Šta je sumnja, i da li je ona toliko strašna kao što neki strahuju od nje?

Sumnja je strašna bolest koja potajno i podmuklo razjeda čovjeka i lagahno ga vodi u smrt.

Čovjeku, ako se jednom preda toj bolesti sa svojim vjerovanjem, mislima i razmišljanjima, paraliziraju se sve životne funkcije i duhovne sposobnosti.

Sumnju i skepticizam moguće je osloniti na dva osnovna temelja:

  1. sumnja koja je prihvaćena svojom voljom, a to je skepticizam kojeg su starije generacije nazivale rejbijjet i hisbanijjet;
  2. druga vrsta skepticizma je ona koja se rađa iz neuravnoteženosti duhovnog shvatanja i spoljašnjeg posmatranja, odstupanja od nijjeta (namjere) i ideje te iz neposjedovanja sposobnosti za analizu onoga što se ne zna.

Druga vrsta skepticizma je tema o kojoj govorimo već na svakome mjestu, i po mome mišljenju, njeno odstranjivanje je moguće. A prva vrsta skepticizma je odstupanje od naravi, jedno ludilo i jedna bolest. Za takvu vrstu skeptika Spinoza je rekao: “Dužnost pravog skeptika je da šuti.” Kamo sreće da su slušali taj savjet! U najmanju ruku, njihova šteta ne bi dotakla druge i ostala bi ograničena na njih!

Postoji i prolazna sumnja, koja je uvjetovana naučnim ciljem, te za nju ne može niko ništa kazati negativno. Međutim, ona sumnja za koju mi ovdje kažemo da je bolest, jeste ona koju je opisao dr. Paul Sollier kada je rekao: “To je sumnja koju, izgleda, nije moguće riješiti i odgonetnuti.” Takva jedna sumnja stalno napada našu svijest, i tako nastavlja da sva naša duhovna stanja i sve naše aktivnosti razuma paralizira. Duša čovjeka koja dođe u takvo stanje postaje fokus hiljadu i jedne sumnje, a također i liči na ćorsokak gdje je umiješana hiljadu i jedna neodlučnost i gdje su putevi isprepleteni jedni sa drugim.

Za čovjeka koji nije nadvladao sumnje te ne može da ih suzbije, tjelesna nemoć, mentalna i moralna konfuzija i zablude neizbježne su pojave koje se ne mogu zaustaviti.

Sumnja rađa okrutnost u ponašanju, nemir u duši i nespretnost. Na osnovu toga, osobe koje su sklone sumnji u poslovima koji zahtijevaju fizičku snagu tijela pokazuju volju za izbjegavanjem, a prema poslovima koji donose umor iskazuju svoju mržnju i odvratnost. Ovim tipovima, koji su umorni iako ništa ne rade, dijagnoza koju će im dati psihijatrija, koliko god ona bila pretenciozna, ipak neće biti moguće a da se ne negira funkcionisanje njihove savjesti.

Što se tiče utjecaja sumnje na razum, oni koji boluju od te bolesti ne mogu redovno i ozbiljno pokazati svoje mentalne aktivnosti. Mozak jednog čovjeka koji je manje-više dugo vremena napadnut talasima sumnje, u velikoj mjeri ima problema sa zdravim razmišljanjem.

Najjasnije strane ovakvih osoba su stanja kao što su: gubljenje i slabljenje pažnje, gubljenje brzine mentalnog djelovanja i atrofiranje pamćenja. Poslije toga, za ovakve tipove vremenom sve postaje nemoguće i ispred njih se javljaju neprohodna brda “nemogućih stvari.” Ispred njih se nalaze samo jedna otvorena vrata kroz koja mogu proći, a to je put kritikovanja drugih. Sa tim i od toga žive.

Pored toga, postoji i problem opsjedanja morala od strane sumnje, što je, po mome mišljenju, najopasnije. Negativni rezultati koje donose želje i požude, strasti i naklonosti, ukratko rečeno − potresi koji napadnu ono što čini karakter osobe najiskrenijim, isto tako utiču i na razume sumnjivih osoba na polju morala.

Kod onih kod kojih se javljaju nespretnost u poslovnom životu, zatim neraspoloženje i konfuzije kod pokretačkih ogranaka (vaso moteurs) pojavit će se strahovanje, bježanje od ljudi i dosada u društvu sa njima. Ovakvi, u slučaju kada žele zabavu i uživanje, žele pobjeći od svakoga i živjeti usamljeno. Zbog toga nikada ne mogu da se spase od tuge i bola. Ovakve osobe su lišene slobodnog razmišljanja, a i slabe su duhovne snage.

Naročito kod velikih skeptika, u tolikoj mjeri prevladava surovost, okrutnost i slabost, tako da ništa na njih više ne može utjecati. A ponekada, s obzirom da su im u potpunosti uništeni duhovni karakteri, gube i sva svojstva koja posjeduje društveni čovjek.

Sumnja je također opasna bolest kada se gleda sa strane socioloških posljedica. Osoba koja sumnja u svoju okolinu i ono što se događa u njoj samu sebe očevidno baca u hiljadu i jednu brigu, i na taj način uznemirava i sebe i svoju okolinu. Naročito su toliko opasne situacije kada skeptik ili onaj koji je pao u ruke sumnje, sa velikom brigom smatra da treba postupiti tako što će se povući sa svoga mjesta ili će misliti da je došlo njegovo vrijeme koje ne smije propustiti, tako da ponekada može biti uzrok uništenju cijele skupine ljudi. Naročito u važnim i velikim poslovima, kao što su politika i ratovi − dovoljno je štete da sumnje onih koji se nalaze na čelu upropaste svoje narode i svoju vojsku.

Zapravo, onaj koji sumnja sam u sebe ne može se ni zamisliti da bude oslonac drugima, jer onome koji sumnja u sebe ne zna se kako će postupiti, te zbog toga one grupe koje on vodi za sobom i koje su osuđene da svoje greške ponavljaju nekoliko puta, sve njegove najlogičnije postupke prihvataju sa sumnjom.

I pored toga što je veliki dio skeptika naklonjen tome da stvarnost ostane ovakva kakva jeste, ipak trud i pokušaji da krenu naprijed kod jednog dijela njih je toliki da se to ne smije potcijeniti.

Ukratko, ni u razmišljanju skeptika, ni u njihovim djelima i postupcima ne postoji umjerenost i uravnoteženost. Među njima ima mnogo onih koji napuste svoje funkcije, domove i dužnosti zbog straha prema odgovornosti. Da Allah sačuva, takvi mogu u kritičnim periodima da paraliziraju jedan narod i državu. Njihova preduzimljivost je isto što i avantura; njihove mjere, koje su produžetak njihove neosnovane bojazni, samo su jedno gašenje, nestajanje i iznemoglost. Prema mišljenju nekih, ovo njihovo stanje rađa se iz neposjedovanja volje, međutim, uistinu to nije zbog toga. Zapravo, to njihovo stanje javlja se iz nemoći što ne mogu da donesu ispravnu i brzu odluku i zbog neznanja da daju prednost nekom putu koji vodi rješavanju svake situacije i događaja koji se tiču života.

Skeptik koji je neodlučan i ne zna davati prednosti prioritetima mnogo je štetniji i opasniji od drske i brzoplete osobe. Iako je drsku osobu teško usmjeriti i kontrolisati njene postupke, ona ipak nešto radi i u pokretu je. Međutim kad je riječ o skeptiku, njegova aktivnost je pasivnost a pasivnost aktivnost, i zbog tog neobičnog stanja nema oslanjanja na njegove poduhvate niti na njegovo povlačenje.

Naročito ako takav ludilo svoje drskosti smatra hrabrošću, a strah i bojaznost opreznošću i pažnjom, onda on, sa tim bolesnim duševnim stanjem, poprima oblik čudovišta koje uništava i sebe i one koji su sa njim.

U trenucima opasnosti, koliko ima onih vladara i vojskovođa koji su napustili front i cio svoj narod učinili žrtvom svoje sumnje! Da su sa otvorenim promašajima samo sebe uništili, mogli bi se zadovoljiti riječima: “Živjela smrt!” Međutim, gorko je kada nekoliko ovakvih sumnjivih nerazumnika budu uzrok nesreće velikom dijelu jadnika koji su bili pod njihovom kontrolom.

Među modernim skepticima bilo je toliko tvrdoglavih da su, predstavljajući svoj narod, isticali svoje nevjerništvo, a i onih kukavica koji su skrivali svoju suštinu, ali ipak bili uzrok mnogo velikih nesreća. Evo riječi jednog od njih:

Ja sam taj koji u sve sumnja!
Koga god da pitaš, kaže: Nemam znanja!
Ko zna, možda je sve to sumnja!
Možda je biti prevaren životna potreba,
ali ja, bez svoga znanja, greškom osjećaja,
želio sam shvatiti postojanje kao nepostojanje,
a nepostojanje kao postojanje.
Eto, moja sumnja je optužba. Kakve štete ona ima?!
Ko zna, možda je naše porijeklo zemlja.
Učiniti to jednim tužnim blatom −
koje je to izdajničke slučajnosti djelo?
Ovo jedan Stvoritelj sebi ne može pripisati:
onaj koji stvara-uništava, a ne ruši.

Jadni naš pisac Tevfik Fikret! Kada bi vidio da u nevjerništvu zaostaje za današnjim skepticima, ko zna koliko bi jadovao i koliko bi se ljutio?

Međutim, i taj skeptik, sa svojim nesretnim crnim idejama, doživio je reinkarnaciju, kao da je živio među skepticima današnjice.

Zbog toga što nismo u stanju da ovdje navedemo vrste sumnje sa dokazima u korist nje i protiv nje, ostavljamo vas sa kritikama koje možete naći u filozofskim knjigama, smatrajući da je korisno da se spomene još jedna stvar u vezi sa njom, a to je osjećaj za potrebom vjerovanja, jake volje koja se rađa iz vjerovanja i neuništivog truda da se tome suprotnom na početku svakog pokušaja ne da nikakva mogućnost. Inače, ako se sumnja i strah nađu u jednom od ovih faktora polomit će utjecaj kod drugih, i posao će ostati neuspješan.

Prvi uvjet i najvažniji element u usavršavanju pojedinaca i grupa jeste ubjedljivo vjerovanje u Dan nagrade i kazne (Sudnji dan). Što se tiče prijedloga da se živi i djeluje u pravcu tog vjerovanja i da se ide tim putem, to je najpametniji postupak i najvažniji poduhvat. Ševrdanje jednog čovjeka u uvjerenju, mislima i ponašanju uzrok je neuspjeha, i za njega je to nesreća!

Nakon svega toga, onaj koji je upao u sumnju imat će koristi ukoliko pripazi na slijedeće stavove:

  1. Takva osoba treba da ode ili da se odvede nekome ko poznaje islam. Na taj način, shvatit će se da li je sumnja u tom konkretnom slučaju bolest ili ne, kao i stepen njezine zastupljenosti u čovjeku, nakon čega će to olakšati liječenje. Trebalo bi da je to najvažnije u uništenju sumnje.
  2. Ako je sumnja u vezi sa vjerskim temama, ili ako je u vezi sa izvršavanjem vjerskih propisa, u tom slučaju treba govoriti mnogo i opširno u tom pravcu i treba iznijeti dokaze uzimajući u obzir uzroke sumnji, i na taj način otklanjati jednu po jednu od njih.
  3. Pored toga, osoba koja je upala u sumnju treba redovno da se viđa sa onima čiji su horizonti razmišljanja svijetli i koji imaju jak duhovni i iskreni život, i na taj način trebaju iskoristiti njihova predavanja i govore koji život znače.
  4. Za ovakve osobe velika je korist da generalno pogledaju život i djela onih koji imaju jako vjerovanje, koji su “imućni” ibadetima (robovanjem Allahu, dž.š.) i koji se u svojim idejama drže Pravoga Puta. I u našoj zemlji94 i izvan nje, ti bolesnici treba da posjete iskrene naše predstavnike svjesne ideje islama, utjecajnije je od hiljadu drugih savjeta.
  5. Pored toga, skeptik treba da često prošeta kroz bogati i raznobojni atlas prošlosti, da okrene lice prema žuboru historije i životopisu Muhammeda, a.s., prema slavnoj prošlosti muslimana punoj sretnih putnika i ličnosti, a da okrene leđa mračnim izbama egoizma. Često se svaki onaj koji je na ovaj način osjetio svijetlo lice i jake uzdisaje prošlosti spasio od mutnih ideja koje obavijaju njegovu dušu i koliko-toliko se usmjerio ka preporodu svoje duše.
  6. Ako je sumnja uzela maha poput bolesti i ako postoji mogućnost da se ona proširi na okolinu, onda tog bolesnika treba izdvojiti i odvesti na kontrolu kod liječnika i ne dati mu mogućnosti da svoje besmislice širi u društvu.
Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.