Na putu pronalska našeg pravca

Na putu pronalska našeg pravca

Nakon što nam je baštinjenje Zemlje bilo uskraćeno, islam se izlagao procesu kroz koji su se srca pripadnika navikavala na prisustvo slabosti kod sebe i nasrtljivost i zlobu protivnika. Nije čudno što su nepravda i podmuklost obilježje drugih, nemoć muslimana je uistinu neobjašnjiva i nepodnošljiva. Moguće da Poslanik, s.a.v.s., na to ukazuje kada se Allahu utječe od junaštva grješnika i nejakosti pobožnoga.

Ne može se poreći da je potres islamske misli i logike, kao i njihovo ne samo usporavanje i zastoj, već i trovanje i deformisanje udaljili muslimane od pravog puta koji je obilježen Kur'anom i vjerovjesničkim djelovanjem, da su bacile sjenu na univerzalnost islama i postavile prepreku pred obavljanjem funkcija ove univerzalne vjere. Jasno je da se otklanjanje te usađene i hronične deformacije, prisutne kod muslimana minulih stoljeća, posebice kod muslimanskih vođa neće ostvariti otvaranjem nekoliko škola, organizovanjem nekoliko kongresa i simpozija, niti držanjem nekoliko suhoparnih govora i predavanja.

Otklanjanje deformacije, čiji korijeni sežu do u minula stoljeća a koje je u naše vrijeme podržano naukom i tehnologijom, zahtijeva da ponovo otkrijemo sebe, da se pronađemo, da još jednom upoznamo islamsku svijest, logiku i metode islamskog rasuđivanja. Potrebno je dugoročno nastojanje, korjenito djelovanje, određeno vrijeme, neiscrpno strpljnje, živa nada, čvrsta volja i maksimalna staloženost. U protivnom, ako ne pronađemo svoj vlastiti stil, ne ustrajemo u predanosti traženju puteva izlaza iz ponora u koji smo upali, ako se okliznemo s nekoga drugog mjesta i opet padnemo u ponor, mi ćemo sami sebe i dalje zavaravati i buduće generacije izložiti očaju.

Zato je potrebno oživljavanje islamske misli i islamske predodžbe da bi se postojanju i zbivanjima prišlo iz islamske perspektive i da bi se sve promatralo u okviru islamske logike. Zato je potrebno najprije imati zdrave informacije koje se tiču kosmosa, čovjeka i života, koje moraju biti usklađene sa suštinom stvari, i koje će se i u kontekstu, početka ali i cilja kretati istom putanjom. Dijelovi informacija moraju kao i cjelina ukazivati na istu temu, kao kompozicija sastavljena od različitih tonova u jedinstvenom stilu, ili kao centralni vez koji posjeduje određene duhovne veze sa manjim vezovima koji ga okružuju. Nadalje, razum i rasuđivanje trebaju biti ispunjeni što većim brojem značenja, sadržaja i mudrosti, štaviše obogaćeni hiljadu i jednom pjesničkom mudrošću, otvoreni poput knjige svim bićima i dešavanjima ili kao umjetničko djelo koje oslikava milione nijansi Božijeg djela (stvaranja) i ispunjava oči svojim sjajem, na čijim dijelovima oštar i pronicljiv pogled može vidjeti šta iza zastora cjelina stoji a da i ne dotakne neki dio ili pojedinost. U cjelinama se obilježja pojedinosti protežu do najvećih sklopova dijelova i grana. Ovo zato da jedan dio našeg truda ne bi štrčao, protivrječio i protivio se drugom dijelu, ili dio naše misli drugom dijelu, ili jedan isječak vremena drugom vremenu.

Pod ovim što je rečeno ne treba razumijevati da mi ne zagovaramo specijalizovanje i stručno usavršavanje. Najbolje i jeste da se čovjek specijalizuje u nekoj grani, da se nakon toga uspinje do trona savršenosti, pa da teži dosezanju najvećih želja u tom području, ali, uz vođenje računa, s punim smislom te riječi, ne samo o sadržini i svojim prilikama, već i o svome cilju i stremljenju, tokom nastojanja i ulaganja napora. Neophodno je da se to ispuni, bilo kroz osjećaj uzajamne solidarnosti ili uza znalačko vođenje, ili uz sasvim koordiniran rad, ili uz razumsku pronicljivost. Nema sumnje da su nam jako potrebni obuhvatan pogled i objektivna procjena.

Dakako, sada postoji nasušna potreba za pronicljivim umom koji sebi može predočiti prošlost i sadašnjost zajedno, sposobnim da posmatra stvorenja, čovjeka i život u isti mah, nadarenim da samjerava i uspoređuje, otvorenim za dimenzije uzroka i posljedica u kosmosu, koji razumijeva naravi zajednica, društava i njihovih nestanaka, koji zna ocijeniti u čemu su sociologija i psihologija pogriješile a u čemu bile upravu, koji će pomno pratiti promjene i preokrete u prilikama vezanim za civilizacije kad se tiče njihovog rađanja, stagniranja i odumiranja, sposobnim da razlikuje cilj i sredstvo, koga krasi miran duh i zdrava misao, koji dobro zna šta je zakonito i šta zakonodavac hoće, koji zna temeljna načela iz vjerskih propisa, koji prihvata Božija davanja.

Armija junaka koji će obavljati dužnosti kao što je otvaranje vidika pred našim zatvorenim intelektualnim sistemom; koji će povesti brigu da ne budemo zastupljeni u zastarjelom prosuđivanju udaljenom od svemira i njegove zaokruženosti u kur'anskom sazviježđu, a da pri tome ne zanemaruju odnose između stvorenja, čovjeka i života, prožete tajnom koja predstavlja obrazac vjere kao otjelovljenje oživljavanja zapovijesti i njihovoga trajnog ispunjavanja uz čuvanje pretpostavki izdržljivosti na putu koji se slijedi; koji će sve usaglašavati s horizontima Zakonodavca u olakšavanju, uz tolerantnost, dok njihova obilježja ne postanu širenje radosti i napuštanje zastrašivanja; koji će višestoljetnu sterilnost okončati predajući se snazi nauke i razmišljanju o napretku islama i njegovom tumačenju; koji će svako mjesto, ulicu, stan, sve do osmatračnica za traženje istine skrivene iza postojanja, života i čovjeka, pretvoriti u školu ili bogomolju; koji će otvarati prozore za posmatranje beskonačnosti; koji će dugotrajni zastoj prevladati i dati mobilne muslimanske vojnike za razne vrste stalnog sastava i jedinice svih područja života; koji će osjetljivost veze između uzroka i rezultata procijeniti na osnovama uzročno-posljedičnog odnosa i razumskih matematičkih postupaka – oni su ti koji će nam pomoći u samoobnovi, poučiti nas uvjetima trajnog prisustva i beskonačnog postojanja.

Neki zanemaruju i potcjenjuju zanimanje za uzroke koji dušu navode da se odmjerava sama sa sobom i s lošim odgojem, a ja i sam unekoliko sudjelujem u tome. Svoju zadaću čovjek treba obavljati ne miješajući se u Božije stvari. Dužnost je odgovornost koja stoji na nama, a bavljenje uzrocima je revidiranje mudrosti čije pozivanje se diže do kapije Uzvišene Istine. Poželjno je to pitanje ovako razumijevati jer se radi o jednom svojstvu Uzvišenoga Gospodara. Mi smo stvoreni, a On je stvoritelj. Međutim, druga strana pitanja se sastoji u tome što je Uzvišeni Allah zapovijedio da ono što nam pripada prihvatamo u vidu zapovijesti koja se podrazumijeva, [1] kao što je pozivanje u izvršavanje Njegove volje, pridavanje toj Volji odgovarajućeg značaja, obećavanje da će se na osnovu takvog plana ostvariti najvažnija djela, a On je to ostvario. To podrazumijeva da je Allah sve stvorio kao sredstvo grijeha ili nagrade. Učinio ga je osnovom za kaznu ili nagradu, a odnos prema njemu prihvata kao postupak koji se čini na dobro ili zlo. Iako je to nešto što se podrazumijeva, ono samo po sebi ne izražava vrijednost, ali je Allah - neka je uzvišen - budući da je rezultat u Njegovoj nadležnosti, tome svemu dao izvjesnu vrijednost. Kad ne bi bilo tako, život bi sasvim stao. Čovjek bi pao na stepen neživog bića. Prestalo bi obavezivanje, sve bi krenulo u propast. Neophodno je omogućiti interesovanje za to i predviđanje njegovih zahtjeva. Uzvišeni Allah pokazuje jednu dimenziju skrivenih tajni Svoje moći, učinivši od toga prateći uvjet u građenju ovoga i budućeg svijeta, kao i ustaljeno sredstvo, slično magičnom prekidaču za struju koja svijet obasjava pronalazeći more u kapi, sunce u atomu, svijet u ničemu.

Dakle, ni uzroci niti bilo šta drugo može upravljati Allahom. Ništa ne može ograničiti Božansku volju i htijenje, sve je potčinjeno Allahu, a Allah je jedini apsolutni vladar. Allah je jedan, apsoplutan vladar. Obraćanje pažnje razlozima i praćenje uzroka sredstvo je koje se koristi po određenju Uzvišenog Allaha. Uz takvo razumijevanje smo uvjereni da čovjek, ako se ogriješi o prirodne zakone, poznate kao Božije zakonitosti, biva sankcionisan kaznama, čija se većina provodi na ovom svijetu, a dio na budućem svijetu.

Veoma mudar je odgovor pravednog halife Omera ibn el-Hattaba, r.a.: „Bježimo od Allahovog određenja ka Allahovom određenju“[2] – kad je bilo teško da se suzdrži od ulaska u Medinu u kojoj je bila zavladala epidemija, a bio je spreman da se preda sudbini i određenju!

Suština se sastoji u tome da se planiranje napora i aktivnosti određuje prema rezultatu i njegovom samjeravanju sa željenim ciljem. Padanje pod teret planiranja donosi uznemirenost i nesigurnost, udaljava od veličanja Uzvišenog Allaha, kao da je to nešto što se izjednačava s veličanjem. Nasuprot tome, neuključivanje volje i izbora, čekanje rezultata kao nečeg što se dešava u nizu neobičnih pojava u svijetu, što uobičajeno nije značajno, predavanje je mirnim snovima. Zar nas plemeniti Kur'an mnogo puta i na mnogo mjesta ne upozorava: kao nagrada za ono što su činili; bit će to kazna za ono što su zaslužili, da su dobro ili zlo s kojima se čovjek susretne povezani s njegovim djelom, činom ili postupkom? Zar nas najbolji uzor u ravnoteži između srca, razuma i intuicije, najbolje oličenje ljudskog ponosa, Prvak ljudskog roda, s.a.v.s., ne podučava čvrstoj povezanosti i skrivenoj proporcionalnosti između uzroka i posljedice, između nastojanja i ploda, kad nas opominje riječima: „Ademov potomak na Sudnjem danu neće moći ni korak od svoga Gospodara krenuti dok ne bude upitan o životu - kako ga je proveo; o mladosti - čime je bila ispunjena; o imovini - kako je stjecana i trošena; te o znanju - kako je iskorištavano.“ [3]

Da bi mu, na osnovama Kur'ana i Sunneta, uredio život za ovaj i budući svijet, promijenio mu vjerovanje i djelovanje, način ibadeta i ćudoređe, islam vjerniku, kroz svoje poruke, istovremeno, u ljudske uši došaptava i druge sadržaje iz svijeta koji se pruža u brojne dimenzije, u ovosvjetske, duhovne, razumske, srčane, intuicijske i emocijske, proizvodeći u njemu onosvjetske povjetarce i prijatne osjećaje iz Božanskog svijeta, kako bi ga svaki put ponovo oživio u nekoj drugoj dimenziji. Islam čovjeka oživljava da sebe pronađe u poziciji zastupanja Uzvišenog Allaha, u stanju da motri, razumije i usvaja tajne Allahovog zakona. Zatim može razgledati i osjećati u knjizi bića koja navire iz izvora volje i želje, a njeno jasno tumačenje se filtrira iz izviranja riječi Uzvišenoga, kao da su njih dvoje dva lica za jedno te isto. Islam uspostavlja ravnotežu između predodžbe i misli, života i ponašanja, uočavanja ovoga i budućeg svijeta, ravnotežu prisutnu na Zemlji i nebesima.

Dakako, islam je iznošenje čovjeku materijala za njegova važna tkanja u razumu i intuiciji, duši i tijelu. Niti toga divnog štofa, ovosvjetske i onosvjetske dimenzije, zaronjene su u dubine. Ako se nekad prednost da jednome nad drugim, u nekom stepenu, nijedan ne može sam odslikati islam, zastupati ga ili ga izraziti.

Moguće je da se islam, koji je najobuhvatniji dar Stvoritelja svakome, posredstvom nekoga dugog dobročinstva prenese u jedan djelatan sistem, što se može smatrati jednim od Njegovih primarnih dobročinstava. Islam je semantički registar cjelokupne vasione, sklopljen iz razuma, intuicije, duše, tijela i lijepih osobina.

Ovo pitanje ćemo potpunije objasniti na odgovarajućem mjestu.

[1] Ovdje se ima u vidu djelimična volja povjerena čovjeku. To je nešto što se podrazumijeva, što ne postoji izvan razuma.
[2] El-Buhari, Et-Tibb, 30.; Muslim, Es-Selam, 98.
[3]Autor koristi riječ akcija, a njom podrazumijeva prosudbu, agitovanje, poslanje i vršenje utjecaja. Kad se prvi put pojavila, mi smo je preveli kao aktivnost (op.prev.).

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.