Šta najprije čovjeku koji ne vjeruje treba objasniti?

Bit će od koristi da se spomenu neke druge stvari prije nego što se odgovori na ovo pitanje.

Prije svega, postoje različite vrste nevjerovanja, a one se izražavaju stanjima kao što su lično uvjerenje neke osobe, ponašanje prema vjerovanju i nevjerovanju u sve ono što treba da se vjeruje.

Isto kao što se razlikuje onaj koji zbog svoje nemarnosti i neobazrivosti ne vjeruje u temelje vjere od onoga koji ih ne priznaje, također je i ovaj drugi u potpunosti drugačiji od onoga koji potpuno odbija te temelje i negira njihovo postojanje.

Ove slučajeve moguće je poredati drugačije na slijedeći način:

1. nevjerovanje koje se rađa samo iz neopreznosti i nepridavanja nikakve važnosti, ne razmišljajući o postojanju svega onoga u šta treba vjerovati − to je tako, u većini, kod onih koji ne razmišljaju, budala ili onih jadnika koji su postali robovi svojih strasti i pohlepe te onih čija je pamet na niskom nivou. Tako, kada je u pitanju vjerovanje, ovakvim ljudima nešto objasniti je jako teško, pa čak, možda, i nemoguće. U ponašanju ovakvih osoba vlada imitiranje. Oni se kreću pod teškim utjecajem masa, sa njima sjede i sa njima ustaju, tj. slijede samo većinu;

2. oni koji ne priznaju osnove vjerovanja − bilo kojim uzrokom da to čine, tj. da se nalaze u takvoj situaciji, oni su negatori i otpadnici od vjere. U svakom društvu uglavnom su ove osobe “najnapuhanije”, jer se najviše ističu;

3. oni koji smatraju nepostojećim ono u što je potrebno da se vjeruje; takvih je, naspram ranijih perioda, danas mnogo više.

Ovu posljednju vrstu nevjernika moguće je podijeliti u dvije grupe, i to:

a) oni koji vjeruju samo u materiju i odbacuju mogućnost postojanja bilo kojeg metafizičkog elementa, i

b) oni koji vjeruju u neke metafizičke i parapsihološke elemente.

Nevjerovanje je najočiglednije svojstvo današnjeg čovjeka, koji se uzoholio. U našem vijeku, to je jedan od uzroka moralne propasti omladine.

Nevjerovanje je u potpunosti jedna propast i osnovni stub i izvor anarhije. Možemo kazati da je čovječanstvo proživjelo najnesretnije dane u periodima kada je bilo najviše nevjerovanja. Bezobraznici, tzv. “gospoda renesanse” i uličari Francuske revolucije, na nivou cijelog čovječanstva, prvi su predstavljali nevjerovanje i prvi su ga rasprostranili. Poslije toga, jedan tip zaostalog i gnjevnog čovjeka izišao je u susret toj ideji i proglasio je “vjerom”. I na kraju, kasnije je doveo u stanje da je u cijelom Svijetu postala šibica onih koji su potpaljivali vatru sumnje i smutnje.

Nevjerovanje, koje je danas već prihvaćeno i jasno shvaćeno kao filozofija klošara i bezumnika, mislim da je tema koju treba više da obrade psihijatri nego sociolozi, ekonomisti ili bilo koji drugi naučnici. Da, kada se uporedi stanje današnjih generacija nevjernika sa stanjem tipova ludaka iz knjiga psihijatrije, nemoguće je ne dati pravo da ovako razmišljamo.

Međutim, to niti je moja tema niti ima direktne veze sa pitanjem, koje je postavljeno. Ali, radili smo na tome da, odgovarajući na pitanje, pokažemo da, kao što ima stepeni i različitosti u vjerovanju, također ima stepeni i vrsta u nevjerovanju, i to dijeleći nevjerovanje na običan način i redoslijed, i na taj način da dokažemo da svaka kazana riječ nije lijek za svakog nevjernika te da se različita nevjerovanja trebaju obraditi na različite načine. Time sam želio da usmjerim pažnju na to da je neophodno pozivati u vjeru sukladno stanju svakog nevjernika, ponaosob.

Na osnovu toga, isto kao što ima različitosti među vrstama nevjerovanja, također postoji velika korist da se upotrijebe različite metode u pozivanju u vjeru, opominjanju i ispravljanju. Da bi se izvršio ispravni poziv u vjeru i opomena, najprije treba procijeniti i odrediti u koju grupu od gore navedenih spada sagovornik i na taj način spriječiti neodgovarajuće govore i greške. Ako bi se taj dio pozivanja u vjeru na taj način obradio, tj. na profesionalan način, kao što to čini doktor sa pacijentom, onda bi se u određenoj mjeri odredilo šta i kako treba nevjerniku nešto objasniti. Ali, pored svega toga, mi ćemo nabrojati neke stvari za koje mislimo da su potrebne (za pozivanje u vjeru).

1. Neophodno je procijeniti vrstu nevjerovanja kod sagovornika; da li on u potpunosti ne vjeruje, ili ne vjeruje samo u neke osnovne dijelove vjere − da bi se dala važnost onoj temi o kojoj je potrebno govoriti i da bi se na njoj zadržavalo, govoreći o njoj na najljepši način − da se ne bi gubilo vrijeme sa nekim koji je zaslijepio u zabludi ili sa nekim koga ništa ne zanima.

2. Znati kulturni nivo i socijalne poglede sugovornika i pričati mu jezikom i stilom kojeg on razumije − jako je važan faktor u tom pogledu.

Onome koji ima visok kulturni nivo obrazovanja, kada govori neko ko je na nižem nivou i koji ima manje znanja, uglavnom se susreće sa negativnim reakcijama. Naročito danas kada se kod mnogih ljudi pojavio egoizam, a još ako malo nešto znaju, pričati im nešto o vjeri − neprihvatljivo je. Sa ovakvima treba razgovarati onaj ko je na njihovom nivou na taj način što će govoriti ne dajući da se osjeti da njima nešto prebacuje, da bi se stiglo do cilja.

Također je važno govoriti jezikom kojeg razumije sugovornik. Današnji nedostaci u idejama vremenom su se odrazili na jezik i na kraju ga uništili, toliko da se u granicama jedne zemlje jezik razlikuje do te mjere da se ne može kazati da generacije govore istim jezikom. Naprimjer, štampa i televizija trebaju se ujediniti u jednom elementu koji će pozitivno raditi svoj posao u tom polju primjenjujući sistem “jedan jezik-jedan stil”. Međutim, te jadne generacije propadaju i ne mogu da se spasu od života zatvorenog u grupe i stranke, jer oni koji su se predali različitim ideologijama i različite grupe štampaju knjige po svojoj volji kao i novine i revije, onako kako njima odgovara. Različite terminologije i metodologije otvaraju velike neizbježne provalije među generacijama...

Zbog toga, onaj koji želi da nekome nešto objasni, neophodno je da dobro procijeni koje će riječi i koju metodu koristiti i koliko je upoznat sa time. Inače, njegov govor drugome ličit će na razgovor između dva stranca koji ne poznaju jezik jedan drugog, i koji se zbunjeno gledaju, te mislim da neće biti od velike koristi. Naročito treba obratiti pažnju na cilj, na terminologiju s kojom se objašnjava taj cilj kao i na ideje koje trebaju da budu sasvim jasne.

3. Uvjet je da dobro znamo ono što objašnjavamo, prije nego budemo objašnjavali i da, čak, pripremimo ubjedljive odgovore na pitanja koja se mogu pojaviti u vezi sa temom o kojoj ćemo govoriti. U suprotnom, jedan mali propust, ili nevažna greška može sve upropastiti.

U tom slučaju, veličanstvene istine, koje će se zbog našeg neznanja i neupućenosti prikazati blijedo, u očima našeg sugovornika će se smanjiti, izgubiti svoju vrijednost i nestati. Poslije toga, to će utjecati da drugačije gleda i na ostale sastanke i govore te vrste. Po mome mišljenju, ta suprotna strana radit će na tome da više nikada ne dođe u takvu poziciju.

Osoba koja bude uzrok ovakvom stanju, koliko god bila dobronamjerna, njezina greška se smatra velikom. Ko zna koliko danas ima omladine koja je završila u nevjerništvu samo zbog takvih “polovnih” pozivača u vjeru! Stari su govorili: “Pola hodže uzima vjeru, a pola doktora dušu”. Po pravilu, šteta polupozivača u vjeru biva uzrokom uništenja i propasti dužeg i vječnog života na drugom svijetu.

4. Prilikom objašnjavanja vjere ne treba uopće koristiti metodu dijalektike i nagovaranja. Ova metoda, koja pokreće egoizam kod pojedinaca, u isto vrijeme je i bez rezultata. Proširiti u jednom srcu svjetlost vjerovanja, vezano je za stalni odnos sa Bićem koje će stvoriti to vjerovanje. Ako se ne uračuna Njegovo zadovoljstvo i Njegova pomoć, uporne rasprave i debate, koje izvode nemarni, iako će ušutkati protivnika, ne može se tvrditi da će od njih biti efekta. A još ako se odranije zna da postoji teren za jednu takvu raspravu i ako se tamo odlazi pripremljeno i sa visokim tenzijama, onda takve osobe, prije nego što sjednu kao sugovornici, sa ljutnjom sjedaju kao protivnici i takvi ustaju. Kada se razilaze, one duše koje nisu ubijeđene tim govorom, razilaze se sa idejom da pronađu odgovor na ono o čemu se govorilo. Poslije toga, poznato je šta se događa... Pozvat će svoje prijatelje, pregledati knjige i na još hiljade načina će raditi na tome da pronađu odgovor na onaj problem kojeg smo mislili riješiti u glavi dotične osobe. A to će ih jedan stepen više odvesti u nevjerništvo i inicirat će se suprotno stanje od onog koje je taj pozivač želio proizvesti.

5. Prilikom govora treba se obraćati duši sugovornika. Svaka riječ treba da započne i da se završi sa iskrenošću i ljubavlju. Bilo kakva grubost prema sugovorniku i njegovim idejama može u potpunosti uništiti utjecaj onoga što želimo objasniti i naljutit će našeg sugovornika.

Onaj koji poziva u vjeru je tako istinski junak i pravi drug, on je poput jednog blagog doktora koji želi izliječiti svoga pacijenta, koji trči oko njega, sluša ga i u svojoj savjesti osjeća njegove duševne bolove. Glas i riječ u ovakvom shvatanju postaju duhovna muzika i poput slatke Zemzem-vode; ako počne teći ka njegovoj duši, možemo biti sigurni da ćemo je osvojiti.

Čak i prema mimici i pokretima našeg sugovornika treba biti pažljiv, pa sami sebe trebamo udesiti tako da ne ponavljamo ono što mu dosađuje i što je nepodnošljivo.

Ovdje se ni po koju cijenu ne smije zaboraviti slijedeće.

Kada se bude odvajao od nas, naš sugovornik ponijet će sa sobom naše ponašanje koje je slika naše iskrenosti, naše poglede koji se smiješe, našu iskrenost i vjerovanje koje teče iz cijeloga tijela, i to nikada neće zaboraviti. Još ako tome dodamo da će imati volje da se vidi sa nama i po drugi put, onda računajmo da smo objasnili veliki dio onoga što je bilo potrebno objasniti.

6. Pogrešne ideje sugovornika i neumjesni govor ne treba kritikovati na način kojim bismo dirnuli u njegov ponos. Naročito pred drugima nikako ne smijemo koristiti one izraze koji bi ga ponizili. Ako je cilj da unesemo nešto u njegovo srce, onda po potrebi treba da se u to ime pogazi i polomi naša oholost. Pored svega toga, suprotnu stranu doticati “u vene i krv” i navesti je da prihvati nešto potpuno je nemoguće. Suprotno tome, svaki naš udarac udaljavat će ga od nas i od naših ideja.

7. Ponekad je utjecajnije od hiljadu savjeta upoznati jednog nevjernika sa drugovima koji imaju jako vjerovanje, čija je unutrašnjost svijetla i čije je ponašanje ispravno. Međutim, ovaj način ne prolazi kod svakog nevjernika. S tim u vezi, onaj koji poziva u vjeru manje-više treba da upozna svoga “učenika” i prema njegovom stanju da određuje i sprovodi odgovarajuće metode.

8. Suprotno tome, nikako ga ne treba upoznavati sa onim koji je neozbiljan u svom ponašanju, nestabilan u svojim idejama i čije je okretanje prema Stvoriteljevim naredbama i miru slabo. Naročito treba spriječiti upoznavanje i druženje sa onima koji se predstavljaju pobožnim i znanim, a lišeni su ljubavi prema ibadetu i čiji su osjećaj i misao mutni.

9. Sugovornika treba na određenome mjestu saslušati i dati mu priliku da i on nešto kaže. Shvatajući da je i on čovjek, treba ga cijeniti i tolerantno se ponašati prema njegovim idejama.

Žestina vjerovanja kod jedne osobe, što je više okrenuta prema unutrašnjem dijelu te osobe, ona se više usavršava i čini cijenjenom. Njeno ispoljavanje vani, a naročito prema onima koji ništa ne znaju, ne koristi ni za šta drugo već da se onaj koji je spram nas izgubi i da mu se da osjećaj za mržnju prema nama.

Tačno je da slušanje zalutalih i nepriznatih ideja otvara ranu u duši i kvari naše čiste misli. Međutim, ako ćemo jedno srce osvojiti žrtvujući se u toj vrsti mučenja, onda trebamo čvrsto stegnuti zube i strpiti se.

Inače, ako mu ne bismo dali pravo na iskazivanju njegovih ideja i na govor, a samo mi da govorimo, pa makar se i sve to mjesto ispunilo našim duhom, ništa neće ući u glavu našeg sugovornika. Koliko ima takvih koji su na taj način omrznuti, koji kao da nose vodu probijenom kofom; pored truda koji je velik poput zemaljske kugle, ipak nisu mogli utjecati ni kod jedne osobe da ona bude ustrajna na Pravome Putu.

Neka su prokleti oni koji boluju od “govora” i koji su siromašni od ljubaznosti da daju riječ drugome!

10. Korisno je da se kaže da u onome što objašnjava osoba nije sama, već da su od davnina pa do danas mnogi isto tako razmišljali. Svakako treba objasniti da danas, naspram jednog ili dvojice nevjernika, ima mnogo onih učenjaka koji vjeruju ispravno. A to treba objasniti dajući primjere, a ne nedokazanim riječima.

11. U okviru svega toga, bez imalo sumnje, prvo što trebamo objašnjavati jesu dva sastavna dijela Kelime-i tevhida (Šehadeta). Međutim, ako se osjeti da je osoba sa srca povjerovala, tako što je stekla znanje i dokaze ranije ili u datom trenutku, onda se može prijeći na druge teme.

Dok pozivač svoje srce čvrsto ne poveže sa vjerovanjem, treba se čuvati onih tema koje jedan nevjernik odmah može sa hrabrošću da kritikuje.

U zaključku možemo kazati, pošto se procijeni stanje jednog nevjernika, u okviru spomenutih načina na prvom stepenu je potrebno govoriti o temeljima vjerovanja. Nakon što se osjeti da je u njima duša postala mirna i spokojna (tj. potpuno povjerovala), rađa se prilika i mogućnost objašnjavanja ostalih dijelova vjere. Suprotno tome, ako se bude radilo kao što neki danas rade, na način “konju meso, a psu travu”, ili poput konobara koji ne zna način redanja jela, nego najprije na sofru prinosi kompot, onda, koliko god da nam se svidi takvo predstavljanje vjere, ono će negativno utjecati na sugovornika.

Ovaj članak posvećujemo “vojsci čestitosti i znanja”, koja je uzela na sebe dužnost da spasi naše ugrožene nove generacije, koje se prilikom svakog pokreta vrtloga nevjerništva približavaju rubu smrti i koje su žedne vjerskih osjećaja i misli.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.