, a onda zgasnu, dajući samo kratkotrajno uživanje; oni su ljudi površine i vezani su samo za tjelesne žudnje, a njihovi karnevali im ne donose ništa od duševnog užitka. Zaista, u njihovom svijetu ne možeš osjetiti veličinu vjerovanja u Boga, niti možeš osjetiti da su takve duše slobodne od granica vremena i prostora; sve počinje s lažnom i prolaznom srećom, a dešava se u delirijumu tjelesne strasti. Kasnije se sve pretvara u bolna sjećanja, otužne snove i razočaravajuće nade, da bi, na koncu, sve to iščezlo.
U duhovnoj atmosferi u kojoj smo mi snažno vezani za Boga, svaki zvuk, svaka riječ, svaki čin se osjeća kao rasadnik pjesme čiju melodiju slušamo. Ovo što nas zapljusne je poput kišnog pljuska, čijom blagorodnošću smo mi natopljeni. Mjesec svake noći mijenja svoj oblik i time signalizira određene vremenske periode i časove sreće; Sunce se u svakoj novoj zori kreće ka novim horizontima, razbuđujući naša osjećanja i misli za novo vrijeme i čineći da naši snove zaplove, donoseći nam sjećanja na rijeku Kevser, koja nam je obećana u Džennetu. Prošlost postaje poput vela s puno boja pred našim očima, sretna budućnost je vrhunac naših snova, mi je očekujemo otvorenih ruku i mi, oslobođeni svih uskih granica vremena, u isto vrijeme živimo prošlost – sadašnjost – budućnost i, poput meleka, osjećamo sve radosti u protoku vremena. Nemoguće je za one koji se ne hrane s istog zvora kao i mi, koji ne dijele naša osjećanja i misli, osjetiti i razumjeti svete dubine u kojima se mi gubimo, ili sreću i užitak koje mi pijemo sa džennetskih rijeka.
Naše vjerovanje, naši horizonti mišljenja i naš stil – to su odlike sretnih, ali u isto vrijeme one pripadaju narodu na ovom dijelu svijeta čiji je jedan dio zapao u zabludu, ali nakon što je formiran i obnovljen u obliku kolektivnog personaliteta, taj narod se postepeno pročistio i prihvatio univerzalne vrijednosti; ovo je situacija koja ne postoji u drugim zajednicama; ovo je uzelo toliko maha da onima koji se, bar na čas, druže s nama ne treba mnogo pa da budu svjesni ove razlike. Poznata je istina da se ove razlike, teška tuga naših srca i entuzijazam naših duša, poput vode koja teče između stijena, osjeća i čuje. Zaista, oni koji čuju ono što mi govorimo uvijek čuju melodije bola zbog rastanka izražene s nadom; oni čuju tonove ponovnog sastanka, slatku i neprestanu potragu za kućištem u našoj intonaciji i stilu. Zaista, dok na jednoj strani šapućemo: “Oh, šerbedžijo, ja gorim u plamenu ljubavi, daj mi čašu vode”, na drugoj strani govorimo: “Stavio sam svoj prst u nju, ja kušam med ljubavi, donesi mi čašu vode!” Tako smo u stanju našu žalost pretvoriti u naše osmijehe. Naši jezici katkad govore o ljubavi, a katkad o dosadi; iako ljubav i dosada prouzrokuju bol drugima, mi, poput Rumija, u njima uvijek slušamo poemu čežnje za carstvom koje smo izgubili došavši na ovaj svijet. Ljubav i dosada su za nas poput molbe koja dolazi s jezika duše, koju tužna želja zaustavlja na putu ka vječnosti. Pošto nas naša vjerovanja i osjećanja vode u magični svijet iza granica ovoga svijeta, mi uvijek osjećamo tugu i radost u isto vrijeme; mi slušamo tonove plača i smijeha kao različite note iste melodije. Mi na teške uzdahe naših prsa odgovaramo osmijehom naših lica, pošto su naše oči orošene suzama, naša duša poprima crvenu nijansu ruža iz iremskih[1] vrtova.
Premda to možda nije svakome lahko shvatiti, ali naša duhovna veza s Bogom je najprirodniji stav koji mi možemo usvojiti; naša veza s Njim je poput čarolije koja sve momente našeg života pretvara u entuzijazam i radost. Naša srca koja su preplavljena osjećanjima prema Njemu pune se i ponovo pune snom u kojeg smo zagledani; mi smo u stanju u najotužnijoj jeseni oživjeti veselje naših srdaca zato što mi uživamo u proljeću. Naše duše su prihvatile najvrednije stavove, s instinktima za posebna osjećanja i radosti koje su posljedica naše veze sa Svemogućim; ovako transformirane, one u nama obnavljaju entuzijazam, novi prozor i novu inspiraciju, čak i u momentima kada smo puni tuge i žalosti. Zadovoljstvo i žalost, inspiracija i tuga – sve te emocije prolaze kroz metamorfoze u našim srcima koja su pod utjecajem vjere pa nam izražavaju najprirodnija zadovoljstva i najstvarnija očekivanja. Mi, isto tako, kušamo međusobno povezane trenutke lasti i teškoće, slatkih sedmica i gorkih dana, svjetlosti i tmine, koje dođu i prođu, poput dana i noći. Međutim, mi se napajamo nenadmašnom blagonaklonošću i radostima iz svih ovih muka zato što mi imamo svoju vjeru, našu vezu s Jednim Jedinim i naše nade! Onaj ko ne prepozna da su iskušenja i zadovoljstva posljedica jedne te iste volje previjat će se u stalnoj agoniji, dok mi, u našem raspoloženju, jasno sagledavamo kako će ta iskušenja i zadovoljstva biti transformirana u duboku samilost. Okus cijeline života, s njegovim gorkim i slatkim stranama poput Kevsera, u svemu što jedemo i pijemo, na svakome mjestu gdje obitavamo, u sveukupnoj Božanskoj ljepoti otkrivenoj u našem unutarnjem svijetu, na različitim talasnim dužinama, dodiruje naše tuge koje se skupljaju na licu sreće, dodiruje naš bol koji se miješa sa zadovoljstvom i širi osjećaj da naši životi teku bistrim izvorima, u spektru boja. Naša smrtnost je pretvorena u vječnost; mi se smijemo čak i kada plačemo.
U našem svijetu, uvjerenja i očekivanja koja se javljaju iz vjerujućeg srca tako su isprepleteni s našim životima da nam svako njihovo poglavlje stere krila molitve i dovodi nas do predvorja ahireta. Naša vjera nas smješta tamo i dopušta našim srcima da piju ljepote Dženneta. Na taj način osjećamo da udišemo mirise Dženneta. Čak i kada smo primorani baviti se svakodnevnim životom, ezani, glasovi koji veličaju Boga, raznovrsni tonovi namaza, izgovaranje Božijih lijepih imena kojima Mu izražavamo zahvalnost, zazivanje Njegovog tevhida (jednoće), koje bruji kroz prozore naših džamija, sve nas to privlači ovoj atmosferi; oni boje naše duše svojim nijansama, oni su đerđef naših srca, oni prave uzdah poput flaute i uzvisuju naša srca srećom muzike. Ovi glasovi uzvisuju naše duše i mi smo očarani misterijama koje dolaze od Boga. Ljepota tih misterija, koje nahrupe iz dubina našeg unutarnjeg svijeta, širi se na sve naše osjećaje. To je ljepota koja boji bašče Dženneta u našim mislima i koja teče preko naših usana poput slapova inspiracije. Tako očarani, mi stojimo u strahopoštovanju.
Ovaj šarm, ovo prepoznavanje misterija koje dolaze od Boga dostiže viši stepen za vrijeme blagoslovljenih, mubarek dana i noći, kada se na nas izlijevaju bezgranično obilje i ljepota. Sve se ovo odigrava u takvom obimu da se sve oko nas penje u stanje radosti, svaki kutak se oboji duhovnom nijansom, a uzbuđenje naših duša, koje teže ka metafizičkim destinacijama, dostiže svoj vrhunac ili, rečeno sufijskim jezikom, naše duše dostižu najviše nebo zrelosti. Kada se uspnemo na onu deredžu kada možemo čuti i slušati ono što je oko nas, mi se, isto tako, radujemo kao djeca koja osjećaju da su okružena radošću; tako mi doživljavamo sreću i radost ovih mubarek dana.
U takvom svijetu, zora ulazi u naše kuće kroz vrata i prozore poput očekivanog musafira; noć dolazi u naše odaje poput ašika i odsjeda s nama; noć nam se pridruži u ponovnom sastanku s našim Najprisnijim Prijateljem; u svakoj dolini naše su ruke ispružene prema Njemu u molitvi, spremne primiti poklone od Njega. Preuzimajući stanje metafizičke tenzije snagom duše, uzdaha, mi govorimo: “Drži moju ruku, Dragi Prijatelju, čuvaj je, jer ja ne mogu postojati bez Tebe!”
U takvom svijetu, molitva huči poput tutnjećih horskih glasova Džulbangovih zikr-i salavata i odjekuje poput glasa i izdisaja iz Božanskih dubina; topla tišina noći obuhvata naše duše poput svile; naši damari udaraju od uzbuđenja, i mi smo poput čovjeka koji je maločas primio neki lijepi muštuluk. Možda neki od nas dok uči Njemu u čast, osjetivši beskrajni pljusak ili beskrajnu svjetlost u sebi, počne ličiti na bulbula kojem se srce slama dok pokušava, u savršenom ritmu i najdirljivijim tonovima, izraziti svoje emocije. Jednom riječju, svako od nas pjevuši melodiju sa stalnim naporom i radošću, sa stalnom ljubavlju i uzbuđenošću, svako od nas sluša pljusak u našim dušama i dopušta drugima da ga isto tako čuju. Svako od nas uzdiše u vrućici ljubavi i čini da tu vrućicu i drugi osjete. Da, pošto se te melodije odražavaju na naše duše, one inspiriraju naša srca i izražavaju sebe same kao da im je to posljednji put, zbog čega postaju glasnogovornici osjećanja koja dijele sa svima i u stanju su govoriti skrivenim smislovima, ali ih ne uspijevaju izraziti riječima.
Horizont življenja jučer – danas – sutra istovremeno, s takvim stepenom vjerovanja i nade, ljubavi i prepoznavanja misterija koje dolaze od Boga, daje takvu dubinu životu da svako srce u orbiti vječnosti pronalazi sebe zavijeno u melodijsku harmoniju emocija i ideja i oslobađa se limitirajućih, zaglušujućih efekata materije. Ja vjerujem da su vjera i nada najjači temelj svih ljudskih odnosa, najčišći izvor svih zadovoljstava i šadrvan svake ljubavi, čežnje i privlačnosti. Svaki učenik srca koje dosegne ovo vjerovanje i nadu može iskušati i osjetiti stanje bivanja izvan vremena, može zadobiti sposobnost da osjeti sve njegove dubine.
Zaista, u onoj mjeri u kojoj čovjek dosegne ovo gledište, on može osjetiti postojanje na različit način, procijeniti stvari na različite načine i rastopiti se u boji, okusu, aromi i jačini manifestacija vječnosti; ovi atributi prožimaju sve i ljudi mogu postići drugo postojanje s novim “rođenjem poslije smrti”.[2] Tokom tih radosnih sahata, kada je unutarnji pogled fokusiran na ono što je izvan vizualne scene egzistencije, čovjek osjeti sve radosti postojanja. Čovjek se tada osjeća kao da je obasut mudrošću, osjeća da se oslobodio težine svih stvari koje ga otuđuju od njega samoga. Daleki nebeski blagoslovi padaju na takva srca, srca koja su žedna ljubavi i iz kojih izbijaju čežnja i naklonost; sva srca koja žive u strahu od presahnuća sada su ugasila svoju žeđ. Nebesko cvijeće raste u ovim pljuskovima u koje su ogrnuti naši snovi!
Neki od nas možda nisu u stanju shvatiti ovo stanje – stanje koje nastaje uslijed borbe (koja nadilazi tminu u svim njezinim konotacijama) i buđenja. To je stanje ljudi koji vjeruju i koji imaju ovaj horizont; sva njihova stanja jesu fenomeni srca, duše i osjećanja. Živeći kroz nebrojena otkrovenja života, samo čovjek koji je heroj ovog buđenja i ove velike borbe može shvatiti ovu ljubav, entuzijazam, poeziju, muziku koju u naše duše ulijeva Jedini i Vječiti. Oni koji ovo ne shvataju neće biti u stanju shvatiti ni nas. Oni koji ostaju podalje od ovog finog i delikatnog života žive u tminama ove razdaljine, za razliku od razumijevanja onih koji su pronašli poziciju iz koje mogu sagledati istinu na takav način da se ona javlja tako očigledno da se istinski osjeća kao dar u svim svojim talasnim dužinama, da se pije poput rijeka Dženneta i da se s njom živi ovozemaljski život kao da se živi na nebu.
Ko zna koliko ćemo puta govoriti o ovom stalnom užitku i radosti, u veselju ovog festivala, ovih mubarek dana! I ma koliko puta govorili o tome – ostavimo postrani govornikove mahane – mi ćemo uvijek sa zadovoljstvom nastaviti ovaj govor i pokušavati to zadovoljstvo podijeliti s drugima.
[1] Aluzija na kur'anski ajet: “(...) sa stanovnicima Irema, puna palača na stupovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo.” (El-Fedžr, 7-8)
[2] Izmjena o kojoj je riječ u ovim recima nema nikakve veze s predodžbama o reinkarnaciji.
- Napravljeno na .