Racionalnost i dva lica razuma

Racionalnost i dva lica razuma

Razum je „supstanca“ lišena materije, ali uz nju pristaje. On je svjetlosno izlaganje nevidljivoga u vidljivom svijetu. On je jedan od najvažnijih aspekata duha, najsjajnija i najprodornija zraka ljudske biti, koja istinu razdvaja od neistine. On je „duša koja govori“, koju su klasici nazivali „ja“. Sa stajališta sufizma, on je jedno od imena Džibrila, a.s., a neki ga oslovljavaju kao „Ruh-i A'zam“, ili „Arš-i Muhammed“, a s obzirom na njegovu povezanost s pitanjima budućeg svijeta, oslovljaju ga i kao „Um povratka (na budući svijet)“.

U nekom smislu, razum je centar straže nad duhom budući da čovjeka navodi na razmišljanje, shvatanje i razumijevanje, a zabranjuje mu ružne postupke i navodi ga na dobra djela. Filozofija se znatno zanima za taj „razum“, a Ilmu'l Kelam s njim u vezu dovodi mnoga pitanja iz „temelja vjere“. S obzirom na to da li je dobar ili loš, koristan ili štetan, neke sufije ga dijele na dva dijela: „nebeski um“ i „zemaljski um“. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti samo ovom opaskom, jer za zahvatanje razuma sa svim specifičnostima, osnovnim i pratećim, premalo je jedan ovako sažet napis. Ovdje ćemo malo prostora posvetiti gledanju na razum s islamskog stanovišta, kao na jedan od pokretača nauke s iznimnom važnošću. Tako ćemo se moći zadovoljiti samo namjerom da istaknemo kako je razum nit obavezivanja i osnovni sastavni element promišljanja, prva supstanca logičkog prosuđivanja, odlika čovjeka u odnosu na životinje koja ga uzdiže na stvarni ljudski nivo i najvrjedniji dar Stvoritelja čovjeku. Zahvatit ćemo neke aspekte kao teme koje se tiču ovoga sažetog napisa tako što ćemo se na njih osvrnuti kratkim ukazivanjem, s namjerom da istaknemo samo neke njihove vidove.

Ono na šta se ovdje želimo ukratko usredsrediti jeste razum u okviru njegovih funkcija, i to prema viđenju profesora En-Nursija u djelu Resa'ilu n-nuri, a to je ili „stvaralački um“ koji se potpomaže nadahnućem, inspiracijom i intuicijom, ili njegova suprotnost, koja je tijesan um, koji se ne osvrće na duhovna područja, lišen svih veza s Nebom, koji ograničava domete okretnosti i polje kretanja. Taman i da se ukaže povod za neke aspekte, tokom izlaganja nećemo zalaziti u pitanja vezana uz „teorijski um“ i „naučni um“ iz Kantove razrade, ili uz Lajlandov „stvaralački um“ i „djelatni um“. Zadovoljit ćemo se samo usputnim spominjanjem, jer te teme obimom zahtijevaju knjige, a ne bi imale neku praktičnu korist za naučnu zbilju.

U viđenju Bediuzzamana Saida Nursija i mislilaca muslimana, razum je, sa stanovišta skrivenih dubina, oko koje čita Knjigu o bićima, unutrašnje uho otvoreno za široke i raznovrsne vibracije jer podstiče glasove i melodije koje sluša i povezuje ih s različitim značenjima. Nadalje, on je potpuno, obuhvatno i pronicljivo ispitivačko shvatanje koje premašuje granice stvari i događaja, unutrašnji vid predat otkrivanju fizičkoga i metafizičkog svijeta. Pomoću razuma čovjek podupire ono što vidi okom i čuje uhom te dolazi do prosudbe. Vođen prosudbom, razum zalazi iza zastora postojanja. Štaviše, uspinje se do položaja gdje razgovara s Uzvišenim Allahom i osposobljava se za nošenje odgovornosti, od kojih su neke prinudne a neke izborne, sasvim se oslobađajući stvari i životinja, da bi išao dalje, ka Uzvišenom Allahu. U dobru i dobrobiti, razum logiku i razmišljanje spaja s prostranim poljem nadahnuća i inspiracije postajući senzorom poziva koji dolaze iz metafizičkog svijeta. Kad se, pak, radi o zlu i runžim djelima, on iznosi logičko tumačenje Božijih kazni, sputava naviranje želja koje se nameću tijelu i postavlja strategiju protiv njihovog naviranja. Povrh toga, pruža plan pletenja različitih mreža za šejtana, a tjelesne želje i prohtjeve stavlja u okove i lance napravljene od misli kaljenih u radionici kontrole i obračunavanja. Tjelesne prohtjeve obuzdava sve dok čuva svoju nebesnost, sprječava ih zbog niskosti proistekle iz njihovih specifičnosti, kao da je sigurnosni policajac ili kontrolni službenik koji štiti ljudske vrijednosti. Jasno je da su to specifična obilježja „nebeskog uma“, ili „uma povratka (na budući svijet)“ koji nema nikakve veze sa „zemaljskim umom“ ili „umom života (na ovom svijetu)“.

Bilo je povoda da se u ovom kontekstu govori o razumu, njegovoj vrijednosti, mjestu u odgovornosti i njegovoj prisutnosti u Kur'anu i islamu, ali mi osvrt želimo svesti na ono što je prema Kur'anu i viđenju Bediuzzamana Saida Nursija razumno i nerazumno.

Na osnovu gledišta Kur'ana, u islamu je ustanovljeno da postoji nešto što se naziva „razumnim“ i „nerazumnim“, prirodom i stvaranjem, uzrocima i stvaralačkom sposobnošću iznad uzroka, postojećim samo po sebi i postojećim po Sveopsežućoj volji. Kazano običnim riječima, postoji lebdjenje u horizontima Jednosti i batrganje u blatu idolopoklonstva. Od nastanka čovjeka traje drama Mefisto – Faust.[1] Stalno će trajati borba između dobra i zla, a trajat će i odvojenost duša spremnih da čnjenice i činjeničnost prihvate od šejtana i šejtanskih duša.[2]

Zastupnici „nerazumnog“, koji postojanje bića i životinja povezuju s idejom o prirodnom nastanku, s materijalnim uzrocima i prirodom, u svakom vremenu i neprestano obrazuju jedan red. Jednom se okupljaju oko božanstava vještačke prirode, a drugi put oko uzroka moći koju njima pripisuju ustrajavajući u borbi protiv zastupnika „razumnog“, odnosno, vjerovjesnika i čestitih vjernika. Iako pripadnici tog reda strategiju mijenjaju prema vremenu i mjestu, odlučnost da se bore i ratoborni mentalitet kod njih su jedinstveni, ne mijenjaju se. U biti, oni stvaranje, organizovanje, usmrćivanje, oživljavanje i slična obilježja Božanske istinitosti prenose na nešto čije postojanje ne premašuje postojanje u uobrazilji, kao što su uzroci, slučajnosti i priroda, ili povezanost Božanskih djela, makar u nekim vidovima, pripisuju tim pojavama. Nema sumnje u ateizam prve skupine iz tog reda, a što se tiče druge skupine, ona je zapala u idolopoklonstvo zbog toga što stvari koje je Allah stvorio u obožavanju pridružuju Uzvišenom Allahu i Njegovim Božanskim djelima. I minimalno dodjeljivanje pridruženosti i sličnosti, bilo koje vrste, Apsolutnome Moćniku, Stvoritelju, Kreatoru, Onome koji oživljava, Onome koji umrtvljuje, Opskrbitelju, Vječnome, Onome koji sve vidi, Onome koji sve čuje, u monoteizmu se smatra idolopoklonstvom, nečim nerazumnim.

Polazeći od tog stanovišta, mnonoteističko vjerovanje, koje je jedno od temeljnih načela u plemenitom Kur'anu, saglasno je razumu, te je i „razumno“, dok je postojanje po osnovu uzroka, prirode i drugih stvari nesaglasno s razumom, te je i „nerazumno“. Možda bi bilo opravdano ovdje istaknuti da se razumno najbolje objašnjava ukazivanjem na nerazumno, kao što je utvrđeno i da se „stvari spoznaju na osnovu njihovih suprotnosti“.

Dakle, pod pretpostavkom da nema povezanosti svih stvari s istinskom Jednoćom, nužno bi postojala potreba za mnogim faktorima koji imaju Božansku moć u stvaranju, kreiranju, usmrćivanju, oživljavanju, progledavanju i vječnom trajanju. Takva pretpostavka navodi na prihvatanje mnogobrojnih, lančano poredanih, neizbrojivih i nezamislivih apsurda; to je sasvim protivrječno razumu.

Pojmovi „razumno“ i „nerazumno“, kojima su se priklonili Kelamije i stavili ih u mnoge naslove, kod Bediuzzamana Saida Nursija su jedan kur'anski glas i jedna monoteistička duša. Onaj ko osluškuje šta on kaže u raspravama o pitanjima vjerovanja shvatit će značenja koja je o tim pojmovima plemeniti Kur'an iznio u brojnim ajetima, kao što je npr: Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi Bogovi, a ne Allah, poremetili bi se (El-Enbija', 22), pozivajući nas da uvijek o tome prosuđujemo razumski i logički, otvarajući pred logikom nove horizonte.

Sva pitanja koja zahvata, osim naredbi Uzvišenoga, Kur'an iznosi pred razum, logiku i prosudbu. U smjernicama i pozivima ne ostavlja apsolutno nikakve razumske, emocionalne ili duhovne pukotine. Naprotiv, on uvijek zdravu misao, plansku razumsku prosudbu i zdravu logiku iznosi protiv raznih pretencioznih prosudbi koje mnogobrojni protivnici zasnivaju na „nerazumnom“. Sve ih, njih i sve vrste njihovih pogrešaka, demagogiju i dijalektiku, ušutkuje, a to sve završava putem raskoši i nadmoći. Po onome kako ga mi razumijevamo, on je istodobno raskoš i pobjeda poslanika Uzvišene Istine i zdravog razuma nad njima.

Stalna uloga historije je naizmjenično smjenjivanje epoha slabosti prema Objavi i „razumskog“ nemara s epohama pojavljivanja nebeskog prosvjetljenja razumskog djelovanja. Kad god se srca prosvijetle i umovi ozare svjetlošću koju šire vjerovjesnici, kad se materijalizam i hedonizam povuku u ćošak, a fizički i metafizički svijet zauzmu svoja prava mjesta, kad „nebeski um“ (sa smislom koji mu daje Mevlana Dželalu d-Din er-Rumi) i „um povratka“ (na budući svijet – koji mu daje Imam El-Gazali) zauzme mjesto ispred „uma življenja (na ovom svijetu)“ i „zemaljskog uma“, tad se ostvaruje jedan novi brak između srca i razuma, a s njim i novo rađanje. To rađanje je ponovno rođenje povezanosti postojanja s Istinskim Gospodarom, prema shvatanju i logici datog vremena, s ponovnim tumačenjem postojanja. To je rođenje izbavljenja čovjeka iz unutrašnjih protivrječnosti. Međutim, kad oči ne ugledaju nebesku svjetlost, kad razum bude nemaran i udalji se od razmišljanja, kad posve zaboravi „razumno“ u pravom smislu, tad se bajraci „nerazumnog“ dižu u svim područjima, a skupine ljudi naglavačke padaju u protivrječnosti, pa od Zaratustre, Uzejra, a.s., ili Mesiha, a.s., načine, Bože sačuvaj, Allahovo dijete, zapadajući u zastranjivanja i zablude, kao što je „treći od trojice!“. Tada se, tako da „što je gore bude dolje“, prevrnu sve ravnoteže i sistemi koji se tiču Objave i razuma.

„Nerazumno“ se bilo utjelovilo u Veddu, Jegusu, Je'uku i Nesru, ili u „svjetlosti i tami“ (kakav je slučaj s vatropoklonicima), ili u „Univerzalnom duhu“, ili u kipovima, kao što su Lat, Menat, Uzza, Naila i Isaf, ili u strašnim zbivanjima iz Knjige o prirodi, kao što su vatra, poplava, munja i vjetar. U svakom slučaju, duše sklone spoticanju i zastranjivanju ponekad budu u provaliju zastranjivanja povučene i s polaskom zasnovanim na dobrom naumu, kao što je bilo u obožavanju Vedda, Jegusa, Je'uka i Nesra. Povremeno kreću pogrešnim putem, a od Pravoga Puta se udaljavaju zbog nezainteresovanosti za ono što je razumno i nebesko. Pitanje nekad zanemare i zbog uskosti ugla zastranjivanja u odnosu na centar. Kad je tačka opažanja u okruženju daleka od centra, povratak na početnu tačku radi povećanja ugla je težak i počinje zamagljivanje u tumačenju i najvećih istina, kroz tumačenja putem uobrazilje i mašte. Ta „nerazumnost“ je sasvim oprečna razumu i Objavi, jasno zastranjivanje, svejedno da li se odvija prepuštanjem svih Božijih pitanja nekom od raznovrsnih idola ili skrivenim povezivanjem s idolopoklonicima u gledanju na „posredovanje“ bliskih posrednika, možda zato da bi se od njih razlikovali u tumačenjima i demagogiji.

Razumno je uvijek jedno. Kad god dođe do udaljavanja od njega, nesvjesno i uz odsustvo pažnje dođe do zapadanja u mnoštvo. Tako su neki „istinsko mnoštvo“ postavili na mjesto „istinski Jednoga“ u raznim vidovima, kao što mandejci vjerovanje zasnivaju na rođenju i smrti, sreći, patnji, nevoljama i nesrećama, pa sve do Sunca, Mjeseca i zvijezda, slično našem gledanju na sudbinsko određenje. Te stvari animisti zasnivaju na Univerzalnom duhu, vatropoklonici na svjetlosti i tami, idolopoklonici na idolima s različitim imenima i svojstvima. Sve dok Objavom nisu bili odvraćeni od zastranjivanja, odgovorili su: I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: „Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu“(Ez-Zuhruf, 23). Nisu pomišljali da put zamijene nebeskim ili razumskim putem!

Njima nije naumpadala logičnost u onome što vjeruju i obožavaju. Njihove potrebe su bile limitirane uobraziljom, a želje ugledanjem i slijeđenjem predaka, kad im je to koristilo. Plemeniti Kur'an jasno na razum ukazuje tim slijepim opnašateljima i onima koji srljaju za šupljim figurativnim i likovnim tvorevinama, izrađenim prije ili kasnije: A kada im se rekne: „Slijedite Allahovu Objavu!“ – oni odgovaraju: „Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.“ – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na pravom putu bili?! Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi, - oni ništa ne shvaćaju (El-Bekare, 170-171).

Nama ostaje da proniknemo u obuhvatan stil plemenitoga Kur'ana. Plemeniti Kur'an idolopoklonike, Poslanikove, s.a.v.s., savremenike, mnogo puta oslovljava jezikom razuma, vidike im proširuje jezikom logike, snagom logičke prosudbe im ucjepljuje ono što je logično. Pred njih iznosi stranice stalnog ponavljanja historije i nizom primjera im ruši nelogičnost idolopoklonstva, pored ateističke misli u danima koji su slijedili. Poziva ih da se u svemu opamete.

Životopisi (svih) vjerovjesnika i upućivača, koje su drugi slijedili, primjeri su živog obrasca protiv svih vrsta nevjerovanja, ateizma i idolopoklonstva, govornica za upućivanje najuvjerljivijih besjeda. Plemeniti Kur'an svoje učenike učestalo uzima za ruku i vodi ih ka tim velikanima. Čuvarima savjetuje da slušaju besjede čestitih, izražene najiskrenijim riječima.

Takva je i priča Ibrahima, a.s., koja se u plemenitom Kur'anu nakoliko puta ponavlja zato što predstavlja najsnažniji glas ideje o Jednosti. Ibrahima, a.s., se može vidjeti kako ruši idole poklonika iz reda svog naroda, ili kako ljulja stubove idolopokloničke misli, ili kako idolopoklonike „po ustima tuče katancima izrađenim u radionici razuma“, a oni ništa ne progovaraju. Njihovo idolopokloničko shvatanje i uobrazilju da su zvijezde, Sunce i Mjesec, božanstva tjera u vjetar. Čini da nebeska tijela, kao predmet njihovoga nastranog vjerovanja, padaju iz božanstvenosti i ruše se na gomilu. Otvara široke puteve koji ka Uzvišenom Allahu vode one koji će nakon njih doći.

Nakon toga, Ibrahim, a.s., upornima ponovo jasno ukazuje na ono što je nerazumno: „I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi“ – reče (El-Enbija', 54). Zatim se može vidjeti kako im ruši kipove, smjelo koreći logiku idolopoklostva s kojim su zastranili i zalutali: „Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni korisitit niti od vas kakvu štetu otkloniti?“ – upita on. „Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?“ – (El-Enbija', 66-67). On je otvoreno ukazivao i korio sve dok nije poljuljao duh idolopoklonika u redovima svog naroda, pa i idolopoklonika nakon njih.

Slični Ibrahimu, a.s., bili su drugi veliki vjerovjesnici, kao što su Nuh, Hud, Salih, Šu'ajb, Musa, a.s. Svi su ispunjavali isto poslanje, slijedili isti put, s različitim nijansama i modalitetima, shodno prilikama i okolnostima. Slijedili su koncepciju „nebeskog uma“ i širili „razumno“. Suprotno tome, bili su sljedbenici kufra, ateizma i širka, koji suz svoje živote smjestili u tjesni zatvor želja i prohtjeva, a pamet naslijeđenu od predaka izgubili su usljed izvrnutih osjećaja i krivih promišljanja, stalno šireći nelogičnosti.

Said Nursi je uporno posticao na čitanju Knjige o bićima, posmatranju njenih horizonata i pronicanju u njeno izlaganje postojećeg svijeta. To poticanje je izraz poimanja naslijeđenog od zastupnika „razumnoga“: vjerovjesnika, prvaka, časnih vjernika i islamskih učenjaka. I pored iznošenja različitih planova shodno vremenu, sadržina poslanja i slijeđeni put su bili jedinstveni i nepromjenljivi: trajno posmatranje Zemlje i neba, razmišljanje o stvarima, pronicanje u smisao stvari i pojava, prepuštanje stvari i pojava njihovome Istinskom Gospodaru, a nakon toga osjećanje zadovoljstva u duši iz te logičnosti i preobražavanja nauka koje vode ka spoznaji tako što svaka nauka vodi ka izvoru koji ukazuje na duhovnu slast. Otuda i postoji podjela aktera toga duhovnog stanja na one koji su na Zemlji i one koji lebde na nebu.

U mnogobrojnim jasnim ajetima, plemeniti Kur'an nas na Pravi Put upućuje ističući da je logičnost povezanost misli i njene čvrstine s beskonačnošću: A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! A Zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomična brda pobacali i dali da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje, da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraća. Mi s neba spuštamo vodu kao blagoslov, i činimo da, uz pomoć njenu, niču vrtovi i žito koje se žanje. i visoke palme u kojih su zameci nagomilani jedni iznad drugih, kao hranu robovima, i Mi njome oživljavamo mrtav predjel; takvo će biti i oživljenje (Kaf, 6-11). Plemeniti Kur'an skreće pažnju na nebo, zemlju i opskrbu, poziva na razboritost, razmišljanje, udubljivanje u vjerovanju i obogaćivanje znanja. Često ističe značaj osjetila i stalno nas poziva da proučavamo Zemlju na kojoj živimo: Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali oči nisu slijepe, već srca u grudima (Hadždž, 46). Ovdje Kur'an skreće pažnju na prikraćenost i ograničenost srca čiji vid se ugasio. Često kritikuje onoga ko ne koristi razum i vid dok hoda bez provjeravanja i posmatranja znamenja na Zemlji i nebu. Isto tako, na važnost „nijeta“ i „posmatranja“ ukazuje naglašavajući da se golim okom ništa ne vidi: A koliko ima znamenja na nabesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću! (Jusuf, 105).

Gledano s više stajališta koja se u njemu sustiječu, plemeniti Kur'an je jedinstven obrazac logičnosti. Insistiranjem na čitanju Knjige o bićima, on je obrazac jasnosti u predstavljanju velikih životnih pitanja, zatim obogaćivanja misli sadržajem, obuhvatnosti poslanja, magičnosti riječi, dojmljivosti stila i djelotvornosti istine. Naravno, oslonac Kur'anu je Objava, ali njegov put ne izlazi iz orbite razuma. On na vrata sagovonika kuca bilježeći i utvrđujući sva značenja za razum, logiku i razmišljanje. Do srca prodire stilom koji plijeni pažnju. Govori sputavajući sve što se suprotstavlja razumu, osjećajima i intuiciji, a one koji iz njega uče stalno poučava logičnosti. Plemeniti Kur'an se naslanja na Objavu, a s čovjekom u svemu posluje u ravni razumnoga. To je tako. Njegovim izlaganjem su zahvaćene stotine pitanja prepletenih s harmonijom i međusobnim skladom, čiji cilj se ne može predosjetiti na osnovu analize jedoga parcijalnog pitanja, ili rezimiranjem i sažimanjem. Utjecaj ima isticanje svakog od njegovih značenja. Tako biva s uspinjanjem srca pripravljenih za vjerovanje ka smirenosti ili za uvjeravanje duša koje oklijevaju.

Prema tome, može se reći da su oni koji proučavaju stvari i pojave, koji su sposobni čitati ih, koji se na njih naslanjaju – a time i na monoteizam – na pravom putu. Tako je i s onima koji slušaju plemeniti Kur'an, koji su prihvatili i dobro razumjeli njegove poruke i ubrajaju se da su na Pravom Putu. Nasuprot njima su oni koji nisu sposobni proniknuti u tajne postojanja i zbivanja, pa ostaju izvan njih. Oni nisu na razumskom putu. Tako je i s onim ko ne sluša Kur'an, ne prihvata i ne razumije njegove poruke, ko svjetlost razuma ne koristi u potpunosti.

Naravno, razumno je čitanje postojanja i stvari, razmišljanje o njima i njihovo procjenjivanje. Iz tog procjenjivanja proizlazi povezanost s korijenima vjerovanja i spoznavanja Stvoritelja. Nerazumno je zasnivanje stvari i pojava na različitim uzrocima, na prirodi, ili nečemu sličnom. Logično je isključivanje svake mogućnosti da u Svome sveopsežućem postojanju i Jednosti Uzvišeni ima druga, partnera ili pomagača. Nelogični su idolopoklonička misao i ateizam svake vrste. Logična je potreba za vjerovjesnicima i poslanicima upućivanim od strane Allaha ljudskom rodu, radi objašnjavanja stvari i pojava, radi tumačenja postojanja i njegove povezanosti s jedinstvenom Istinom. Nelogično je odbijanje poslanstva i Božanskih poslanja. Ovakav okvir se može proširivati shodno zapažanjima navedenim u poslanicama Nura, dok se ne usvoje svi stubovi vjerovanja. Smatramo da je o tome bilo dovoljno riječi, a sada, radi šireg zahvatanja predmeta, prelazimo na djela islamskih mislilaca.

Gledano iz drugog ugla, razum znači razumijevanje, shvatanje i zaokruživanje misli. S takvim smislom, on je važno sredstvo razumijevanja svega što je obuhvaćeno njegovom definicijom, kao i zbir vitalnih podsticaja duha. Pomoću razuma razumijevamo ono što razumijemo i saznajemo ono što znamo. Pomoću njega procjenjujemo i izvlačimo ishod i rezultat. Suprotnost su mu glupost, ludost i neshvatanje. Glupaci, ludaci i oni koji su prikraćeni za shvatanje, bez pravca i cilja srljaju putem nerazumnoga. Oni ne razumiju Knjigu Kosmosa niti se slažu sa stvarima. Oni ne slušaju Kur'an i ne shvataju tajne obavezivanja. Nemoguće je da takvi razumiju vjeru, njen duh kao ni cilj i svrhu postojanja. Našem Vjerovjesniku, s.a.v.s., neki pripisuju riječi čiji smisao je tvrdnja da je „glupak naš neprijatelj“, a Mevlana Dželalu d-Din er-Rumi je istu tvrdnju uzeo kao naslov svojim stihovima:

Vjerovjenik kaže da je glupak neprijatelj, jadnik koji put presijeca i prkosi;
Pametan je, dakle, prijatelj čiji i slabašan dah svježinu i miris donosi;
Kad se pametan na mene i naljuti, ja se pošutim da mi oprosti;
Jer je um dar Allaha koji mi pruža iz obilja Svoje milosti;
A kad mi glupak i slatkiš da, pokvari se i groznica me počne tresti.[3]

Tako i drugi velikani tesavufa vide nebeski um koji se iz „budućeg svijeta“ pruža kao konopac kojim se vezuju tjelesne želje, a tjelesni prohtjevi mogu izići samo ako konopac popusti. S tim značenjem, razum je čelična brava ljudskih vrijednosti, čarobni ključ ljudske sreće. Razum je uzda tjelesnim nagonima, brava koja im zatvara usta. On je i melekansko krilo pomoću kojeg duša leti u svijet vječnosti. Svakoga trenutka tijelo svojim nefsom i besmislicama vuče čovjeka u razne nevolje i probleme. Nasuprot njemu je razum, jer je on nebeska snaga koja sputava nagonsku silu. Ako se poveže sa srcem, razum se napaja i hrani iz njegovog izvora. Ako to bude trajno, razum neće pustiti protivnika, a da se s njim ne obračuna i porazi ga. Međutim, ako se prekine njegova veza sa srcem, pa se iz nebesnosti premetne u zemljanost, razum postaje izdajnik koji vodi neprijatelje, podstiče raspaljivanje strasti, brani mržnju i zlobu, pridružuje se sljepačkoj snazi i bori se protiv nebesnosti. Zalazi u raspravu i nastoji istini namaknuti odjeću neistine. Zabludu uzima kao savršen dokaz, diskutuje slijedeći razmirice i razlaz. Nedostatke drugih otkriva da bi ih unazadio i pobijedio. U svakom trenu ustrajava u ubijanju srca, a njegovim iscrpljivanjem pojačava temelje dvorcu nefsa. Svakodnevno se u blatu zaglibljuje na radost šejtana, a dušu unakazuje eksplozivom.

Razum koji se do te granice srozao i postao faktor nerada, prema riječima Mevlane Er-Rumija, postaje izvor iluzije i sumnje, zbog čega je potrebno da se zakolje kurban pred Mustafom, s.a.v.s. i kaže: „Dosta nam je Allah. Put treba voditi samo ka Allahu“. Pjesnik El-Faduli,[4] Allah mu se smilovao, o tome pesimističnom razumu je izrekao distih:

Želim od pameti da me uputi, da mi da neki znak;
A ona mi pokazuje zabludu, navodi me da idem u mrak.[5]

Holandski pisac Erasmo Roterdamski, u Odi ludilu, s ironijom je tvrdio da od takvog razuma nema nikave koristi, ništa vrijedno se od njega ne može očekivati.

Prisjetimo se i sažetka mudre izreke u kojoj se kaže: „Kad se pokvari nešto dragocjeno, šteta je veća od kvara na nečemu što je štetno“. Zato se može reći da je ta velika dubina ono što čovjeka razdvaja od ostalih živih bića, djelatni faktor koji ga uzdiže na mjesto „s kojeg će razgovarati s Uzvišenim Allahom“. On mu je prvi učitelj i vodič u uspinjanju ka životu srca i duše. Čini ga sličnim melecima, dok se stalno napaja nebesnošću i čita Knjigu o kosmosu, pretvarajući ono što pročita u znanje. Međutim, kad mu se prekine veza s Uzvišenim Allahom i poveže se s prirodom ili tijelom, razum postaje zmija koja ujeda, škorpija koja se pripija uz ljudsko tijelo i pretvara se u otrov koji ga zauvijek usmrćuje, umjesto što je mogao biti eliksir vječnog života.

[1] Kao legendarna ličnost, Mefistofeles se u evropskim tragedijama pojavio krajem 16. stoljeća. To je osoba šejtanskog izgleda, bliska šejtanima. U Molijerovoj tragediji, Faust se kao demon pojavljuje oko 1588. godine, pod imenom Mefistofeles, koji je ljude zavodio iz osvete što je protjeran iz raja. Kad se radi o Geteu, on je Faustu, u odnosu na Mefistofelesa, dao jednu novu osobinu učinivši od njega, na jednoj strani, simbol demona koji osluškuje nova događanja, zavodi ljude, vodi se željom da upravlja svim silama u kosmosu, da razumije sve stvari i pojave, a na drugoj strani ga je učinio simbolom suprotstavljanja svemu, rušitelja svega. Gete svoju tragediju završava porazom Mefistofelesa, koji izražava želju Fausta za vječnošću i da stalno djeluje. Sve radnje preuzete iz legende o Faustu pomažu Mefistofelesove karakterne osobine, a Faust predstavlja karakter Zapadnjaka (vidjeti fusnotu 129. u autorovom djelu Ve nahnu nukimu sarha r-ruhi, Daru n-Nili, treće izdanje, Kairo, 2009. op.prev.).
[2] Vremenski faktor, povezan s nastankom čovjeka, jedno je od pitanja posebno važnih mufessiru, a izvanjski akter je čovjek. Sa stanovišta tefsira, polazište je lišeno bića i događanja, a sve prilike su iste kakve su vladale prije stvaranja čovjeka.
[3] Kale n-Nebijju, s.a.v.s.: El-Ahmaku 'aduvvun lena, šekijjun jakta'u tarikana; Izen el-'akilu habibuna, nesimuhu l-mu'tellu berdun jefuhu vevhan ve rejhanen; Fe'in gadibe l-'akilu minni, fejesubbuni ve ještumuni, uta'ti'u re'si ve udimu samti; Li'enne l-'akle mine l-Lahi l-Lezi jemunnu 'alejje bi l-fujudi ebeda; Emma l-ahmaku fe'in veda'a fi femi halva, a'tellu min halvahu ve jesubbuni bi l-huma.
[4] El-Faduli je Ebu Faduli Muhammed ibn Sulejman Faduli el-Bagdadi el-Bejati et-Turkmeni. Rođen je u Hilli ili u Kerbeli, u Iraku, a umro je, 1556. godine i ukopan u Nedžefu. Ne zna se da li je izlazio iz Iraka. Vladao je prirodnim (astronomijom, fizika, matematika) i islamskim tradicijskim naukama (hadis, temelji vjerovanja, logika, teologija). Pored maternjega turskoga, govorio je i arapski i perzijski jezik. Utjecaj tesavvufa na njegovo pjesništvo se ne može poreći. Neki tvrde da je njegova čuvena mesnevija Lejla i Medžnun sva u tesavvufskom znaku. Ovakvu tvrdnju podupire i njegov stav o pjesništvu, za koje kaže da mu je osnov nauka, da je pjesništvo bez nauke prazan kaluf. Njegova oda Vjerovjesniku, s.a.v.s., spada među najčuvenije kaside spjevane na cijelome arapskom Istoku. Jedan je od pjesnika koji su imali najsnažniji utjecaj na tursku književnost putem azerskoga i turkmenskog narječja. Što se tiče njegovog utjecaja na poeziju osmanskog narječja, nije ravnopravan prethodnome. Ipak je imao utjecaj na neke osmanske savremenike, kao što su bili Hijali i Jahja Tašlidželi, a iz kasnije generacije na Ruhija el-Bagdadija, Bakija, Nailija, Nedima i druge (op.prev.).
[5] Uridu min 'akli išareten ve delaleten; Ve 'akli jurini dija'an ve dalaleten.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.