Ka carstvu srca

Ka carstvu srca

Još od drevnih vremena pa sve do danas mnoge zajednice su upravljale brojnim različitim narodima u raznim državama na prostranoj Zemlji, da bi povremeno bile i faktor ravnoteže. Ko zna, možda i mi budemo svjedočili nekim sličnim zajednicama, ali će one, nesumnjivo, biti nove s obzirom na svjetonazor, zaodjevene nekim novim civilizacijskim ruhom i kulturološkim vezom. Rim, Egipat, Grčka, Kina i Indija su – to isto vrijedi i za Turkistan ako se uzme kao kolijevka različitih civilizacija – unijeli svoje tragove u ornamentici toga općeg tkanja. Međutim, ono što je islam ostavljao u slaganju ornamenata te tkanine, tokom dugog niza stoljeća na brojnim kontinetima, u vidu elemenata međunarodne ravnoteže, ima iznimnu dubinu, s isključivo njemu svojstvenim obilježjima.

Uspinjanja do visokih vrijednosti i dometa koja pamti historija nisu se dogodila odjednom, u jednome datom vremenu, već – slično onom što je svojstveno vladajućim zakonima fizike na Zemlji – vrijednosti i dometi neprestano mjesta razmjenjuju u ravnicama i stepama ili morskim obalama, pa i u bezdanim dubinama, brdima i planinama. Oni koji su se pojavljivali na historijskoj pozornici nestajali su jedan za drugim, a za njima su slijedili oni koji su kasnije dolazili u sklopu neprestanog historijskog opticaja. Dok je vrijeme, u sklopu svojih razuđenih tokova, nekoj skupini pružalo bukete cvijeća za doček, druge je pečatilo (obilježavalo) pečatom (kraja, zalaska). Možda su neke zajednice tako s neke visine na još veću preskakale u vrijeme kada druge nisu mogle ništa osim glavu zariti u pijesak da bi je time zaštitile, iako su živjele u istome vremenu. Zato se srednji vijek ne može smatrati mračnim dobom za sve zajednice, kao što se ni vrijeme tehnologije i nauka u kojem mi živimo ne može smatrati dobom svjetlosti i sjaja za sva društva.

Naravno, historiski opticaj se neprestano ponavlja u nekom vidu sličnosti približnoj istovjetnosti, da bi, tu i tamo, u ovom ili onom vremenu, došlo do uspona u visine. Međutim, uspinjanje ili padanje nisu se svodili na neki dati kontinent, ili dato vrijeme. Slično se događa i u vremenu u kojem mi živimo. U prvim decenijama 21. stoljeća, u nekim zemljama na Planeti neki narodi se mogu vidjeti kako se s vremenom utrkuju i ispred drugih idu za period koji opčinjava razum, dok nogom staju na Mjesec i neke planete, istovremeno kad hiljade onih kojima je sreća okrenula leđa, u tamnim zonama Zemlje, bolno jauču u kandžama pustinjske oskudice i neimaštine nasljeđivane tokom milenija.

Ne treba sumnjati da će naši ljudi, pogotovo mladi naraštaji, u vrlo bliskoj budućnosti, možda već tokom prvih godina 3. milenija, imati glavnu riječ. Kako god nepovoljni vjetrovi puhali, ne bivaju uništene sve vrijednosti do danas nakupljane na ovaj ili onaj način. Današnji naraštaji, koji, čvrsto vjerujući, idu svojim putem, vođeni duševnim poletom, posve spremni na borbu protiv zakidanja, tlačenja i zlostavljanja, kojima su pogađani njihovi preci prije niza stoljeća, sada s tim svojim poletom pronose važne radosne vijesti o temeljitim obnovama koje će se ostvariti u svim slojevima društva, na samom početku 3. milenija. Kada dođe virijeme za to, vjerovanje, odlučnost, čvrstina, ljubav prema Istini i planska misao davat će svoje plodove – treba znati da je sve navedeno skrivena količina svojevrsne snage – pa ćemo doživjeti „brojne preporode“ koji će zahvatiti sva područja života.

Naravi trajnog „preporoda“, te vječnosti ljudske historije koja se može shvatiti kao sudbinko određenje blistave ljudske sreće odredit će misaoni i kulturološki nivo savremenog čovjeka, njegove ljudske dubine, njegova metafizička prostranost i duhovna širina.

Dok je stajalo na pragu 21. stoljeća, naše vrijeme se nalazilo u atmosferi smušenosti, zbunjenosti, uznemirenosti i rušilaštva. Iako je takvo stanje neke vodilo u očajanje i slomljenost, a budilo je u onima koji se nisu u potpunosti predali tim tminama ljubomoru prema državi (zavičaju) i iskreni osjećaj sa dozom slobode i bistrine uma. Kada bi se u njima probudilo, postalo bi sredstvo sazrijevanja mnogobrojnih gotovo genijalnih sposobnosti. Poput puhanja u sur, to stanje je imalo utjecaj i domet, posebno u Trećem svijetu. Dovelo je do učestalog pojavljivanja obnoviteljskih pokreta. To turbulentno vrijeme, koje je bilo okrilje pokvarenjaštva kakvo do danas nije viđeno, našoj zajednici je, istovremeno, kao i mnogima drugim, bilo platforma neposrednog uzdizanja, luka isplovljavanja ka horizontima preporoda i renesanse.

Jedino što sada trebamo činiti jeste da trčimo, da, ne gubeći vrijeme, s ozbiljnim osjećajem odgovornosti i vlastitim legitimisanjem, zauzmemo svoje mjesto u međunarodnoj ravnoteži. Ako budemo lutali u definisanju ciljeva, nećemo biti sposobni razumjeti sutra; propast će nam prilika za napredak i razvoj. Mi se danas nalazimo pred izborom između dvoga: ili sudbinske borbe za dostojanstvo koja će nas dovesti do „preporoda“, ili trajnog ostajanja u nezainteresovanosti i pasivnosti, koje znače „prepuštanje trajnom umiranju“.

Plemeniti Kur'an nas podstiče na samoobnavljanje, čuvanje ozbiljnosti upornošću i izdržljivošću, neposredno povezanim s pitanjem „da li će nas biti“ ili „nas neće biti“. Uzvišeni kaše: Ako htjedne, vas će udaljiti i nova stvorenja dovesti (Ibrahim, 19); Ako hoće, uklonit će vas i nova stvorenja dovesti, to Allahu nije teško (Fatir, 16-17); ... a ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti (Muhammed, 38). Brojni su i drugi slični ajeti, a ovdje su, nadamo se, kao prilog da ukažu na ono što se želi, dovoljni i ovi koje smo naveli.

S pravom se može pretpostaviti da su ljudi, označeni u plemenitim ajetima kao stvorenja koja će biti udaljena i zamijenjena, mrtve duše i žitelji Trećeg svijeta koji ne uspijevaju pronaći sebe i očuvati živost, zbog neopreznosti prema vjeri, jer su im unutrašnja znamenja sasvim izblijedjela – mi, ipak, imamo poštovanja za njihovo vjerovanje koje još čuvaju u sebi. Što se tiče stvorenja koja će doći umjesto njih, ona su „nova generacija“, čestiti kadar koji je svoj idejni polet brusio mobilisanjem tokom stoljeća u atmosferi zabrinutosti tužnih i sjetnih. Oni su kandidati za uzdizanje našega obezvrijeđenoga i poniženog čovjeka do nivoa najviših vrijednosti.

Zapad je do sada vjerske vrijednosti i preporuke velikana Mesiha, a.s., uporno zanemarivao jer je vodio ratove po kontinentima, porobljavanje i eksploatisanje širio gdje god je došao. Lice svijeta je ocrnio. Pod pritiskom idejnog svijeta, Zapad sada ima košmarne snove koji ga potresaju i čine pustoš u ljudskim srcima. Danas zapad, naspram zdravog razuma i slobodnog mišljenja koji su se počeli posvuda buditi, stoji zbunjen i uznemiren. Najpogubnije i najbolnije je to što je taj svijet, budući da nije svjestan gdje je griješio, nesretan i potresen, bez izlaza, što od straha drhti bojeći se očekivanih šamara svoga javnog mišljenja. Međutim, iako usljed siline očajanja jeca, umjesto da se osvrne oko sebe, on, ne prihvatajući odgovornost, ogroman trud troši da ljude odvrati od razmišljanja o sadašnjoj anarhiji. Ljudski rod jednako navodi u svijet rastrošnosti, nemorala i tjelesnih užitaka.

Taj isti svijet se želi zabavljati naučnim i tehnološkim dostignućima ostvarenim tu i tamo, ponekad odagnati brige izobiljem i udobnošću. Međutim, očigledno je da dostignuća ne mogu čovjeku donijeti trajnu sreću, ne mogu udovoljiti želji čovjeka za trajnošću i vječnošću, pritajenoj u njegovoj duši. Zato, ne postoji ništa što Zapad kao lijek uzima a da mu to ne zamrači horizonte ljudskog nadanja, dodatno mu povećavajući duševno očajanje.

Dakle, pustimo taj svijet da se naukom i tehnologijom ponosi naspram praznine i potištenosti koje je u društveni život unio kao posljedicu velike greške u definisanju naravi svoje platforme. Ostavimo ga da se zabavlja i uživa u slastima i strastima, da pogledom u kosmička prostranstva stremi dok istovremeno pati od gubljenja duha i smisla koje je u duši pretrpio zanemarujući život zbog nečega što je izgubio u nekim drugim dolinama.

Od prije dvije generacije, mi doživljavamo ushićenost povratkom svome duhu, slijedeći najkraći put i najprecizniji plan iz zbira onih koje smo vidjeli u prošlosti. Naš čovjek, koji se do sada praktično priklanjao materiji i tehnici, sve mjerio materijalističkim standardima, počeo se buditi – makar i bez pune svjesnosti – od učestalih šamara totema koje je od prije dva stoljeća slijepo obožavao. Počeo je uviđati da je žrtva na mostu historijskog prolaska. Shvatio je da treba zaravnati provaliju koja stoji između stvarnosti i njegove duše, s odvažnošću, iskrenošću, suzama i osjećajem za odgovornost. Putnički štap treba nositi sa stanovitom odlučnošću, samopouzdanjem i čvrstinom. U vječnost će stići putovanjem koje se ne okončava – iako se putevi okončavaju i prekidaju – nakon što izgovori: „Putovanje, Allahov Poslaniče“.[1] Neophodni izvor snage duha, od kojeg se naš čovjek ne odvaja tokom putovanja, jeste ponovno otkrivanje istine vjerovanja, osjećanje vjerovanja intuicijom i pothranjivanje volje pokornošću Allahu, tako da ostaje otvorena i spremna na dobro i dobrobit. Izvor snage je i svakodnevno produbljivanje duha „dobročinstva“ shvatanjem istine „Za Allaha moram imati vremena“,[2] trajnom povezanošću s „drugim svijetom“ i posjedovanjem širokih duhovnih horizonata. Ako se uspijemo snabdjeti takvom duhovnom opremom, kad se oglasi proljeće i nastane sezona, posijano sjeme će pohrliti da se ushićuje pobožnošću u svim krajevima svijeta. U jedan mah će oživjeti sjećanje na brojna cvjetna vremena društva, koje su sačinjavali preci sada potištenih.

Jedna od najkorisnijih pretpostavki u podizanju sadašnje generacije jeste olakšavanje njihovoga kretanja među unutrašnjim svjetovima i istinama o postojanju, razvijanjem volje za plansko promišljanje, usađivanjem ljubavi za vjerovanje, učenje, istraživanje, razmišljanje i navikavanje da horizonte i ljude oko sebe posmatraju kao otvorenu knjigu. Mi smo dužni na domet njihovog shvatanja i razumijevanja te predodžbe pružiti audio-vizuelnim sredstvima. Dužni smo ih u prostranije svjetove uvesti izbavljajući im duše iz tijesnoga tjelesnog zatvora. Dužni smo im iz duša otkloniti potištenost i sjetu, probuditi im srca koja žude za metafizičkim horizontima, na osnovama najljepše, najtankoćutnije, najprefinjenije, očaravajuće i uvjerljive ljudske pronicljivosti. Ako u tome uspijemo, obradovat ćemo ih novim preporodom.

Jasno je da duše koje se nisu snabdjele sklonošću prema čišćenju vjerovanjem, spoznavanjem i ljubavlju neće biti sposobne lebdjeti u nebesima iznad horizonata. Suvišno je takvo lebdjenje i spominjati, jer se te gladne duše ne mogu odvojiti od zaprljanosti ovosvjetskim prohtjevima, jer su srca ispunila mržnjom i omalovažavanjem. Sistem duha je kod njih rob sistema nagona. Zasićena jelom, pićem, spavanjem, sjedenjem i stajanjem, srca im postaju robovi tijela koji odbijaju izbavljanje.

Jedina istina koju ljudski duh prihvata u vezi s vjerovanjem, spoznavanjem i povezanošću srca s Allahom jeste ljubav. Što se tiče mržnje, omalovažavanja i raznih vidova ljudskih slabosti, oni sasvim nestaju ostvarivanjem tih nebeskih vrijednosti. Naravno, vjerovanje (iman), spoznaja (marifet) i ljubav (sevgi) sjedinjuju čovjeka sa svim bićima i kosmosom i na taj način ga izbavljuju iz mnogih patnji, tuge i bola. Time se njegova unutrašnja samoća i usamljenost tope u eliksiru „druženja“ s Uzvišenom Istinom i u njegovom prelasku u vječno naslađivanje užicima koje ispija čašu za čašom!

Naraštaji koji su se uputili ka budućnosti, opremljeni tim aparatom, snabdjeveni opremom, šire se i na sve četiri strane svijeta odlaze s dubokom ljubavlju i velikom čežnjom, bez osvrtanja na dobit i zaradu, radi uzdizanja cjelopkupnog ljudskog roda do savršenosti. Uz potpuno udaljavanje od čežnje za popularnošću i slavom, oni podnose najteže uvjete, izvršavaju najteže poslove, zatim dalje idu ne osvrćući se i ne tražeći zahvalnost i pohvale. Gdje god dođu, oni svako oko i srce boje poštovanjem i skromnošću potvrđenom i posvjedočenom njihovim lijepim ponašanjem. Čak i kad ne govore o vjeri, kad ni riječ ne izuste o pobožnosti, svakome ko s njima stupi u dodir otvaraju bogate i prostrane horizonte „duha“ koji zauzimaju mjesto relativnih i kratkoročnih vrijednosti materije. Tako se dostiže prostranstvo koje se samo može zamisliti na dunjaluku, dokučuje se „kraljevsko prijestolje“ kakvo se ne može opisati riječima.

[1] Ovdje se ukazuje na putovanja glasovitog putopisca i historičar Evlije Čelebija (1611-1682), koji je tvrdio da ga je na putovanja podstaknuo san u kojem je vidio Vjerovjesnika, s.a.v.s. Kad je poželio zamoliti Vjerovjesnika, s.a.v.s., da se za njega zauzme na Sudnjem danu, zamislivši da s tim ciljem izgovori: „Šefa'at, Ja Resulallah“, izgovorio je: „Sejahat, Ja Resulallah“. Nadalje, u snu je vidio kako mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., učinio dovu da mu se ostvari želja za putovanjima. Tako se njemu omililo putovanje i boravak u raznim krajevima (op. prev.).
[2] Ali el-Kari, El-Esraru l-merfu'atu, str. 299.; El-'Adžluni, Kešfu l-hafa, II, str. 229.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.