Dostavljanje vjere i veza između pojedinca i društva

Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., u časnom hadisu kaže:

اَلْمُسْلِمُ مَنْ سَلِمَ الْمُسْلِمُونَ مِنْ لِسَانِهِ وَيَدِهِ

“Musliman je onaj od čijeg jezika i ruke su sigurni drugi muslimani.”[1]

Iz hadisa se može razumjeti da musliman neće povrijediti imovinu bilo kojeg čovjeka, neće pogaziti njegovu čast, ponos ili dostojanstvo. Također neće poduzeti bilo koji postupak koji može voditi ugrožavanju života bilo kojeg čovjeka. Jedino muž ima pravo dotaći ono što je vjerom drugima zabranjeno kod žene. Prema tome, ne može biti dozvoljeno nekoj drugoj osobi da ima odnos s tom ženom. Zatim, izlazak žene na ulicu izloženih ukrasa jeste isključivo njen grijeh, ali taj grijeh ne podrazumijeva dopuštenost gledanja u njih od strane onih koji joj nisu bliži rod. S obzirom da je situacija ovakva i da musliman s istančanošću gleda na ovo pitanje, može li se deseti da učini nešto što je veće od samog zabranjenog pogleda a smatra se u vjeri velikim grijehom? Nema sumnje da se pojedinačni slučajevi događaju u svim društvima, ali se pitanje odnosi na dominantnost i raširenost same pojave.

Sreo sam mladiće koji bi, kada im se pogled zaustavio na nečem što je zabranjeno gledati tokom šetnje čaršijom, podijelili kao sadaku sve što taj dan zarade kako bi našli utočište pred vratima pokajanja. U biti, svaki musliman bi se trebao ukrasiti ovim moralom, jer je musliman onaj u kojeg drugi imaju povjerenje i pored njega se sigurno osjećaju. Upravo tako, musliman neće pružiti svoju ruku kako bi uzeo bilo čiji zalogaj, on o tome ne razmišlja, štaviše, ne pada mu na um uzeti ni gram tuđeg, čak i da mu se daje zlata koliko ima zemlje samo da to učini. To je zato što je on pouzdana i osoba od povjerenja. Muslimansko društvo nije ništa drugo doli zajednica ovakvih pojedinaca. Niko se ne bi trebao pribojavati ovakvog društva. Ranije spomenuti časni hadis, po principu razumijevanja na osnovu suprotnosti, ukazuje da nije vjernik onaj od čijeg jezika i ruke nisu sigurni i mirni drugi ljudi. Da, čovječanstvo se sa pravom pribojava u našem dobu i strahuje, bez obzira na mjesto, od svake osobe koja zastupa nevjerstvo jer nije moguće kod takvih ljudi pronaći povjerenje niti pouzdanost. Nisu li historijski događaji živi svjedoci navedenom? Islam, za razliku od njih, odgaja one koji se za njega vezuju kroz uzvišene moralne vrline kojima se odlikuju nad drugima u duhovnoj strukturi i u djelovanju, što i treba biti očito. Razlog je to što su društva u kojima se živi zatvorila sva vrata svim lošim moralnim osobinama bez obzira na njihove različitosti i zauzela su jasan stav prema svemu što vjera određuje kao nevaljalštinu. Kada je tako, zajednice i društva koje muslimani na ovome podignu mirišu najraskošnijim i najprijatnijim mirisom, te se razlikuju od drugih društava koja se nisu sačuvala od nevaljalština. Naravno da je prva obaveza muslimana ukrasiti se ovim osobinama, a zatim ih prenijeti drugima.

Ovo znači da se obaveza mora najprije prihvatiti i ispuniti od strane pojedinca, zatim na nivou društva, pa tek onda na nivou države. Poznato je da nema upućenog društva bez upućenih pojedinaca. Ovaj sastav neće privući sebi samo pojedince, već skupine i druge narode u jednakoj mjeri. Možda je najočitiji primjer za ovu općenitu istinu prihvatanje islama Negusa, vladara Abesinije. Kod njega je utočište potražila skupina muslimana koje je on zaštitio. Primijetio je u njihovim riječima i postupcima, kako je vrijeme odmicalo, isijavajuću svjetlost vjerovanja koju su nosili u svojim grudima a koja je vodila istini. Primio je islam potvrđujući poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s. Pored činjenice da je ovo plod naređivanja dobra i odvraćanja od zla u samom dvoru Negusovom, rezultat je to primjene u vlastitim životima onoga čemu se poziva - što je bio slučaj s plemenitim ashabima koji su utočište potražili kod njega. Drugim riječima, Negus je jednako zadivljen njihovim riječima koliko i vrlinama koje su ukazivale na stepene njihovog duhovnog stanja.

Pismo koje Negus šalje Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., ispunjeno je čistim uvažavanjem. Počinje ga riječima: “Muhammedu, Allahovom poslaniku, od Negusa...”; na prvo mjesto stavlja Poslanika, a zatim spominje sebe. Prihvata njegovu veličinu pored niza izraza poštovanja i uvažavanja s kojim piše svoje pismo, te govori kako su iznenada njegovu dušu zapljusnuli valovi vjerovanja... Sve navedeno razlog je zbog kojeg pismo treba stalno iznova čitati.

Veličanstvene su njegove riječi: “Svjedočim da si ti Allahov poslanik... Nemam vlasti, osim nad sobom. Ako želiš, doći ću do tebe... Allahov Poslaniče, svjedočim da je ono što ti govoriš istina...”[2]

Drugom prilikom, u krajnjoj tuzi je govorio: “Svjedočim da je on Allahov poslanik čijim nas je dolaskom obradovao Isa, sin Merjemin. Da nisam opterećen odgovornošću vlasti, otišao bih do njega da mu nosim obuću!”[3]

Ono što je Negusa dovelo u ovo stanje bio je islamski život posebne grupe plemenitih ashaba koja je kod njega boravila i čistoća riječi koje su potekle preko njihovih jezika. Oni koji prenose događaj kažu da se to desilo na sljedeći način:

Mekka je postala tijesna muslimanima zbog nevolja koje su ih pritisle. Nikome od njih nije bio siguran život, imetak, čast i dostojanstvo. U tim okolnostima dozvoljena im je hidžra - preseljenje u Abesiniju. Skupina muslimana je to i učinila, a tamo su dočekani onako kako se dočekuje drag i plemenit gost - što je bilo više nego što su očekivali. Međutim, mnogobošci iz Mekke bili su odlučni u namjeri da muslimanima čitav svijet učine tijesnim. Savjetovali su se međusobno i poslali delegaciju koju je predvodio vješt i mudar diplomata ‹Amr ibn el-›As, kasnije jedan od velikana među ashabima, sa zadatkom da nahuška Negusa protiv muslimana kako bi im uskratio zaštitu. Na taj način nade muslimana iznova bi se raspršile.

Negus je delegaciju pomno slušao dok su izlijevali bujicu potvora u nastojanju da utječu na njegove osjećaje, ali je Negus bio uzor u lijepom ophođenju prema svima i nije protjerao one koji su kod njega potražili zaštitu zbog ispraznih i ništavnih optužbi. Iznio je delegaciji Kurejša, koja je došla njemu, svoje usmjerenje i jasno im rekao da neće donijeti odluku dok ne sasluša i drugu stranu. Zbog toga je u njegov dvorac pozvana skupina muslimana koju je predvodio Džafer ibn Ebu Talib, r.a., kojeg su izabrali da govori u njihovo ime. On je bio jedan od najuglednijih ljudi u Mekki, amidžić Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i stariji brat našeg prvaka Alije, r.a. Muslimani su ga izabrali za svog predstavnika jer su bili ujedinjeni i jedinstveni kao da su jedno biće. Ova njihova osobina bila je nešto što odmah skreće pažnju na njih.

Osoba koja ulazi kod kralja trebala mu se nakloniti - što je bio izraz poštovanja koji se ubraja u osnove protokola kod vladara, ali muslimani mu se nisu naklonili, jer muslimanu nije dozvoljeno da se naklanja bilo kome osim Allahu, dž.š. Ovaj postupak muslimana je obradovao Kurejšije, s obzirom da su smatrali da je to dovoljno da se pokrene Negusova srdžba i da ih zbog toga istjera iz dvorane u kojoj je primao delegacije. Međutim, kao što smo ranije spomenuli, Negus je bio primjer vladara obdarenog vrlinama i kamo sreće da oni koji tvrde da promoviraju demokratiju u našem vremenu, prakticiraju je i žive, onako kako je to činio ovaj abesinijski vladar prije četrnaest stoljeća. Tek tada bi ono što tvrde imalo neku vezu s istinom.

Negus je muslimanima uputio nekoliko pitanja, a Džafer, r.a., mu je odgovorio:

أَيُّهَا الْمَلِكُ كُنَّا قَوْمًا أَهْلَ جَاهِلِيَّةٍ نَعْبُدُ الْأَصْنَامَ وَنَأْكُلُ الْمَيْتَةَ ‏وَنَأْتِي ‏الْفَوَاحِشَ ‏ ‏وَنَقْطَعُ‏ ‏الْأَرْحَامَ‏ ‏وَنُسِيءُ الْجِوَارَ يَأْكُلُ الْقَوِيُّ مِنَّا الضَّعِيفَ فَكُنَّا عَلَى ذَلِكَ حَتَّى ‏‏بَعَثَ اللَّهُ إِلَيْنَا رَسُولًا مِنَّا نَعْرِفُ نَسَبَهُ وَصِدْقَهُ وَأَمَانَتَهُ وَعَفَافَهُ فَدَعَانَا إِلَى اللَّهِ لِنُوَحِّدَهُ وَنَعْبُدَهُ وَنَخْلَعَ مَا كُنَّا نَعْبُدُ نَحْنُ وَآبَاؤُنَا مِنْ دُونِهِ مِنْ الْحِجَارَةِ وَالْأَوْثَانِ وَأَمَرَنَا بِصِدْقِ الْحَدِيثِ وَأَدَاءِ الْأَمَانَةِ وَصِلَةِ‏ ‏الرَّحِمِ‏ ‏وَحُسْنِ الْجِوَارِ وَالْكَفِّ عَنْ الْمَحَارِمِ وَالدِّمَاءِ وَنَهَانَا عَنْ‏ ‏الْفَوَاحِشِ ‏وَقَوْلِ الزُّورِ وَأَكْلِ مَالَ الْيَتِيمِ ‏وَقَذْفِ ‏‏الْمُحْصَنَةِ ‏وَأَمَرَنَا أَنْ نَعْبُدَ اللَّهَ وَحْدَهُ لَا نُشْرِكُ بِهِ شَيْئًا وَأَمَرَنَا بِالصَّلَاةِ وَالزَّكَاةِ وَالصِّيَامِ قَالَ فَعَدَّدَ عَلَيْهِ أُمُورَ الْإِسْلَامِ فَصَدَّقْنَاهُ وَآمَنَّا بِهِ وَاتَّبَعْنَاهُ عَلَى مَا جَاءَ بِهِ فَعَبَدْنَا اللَّهَ وَحْدَهُ فَلَمْ نُشْرِكْ بِهِ شَيْئًا وَحَرَّمْنَا مَا حَرَّمَ عَلَيْنَا وَأَحْلَلْنَا مَا أَحَلَّ لَنَا فَعَدَا عَلَيْنَا قَوْمُنَا فَعَذَّبُونَا وَفَتَنُونَا عَنْ دِينِنَا لِيَرُدُّونَا إِلَى عِبَادَةِ الْأَوْثَانِ مِنْ عِبَادَةِ اللَّهِ وَأَنْ نَسْتَحِلَّ مَا كُنَّا نَسْتَحِلُّ مِنْ ‏الْخَبَائِثِ ‏ ‏فَلَمَّا قَهَرُونَا وَظَلَمُونَا وَشَقُّوا عَلَيْنَا وَحَالُوا بَيْنَنَا وَبَيْنَ دِينِنَا خَرَجْنَا إِلَى بَلَدِكَ وَاخْتَرْنَاكَ عَلَى مَنْ سِوَاكَ وَرَغِبْنَا فِي جِوَارِكَ وَرَجَوْنَا أَنْ لَا نُظْلَمَ عِنْدَكَ أَيُّهَا الْمَلِكُ

Vladaru, mi smo bili narod koji živi u neznanju (džahilijjetu), robovali smo kipovima, jeli lešine, činili razvrat, prekidali rodbinske veze, loše se odnosili prema komšijama a snažni među nama bi slabe zlostavljali. Bili smo u ovome stanju dok nam Allah nije poslao Poslanika, čije porijeklo, iskrenost, povjerljivost i čednost dobro znamo. Pozvao nas je Allahu Jedinome, da Njemu Jedinome robujemo i strgnemo sa sebe ono čemu smo mi i naši preci robovali mimo Njega - poput kamenja i kipova. Naredio nam je da iskreni budemo, da povjerenje čuvamo, rodbinske veze održavamo, lijepo se prema komšijama ophodimo te da se ustegnemo od zabranjenog i krv ne prolivamo. Zabranio nam je razvrat, lažno svjedočenje, otimanje imetka siročeta i potvoru čestitih žena. Naredio nam je da robujemo Allahu Jedinome i Njemu nikoga ravnim ne smatramo, da namaz obavljamo, da zekat dajemo i da postimo.” Reče: “Zatim je nabrojao neka od djela u islamu, a mi smo to potvrđivali.” Nastavio je dalje: Povjerovali smo u njega i slijedili ga u onome s čime je došao robujući Allahu Jedinome i ne pripisujući Mu druga. Zabranjivali smo ono što nam je zabranio i dozvoljenim smatrali ono što nam je dozvolio. Naš narod nas je počeo neprijateljima smatrati, mučiti nas i u vjeri nas našoj iskušavati kako bismo se vratili robovanju kipovima i ostavili robovanje Allahu. Željeli su da smatramo dozvoljenim odvratne stvari koje smo ranije dozvoljavali, pa kada su nas ophrvali, ponizili, pritisak na nas izvršili i spriječili nas da vjeru svoju živimo, došli smo u tvoju zemlju odabravši tebe mimo drugih. Željeli smo u tvojoj zaštiti biti i nadali se da nam kod tebe neće biti nanesena nepravda, vladaru![4]

Džafer, r.a., je nakon toga nastavio svoj govor, a Negus ga je pomno slušao. Upitao ga je o Allahovom Poslaniku Isau, a.s., i Merjemi, a.s. Džafer, r.a., mu je tada proučio suru Merjem srca ispunjenog krajnjim strahopoštovanjem prema Allahu, dž.š. Negus se nije mogao suzdržati, zaplakao je.

فَضَرَبَ النَّجَاشِيُّ يَدَهُ إِلىَ الأَرْضِ فَأَخَذَ مِنْهَا عُودًا ثُمَّ قَالَ مَا عَدَا عِيسَى بْنُ مَرْيَمَ مَا قُلْتَ هَذَا الْعُودَ

Negus udari rukom tlo, uze štap pa zatim reče: “Nije Isa, sin Merjemin prešao ni koliko ova crta ono što si rekao.”[5] Da, nema razlike među Objavama koje su spuštene svim vjerovjesnicima i koje izviru iz jednoga vrela.

Negus je mnogobošcima vratio poklone koje su mu donijeli te obznanio da on štiti muslimane jer je vidio zrake svjetlosti koje isijavaju iz njih kroz vrijednosti koje nose iako se s njima samo nakratko susreo. Ovo je bilo dovoljno da prigrli islam kao svoju vjeru.

Kada se nakon ovoga vratimo temi, shvatit ćemo da ova sveta i uzvišena zadaća, u slučaju da bude zanemarena u životu pojedinca, isključuje očekivanje širenja na društvo koje bi trebalo nositi vrijednosti. To je zbog uske povezanosti pojedinca i društva. Društvo se sastoji od pojedinaca, pa je moralno društvo ono čiji su pojedinci moralni. S druge strane, kao što su pojedinci prinuđeni štititi vrline koje su postigli, tako su i društva obavezna štititi vrline koje su u njima uspostavljene. Kao što smo ranije spomenuli, vrline koje čovjek postiže nisu iz praiskona niti su vječne, već dolaze u okvirima postojanja. Ovo znači da vrlina i dobro koje se ostvarilo treba čuvati kroz uzroke koji su do njih doveli. Niko osim vjerovjesnika, neka je Allahov, dž.š., mir na njih, nema garanciju u ovome. Garancija im je data unaprijed kao nagrada za vrlinu i uspijehe koje će ostvariti tokom njihovih nastojanja. Uzvišeni Allah zna, što je Njegovo praiskonsko znanje, do kojih će nivoa oni stići u budućnosti i nagradio ih je darovima koji samo od Njega mogu doći. Zato svi drugi, osim vjerovjesnika, bez obzira na kojem nivou i položaju bili, moraju čuvati položaj na koji su došli ili će ga, u suprotnom, izgubiti i stalno ići nazad.

Rezultat ove digresije koju smo napravili je da vrijednosti koje čovjek dobija kroz naređivanje dobra i odvraćanje od zla, bilo da se radi o pojedincu ili društvu, mogu trajati i očuvati se samo kroz naređivanje dobra i odvraćanje od zla. U suprotnom će se postepeno povlačiti i nestajati sve dok sa njihovim nestankom ne nestane društvo koje ih je zanemarilo. Kako bi se spriječilo da do toga dođe, nužno je jačati duhovnu snagu i stalno joj davati životnost i dinamičnost. Navedeno se također postiže naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla što znači da ova sveta zadaća daje život i pojedincu, i društvima, i ona je istovremeno uvjet njihovog održanja. Možda je upravo ovo razlogom što je Muhammed, s.a.v.s., uvjetovao nekim osobama prihvatanje prisege (bejata) obavezivanjem na naređivanje dobra i odvraćanje od zla.

Navedimo primjer Džerira ibn Abdullaha el-Bedželija, r.a., koji je dao prisegu pod ovim uvjetom. Kaže ovaj plemeniti ashab:

بَايَعْتُ رَسُولَ اللَّهِ ‏ﷺ‏ ‏عَلَى إِقَامِ الصَّلَاةِ وَإِيتَاءِ الزَّكَاةِ وَالنُّصْحِ لِكُلِّ مُسْلِمٍ

“Dao sam prisegu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da ću namaz obavljati, zekat davati i svakog muslimana savjetovati.”[6] Ovo sasvim jasno znači: Dužan si ponijeti obavezu misije naređivanja dobra i odvraćanja od zla.

Pored toga ova sveta zadaća čovjeku također donosi vrline drugih formi ibadeta, jer onaj koji naređuje dobro i odvraća od zla, tj. onaj koji se posvetio ovoj uzvišenoj zadaći najprije je samog sebe ukrasio vrlinama prilikom obavljanja misije i spreman je ukrasiti se i drugim vrlinama s obzirom da poduzima najteži i najzahtjevniji zadatak. Jer je to zadatak vjerovjesnika, štaviše cilj njihovih života. Nema sumnje da će položaj koji ima također biti na najvišem nivou.

Čitaj u časnom Kur’anu kako se ukazuje na težinu ove časne zadaće prilikom spomena Lukmanovih savjeta svome sinu:

يَا بُنَيَّ أَقِمِ الصَّلاةَ وَأْمُرْ بِالْمَعْرُوفِ وَانْهَ عَنِ الْمُنكَرِ وَاصْبِرْ عَلَى مَا أَصَابَكَ إِنَّ ذَلِكَ مِنْ عَزْمِ الأُمُورِ

O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti. (Lukman, 17.)

Iz ajeta se razumije da Lukman savjetuje svog sina da obavlja namaz, a odmah zatim da obavlja dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla kao da želi reći sinu: “Sinko, onaj koji namaz ne obavlja nema ni džihada. Namaz je uvjet primanja svih ibadeta, pa je nužno da najprije iskažeš svoje robovanje Gospodaru na taj način. Nakon toga nastoj koliko možeš da oko sebe proširiš taj oblik dobročinstva i uložiš napore u sprečavanju i odvraćanju od zla. Dok budeš obavljao ovu misiju, susrest ćeš se s brojnim nedaćama i problemima, pa se naoružaj strpljenjem kojim ćeš se nositi s time od početka puta do kraja.”

Nije iznenađenje osobi koja poziva da se suoči sa iskušenjima i nedaćama, štaviše one su se dešavale svakome ko je pozivao. Razlog je u tome što je ova zadaća najbitnija misija koju mogu podnijeti samo odlučni ljudi, a nagradu za nju jedino Uzvišeni Allah može dati. Ova misija ih uzdiže i svrstava u red velikana, ali je neophodno da se naoružaju strpljenjem koje priliči velikanima.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., u časnom hadisu objašnjava značaj ove uzvišene zadaće kada kaže:

خِيَارُ أُمَّتيِ بَيْنَ جُهَلاَئِهِمْ فيِ بَلاَءٍ وَجِهَادٍ

“Najbolji od onih kojima sam poslan u mom ummetu su oni koji su na iskušenjima, a u džihadu su među neznalicama.”[7]

Drugi hadis ovo potvrđuje:

اَلْمُسْلِمُ إِذَا كَانَ مُخَالِطًا النَّاسَ وَيَصْبِرُ عَلَى أَذَاهُمْ خَيْرٌ مِنَ الْمُسْلِمِ الَّذِي لاَ يُخَالِطُ النَّاسَ وَلاَ يَصْبِرُ عَلَى أَذَاهُمْ

“Musliman koji se miješa s ljudima i strpljivo podnosi njihovo uznemiravanje bolji je od muslimana koji se ne miješa s ljudima i nije strpljiv kada ga uznemiravaju.”[8]

Da, naređivanje dobra i odvraćanje od zla u pokvarenom društvu je ibadet bolji od toga da se osoba posveti ibadetu u osami u tekiji udaljenoj od društva. Da to nije tako, onda bi se najbolji lični ibadet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ogledao u povlačenju u kuću, gdje bi bio izložen valovima i zracima otkrovenja od Gospodara i nikako se ne bi miješao s ljudima. Također, da ova zadaća nije najbolja i da je udaljavanje od ljudi bolje, onda mu se ne bi uputile riječi:

يَا أَيُّهَا الْمُدَّثِّرُ قُمْ فَأَنذِرْ

O ti, pokriveni ! Ustani i opominji! (El-Muddessir, 1-2.)

Vjera je u cijelosti savjet i vjera je naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

الدِّينَ النَّصِيحَةُ قَالُوا لِمَنْ قَالَ لِلَّهِ وَلِكِتَابِهِ وَلِرَسوُلِهِ وَلِأَئِمَّةِ الْمُسْلِمِينَ وَعَامَّتِهِمْ

“Vjera je savjet!” Upitali su: “Na koga se to odnosi?” Odgovorio je, s.a.v.s.: “Na Allaha, Njegovu Knjigu, Njegovog Poslanika, muslimanske vođe i sve muslimane.”[9]

Iz ovoga se vidi da je vjernik dužan stalno upoznavati ljude s Allahom, te da je to osnovno pitanje u njegovom životu. Povrh toga trebao bi se posvetiti ovom poslu u toj mjeri da ga udalji od sna i uskrati mu prohtjeve za hranom. A dan u kome ne uspije drugima predstaviti Uzvišenog Allaha, smatra izgubljenim - kao da ga nije ni živio.

Također, upoznati ljude s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., je njegova stalna preokupacija te spominjanje onoga što je Muhammed, s.a.v.s., podnio od tegoba na putu pozivanja u vjeru. O tome će govoriti sve dok ne bude siguran da su upravo to slušaoci uzeli za uzor u svim svojim poslovima.

Takav treba biti i u prezentiranju Kur’ana kojeg je Plemeniti Gospodar objavio kao ustav i vodič u djelovanju. Naše dostojanstvo i čast se temelje na pridržavanju Kur’ana. Ovome nas uče historijska svjedočanstva, jer se nikada islamski svijet nije pridržavao Kur’ana i radio po njegovim propisima a da nije dostigao vrhunac. Kada bi se desilo suprotno i veza sa Kur’anom oslabila, tada bi se raspršilo njegovo jedinstvo i bio bi rasparčan.

Mislim da je nužno pojasniti, ali to činim s tugom u srcu i žalošću koja mi dušu razdire, kako svaki put kada razmišljam, uviđam u bolu da muslimani današnjice ne razumiju Kur’an. Oni su na jednoj, a Kur’an na sasvim drugoj strani. Veza s Kur’anom postala je formalna. Vidjet ćeš da ima onih koji insistiraju da se Kur’an nosi iznad grudi, a u svom praktičnom životu u potpunosti djeluju suprotno Kur’anu. Onaj koji Kur’an ne uzima za ustav svog života niti njegovu primjenu smatra ciljem svoga postojanja, bit će kažnjen na budućem svijetu bolnom kaznom, bez obzira ko bio i kome se pripisivao. To će ga stići čak ukoliko je Kur’an na ovome svijetu čuvao na policama ili ga vješao na uzdignuta mjesta, pa se može desiti da on bude obješen naopačke jer je suprotno Kur’anu radio i činio grijehe na ovome svijetu.

Kamo sreće da se perda može barem na tren podići kako bi vaizi, predavači, muftije, kolumnisti, intelektualci, slušaoci i poučivači vidjeli posljedice svoga udaljavanja od Kur’ana... Ipak, navedeno bi narušilo čovjekovu slobodnu volju i bilo bi suprotno tajni koja počiva u iskušenjima i zaduženjima.

Rekli smo: “...da se perda može barem na tren podići” da bi se vidio prizor budućeg svijeta; ali mislim da je i malo razmišljanja dovoljno da se vidi kakav će biti ishod na ovome svijetu. Zar ovo nije očito i jasno poput Sunca kojeg vidimo na nebesima usred vedra dana, pa kako onda da platimo cijenu našeg udaljavanja od Kur’ana? I kome da je platimo? Koje veće poniženje iščekujemo od ovog u kojem smo sada da nas pokrene i vrati pridržavanju Kur’ana? Naravno, bolno stanje u kojem smo sada mora imati svoj kraj i islamski svijet mora znati da je jedini spas u pridržavanju Allahove Knjige. Poslanik Muhammed, s.a.v.s., nije poslan ni zbog čega drugog, nego da nam pojasni ovu istinu. Uzdići će se ljudskost samo u onoj mjeri u kojoj bude poštovala naredbe Allahove Knjige.

Rezultat je da osoba treba na nivou pojedinca, kroz obavljanje ove svete zadaće, postati sredstvom preko kojeg se drugi bude glasom vjerovanja i tada će dobiti nagradu koliko svi oni zajedno. Ovo znači da kada postanete sredstvo preko kojeg se ljudi uvjeravaju kako je namaz bitan, zekat obavezan, post ispunjen mudrošću te da je upućivanje drugih nužnost, tada ćete imati nagradu svih onih koji rade po onome na šta ste ih uputili. Njima i vama se upisuje nagrada a da se nikome bilo šta ne umanji. To je zbog toga što:

الدَّالُ عَلَى الْخَيْرِ كَفَاعِلِهِ

“Onaj ko na dobro upućuje ima nagradu kao i onaj koji dobro čini.”[10]

- kao što je rekao Muhammed, s.a.v.s., kojem je dat jezgrovit govor. Pored toga, zbog osobe koju je Allah uputio vjerovanju vašim upućivanjem, dobit ćete nagradu jednaku onoj koju ona dobija. Ovo nam pokazuje koliko je bitno naređivanje dobra i odvraćanje od zla jer malo djelo čovjeku može donijeti ogromnu nagradu sve do mjere koju smo spomenuli. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

مَنْ سَنَّ فِي الْإِسْلَامِ سُنَّةً حَسَنَةً فَعُمِلَ بِهَا بَعْدَهُ كُتِبَ لَهُ مِثْلُ أَجْرِ مَنْ عَمِلَ بِهَا وَلَا يَنْقُصُ مِنْ أُجُورِهِمْ شَيْءٌ وَمَنْ سَنَّ فِي الْإِسْلَامِ سُنَّةً سَيِّئَةً فَعُمِلَ بِهَا بَعْدَهُ كُتِبَ عَلَيْهِ مِثْلُ وِزْرِ مَنْ عَمِلَ بِهَا وَلَا يَنْقُصُ مِنْ أَوْزَارِهِمْ شَيْءٌ

“Onaj ko u islam uvede neki lijep običaj, pa se po njemu bude radilo nakon njega, bit će mu upisana nagrada svih onih koji po njemu budu radili, a da se njima nagrade ništa neće umanjiti. Onaj ko u islam uvede neki ružan običaj, pa se po njemu bude radilo nakon njega, bit će mu upisan grijeh svih onih koji po njemu budu radili, a da se njima grijesi ništa neće umanjiti.”[11]

Svako ko krene putem ovog sunneta, lijepog običaja, dobit će svoju nagradu - bio on od onih koji su blizu ili daleko - jer time otvara nove puteve i uvodi nove lijepe običaje preko kojih se iznova unosi život zamrlom društvu. Nagrada će stalno pristizati, čak i kada napusti ovaj svijet i preseli na budući, i sve će to biti lijepa djela koja će mu se upisivati u knjigu djela. Možemo li uporediti druga dobra djela s ovim posebnim dobrim djelima?

Ne smijemo nikada zaboraviti da će nas ponijeti na tabutu kada nas duša napusti i spustiti u kabur nakon čega će nas zemljom prekriti. Svi će nas tada napustiti: roditelji, braća, prijatelji i ahbabi. Dolazit će nam tada obilna nagrada zbog uvođenja lijepog običaja kojeg smo ustanovili. Naši kaburovi će blistati u moru svjetlosti koja će u njih ući. U ovom ćemo stanju biti živi sve do Sudnjega dana preko sjemena kojeg smo posijali na ovome svijetu, uprkos što su tijela u kojima smo živjeli mrtva.

Razmislite o našem prvaku Muhammedu, s.a.v.s., koji je preselio prije četrnaest stoljeća na drugi svijet, a ko je u većem uživanju i više živ od njega? Svaki dan mu se otvaraju, i nikako ne zatvaraju, stranice dobrih djela za koje on ima obilnu nagradu. Nakon njega dolazi osoba koja stavi zlatnu ciglu u građevinu društvenog života - takvih ima na milione koji su uzeli nagradu jer su bili sredstvo preko kojeg se unijela lijepa praksa. Uistinu je Allahova milost neizmjerna i dovoljno je čovjeku da krene putem kojim se do nje dolazi.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

‏كُلُّ الْمَيِّتِ يُخْتَمُ عَلَى عَمَلِهِ إِلَّا‏ ‏الْمُرَابِطَ‏ ‏فَإِنَّهُ ‏ ‏يَنْمُو لَهُ عَمَلُهُ إِلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ وَيُؤَمَّنُ مِنْ فَتَّانِ الْقَبْرِ ‏

“Svakoj osobi koja umre djela se zapečate, osim onoga koji bdije na Allahovom putu (murabit), djela mu teku do Sudnjega dana i biva zaštićen od iskušenja u kaburu.”

Da, onaj koji bdije na Allahovom, dž.š., putu (murabit) je onaj koji se posvetio putu Istine, ne razmišlja o bilo čemu drugom, osim svoje misije i za cilj svoga života odredio je popunjavanje praznine u društvu preko koje propast i opasnosti po njegovu zemlju mogu doći. Takav smatra dostavljanje poslanice kojom ga je Allah, dž.š., počastio i blagoslovio najvažnijom zadaćom. Osobi poput ove nikada se stranice djela ne zatvaraju, već se stalno iznova popunjavaju i umnožavaju. U povijesti upućivanja i dostavljanja poslanice ima onih koji su posijali milione sjemenki upute, a zatim otišli prije nego što su vidjeli i pomirisali makar jedan mirisni cvijet od toga. Od posijanih sjemenki vidjeli su se i zamirisali su cvjetovi raskošnih bašči na svim stranama svijeta tek nakon pedeset godina. Nagrada ovima je pretvorila njihove kaburove u stjecišta isijavanja i izvorišta svjetla.

Uzvišeni Allah ovoj vrsti ljudi uvećava dobra djela i čuva ih od iskušenja u kaburu spuštajući na njih zrake Svoje svjetlosti. Ovo znači da oni, iako su svojim tijelima umrli, žive kroz nagradu koja im pristiže. Štaviše mnogi živi manje su “živi” od njih jer im nije dato da uspiju na način na koji su oni uspjeli.

[1] Buhari, Iman, 4-5; Muslim, Iman, 65; Ebu Davud, Džihad, 2.
[2] Ibn Kesir, El-Bidaje ve-n-nihaje, 3/105.
[3] Ebu Davud, Dženaza, 56; Se’id ibn Mensur, Sunen, 2/228 Imam Ahmed; Musned:, 1/461; Hakim, Mustedrek, 2/338.
[4] Imam Ahmed, Musned, 1/201,202; Ibn Hišam, Sira, 1/358,362, Ibn Kesir, El-Bidaje ve-n-nihaje, 3/88; Ebu Nu’ajma, Delailu-n-nubuvve, 1/243,253; El-Bejheki, Delailu-n-nubuvve, 2/301,303.
[5] Imam Ahmed, Musned, 1/201,202; Ibn Hišam, Sira, 1/358,362, Ibn Kesir, El-Bidaje ve-n-nihaje, 3/88; Ebu Nu’ajma, Delailu-n-nubuvve,1/243,253; Delailu-n-nubuvve el-Bejhekija, 2/301,303.
[6] Buhari, Iman, 42; Muslim, Iman, 97; Tirmizi, Dobročinstvo i rodbinske veze, 17; Darimi, Kupoprodaja, 9.
[7] Ed-Dejlemi, El-Firdevs, 2/174.
[8] Tirmizi, Sudnji dan, 55; Ibn Madže, Smutnje, 23; Imam Ahmed, Musned, 2/43.
[9] Muslim, Iman, 95; Buhari, Iman, 42; Ebu Davud, Edeb, 59; Tirmizi, Dobročinstvo i održavanje rodbinskih veza, 17; Nesa’i, Prisega, 31.
[10] Tirmizi, Nauka, 14.
[11] Muslim, Nauka, 16; Tirmizi, Nauka, 15; Musned imama Ahmeda, 4/361.

span class=
Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.