Uputa i propast kroz historijske događaje

Uzroke propasti naroda možemo sagledati iz ugla obavljanja zadaće naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Kada ih na taj način promatramo, onda možemo izvesti sljedeće zaključke.

Garanciju trajnosti vjerničkih društava čine dvije temeljne potke, pa ukoliko one izostanu, društva neminovno propadaju. Do istog rezultata ćemo doći - bez obzira da li ovo promatramo s pozitivne ili negativne strane. Uzvišeni Allah neće uništiti narod koji obavlja misiju naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Također neće uništiti narod dok u njemu ima onih koji ustrajno obavljaju ovu svetu misiju, makar oni bili i mala skupina. Ovo možemo smatrati pozitivnom stranom kada promatramo ovo pitanje. A ako se dogodi da u narodu nema onih koji naređuju dobro i odvraćaju od zla, Uzvišeni Allah će uništiti taj narod. Isto će im se desiti i ako postoji velika skupina u tom narodu koja obavlja ovu svetu zadaću, ali ih je zabluda na kojoj su drugi i njihovo griješenje savladalo, pa su priznali svoj poraz, pa će ih zbog toga Uzvišeni Allah ukloniti sa scene. Navedeno ćemo objasniti kroz plemenite ajete, kasnije. Sada je nužno iznijeti da smo potpuno uvjereni u istinitost tvrdnje da ono što sprečava propadanje vjerničkih društava jeste obavljanje ove uzvišene misije kroz institucije koje su ustanovili u cilju upućivanja. Upravo tako, zajednica - ummet će izbjeći sigurne posljedice koje smo spominjali uz ove ozbiljne napore.

Spomenimo nekoliko historijskih događaja:

a) Naš prvak Nuh, a.s.

Nuh, a.s., kroz cijeli svoj život pozivao je narod istini, ali su ga svaki put odbijali, poricali i povrh toga zlostavljali. Mala je skupina s njim prihvatila vjeru. U konačnici je situacija dosegla taj nivo poremećaja da je naš prvak Nuh, a.s., priznao da su ga nevjernici nadvladali. Tada se obraćao svom Veličanstvenom Gospodaru dovama i molbama da mu podari pomoć. Nema sumnje da se dova ovog plemenitog vjerovjesnika nije odbijala. Časni Kur’an nam opisuje ovaj događaj:

كَذَّبَتْ قَبْلَهُمْ قَوْمُ نُوحٍ فَكَذَّبُوا عَبْدَنَا وَقَالُوا مَجْنُونٌ وَازْدُجِرَ. فَدَعَا رَبَّهُ أَنِّي مَغْلُوبٌ فَانتَصِرْ. فَفَتَحْنَا أَبْوَابَ السَّمَاء بِمَاء مُّنْهَمِرٍ. وَفَجَّرْنَا الأَرْضَ عُيُونًا فَالْتَقَى الْمَاء عَلَى أَمْرٍ قَدْ قُدِرَ. وَحَمَلْنَاهُ عَلَى ذَاتِ أَلْوَاحٍ وَدُسُرٍ. تَجْرِي بِأَعْيُنِنَا جَزَاء لِّمَن كَانَ كُفِرَ. وَلَقَد تَّرَكْنَاهَا آيَةً فَهَلْ مِن مُّدَّكِرٍ. فَكَيْفَ كَانَ عَذَابِي وَنُذُرِ. وَلَقَدْ يَسَّرْنَا الْقُرْآنَ لِلذِّكْرِ فَهَلْ مِن مُّدَّكِرٍ
Prije njih Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći: Luđak! - i Nuh je onemogućen bio. I on je Gospodara svoga zamolio: Ja sam pobijeđen, Ti mi pomoć podari! I Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila i učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastajale kako je određeno bilo, a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj koja je plovila pod brigom Našom - nagrada je to bila za onoga ko je odbačen bio. I Mi to ostavismo kao pouku - pa ima li ikoga ko bi pouku primio? I kakve su bile kazna Moja i opomene Moje!? (El-Kamer, 9.-16.)

Nuh, a.s., je dobio vjerovjesništvo i zagrnut je u to ruho. On sluša i pokoran je samo božanskim naredbama i poziva ljude robovanju Uzvišenom Allahu. Međutim narod njegov ga je proglašavao luđakom. Stanje je takvo da upravo te riječi predstavljaju dokaz da se radi o vjerovjesniku jer su se društvena mjerila među tim narodom u potpunosti izokrenula. Sve vrijednosti su okrenute naopačke. Vjerovjesnik u njihovim mjerilima nije normalan, pa će ga nazivati ludim što je laž koju su i u stvarnosti raširili. Razlog počiva u tome što je ovaj veliki vjerovjesnik nastojao popraviti ono što su oni pokvarili i obnoviti ono što su porušili u strukturi društva. Nema sumnje da će se osoba koja pokuša u takvoj sredini učiniti navedeno optužiti da nije normalna. Kao što se prenosi u hadisu od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao:

أَكْثِرُوا ذِكْرَ اللَّهِ حَتَّى يَقُولُوا مَجْنُونٌ
“Mnogo Allaha spominjite sve dok za vas ne reknu: ‘Lud je.’”^[1]

Na osnovu ovoga je Nuh, a.s., podigao svoje ruke i zamolio svog Gospodara:

أَنِّي مَغْلُوبٌ فَانتَصِرْ
Ja sam pobijeđen, Ti mi pomoć podari! (El-Kamer, 10.)

Uzvišeni Allah je potopio narod koji je bio u zabludi obilnom kišom koja je s neba i iz vrela iz zemlje došla. Možda je ovo bila civilizacija Atlantide ili neka druga, ali je rezultat isti bez obzira da li su nevjernici Atlantide ili nekog drugog mjesta morem potopljeni. Činjenica je da je civilizacija potopljena uprkos prisustvu velikog vjerovjesnika u njoj, koji je naređivao dobro i odvraćao od zla u svakome trenutku. Plemeniti ajeti potapanje tog naroda i spašavanje vjernika zajedno s Nuhom, a.s., propraća pitanjem:

فَهَلْ مِن مُّدَّكِرٍ
Pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (El-Kamer, 14.)

- tj. hoće li nekome pouka koristiti? Mi također kažemo. “Hoće li iko uzeti pouku iz ruševina i tragova civilizacija razasutih po svijetu?” Stotine su znakova i pokazatelja kakav je kraj naroda zločinačkih, a čak i da nam je stalno ovaj Allahov, dž.š., znak pred očima, hoćemo li primiti pouku? Hoćemo li?

b) Naš prvak Salih, a.s.

Narod Salihov, a.s., je bio neposlušan svome vjerovjesniku, pa im je Allah poslao devu kao dokaz i naredio im da joj ništa loše ne učine. Prešli su sve granice i devu zaklali. Možda će nam zvučati čudno ovaj propis Allaha, dž.š., da se devi ne naudi, ali kada znamo da u svakome vremenu Uzvišeni Allah ima specifične propise, tada će čuđenje nestati. Onako kako obavezuje na obavljanje namaza, davanje zekata i post ramazana, tako ima druge propise kao što su nekonzumiranje opojnih pića, izbjegavanje kamate i bluda, a narodu našeg prvaka Saliha, a.s., naredba je bila da devi ne naude. Međutim oni su pali na ovome ispitu.

Sura Eš-Šems nam izlaže ovaj događaj:

كَذَّبَتْ ثَمُودُ بِطَغْوَاهَا . إِذِ انبَعَثَ أَشْقَاهَا. فَقَالَ لَهُمْ رَسُولُ اللَّهِ نَاقَةَ اللَّهِ وَسُقْيَاهَا . فَكَذَّبُوهُ فَعَقَرُوهَا فَدَمْدَمَ عَلَيْهِمْ رَبُّهُم بِذَنبِهِمْ فَسَوَّاهَا
Semud je zbog obijesti svoje poricao: kad se jedan nesretnik između njih podigao, Allahov poslanik im je doviknuo: Brinite se o Allahovoj kamili i vremenu kada treba piti! - ali mu oni nisu povjerovali, već su je zaklali - i Gospodar njihov ih je zbog grijeha njihovih uništio i do posljednjeg istrijebio. (Eš-Šems, 11.-14.)

Kada je narod Semud pokazao neposlušnost vjerovjesniku koji im je poslan, jedino im je rekao:

نَاقَةَ اللَّهِ وَسُقْيَاهَا
Brinite se o Allahovoj kamili i vremenu kad treba piti! (Eš-Šems, 13.)

Kao da je njoj nešto loše učiniti dugme koje se pritisne i dođe nedaća i nesreća, pa je to najnesretniji među njima učinio - pritisnuo je dugme. Ovo je, kako se čini, proželo sve slojeve društva jer su narod predvodili nevjernici koje su drugi u velikim skupinama slijedili. Oni koji su našu vjeru napali u različitim vremenima pritisnuli su dugme kojim se poziva nedaća i nesreća čime su ummet - zajednicu koja je bila veličanstvena i ugledna oborili na koljena. Nesreća ovog ummeta počela je s vrijeđanjem časnog Kur’ana. Scenario se nastavio odvijati, samo su se uloge i ličnosti mjenjali. Zar nije bilo onih koji su uprljali Kabu i vrelo Zemzem u jednom periodu povijesti? Možda će se desiti slične stvari u budućnosti.

Najnesretniji među narodom Semudom je zaklao devu ne obazirući se na poziv plemenitog vjerovjesnika: “Ne! Ne čini to! Nemoj joj zlo nanijeti!” Oni koji su ovo počinili i drugi koji su to šutnjom popratili sebe su izložili nesretnom kraju. Gospodar ih je do posljednjeg uništio i među njima nije nikakvu razliku pravio. Zatrpani su u grobnicu prošlosti. Onako kako ih je istrijebio nedaćama i nesrećom, učinio je da se spominju samo po zlu.

Nekada nedaća neće pogoditi tijela, pa će, naprimjer, loš spomen pogoditi čovjekov život, a ne sami fizički lik - tako da je teško razumjeti ovu nedaću, nedaću lošeg spomena, u usporedbi s onim što nekoga fizički zadesi od čega je ovo prvo znatno teže. Većina nedaća koje se spuštaju u našem dobu su ove vrste. Mislim da je jedan od razloga prisutnosti nemara u mjeri koja nas ostavlja u nedoumici, posebice kada se promatra koliko dugo već traje, jeste to što ljudi nisu u stanju razlučiti koje se nedaće na njih spuštaju. Kraj sure su riječi Uzvišenog:

وَلا يَخَافُ عُقْبَاهَا
I ne strahujući zbog posljedica toga. (Eš-Šems, 15.)

On je Vladar koji u Svojoj vlasti radi šta On hoće.

U svjetlu ovih ajeta vidimo da je Uzvišeni Allah uništio Semud kada je vjerovjesnik poslan njima, Salih, a.s. On je bio poražen i njegov govor i upućivanje nije urodilo plodom pa ih je tada Allah uništio i sa zemljom ih sravnio. Razlog je to što je Allah, dž.š., stvorio kosmos, a posebice čovjeka da bi Njega spoznao i u Njega vjerovao. Ovo je mudrost koja počiva iza postojanja svijeta. Kada vjernici budu poraženi, mudrost biva poljuljana pa Allah, dž.š., potrese ljude u tom vremenu i sravni ih sa zemljom - kao što smo spomenuli. Ovo je Allahova, dž.š., svevremena i nepromjenljiva zakonitost.

c) Naš prvak Lut, a.s.

Lut, a.s., je bio savremenik našeg prvaka Ibrahima, a.s. Među njegovim narodom se pojavio nered dotada nepoznat čovječanstvu. Grijeh homoseksualizma bio je općeprisutan. Jednom prilikom, dok je ovaj veliki vjerovjesnik raspravljao sa svojim narodom o ovom odvratnom grijehu, kod njega dođoše gosti, izrazito lijepi mladići, i uđoše u njegovu kuću. Zabludjeli narod pohrli prema kući ovog plemenitog vjerovjesnika i obavijestiše ga šta žele. Allahov poslanik Lut, a.s., ih je molio riječima:

وَلاَ تُخْزُونِ فِي ضَيْفِي
I pred gostima mojim me ne sramotite! (Hud, 78.)

Spomenuo je svoje kćeri nastojeći im razmišljanje usmjeriti prema dozvoljenom braku. Međutim, uloženi napor je bio uzaludan jer:

قَالُواْ لَقَدْ عَلِمْتَ مَا لَنَا فِي بَنَاتِكَ مِنْ حَقٍّ وَإِنَّكَ لَتَعْلَمُ مَا نُرِيدُ
Ti znaš da nam nisu potrebne tvoje kćeri - rekoše oni - ti doista znaš šta mi hoćemo. (Hud, 79.)

Naš prvak Lut, a.s., u žalosti govori:

قَالَ لَوْ أَنَّ لِي بِكُمْ قُوَّةً أَوْ آوِي إِلَى رُكْنٍ شَدِيدٍ
Ah, da ja samo imam moć - reče on - ili da se mogu osloniti na nekog snažnog! (Hud, 80.)

U suštini imao se na koga snažnog osloniti, ali ga je težina situacije navela da kaže ove riječi. Tada su gosti otkrili da su meleki i da narod zabludjeli nije u stanju do njih doprijeti.

Navedimo dijelove ovog dugog kazivanja kako se spominje u časnome Kur’anu:

وَلَمَّا جَاءتْ رُسُلُنَا لُوطًا سِيءَ بِهِمْ وَضَاقَ بِهِمْ ذَرْعًا وَقَالَ هَـذَا يَوْمٌ عَصِيبٌ. وَجَاءهُ قَوْمُهُ يُهْرَعُونَ إِلَيْهِ وَمِن قَبْلُ كَانُواْ يَعْمَلُونَ السَّيِّئَاتِ قَالَ يَا قَوْمِ هَـؤُلاء بَنَاتِي هُنَّ أَطْهَرُ لَكُمْ فَاتَّقُواْ اللَّهَ وَلاَ تُخْزُونِ فِي ضَيْفِي أَلَيْسَ مِنكُمْ رَجُلٌ رَّشِيدٌ. قَالُواْ لَقَدْ عَلِمْتَ مَا لَنَا فِي بَنَاتِكَ مِنْ حَقٍّ وَإِنَّكَ لَتَعْلَمُ مَا نُرِيدُ . قَالَ لَوْ أَنَّ لِي بِكُمْ قُوَّةً أَوْ آوِي إِلَى رُكْنٍ شَدِيدٍ . قَالُواْ يَا لُوطُ إِنَّا رُسُلُ رَبِّكَ لَن يَصِلُواْ إِلَيْكَ فَأَسْرِ بِأَهْلِكَ بِقِطْعٍ مِّنَ اللَّيْلِ وَلاَ يَلْتَفِتْ مِنكُمْ أَحَدٌ إِلاَّ امْرَأَتَكَ إِنَّهُ مُصِيبُهَا مَا أَصَابَهُمْ إِنَّ مَوْعِدَهُمُ الصُّبْحُ أَلَيْسَ الصُّبْحُ بِقَرِيبٍ. فَلَمَّا جَاء أَمْرُنَا جَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهَا حِجَارَةً مِّن سِجِّيلٍ مَّنضُودٍ. مُّسَوَّمَةً عِندَ رَبِّكَ وَمَا هِيَ مِنَ الظَّالِمِينَ بِبَعِيدٍ
I kad izaslanici Naši dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bi mu teško pri duši pa reče: “Ovo je mučan dan!” I narod njegov pohrli njemu - a i prije su radili sramotna djela. “O narode moj”, reče on, “eto mojih kćeri, one su vam čistije! Bojte se Allaha i pred gostima mojim me ne sramotite! Zar među vama nema razumna čovjeka?” “Ti znaš da nam nisu potrebne tvoje kćeri”, rekoše oni, “ti doista znaš šta mi hoćemo.” “Ah, da ja samo imam moć”, reče on, “ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!” A meleki rekoše: “O Lute, mi smo izaslanici Gospodara tvoga, oni tebi ne mogu nauditi. Ti kreni sa čeljadi svojom u gluho doba noći bez žene svoje, nju će zadesiti isto što i njih, i neka se niko od vas ne obazire!” - Rok im je praskozorje, a zar praskozorje nije blizu? I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore - bi dolje, i na njih spustismo kao kišu grumenje od pečena blata, koje je neprekidno sipalo, obilježeno od Gospodara tvoga - a ono nije daleko ni od jednog nasilnika. (Hud, 77.-83.)

Tako je uništena Sodoma, grad u kojem je živio narod Lutov, a.s., izvrnut je naopačke i pokopani su u dubinama jezera zvanog Lut. Nema sumnje da ova kazna nije posebna za narod Lutov, već svi nepravednici će, bez obzira u kojem vremenu bili, biti izloženi istoj kazni.

Najočitiji primjer je grad Pompej u Italiji, gdje su živjeli kršćani. Oni su pozivali istini i dobru, ali su bili savladani. Dok je narod živio u neredu i razvratu, Uzvišeni Allah je to mjesto pretvorio u grobnicu rasplamsanom vatrom koju je spustio iz vulkana Vezuv. Treba znati da su oni odavno izgubili svoje duše, pa su uzalud spas tražili bježeći do morske obale. Vrela prašina ih je pratila i pokopala na mjestu gdje ih je zatekla.

d) Drugi mimo njih

Praiskonska moć kojom je kažnjen nevjernički narod Lutov - onako kako kažnjava Silni i Moćni - oduvijek se provodila, na isti način, kao pravilo u uništenju drugih naroda... Ovo se dešavalo kroz vrijeme i historiju...

Primjer je zadivljujuća civilizacija u Španiji (Andalusu), duga osam stoljeća. Kada su se dogodile unutrašnje promjene, oni koji su dostojanstveno ušli u zemlju poniženi su mačem Ferdinanda. Muslimani su u muci plakali nad bolnom sudbinom, ali nije im koristio ni plač ni kajanje. Nisu plakali nad onim za čime je vrijedilo plakati - a što su svojim rukama porušili tek radi opstanka na tim prostorima. Ne, oni su plakali nad baščama, izvorima i ukrašenim hamamima, upravo tako, plakali su jer su to iza sebe ostavili.

Ovaj pokvareni i nemoćni duh uništio je i Abbasije, a prije njih Emevije. Isti virus ih je sve zahvatio. Seldžuci su ispili čašu žuči kad su unijeli nered u život. I kraj Osmanlija je rezultat pokleknuća i poraza duha. Kada pravovjerni uđe u dvorac Dolma-bahče, ugledat će tužnu sliku dekadencije - šesnaest tona zlata upotrijebljeno je da bi se ukrasili zidovi i namještaj. Obuzme tada pravovjernog strah i tjeskoba...

Ovo je božanski zakon koji se ne mijenja niti ikada izostaje. Na ovoj osnovi se može razumjeti pad Rima, Sasanida, stare egipatske civilizacije i svake druge koja je propala tokom povijesti. Uzvišeni Allah uništava ono mjesto u kojem se On ne spominje i o Njemu ne govori s obzirom da je tada mudrost postojanja izostala kada se radi o tom mjestu. Možda je i nastupanje Sudnjeg dana vezano upravo za navedeno - tj. neće biti nikakvog smisla i mudrosti za postojanje ovoga svijeta. Vjernici će biti najslabiji, a nevjerovanje će biti najraširenije. Tada će Uzvišeni Allah prevrnuti naopačke ovaj svijet...

Tako se dešava kada Kur’an postane knjiga čija se širina i veličina ne shvata pa se sjena nedaća i nesreća polahko nadvija nad čovječanstvom. Iako još uvijek nije spuštena nesreća na nas - što je samo pokazatelj neizmjerne milosti i blagosti Gospodara. U skladu je to s onim što je naš prvak Ebu Bekr, r.a., stalno govorio: “Gospodaru moj! Koliko si samo Ti blag!?” Upravo tako, blagi je Onaj Koji grješniku daje roka, ali ne zanemaruje njegovo griješenje jer:

‏إِنَّ اللَّهَ لَيُمْلِي لِلظَّالِمِ حَتَّى إِذَا أَخَذَهُ لَمْ يُفْلِتْهُ
“Zaista Allah daje roka nepravedniku, a kada ga namjeri kazniti, ovaj mu neće izmaći.”

Razmislimo o ovome, kako se Uzvišeni Allah predstavlja nama svojim svojstvima “Milostivi i Samilosni”. Zato smo dužni vjerovati u Njega i dočekati ove dvije osobine s robovanjem i iskrenošću te pozivati Allahu, dž.š., upućivajući srca Njemu vjerovanjem i sigurnošću.

Vjernik je u biti osoba sigurnosti i povjerenja te od njega nikada neće doći šteta. Muslimani su garancija sigurnosti čovječanstva i sigurnosni mehanizam društvenom životu. Ako je ovakav odnos vjernika prema čitavom čovječanstvu, tada je i sigurnost koju donosi vjernicima još izrazitija i dubljeg je sadržaja. On dostavlja ono čime je počašćen od ljepota naredbi Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., a u isto vrijeme pokušava izgrađivati svoje društvo i zaštititi ga od svake vrste nesreće. Oni koji odbijaju obavljanje ove časne zadaće u suštini odbijaju ono što im je Uzvišeni Allah darovao kroz uzvišeni status “vjernika” - onoga koji nosi sigurnost.

Upravo tako vjernik ima niz obaveza koje počinju od najužeg kruga, a to je njegovo srce, pa sve do najšireg. Svako shodno svojoj poziciji - u kući, selu, gradu, ummetu i čovječanstvu - a to su sve krugovi obaveza koje se međusobno preklapaju. Ako je sposoban doprijeti do najudaljenijih mjesta na svijetu kako bi tamo dostavio riznice svjetlosti koje su mu darivane, navedeno bi učinio čak i ako ga oni kojima dostavlja poslanicu ne razumiju. Ostaviti upućivanje u bilo kojem slučaju veliki je nedostatak i ima žestoke negativne posljedice.

Isto je i ako se ne suprotstavi nevjerovanju i napadu ateizma. Neće biti uništeni samo nevjernici i ateisti, već će i vjernike stići kazna i uništenje ako ne ispune obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla što je jedini spas od užasavajuće propasti koja se, u najmanju ruku, može učiniti ograničenom.

Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., navedeno objašnjava hadisi-šerifom:

مَثَلُ الْقَائِمِ عَلَى حُدُودِ اللَّهِ وَالْوَاقِعِ فِيهَا كَمَثَلِ قَوْمٍ اسْتَهَمُوا عَلَى سَفِينَةٍ فَأَصَابَ بَعْضُهُمْ أَعْلَاهَا وَبَعْضُهُمْ أَسْفَلَهَا فَكَانَ الَّذِينَ فِي أَسْفَلِهَا إِذَا اسْتَقَوْا مِنْ الْمَاءِ مَرُّوا عَلَى مَنْ فَوْقَهُمْ فَقَالُوا لَوْ أَنَّا خَرَقْنَا فِي نَصِيبِنَا خَرْقًا وَلَمْ نُؤْذِ مَنْ فَوْقَنَا فَإِنْ يَتْرُكُوهُمْ وَمَا أَرَادُوا هَلَكُوا جَمِيعًا وَإِنْ أَخَذُوا عَلَى أَيْدِيهِمْ نَجَوْا وَنَجَوْا جَمِيعًا
“Primjer onoga koji stoji na Allahovim granicama i onoga koji ih narušava je primjer naroda koji je bacao strelice gdje će ko na lađi biti. Neki su dobili palubu a neki unutrašnjost. Oni koji su bili ispod tražili su od onih sa palube da ih napoje, pa su rekli: ‘Kada bi na ovom našem dijelu napravili otvor, neće onima iznad nas naštetiti!’ Ako ih ostave da učine ono što žele, svi će biti uništeni, a ako ih spriječe, bit će spašeni svi zajedno.”^[2]

Ovaj časni hadis predstavlja, kroz mjerila predstavljanja stanja, nešto što je stvar čiste logike. Allahov Poslanik, s.a.v.s., objašnjava osjetljivo društveno pitanje na način koji je blizak ljudskom razumijevanju. Oni koji žele probušiti lađu mogu se na prvi pogled učiniti kao nedužni, ali su posljedice tog postupka zastrašujuće i nikako neće biti nedužni u svemu tome.

Kada promatramo značenje časnog hadisa, možemo kazati da je ovaj svijet poput Nuhove, a.s., lađe. Svi ljudi, bez izuzetka i slobode izbora, žive na toj lađi jer nemaju drugog izbora, osim da žive na njoj. Sistem života na lađi odnosi se na svakog ko je na njoj, pa niko na njoj nema pravo narušavati i kvariti red. Čuvati lađu i spriječiti njeno potapanje zadaća je svih ljudi koji su na njoj, u tome nema izuzetaka, i privatni život u ovome nema nikakav značaj. Dakle, ova zadaća je postala naša od trenutka kada smo se ukrcali na lađu te nemamo pravo prouzrokovati propast miliona nevinih ljudi pod izgovorom da se radi o našem privatnom životu i da se mi ne miješamo u stvari drugih ljudi. Drugim riječima moramo se suprotstaviti svakome ko želi probušiti lađu i narušiti odnose u društvenom životu. Kada štitimo društvo od štetnih posljedica razvrata i nastojimo čuvati čovječanstvo od zla kroz promoviranje plemenitih osobina i časnih vrlina, time naređujemo dobro. Društvo koje uspostavlja zdrava ljudska priroda sačuvano je od svih vrsta loših pojava.

Ovo je jedna strana pitanja, a druga je ostvarenje, učvršćivanje i promocija vrlina u društvu. Ovo je preuzeta zadaća prema društvu. Časna je i teška u isto vrijeme.

Onaj koji je osjetio slast vjerovanja, ukoliko ima plemenitosti u sebi, nastoji da i drugi osjete tu slast. Vjernik je plemenita osoba, cijelim svojim bićem, te stalno razmišlja o sudbini drugih ljudi. Kada uživa u ljepotama života, nastoji drugima prenijeti isto kako bi osjetili ono što je on osjetio. Zar nije vjernik onaj koji ostavlja svoju ljubav prema životu kako bi sačuvao život drugih?! Može li onaj u čije je srce prodrla svjetlost vjerovanja mirovati? Ovo je to što nosi vjernika kada hoda ulicama i posjećuje domove u traženju srca koja se žele upoznati. Također, ovim se garantira postojanost vjerovanja jer je čuvanje vjerovanja u srcu do preseljenja na ahiret obaveza koja se ostvaruje kroz naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Osoba kojoj je ovo uskraćeno nema garanta opstojnosti vjerovanja, pa je nužno da vjernik obavlja ovu zadaću da bi barem sebe spasio.

[1] Imam Ahmed, Musned, 3/68; Tirmizi, Zuhd, 39; Ibn Hibban, Sahih, 3/99.
[2] El-Buhari, eš-Šerike, 6; Musned imama Ahmeda, 4/268, 269.

Tweet

Whatsapp