Duh oživljavanja

Duh oživljavanja

Sve do danas ne znamo za ideologiju koja je ljudski rod uspjela okupiti u svom okrilju na neko duže vrijeme, pa ni za ideologiju koja je otkrila sva sredstva neophodna u okupljanju ljudskog roda pod jedan krov. I pored blještavog propagiranja, zapadne zemlje, koje su u skorijoj historiji vladale nad znatnim dijelom Zemlje, nisu mogle ostvariti trajnu sigurnost i zadovoljstvo svijetu. To nisu uspjeli ni socijalistički i komunistički narodi na Istoku, pa ni „neutralci“, čije se postojanje izjednačavalo s nepostojanjem, koje je Džemil Meridž nazvao „ljudi od običajne prakse“.

Taj neuspjeh u ispunjenju obećanja poljuljao je stubove povjerenja kod onih koji su bili u položaju štićenika. Nemoćni da iznađu potrebna rješenja s kojima bi se stiglo na svjetsku razinu, uz nepodobnosti rješenja za okrilje cijelome ljudskom rodu i neusaglašenost s ljudskom prirodom, svi su zapadali u krizu gubljenja povjerenja, obuzimanja sumnjom i podozrenjem prema obećanjima svih koji obećavaju. Zato čovječanstvo danas prema svim sistemima ima stav zasnovan na sumnji, uznemirenosti i podrugljivosti, jer i dalje vjeruje da sistemi koji im se nameću ne rade kako treba, a u svakome, posljedično, ima pukotina! To je iz korijena istrgnulo poneko dobro koje su neki sistemi bili zasadili, a u sjećanju ljudskog roda se održava samo kao isprazna maštarija i iznevjereni san.

Kao što manjkanje nekog sitnoga komada u složenome mehaničkom sistemu čini rad cjelokupnog sistema nemogućim, pretvarajući cjelokupan sistem u gomilu gvožđa, tako su i ideologije na poprište izlazile s blještavim obećanjima. Međutim, bile su ispunjene teškim nedostacima kao što su sukobljavanje s ljudskom prirodom, nepodobnost za okrilje svim grupacijama, nesposobnost da ispune obećanja, nemoć u udovoljavanju potrebama čovječanstva, a najteži nedostaci su se ogledali u zanemarivanju ljudskih vrijednosti i raspaljivanju varnica zlobe, mržnje i netrpeljovosti među ljudima. Sve to je stubove ideologija rušilo ostavljajući misaone razvaline i ruševine. Može se slobodno reći da je to stav i mišljenje većine društava. Stoga se može reći i da su svi danas, osim jednoga neznatnog broja, u stanju poljuljanosti i gubljenja nade, u stanju sumnjičavog iščekivanja da nađu rješenje koje će otkloniti uzroke.

Na osnovu izloženoga proizlazi da, prije svega naša zajednica za sebe, a zatim i cijelo čovječanstvo osjećaju veliku potrebu za postojanom mišlju koja će im osnažiti volju, koja će izbrusiti interesovanje, prosvijetliti pogled, u srca uliti nadu i nikad više ih neće izložiti iznevjeravanju. Naravno, nama su jako potrebne misli, visoki ciljevi i stremljenja u kojima nema razumskih, logičkih ili emocionalnih praznina, koji će biti zatvoreni za spomenute negativnosti, a podesni za primjenu kad god to omoguće uvjeti. Mi smo svjedoci etape u kojoj se mijenja centar misaonih svjetova na Zemlji. Ljudi se počinju temeljito i trajno okretati mislima, umjesto što su se okretali ljudima. Nakon sticanja štetnih iskustava, ljudi su primorani na dodatna i pojačana ispitivanja. Ako se složimo oko iskorištenja ovoga općevladajućeg stanja na osnovama čvrsto povezanih i prožimajućih strategija, ako podstaknemo duhovno uzdizanje prisutno u društvu, ako kolektivnu djelatnu aktivnost nakupljanu već duže vrijeme animiramo u ostvarenju visokih ciljeva, većina ljudi će, ili makar u određenome znatnom postotku, krenuti prema centru gravitacije. Ako se to ne dogodi odmah, dogodit će se u bliskoj budućnosti.

Međutim, načelno je potrebno odrediti visok cilj. Mnoge civilizacije su se u prošlosti, kao što s njima biva i sada, izlagale teškim potresima zbog vladajućih politika, jer se one nisu uspijevale povezati s pravim visokim ciljem. Njihov utjecaj je bio nedovoljan da prodre u srca ljudi. Istina je da se takva situacija najjasnije pokazivala u zemljama u kojima se nisu sasvim učvrstile civilizacija i demokratija. Međutim, ni zemlje koje sebi zazivaju ulogu svjetskih učitelja civilizacije i demokratije u tom pogledu nisu bolje, ma koliko insistirale na pokazivanju i koliko god o tome govorile. Mnoge zemlje koje izgledaju velike u pogledu luksuza, raskoši i sjaja, ustvari samo željama skupina nemarnih udovoljavaju privremenom obmanom o kretanju oko nečega što je prividno korisno pretvarajući se da su nijeme kad se ukaže potreba da se o sutra govori, umjesto što se razmeću isticanjem nade u blistavu budućnost i udoban život. Opravdano je ovdje jasno reći da one ustrajavaju u izgladnjivanju srca, duše i intuicije.

Sada nakon što sve negativnosti iznesemo na vidjelo, naš zadatak je pred sebe postaviti visoke ciljeve uzimajući na putu njihovog ostvarenja vlastite vrijednosti kao osnov za oblikovanje politika i projekata budućnosti, kako bi se postigla stabilnost politike. Dok se to bude ostvarivalo, te dvije snage možemo koristiti u istom pravcu, bez bojazni da će doći do sudara među njima. Bolje reći, „bez mogućeg međusobnog sudara“, zbog toga što znamo da nikakva aktivnost, ili pokret, koliko god predstavljali iskrena osjećanja, vjerovatno neće uvijek biti djelatni. Iskren naum je dostojan poštovanja, jer se može shvatiti kao duhovna dimenzija u pravim poslovima. Međutim, on nipošto ne znači isto ukoliko se rezultati mogu kvalifikovati i kao pogrešan postupak. Bilo kakav pokret će, djelotvoran ili rušilački, biti usklađen s načinom i stilom njegovog izvođenja. Ako se razum i logika pouzdano koriste osjećajima u bilo kakvom planu ili projektu, veoma važno je postojanje njihovog zdravog i čvrstog zastupanja, povrh izostanka emocionalnih pukotina. Ponekad poslovi jedan drugoga poništavaju međusobnim „neslaganjem“ i „obaranjem“, iako je svaki za sebe dobar i ispravan. Kad mravi, kao pojedinci, pokušavaju unijeti teret u ćeliju pa im se privremeno pobrkaju istinkti, ili nastane različito osjećanje cilja u sklopu zajednički usklađenog programa, neki teret vuku na jednu stranu a drugi na drugu. Tako snagu iscrpljuju a prema cilju se i ne pomiču. Isto biva i s društvima koja nemaju visoke ciljeve i ideale, ili ako ih imaju a ne krasi ih odgovarajuća mentalna spremnost. Takva društva se mogu vidjeti kako se stalno kreću a ne planiraju vrijeme, a planiranje vremena već na početku zahtijeva definisanje visokog cilja koji podstrekava intuiciju i pobuđuje želju za unutrašnjim usklađivanjem u stanovitom zanosu poput raspoloženja za ibadet te za dobrim organizovanjem u skladu s datim uvjetima i općim okruženjem, kao i s usmjeravanjem različitih izvora energije ka jednoj datoj tački. To znači potčinjavanje usvojenih znanja, iskustava i skrivenih potencijala tome visokom cilju i željenoj svrsi.

Svi pojedinačni napori su bili ujedinjeni tokom patriotske borbe na putu ostvarenja „slobodne Turske“. Taj cilj je bio veoma jednostavan, ali je uspio zadobiti poštovanje svih grupacija. Osvojio je razum, logiku i emocije, sve aktivnosti usredotočio u jednu tačku. Posmatrana u sklopu uobičajenih uvjeta i s obzirom na razloge, ta snaga je bila dovoljna za ostvarenje visokog cilja. Budući da svaka pobjeda i uspjeh donose istodobno iscrpljenost i ponos, teško je na jednome mjestu očuvati čistotu naravi misli od promjene, produžiti joj postojanje s punom vitalnošću. Pitanje procjenjivanja dometa našeg uspjeha u tome ostavimo historiji, a mi trebamo znati da je društvu ispunjenom osjećajem pobjede, dok se njom naslađuje, napetost oko misaonog uspinjanja ili zapadanja u krug praznih karika malaksalosti neizbježna sve dok traje traženje novih pobuda koje podstiču na uspinjanje ka visokim ciljevima i dometima. Možda i nismo u pravu ako pobude uspinjanja svodimo na takve podsticaje, na napetost koja prati uspjehe i zanos koji prati pobjede, ili na deprimiranost i ravnodušnost onih koji razotkrivaju ljudsku narav. Postoje i druge pojave koje proizvode velike smetnje u našem misaonom životu i kretanjima, kao što su ponašanje lidera i vođa koje ne ulijeva povjerenje a unosi kolebanje i sumnju, ili niska razina njihove snage i stručnosti, ili skučenost vidika obrazovanih ljudi, nekad do granice nesposobnosti da vide i na dužinu stope a kamoli da pokažu mjesto s kojeg će se zajednica dići u nove horizonte, ili nesposobnost nas kao zajednice da shvatimo svoje stvarne prilike, ili pomanjkanje podsticaja u nama, ili pretpostavljanje makijavelističke utilitarističke misli o vrijednostima naše vjere i zajednice.

Mi se sada nalazimo u suočenju s nizom različitih kriza koje nastaju iz sredine prožete svim nevoljama. Naše stanje otvara mogućnost za spasavanje i uzdizanje sebe, a i za padanje u rasulo i razjedinjenost koji će nas odvesti u raspadanje i nestanak. Nema sumnje da to pobuđuje apetit neprijatelja a rastužuje prijatelja. Najgore i najgorče je to što ćemo se, Bože sačuvaj, zateturati i pasti ako budemo oklijevali zatvoriti to mnoštvo razumskih, logičkih i emocionalnih pukotina otvorenih u životu zajednice. Dok zajednicu ne odmaknemo od strahota i užasa, neizbježnih prilikom padanja, neophodno je i obavezno da se odvojimo i posve udaljimo od zapadanja u odsustvo cilja, od mirenja s pokornošću kolonijalizmu i eksploataciji te mirenja sa psihologijom življenja pod patronatom, a to su okolnosti koje prate zemlje Trećeg svijeta. Tražeći pomoć i uputu od Uzvišenog Allaha, mi moramo biti privrženi stremljenju ka jedinstvu i slozi zajednice, zatim se usredotočiti na vlastito postojanje i ići za visokim ciljevima i dometima.

Jasno je i očigledno da mi nećemo projektima ovladati prije nego što se naviknemo na sve negativnosti, prisutne u olujnim prilikama u kojima se suočavamo s brojnim dubokim jazovima, porušenim mostovima, izrovanim putevima i zajednicom iznurenom raznim nevoljama rijetko viđenim u historiji. Takve neuobičajene prilike zahtijevaju brigu i napor kakvi premašuju ljudsku brigu i predostrožnost. One zahtijevaju snagu iznad uobičajene. Prema tome, nekad ova sumorna vremena (stanja) mogu da budu historijsko rođenje za zajednicu sa svojim planovima, strategijama, osjećajima i bistrim umovima koje proizvode takvi uslovi, i sa prvacima koji se uzdižu iznad želje da žive za sebe, već život posvećuju oživljavanju drugih.

Zato, u ovo vrijeme kad očekujemo i nadamo se da postanemo velika zajednica, vjerujemo u potrebu za iznošenjem planova i programa obojenih stručnom i specijalističkom pameću, a prije svega u potrebu za pripremanjem uzornih generacija, kojima će cilj biti uspostavljanje jedne velike zajednice. Ostvarenje te ideje na određenom nivou makar se svodila i na mali krug, otjelovljenje njenog modela u hiljadama junaka koji su ostavili kuće i zavičaj da bi u razne krajeve stigli vođeni duhom patriotske borbe i stremljenjem da svugdje zasade mladice „duha zajednice“, ugrađivanje prvih elemenata u tvrđave velikih snova o budućnosti na raznim stranama, unošenje svoga duhovnoga i misaonog svijeta gdje god dođu, napor da pokažu položaj zajednice naslijeđen iz dubina historije kako bi zasjalo njeno odgovarajuće a prazno sjedište u međunarodnom poretku i stanovit uspjeh u svemu tome važni su i uvjerljivi primjeri koji pokazuju šta mogu činiti oni čije srce je s uzvišenom idejom povezano do granica zaljubljenosti.

Ti „sračunati“ kadrovi nekad ogladne, a nekad i ožedne, ali su uvijek zaštićeni vjerovanjem, nadom i odlučnošću, kao da su sasvim upućeni u poruku riječi Mehmeda Akifa: „Pomoć traže od Allaha, privrženi su stremljenima i predani Njegovoj mudrosti“. Jednim manevarskim pokretom, jednim dahom, oni zauzimaju poziciju snage koju velike zemlje ne mogu nadvladati aktivnostima svojih „lobija“ ni trošenjem miliona na propagandu. Ne smije se potcijeniti taj divni sastav, niti se obrazlagati nizom slučajnosti, pa ni povezanošću sa zemljama prema kojima se okreću migracije. Tajna toga divnog pokreta je okretanje iskrenih srca Uzvišenom Allahu i Allahova odluka da pomogne, sa povećanjem ihsana, zajednicu koja slavu nasljeđuje iz dubina svoje historije. Naravno, uspjeh u tom poslu se, kao što je slučaj sa svakim uspjehom, povezuje s brigom i predostrožnošću što izviru iz srca koja kucaju iskrenošću, s odanošću zajednici i uz pomoć Uzvišenog Allaha.

Sinovi koji se žrtvuju, dostojni ove ponosne zajednice, u ime velike domovine budućnosti, hrle u neizvjesnost i oskudicu noseći sa sobom baklje nauke i znanja, poput onih koji su trpjeli bijedu i nemoć tokom najvećih historijskih iskušenja, poput blještavih ekspedicija koje su tokom iznenadnog preporoda navirale poduhvatajući se skupih putovanja uprkos siromaštvu i neimaštini, poput vojske koja zadovoljna i opuštena ide u susret smrti. Na zvuk patriotskih pjesama, oni idu uprkos ogorčenosti drugih, uprkos potvarama i optužbama, kao što se to i danas dešava. Bez zastoja i zamora, oni već godinama ispunjavaju važno pozvanje za dobro zajednice, naroda i zemlje. Izvor njihove nepresušne snage je vjerovanje, gorivo plamenu njihove ljubavi, a izvor njihovog stalnog pokreta je visok cilj, podsticajna misao i duh zajednice.

Oni koji ne znaju životnu važnost tih motiva, koji ne shvataju snagu što je u čovjeku proizvode vjerovanje i visoki ciljevi, povremeno sa sumnjom praćenom mržnjom i ogorčenošću, ili, ako ne s ogorčenošću a onda s rezignacijom ispunjenom tlapnjama, sebi postavljaju pitanje: „Kako se to sve dogodilo? Šta je cilj u svemu tome?“. Oni sebi time predbacuju i pokazuju razmjere slabosti prisutnih usljed izostanka visokih ciljeva i misli.

Razumljivo je da su uzvišena misao i cilj ta himna koja pokreće uzorne generacije, „generator energije“ koji ih stalno puni snagom, čisti izvor koji im napaja ljubav, polet i osjećaje, ishodište nabujalih emocija koje naviru i u nebo dižu njihov životni poziv. Zahvaljujući toj uzvišenoj misli, kontinuirano povećana stremljenja pojedinaca se spajaju i prelaze u kolektivni pokret, u različite dubine, različito naviranje i različite rime, a dalje, po prirodi stvari, u različite ritmove, da bi svom strujanju našli tok, čak i po cijenu da vrhove ruše kako bi nastavili put.

U vremenima ogrezlosti čovječanstva u nepravdi, glavni izvor snage skupini prvih boraca koja se pojavila u srcu pustinje bili su uvjerenost i shvatanje da se visoki cilj ogleda u prenošenju prodahnutosti vjerovanjem od sebe u srca drugih. Življenje na ovom svijetu su jednim potezom iz besmisla pretvorili u sreću: jednim dahom su postali glas nade i očekivanja na tri kontinenta. Isti motivi su stajali iza velike nade Osmanlija. Isti motivi su jedno pleme iz azijskoga gorja probudili i podstaknuli da krene u Anadol i osnuje veliku državu. Oni su bili i u mislima junaka oslobodilačkog rata za Tursku. Isto tako je i skupine Hindusa, na kojima se sredinom 20. stoljeća nisu vidjeli jasni znaci života, u kretanje ka slobodi i samostalnosti podstaknuo snažan polet, čijoj snazi su osnova bili vjerovanje naroda, nada i ideja da žive i opstaju sa svojim samobitnostima i motivima.

Međutim, visoki cilj, koji u grudima ljudi rasplamsava polet i podstiče ih na kretanje, treba biti precizan i s određenim obilježjima, povezan s određenim sistemom. Ako si inžinjer, trebaš pribor pripremiti prije započinjanja projektovanja dvorca, ispitati čvrstinu i pogodnost ugradnih elemenata, međusobni sklad pojedinih dijelova i njihovo zajedničko sudjelovanje u ljepoti završenog dvorca i njegovom izgledu. Može li se savršenost postići bez usklađenosti svih pojedinosti? Brige i nastojanja pojedinaca, ukoliko se ne usklade s kolektivnim kretanjem, neće se moći dobro organizovati. Dovodit će do sudaranja među pojedincima. Organizovanje je tu nemoguće. Sljedstveno tome, past će sistem. Svaka radnja će krenuti u pravcu suprotnom od drugih kretanja. Svaki postupak će proizvodnu vrijednost umanjiti dotle da će pasti na nulu, kao što biva s rezultatom u množenju kad se brojevi u računu prebijaju jedan s drugim. Kako je već naprijed isticano, žeravica pojedinačnih snaga se uopće ne smije gasiti zbog neke štete koju prouzrokuju. Naprotiv, treba strogo paziti da se ne rasipa ni trun snage, da se ona sva usmjerava u postizanje željenog cilja koji je ranije određen, da se u duši otkloni navika sudaranja i zamijeni se duhom usaglašavanja, da se svaki čovjek, kad god mogne, opečati tim svojstvom.

Možda nećemo pogriješiti ako kažemo da su sve vjere dolazile radi stabilizovanja toga posebnog razumijevanja u sklopu dimenzija obuhvatnog dostavljanja. Svaka vjera je iznosila svoja pravila organizovanja pojedinačnih sposobnosti i u važne motive ih pretvarala pri usmjeravanju svake postojeće skrivene energije, u kretanje ka novoj civilizaciji i novom životu. Prema uputstvima vjere, svaki pojedinac slobodu i ličnu aktivnost samjerava s kretanjem društva i njegovom aktivnošću. Slobodno se ponaša dajući svojoj volji njena prava, na jednoj strani, te štiteći sklad kretanja s drugima, na drugoj strani, uspijevajući u jednom i drugom. Poput zvijezde u svome položaju, u orbiti se istovremeno kreće oko centra gravitacije i oko svoje ose. Niko ne sumnja u vitalnost kretanja i njihovu djelotvornost, svakoga za sebe, dokle god sezalo, ako i nisu dijelovi cjeline povezani i samjereni s najjačim i najčvršćim organizovanjem. Možda se jedan o drugoga i ne oslanjaju na nekoj željenoj liniji, pa se nekad proizvedu rezultati lošiji od mirovanja i krutosti. Ukratko bismo rekli da se mirovanje i krutost, jednako kao i anarhija u kretanju, izjednačavaju sa smrću. Zajednicama u kojima su duše pojedinaca urušene takvom smrću suđeno je da budu pobijeđene i otjerane s historijske scene.

Među pobude težnje za pojedinačnim kretanjem prisutne u čovjeku spadaju egoizam, umišljenost, nedovoljno poznavanje granica vlastite sposobnosti, manjkavo shvatanje dometa utjecaja duha sjedinjenja, spajanja, zajedničkih aktivnosti, dogovaranja i usaglašavanja u zadobijanju Božije zaštite. Isto to mogu proizvesti popularnost, položaj, lične ambicije i druge pobude u isticanju primjedbi i pojedinačnih želja u prvi plan. Takvim primjedbama i željama nesretni pokazuju da su sasvim izgubili ciljeve i vezu s okruženjem, da su se predali potrebama za jelom, pićem, spavanjem i animalnim žudnjama, nakon što su bili u redovima „služenja“, nakon što su pjevali pjesme „služenja“ i ulagali maksimalan trud sa željom da postignu zadovoljstvo Uzvišenog Allaha. Onaj ko zaboravi očekivano i izgubi željeni cilj, neizbježno će, o kome god se radilo, upasti u mrežu egoizma. Tjelesne želje će mu zauzeti mjesto ljubavi prema „služenju“, a ugasit će mu se osjećaji „življenja za druge“.

Gledano iz tog ugla, moglo bi se reći da je naš najvažniji problem, koji premašuje sve druge, ponovno rasplamsavanje žeravice „želje za oživljavanjem drugih“ u dušama pripadnika zajednice i prečišćavanje sumnjivih zatrovanih misli koje lebde između zajednice i njenih visokih ciljeva. Nakon toga, dolazi ponovno stavljanje u pogon snaga zajednice koje se čine spremne da služe, zatim stalna pripravnost te djelotvorne precizne i organizovane aktivnosti na putu ostvarenja historijskih ciljeva. Takvome pokretu je neophodno definisanje zajedničkog znamenja u svim područjima na kojima će se formirati osovina za zajednički pokret društva sa svim njegovim grupacijama: težacima, službenicima, prosvijećenim i stručnim ljudima, nastavnicima i đacima, vaizima i slušaocima. Pod „zajedničkim područjima i imeniteljima“ podrazumijevamo prateće pojave, kao što su stremljenje da se od zajednice načini važan faktor u međunarodnoj ravnoteži; odlučnost i upornost svakog pojedinca u vršenju pozvanja bez zastoja, ma kakva bila cijena žrtvovanja; usredotočenje na primat misli i njeno samjeravanje s osjećanjem duha zajednice. Time će biti spriječeno pojavljivanje mentalnih, logičkih i emocionalnih pukotina tokom zajedničkoga kretanja. Nadalje, tu su ljubav prema Istini, privrženost nauci i traženju sredstava za vertikalno uspinjanje ka Uzvišenom Allahu, za stalno osnaživanje društva ovim pojmovima.

Otuda vjerujemo da će osobe koje dijele te visoke ciljeve i domete očuvati polet i vitalnost. Kolektivna aktivnost će se odvijati skladno i harmonično. Vrijeme i prostor će biti korišteni kao najpraktičnija sredstva brzog spremanja, a vrata samoobnavljanja će biti uvijek otvorena zahvaljujući dozvoljenom širenju misli.

Za ostvarenje svega toga nije potrebno poučavanje muslimana nekome novom razumijevanju islama niti vraćanje islamske pouke. Tu se traži rad na tumačenju životne važnosti onoga što se o islamu uistinu zna, snage njegovog utjecaja i njegovoga trajnog postojanja. Međutim, uistinu je bolno to što se razgovor o tom pitanju jasno razlikuje, dotle da to zbunjuje zdrav razum. Pobude ega često prednjače razumu i zauzimaju mjesto božanstva. Emocije proizvode prosudbe koje zauzimaju prijestolje iznad logike. Kao što to zastranjivanje vidimo kod nekih ateista, koji su kao zanimanje sebi uzeli negiranje vjere i ateizam, koji su se svikli s napadanjem vjere, moguće je to zastranjivanje vidjeti i kod nekih ekstremista uskraćenih za život srca i duše, koji misle da su samo oni pobožni. Po onome što izvanjski pokazuju, te dvije vrste možda izgledaju različite, ali se u biti, poput dvaju konja u utrci, natječu u nanošenju štete vjeri, zajednici i domovini.

Obje vrste ne uvažavaju duh vjere, ne tolerišu slobodno razmišljanje. Obje su zatvorene pred kolektivnom mišlju i zajedničkim imeniteljem. Njihov najdraži kapital su krivotvorenje, patvorenje i destrukcija. Najveće umijeće im je ogovaranje i klevetanje onih koji ih se ne tiču. Ne gledaju čemu se priklanjaju, niti na koga se oslanjaju! Važno im je da prisvajaju i jedu dobra odsutnih. Činjenica je da te dvije skupine istom pitanju ulažu veliki trud. Meni se čini da bi isti ti, kad bi toliki trud trošili u nešto odgovarajuće, bili u stanju oživjeti cijelu Zemlju.

Jasno je da u tako mračnoj i zagušujućoj atmosferi, u krugu onih koji ne razmišljaju, ne vide i ne znaju, ne postoje misaoni život, ljubav za Istinu, ni stremljenje na putu nauke i naučnog istraživanja. Ako toga kadšto i bude, ne povećava se i ne razvija. Naše jadno i lomno stanje je svjedok tome o čemu govorimo, ne samo ja već i hiljade drugih.

Međutim, to stanje zahtijeva da logika zajednice bude logika restauriranja i izgradnje, da se izbavimo iz ovog stanja u koje smo zapali, u kojem patimo od pomanjkanja razmišljanja i odsustva ciljeva. Mi danas imamo nasušnu potrebu za, prije svega drugog, jednim dalekosežnim visokim ciljem, a to je proživljenje s vlastitim civilizacijskim pogledom i vlastitom kulturom. Da bi se zajednica uzdigla poput velelebnog dvorca, na stubovima historijskih vrijednosti i njihovih načela, neophodno je da ima više strpljivosti i otpornosti na bolove, patnje i sporo kretanje vremena koje čovjeka ponekad dovodi do ludila. Nadziranje puta razvoja zbivanja u sklopu njihovih naravi povezano je s opsežnim Znanjem o tim naravima. Plemeniti Kur'an našeg Vjerovjesnika, s.a.v.s., oslovljava riječima: Da se radilo o plijenu nadohvat ruke i ne toliko dalekom pohodu, licemjeri bi te slijedili, ali im je put izgledao dalek (Et-Tevba, 42), a Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozoravajući, otkriva one koji putem zaostaju i posrću.

Prema islamskom svjetonazoru, željeno će se smatrati dobijenim ako se jasno ostvari cilj svakog pokreta ili polaska, a to je zadobijanje zadovoljstva Uzvišenog Allaha. Svejedno da li je, nakon toga, rezultat poslova obavljenih u ime uzdizanja zajednice na mjesto dostojno nje u međunarodnoj ravnoteži postignut ili nije, vjernik nastoji postići zadovoljstvo Uzvišenog Allaha u svakom poslu koji se tiče vjerovanja, u svakoj aktivnosti vezanoj uz „pozivanje“. Takvim gledanjem se i ciljevi preobražavaju i u druge, dodatne i konotativne ciljeve, kao i u osnovna sredstva koja vode do pravog cilja.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.