Kakvu mudrost vidite u tome što objava Kur’an-i kerima počinje riječima “Čitaj”?

Kakvu mudrost vidite u tome što objava Kur’an-i kerima počinje riječima Čitaj?

Allahov, dž.š., imperativ “Ikre − Čitaj” je davanje odgovor-nosti i jedan poziv čovjeku da bude sagovornik beskrajnim savršenstvima koja su povjerena njemu kao najčasnijem stvore-nju.

Univerzum se treba posmatrati; njegovo se značenje i sadržaj trebaju promišljati, a što se bude više shvatao, bolje će se saznati uputa u sistem Stvoritelja, uputa u neizmjernost Njegove snage (kudreta), u Njegovu veličanstvenost i ljepotu. Zapravo, shvatit će se da je Univerzum manifestacija i rafleksija Levh-i mahfuza.

Allah, dž.š., je, osim čovjeka, zadužio i sva živa i neživa bića da poput “kalema − (pera)” zapisuju ono što im je On odredio, te je svako biće zabilježilo i bilježi ono što mu je povjereno.

Svako živo i neživo biće je jedna knjiga. Tim povodom, imperativ se nije pojavio u formi “Gledaj, posmatraj”, već u formi “Čitaj” − jer se samo knjiga čita. Ovaj sjajni Univerzum, ispunjen bićima od kojih je svako po jedna knjiga, svakako i bez sumnje je jedna Božija biblioteka. Pored toga što su sva živa bića osim čovjeka zadužena samo “pisanjem”, čovjeku je ukazana čast pa je on zadužen pisanjem, ali, prije svega, i “čitanjem”.

Nauka se sastoji od zakona koji se javljaju u vasioni, od poznavanja međusobnih odnosa stvari koje se pojavljuju u različitim oblicima i sakupljanja i klasificiranja rezultata te spoznaje. Ovaj red u vasioni, preciznost i ravnoteža u njoj nikako se ne smiju pripisati slučajnostima. Na osnovu toga, ovakav jedan sistem i red svakako imaju svoga stvoritelja i utemeljitelja, i to takvog Stvoritelja čije je postojanje očevidnije od svega ostalog.

Svaki sistem, prije nego se prikaže, prvo se zamisli. Isto kao kada jedan arhitekt, prije nego što svoj arhitektski plan stavi i nacrta na papir, prvo ga zamisli i planira u svojoj glavi. Ostavimo postrani pitanje kakav bi oblik ovom planu i postojanju dala zamućena čovjekova struktura i misao; ako je ovaj red u Univerzumu Levh-i mahfuz, onda je njegov zapisani zakon, Kur’an-i kerim, ogledalo Levh-i mahfuza.

Na osnovu toga – čovjek treba čitati. Što bude više čitao, više će raditi na tome da shvati. Ponekad će shvatiti pogrešno, pravit će greške; stupit će u ispitivanja; suštinu nauke, koju će procijediti kroz posudu tačnog-netačnog, dovest će do provjerljivosti i pouzdanosti te do bezopasnosti i vjerodostojnosti. Gledati je jedno, a vidjeti drugo; shvatiti je jedno, a prihvatiti ono što se shvati i prisvojiti za svoj razum i srce je nešto drugo. Poslije svega ovoga, provesti nešto u djelo je jedno, a ono što se provede u djelo predati i povjeriti drugima je nešto sasvim drugo.

Naravno, sve ove osobenosti u vezi sa shvatanjem stalno se događaju. Jer, svim zakonima koji postoje u vasioni, u jednoj izvanrednoj harmoniji, raspolaže i upravlja jedan Zakonodavac. Neki od tih zakona su sljedeći:

  • razvoj od jedinke ka mnoštvu,
  • prisustvo sličnosti, raznolikosti i suprotnosti u mnogo čemu,v
  • aktivna ravnoteža i usklađenost među suprotnostima,
  • smjenjivanje,
  • učenje, zaborav i ponovno učenje,
  • trud i upornost,
  • analiza i sinteza,
  • inspiracija i otkrivanje.

Čovjek je potčinjen svim ovim zakonima pa će zbog toga, svakako, biti mnogo ljudi i naći će se među njima sličnosti, raznolikosti i suprotnosti. Isto tako, bit će među ljudima sličnih i različitih ideja, mišljenja, postupaka i pokreta. Međutim, sve ove prirodne suprotnosti nisu nepomične i besmislene, već su one u jednoj živoj i aktivnoj ravnoteži.

I opet, tim povodom, dogodit će se da pravac koji ima za cilj samo iman (vjerovanje) izgubi nauku, a pravac koji ima za cilj samo nauku izgubi i zanemari iman.

Ponovo, zbog toga, dogodit će se i pojaviti smjena temeljnih pravila i stanja poput nauke i neznanja, priznavanja i nepriznavanja (vjere i njenih propisa), vrijednosti i banalnosti, nasilja i pravde, ljubavi i mržnje, ratovanja i mira, načina ponašanja i životnog tempa zasnovanog na tevekkulu koji sadrži hlabavost i ravnodušnost i, naspram toga, ponašanje nestrpljive brzine, pohlepe i ludila sa grubim načinom u stilu “pokvariti-popraviti, srušiti-graditi”.

I dalje, s tim u vezi, može se desiti da se zaboravi ono čemu poučava Izuzetna ličnost, Izvor pohvale, Muhammed, s.a.v.s., ali, svakako, ponovo će se njegovo učenje vratiti u sjećanje i iznova će se ono učiti. Tako će se, sigurno, pojavati grupa ljudi koja će ponovo uzeti posao u svoje ruke nakon ovog perioda punog nesloge i razjedinjenja i svakako će biti novih inspiracija i pojava.

Sve je ovo bilo, biva i nastavit će da biva bez prekida. Musau, a.s., je dato Deset zapovijedi koje će omogućiti zdrav nastavak društva i društvenih nauka. Isau, a.s., je data mehkoća u međusobnim ljudskim odnosima, saosjećanje, ljubav, tolerancija, podnošenje i strpljivost, a Muhammedu, s.a.v.s., kao dodatak ovim karakteristikama, data je nauka, volja, mudrost, uravnoteženost, kompromis, sinteza, idžmal i tekmil.

S tim u vezi, biti musliman naspram drugih je, na neki način, teže i odgovornije, ali isto toliko je prijatnije i plemenitije. Jer uz društvene osnove, pored ljubavi, tolerancije, mehkoće, saosjećanja, podnošljivosti i strpljivosti, potrebne su i veličanstvene karakteristike poput nauke, slobodne volje, mudrosti i ravnoteže kao i karakteristike sjedinitelja i sintetičara.

Pored toga, sve pronalazače i njihov trud treba pohvaliti i čestitati im na svim pronalascima na polju nauka kakve su fizika, hemija, astronomija i biologija, na postignutom uzdignuću, čiji su rezultati doprinijeli da se shvate i opširnije razjasne neke teme zacrtane u Levh-i mahfuzu, zabilježene u Kur’an-i kerimu, teme koje se uzastopno javljaju na ponekim mjestima u vasioni.

Međutim, naspram ovakve usluge, dobiti i uspjeha, bit će potrebno da se čovječanstvo sačuva od gubitka i stranputica kao što su nepriznavanje Stvoritelja, Onoga koji sve uređuje, kao što je odbacivanje Božanske inspiracije i upute, obožavanje samog čovjeka i apsolutno davanje vlasti ljudskoj volji.

Ako se ne odrede novi pravci eksperimentima iznađenim u laboratorijama fizike i hemije i fenomenima iz fizike, hemije i biologije, koji su se pojavili slijedeći proučena naučna pravila, postoji mogućnost da se izgube i čovjek i društvo na osnovu njegove smjelosti i samovoljnosti koja sve više postaje nestrpljiva, sve više se ubrzava, sve više postaje drska i neodgovorna oslanjajući se na uspjehe izuma i pronalazaka. Naravno, potrebno je istinski se sjetiti da čovjek, naspram današnjih ljudskih mjerila koja su sklona da slijede različita iskustva i eksperimente, nije jedna “laboratorijska životinja” kao što ni društvo nije “laboratorija”.

Spasavanje postojeće nauke od iznemoglosti, stagnacije i besmislenosti bit će najprije u pomaganju ispravnog razumijevanja tema koje čine temelj nauka, a zatim izvršavanjem onoga dijela posla koji se odnosi na čovjekovu volju i razum te posmatranjem emocija i srčanih osjećaja unutrašnjim motrenjem.

Tada će aktivni intelektualni subjekt imati jasan i pravilan jezik koji će čitati univerzum pred sobom, riječ po riječ, red po red, baš kao knjigu. Inače, nemoguće je vidjeti Univerzum drugačije nego kao knjigu, osobito ako imamo na umu da je “kalem(pero)” prvo stvoreno u toku stvaranja, a da je “Čitaj” prvi imperativ koji se ukazao prilikom spuštanja Kur’an-i kerima...

Uza sve to, ovaj problem nije lahak kao što se čini na prvi pogled. Sve dokle unutrašnji i spoljašnji osjećaji (čula) budu aktivni i oprezni naspram spoljašnjih događaja, bit će u funkciji te će čuti, vidjeti i osjećati, međutim, ako bi se jedan od njih pokvario u velikoj mjeri bi drugi par učinio neefikasnim.

Zbog toga se u Kur’an-i kerimu zajedno spominju sljepoća, gluhoća i nijemost. Jer ako se stvaralačka djela čitaju očima, uho je tajanstvena zavjesa koja čuje prvi odjek Objave. A prevodilac spoznaje i osjećaja je jezik.

Na osnovu toga, onaj koji ne vidi objektivnost i subjektivnost ne može čuti ono što mu dolazi do uha, a i ako čuje, neće ga shvatiti. Također, duša koja se ne probudi sa Božijim naređenjima koja pokucaju na njezino uho, ne može se spasiti od bespotrebne preokupacije prirodnim zakonima.

Znači, “Čitaj” je izraz spajanja i upotpunjavanja, motrenja i procjenjivanja, viđenja i, uz to, opažanja, i, na kraju, pretvaranja svega toga u jezik koji je prevodilac unutrašnje spoznaje. I zato, za nas prvi imperativ ima veoma veliki smisao.

S obzirom na njenu važnost, ova tema se dugo objašnjavala. Na nekim mjestima su se pročačkale teme koje nisu predmet tog razgovora. Nadamo se da će ponovno razmišljanje o ovoj temi opravdati ove naše riječi.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.