Dostavljanje vjere - teblig je cilj našeg postojanja

Dostavljanje vjere - teblig je cilj našeg postojanja

“Naređivanje dobra i odvraćanje od zla” je put kojim se ostvaruje cilj postojanja. Uzvišeni Allah je otvorio prostranstva kosmosa kako bi se ova uzvišena misija i vrijedna zadaća ostvarila. Čovjeku je u kosmosu data uloga halife – namjesnika upravo zbog ove misije, a i plejada vjerovjesnika je poslana kako bi se ostvario spomenuti cilj. Adem, a.s., prvi čovjek i vjerovjesnik na Zemlji, svojim potomcima je, čim su otvorili oči, bio uzor, onaj koji naređuje dobro, a odvraća od zla. Na taj način se uspostavio društveni život čovječanstva s prvim vjerovjesništvom. Na svome kraju drvo vjerovjesništva je dalo plod, Muhammeda, s.a.v.s., prvaka oba svijeta i velikana vjerovjesnika radi kojeg su stvoreni svi svjetovi a koji je, ujedno, i njegova prva sjemenka. Nema sumnje da je cilj njegovog poslanja dostavljanje poslanice, pozivanje Allahu i upućivanje. Okosnicu dostavljanja poslanice i upućivanja predstavlja princip naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Ovo znači da je ljudsko postojanje usmjereno ostvarenju ovoga cilja i bez sumnje je ova misija, zbog koje je stvoreno sve što postoji, najbitnija od svega.

Naravno, potomci Adema, a.s., vidjeli su da njihov otac stalno i u svakoj situaciji svojim pogledom stremi uzvišenom svijetu iz kojeg dobija naredbe koje provodi ispunjen strahopoštovanjem koje ga obuzima prilikom primjene. Štaviše ovaj ga osjećaj ne napušta u odnosu prema svim drugim svijetovima. Otac i vjerovjesnik u odnosu na njih postaje poput polarne zvijezde koja nikada ne nestaje s njihovog neba i stalno ih usmjerava na Pravi put. Adem, a.s., prvi čovjek i vjerovjesnik, je osoba koja upotpunjava svoju misiju “naređivanja dobra i odvraćanja od zla”. Ničega čudnoga nema u ovom odnosu jer ovaj odnos nije staza koja se samo jednom otvara, a zatim zatvara, već njome hode nakon našeg prvaka Adema, a.s., drugi velikani vjerovjesnici s obzirom na potrebu čovječanstva za Objavom. Navedeno izvire iz činjenice da vrline, bez obzira koliko se ostvarile kod čovjeka, vremenom slabe, pomućuju se i nestaju prolaskom vremena pod pritiskom stvarnosti. Časni Kur’an ukazuje na vremenske periode koji su prošli bez obnove što je dovelo do toga da srca otvrdnu. Tada su se ljudske percepcije iskrivile, pogledi su klonuli i noge pokliznule, pa je čovječanstvo skrenulo s Pravoga puta. Zbog toga je Plemeniti Gospodar poslao vjerovjesnike, jednog za drugim, jer On apsolutno obuhvata Svojim znanjem stanje čovječanstva i Njegova milost prethodi Njegovoj srdžbi. Svaki vjerovjesnik je preuzeo misiju naređivanja dobra i odvraćanja od zla shodno okolnostima vremena u kojem živi.

Cijeli svoj život naš prvak Adem, a.s., proveo je u ovoj misiji, preporučujući svojoj djeci da čine dobra djela i izbjegavaju loša. Odjek njegovog glasa i upućivanja čuo se određeni vremenski period, a kada je odjek počeo jenjavati i gubiti svoju snagu, Uzvišeni Allah zadaću vjerovjesništva stavlja na pleća nekog od odabranih potomaka Adema, a.s., iz sljedećih generacija. Na ovaj način je svako od njih ovu značajnu misiju ispunio na najbolji i najpotpuniji način. Kada bi zašlo Sunce nekog od vjerovjesnika, izašlo bi Sunce novog vjerovjesnika na obzorju čovječanstva. Uprkos pojavi na istome nebu drugih velikana odabranika - evlija, poput blistavih zvijezda koje obasjaju nebeske tmine, njihova svjetlost je neuporediva s blistavošću one koju je čovječanstvo dobilo preko Sunca vjerovjesništva.

Stoljeća su prolazila sve do vremena Nuha, a.s., kada se u ušima čovječanstva začuo milozvučan, ali i ozbiljan glas priličan velikanu i vjerovjesniku, koji spada u poslanike odluke, kao što ih prenosi časni Kur’an:

أُبَلِّغُكُمْ رِسَالاَتِ رَبِّي وَأَنصَحُ لَكُمْ وَأَعْلَمُ مِنَ اللَّهِ مَا لاَ تَعْلَمُونَ

Poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi. (El-A‘raf, 62)

Ovo znači da će se spasiti onaj koji se odazove Gospodaru, koji bude u pokornosti Njemu i popne se na lađu, a spas kojim će biti obdaren bit će unutrašnji i vanjski istovremeno; lađa će se probijati kroz valove, poput brda velike, spašavajući vaša tijela i vi ćete biti spašeni od potopa u zastrašujućim valovima dunjalučkog i ahiretskog života. Doći ćete do obale spasa ako budete srca svoja vezali za Gospodara i govor Njegov, dž.š., budete pažljivo saslušali. U suprotnom, nestat ćete i izgubit ćete se i materijalno i duhovno, vanjštinom i unutrašnjošću.

Nuh, a.s., proveo je oko hiljadu godina svoga života u pozivanju vjeri na ovaj način. Zatim je Allah, dž.š., poslao Huda, a.s., pa je ponovio iste riječi:

أُبَلِّغُكُمْ رِسَالاتِ رَبِّي وَأَنَاْ لَكُمْ نَاصِحٌ أَمِينٌ

Dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskreni savjetnik. (El-A‘raf, 62)

Pozvao je čovječanstvo da čini ono što odgovara cilju njihovog stvaranja, onome cilju radi kojeg je čovjek stvoren. Vjerovjesnici, neka je na sve njih selam, jedan za drugim su dolazili kako bi na ovu zadaću podsjetili čovjeka da treba Gospodara svoga spoznati, vjerovati u Njega i duboko osjećati ono u šta vjeruje u svojoj unutrašnjosti. Nakon našeg prvaka Huda, a.s., poslani su drugi velikani vjerovjesnici, koji su izvršavali istu misiju i hodili istim stazama.

Tako bi se dešavalo svaki put kada bi u ljudskim umovima oslabio dah koji ostavi prošli vjerovjesnik, kada bi čovječanstvo pokleknulo i kad bi se smjenjivali žestoki potresi u njegovom duhovnom životu, pa bi se čak pretvarao u neplodnu pustinju u kojoj nema znaka života. U potpunosti bi zamrli povjetarci olakšanja koji dolaze iz uzvišenog svijeta i čovječanstvo bi obuzimala dekadencija koja bi ga u potpunosti podijelila.

Čovječanstvo je živjelo u dubinama ovih tmina kada je poslanstvo darovano Ibrahimu, a.s., koji opet ljudima prenosi duh “naređivanja dobra i odvraćanja od zla” što društvo vraća u život. Hrlio bi na svako mjesto gdje su bile skupine ljudi, pozivao bi ih Allahu i dostavljao istinsku poslanicu Istine. Oni koji su saslušali ono što im je govorio slijedeći ga iznova su dostigli vrhunac ljudskog savršenstva i uživali su na tim visinama.

Međutim, nakon izvjesnog vremena čovječanstvo je iznova ostavilo visine i postepeno se vraćalo u stanje u kojem je bilo prije toga. Na prvo mjesto u umovima je došla surova ideja materijalizma pa je čovječanstvo tražilo svoj smisao u materiji. Ova nedaća je pritisnula pleća čovječanstva i ostala je prisutna sve do naših dana, štaviše mi smo svjesniji njene težine i zastrašujućih posljedica koje je imala.

Musa, a.s., se pojavio upravo u ovoj materijalističkoj atmosferi na delti Nila u Egiptu, među narodom čija su srca poput kamena bila tvrda ili još tvrđa. Kao i njegovoj braći vjerovjesnicima, i njemu je naloženo da naređuje dobro i odvraća od zla. Podnio je ovu tešku misiju i iznova je poveo svoj narod prema vrhovima. Darovan mu je uspjeh u mjeri u kojoj je uložio napor i iako se obraćao narodu kojeg nije bilo lahko voditi i upućivati, bio je još za svoga života svjedokom brojnih plodova blagoslovljenog poziva i rezultata stalnog napora u naređivanju dobra i odvraćanju od zla.

Jedna od stvari u koje nema sumnje je i ona koja znači povesti čovječanstvo prema njegovom vrhuncu i dovesti ga u stanje u kojem shvata svoju ljudskost u njenoj potpunosti - što nije nimalo lahko izvodljivo. Brojni vjerovjesnici su dali svoje živote kao šehidi na ovome putu, a križ na koji su željeli razapeti Isaa, a.s., postavljen je da mu se na njemu uzme život od čega ga je Allah, dž.š., spasio.

Uz sve što smo spomenuli ostaje činjenica da je Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., podnio tegobe i teškoće koje su veće od svega ranije navedenog. Nije izostao niti jedan oblik uznemiravanja i tegobe a da ga nije podnio, te je rekao Aiši, r.a., jednom prilikom:

لَقَدْ لَقِيتُ مِنْ قَوْمِكِ مَا لَقِيتُ...

“Pretrpio sam od tvog naroda svašta.”[1]

U ovom poslaničkom obraćanju sadržana je bol Muhammedovog, s.a.v.s., slomljenog i tugom ispunjenog srca. Poslušajte govor i prenesite ga svim vjerovjesnicima i poslanicima sve do našeg prvaka Adema, a.s., a zatim pokušajte zamisliti kako ga oni prihvaćaju i doživljavaju. Shvatiti ćete da je ovo govor slomljenih srca svih vjerovjesnika. Kao da gledamo našeg prvaka Adema, a.s., kako okuplja svoju djecu i govori im: “Pretrpio sam od vas svašta”; i naši prvaci Nuh i Hud, a.s., govore iste riječi. Tako i ostali vjerovjesnici spominju stanja slomljenih srca svojih zbog odnosa naroda njihovih prema njima.

Kada bi se sažeo govor sretnika koji su ponijeli ovu zadaću na svojim plećima i preuzeli odgovornost za nju nakon vremena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., uvidjelo bi se da i iz njihovih srca izbija ista tuga.

“Čitav svoj život, više od osamdeset godina, nisam osjetio slast ovosvjetskog života... Proveo sam dane života na bojnim poljima, zatočen u tamnicama ili bačen u zatvor u domovini, osuđen na sudu vlastite države. Nije ostala niti jedna vrsta bola i tegobe a da joj nisam gorčinu osjetio; tretirali su me kao zločinca na prijekom vojnom sudu, protjeran sam i izgnan u udaljene predjele države poput beskućnika, zabranjeno mi je u tamnicama domovine da mjesecima kontaktiram s ljudima; nekoliko su me puta otrovali, izložen sam bio različitim oblicima poniženja i prošao kroz takve trenutke da sam hiljadu puta između života i smrti birao smrt. Da mi vjera ne brani da vlastiti život uzmem, možda bi Said sada bio pod crnom zemljom.”[2]

Ove riječi nisu ništa više nego žal kojeg krije u sebi slomljeno srce. Možda je svojim riječima izjavio ono što u sebi nose svi velikani čija su srca bila slomljena. Ovo je, dakle, stanje koje je određeno i zapisano onima koji na sebe uzmu zadaću “naređivanja dobra i odvraćanja od zla”.

Kako bi uvidjeli značaj ove zadaće i shvatili vrijednost onih koji je obavljaju, želio sam vas potaći na razmišljanje kako bi nastavili hoditi njihovim stazama, posebice onom koja se proteže vjerovjesničkom stazom počevši od Adema, a.s., pa sve do našeg prvaka Muhammeda, s.a.v.s. Uzbuđenje koje me obuzima izvire iz osjećaja svetosti, koji podstiče tema, kao da u podsvijesti svojoj čujem zikr ovih posebnih robova, ljudi koji su istinu (hakk) i zbilju (hakikat) nosili u svojim srcima i životima.

Svaki korak koji osoba napravi na putu “naređivanja dobra i odvraćanja od zla” donosi nagradu namijenjenu onome koji nosi vjerovjesničko naslijeđe, jer je ova časna zadaća osnovna obaveza vjerovjesnika, neka je na njih mir Božiji. Ko načini korak u ovome pravcu ušao je u okrilje plemenite misije i Gospodar ga je počastio i Svojim darivanjem i plemenitošću, tj. dobit će nagradu za ovu zadaću prema svojoj namjeri i stepenu na kojem bude.

Pored ovog, treba spomenuti i činjenicu da je ova zadaća u osnovi zadaća vjerovjesnika, neka je mir na njih, koji su joj bili u potpunosti i bez izuzetka predani i ustrajni izvršavajući ono što im Uzvišeni Allah naređuje, te zadaća onih koji odaberu ponijeti ovu zadaću “naređivanja dobra i odvraćanja od zla” na svojim plećima. Dužni su biti predani i ustrajni u obavljanju misije, u najmanju ruku u onoj mjeri u kojoj to zadaća od njih iziskuje.

Kratko kazano, vjernik je dužan ispuniti obavezu koja mu je na plećima, tj. dostavljanje poslanice, onako kako ona iziskuje čime se garantira da će ga Veličanstveni Gospodar primiti Sebi kao vjernika i da će ostati trajno vjernik u Njega jer je spomenuto međusobno vezano. Pojedinci i skupine neće moći opstati ukoliko ne budu dali ovoj zadaći pravo koje joj pripada.

Tajna postojanja vjernika i uvjet stvarne postojanosti njegove vjere je život koji se živi i provodi prema istini. Vjernik ne smije biti ravnodušan kao što je nijemi šejtan kada vidi nepravdu, ovosvjetski život treba smatrati manje važnim, smrt treba lahkom doživljavati kao što su to činili čestiti ashabi. Besmisleni su dani koji se prožive daleko od življenja ovim stilom. Svaki vjernik treba potražiti utočište i zaštitu kod Allaha, dž.š., od društva i zajednice koje ovu zadaću ne ispunjava.

Osoba pronalazi prostor za svoje ideje, u koje duboko vjeruje i na putu kojih se žrtvuje. Obavlja ovu zadaću s čvrstim vjerovanjem u srcu. Razlog tome je islam, vjera istine i života, koja se i može razumjeti samo življenjem prema načelima koja propovijeda. Osoba koja je u centar svog života postavila vjerovanje i pozivanje u vjeru ustrojit će sve svoje životne aktivnosti prema tome centru. Ovo je zato što je prvi od pet temeljnih načela koje vjernik mora čuvati vjera.[3] Neupitno je to da će čuvati svoju čast, ponos, imetak, život, potomstvo i razum, ali na prvo mjesto će staviti čuvanje vjere. Navedeno se pokazuje u pridavanju značaja vjeri u životu čovjeka, štaviše tim odnosom se izražava u kojoj mjeri je osoba vezana za uzvišenog Allaha i koliko truda ulaže u čuvanju svoje vjere. Treba spomenuti da onaj koji ne čuva svoju vjeru zanemaruje i ostala četiri načela. Historijska lekcija za koju možemo kazati da je najpoučnija i iz koje se može najviše izvući je upravo ova.

Uzvišeni Allah nas je stvorio da spoznamo Njega i da druge sa Njim upoznamo. Život koji se uredi prema ovoj božanskoj mudrosti je ostvarenje suštine našeg stvaranja koja izgrađuje ne samo ovosvjetski život već i naš život na budućem svijetu. U suprotnom, pretrpjet ćemo odgojni udarac koji će nas podsjetiti na ovu božansku mudrost, a koja garantira život na ovom i budućem svijetu. Kazna koju ćemo pretrpjeti kao društvo jeste da ćemo biti bačeni u mreže smutnje i pokvarenosti, uzvišeni Allah nas od toga zaštitio. Dakle, društvo će biti izloženo nedaćama i problemima kada ne obavlja ovu časnu zadaću, zadaću dostavljanja poslanice, a o čemu govori Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom svom obraćanju. Bio je okružen ashabima koji su ga pomno slušali kada su sa čistog i iskrenog jezika potekle riječi koje prijete i upozoravaju na propast u hadisu kojeg bilježe Ebu Ja‘la i Ibn Ebu ed-Dunja od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

كَيْفَ بِكُمْ أَيُّهَا النَّاسُ إِذَا طَغَتْ نِسَاؤُكُمْ وَفَسَقَ فِتْيَانُكُمْ؟ قَالُوا: يَا رَسُولَ اللهِ إِنَّ هٰذَا لَكَائِنٌ؟ قَالَ: نَعَمْ، وَأَشَدُّ مِنْهُ، كَيْفَ بِكُمْ إِذَا تَرَكْتُمْ الْأَمْرَ بِالْمَعْرُوفِ وَالنَّهْيَ عَنِ الْمُنْكَرِ؟ قَالُوا: يَا رَسُولَ اللهِ إِنَّ هٰذَا لَكَائِنٌ؟ قَالَ: نَعَمْ، وَأَشَدُّ مِنْهُ، كَيْفَ بِكُمْ إِذَا رَأَيْتُمُ الْمُنْكَرَ مَعْرُوفًا وَالْمَعْرُوفَ مُنْكَرًا؟

“Kakvo će stanje vaše biti, o ljudi, kada se žene vaše uzobijeste i omladina pokvarena postane?” Upitaše: “Allahov Poslaniče, zar će se to zaista desiti?” On odgovori: “Da, i još teže od toga! Kakvo će stanje vaše biti kada ostavite naređivanje dobra i odvraćanje od zla?” Rekoše: “Allahov Poslaniče, zar će se to zaista desiti?” Odgovori: “Da, i još teže od toga. Kakvo će stanje vaše biti kada budete zlo smatrali dobrim a dobro zlim?!”[4]

Plemeniti ashabi su bili iznenađeni kada su čuli ovaj govor i njihov razum nije mogao podnijeti navedeni odnos jer nisu mogli shvatiti da pokvarenost zavlada u društvu u ovoj mjeri, a u njemu živi barem jedan vjernik. Zato su tražili objašnjenje i pitali:

قَالُوا: يَا رَسُولَ اللهِ إِنَّ هٰذَا لَكَائِنٌ؟

“Allahov Poslaniče, zar će se to zaista desiti?”

Traženje objašnjenja ujedno je i izraz krajnje zbunjenosti, pa kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ وَأَشَدُّ مِنْهُ.

“Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život i teže od toga”, zavladala je atmosfera čuđenja i klonuli su pogledi. Iznova su tražili objašnjenje govoreći: “Šta može biti teže od toga, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je:

كَيْفَ بِكُمْ إِذَا رَأَيْتُمُ الْمُنْكَرَ مَعْرُوفًا وَالْمَعْرُوفَ مُنْكَرًا؟

“Kakvo će vaše stanje biti kada budete zlo smatrali dobrim a dobro zlim?!” Uzmimo posljednji dio hadisa koji opisuje vrijeme u kojem mi živimo.

Da, hadisi-šerif ukazuje na mjerila i vrijednosti, te naglašava da će doći do potpunog poremećaja kada će zlo postati dobro, a dobro postati zlo, raširit će se razvrat, nered i nesigurnost će zavladati, a vjeru i Kur’an će degradirati i vjernike omalovažavati. Država će nemoral štititi svojim zakonima, a istine koje vjera donosi smatrat će zaostalošću i dekadencijom. Ovo je u biti izvrtanje sadržaja vrijednosti i mjerila. Čovjek u ovom stoljeću živi u smutnji koja je znatno prisutnija nego ranije i smatram da će biti prinuđen da se nosi s njom još izvjesno vrijeme. Poniženje i sramota će potisnuti dostojanstvo i ugled ako se zadaća dostavljanja poslanice ne ispuni.

Kada se naruše zakonitosti prirodne vjere, tada se moraju podnijeti teške posljedice i neizbježni rezultati. Ovo je nešto što je oduvijek važilo. Oni koji se odlikuju zdravim razumom ništa drugo i ne očekuju. Zbog toga su ashabi, čiji osjećaji nisu mogli pojmiti navedeno, iznova pitali:

قَالُوا: يَا رَسُولَ اللهِ إِنَّ هٰذَا لَكَائِنٌ؟

“Allahov Poslaniče, zar će se to zaista desiti?” - tj. zar je moguće da će se naređivati zlo i odvraćati od dobra. Odgovorio je:

قَالَ: نَعَمْ، وَأَشَدُّ مِنْهُ سَيَكُونُ، كَيْفَ بِكُمْ إِذَا أَمَرْتُمْ بِالْمُنْكَرِ وَنَهَيْتُمْ عَنِ الْمَعْرُوفِ؟

“Da, i još teže od toga. Kakvo će stanje vaše biti kada budete naređivali zlo, a zabranjivali dobro?!” Znači kada budete zanemarili svoje supruge i potomstvo, te kad ih povuku društvena kretanja, vi im svojim postupcima, odnosom i stanjem budete naređivali zlo gurajući njihova srca u zaborav Allaha i Njegovog plemenitog Poslanika. Teško li vama na taj dan!

Tada je plemenite ashabe obuzela još veća zbunjenost i usplahireni su upitali:

قَالُوا: يَا رَسُولَ اللهِ إِنَّ هٰذَا لَكَائِنٌ؟

“Allahov Poslaniče, zar će se to zaista desiti?” Ogovorio je:

وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ وَأَشَدُّ مِنْهُ سَيَكُونُ...

“Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, bit će i teže od toga!” I rekao je:

فِتَنٌ كَقِطَعِ اللَّيْلِ الْمُظْلِمِ يَتْبَعُ بَعْضُهَا بَعْضًا، تَأْتِيكُمْ مُشْتَبِهَةً كَوُجُوهِ الْبَقَرِ لاَ تَدْرُونَ أَيًّا مِنْ أَيٍّ.

“Smutnje poput tmine mrkle noći, dolazit će jedna za drugom, sličit će jedna drugoj kao što glave krava sliče, nećete znati koja je od koje.”[5]

Poslanik, s.a.v.s., detaljno objašnjava ummetu kobne posljedice koje proizlaze iz zanemarivanja značaja ove plemenite misije, a koja je dužnost svih nas. U dubinama naših srca su uzdasi i jek zbog grijeha koje su ponijela u sebi tri prošla stoljeća. Jedini lijek kojim se ova bol i uzdasi mogu otkloniti je djelovanje u pravcu spoznaje ummeta značaja ove zadaće koju su nosili plemeniti vjerovjesnici, te kolektivno pristupanje njenom izvršenju.

[1] Buharija, Početak stvaranja, 7; Muslim, Džihad i pohodi, 111
[2] Autobiografija Bediuzzamana Saida en-Nursija, str. 457.
[2] Pet temeljnih ljudskih načela su: vjera, čast, porodica, imetak i život.
[2] Musned Ebu Ja‘la: 11/304; Medžme’u-z-zevaid, 7/280-281
[2] Ahmed, Musned, V/391.

right
Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.