Dova

Karakteristika koja se ne odvaja od pozivača u islam je upućivanje dove i ona nije ništa manje bitna od ranije spomenutih karakteristika. On ne očekuje da njegove riječi prodru u nečije srce i utječu na sagovornika, osim Allahovim, dž.š., davanjem, jer je On, dž.š., Taj Koji je Vladar i Vlasnik svega. Srca su u Njegovim rukama i On, dž.š., ih okreće kako želi. Što se tiče zapovijedi Gospodara:

Reci: “Kod Gospodara moga ste vi beznačajni ako mu dovu ne upućujete, a pošto vi poričete, neminovno vas čeka patnja.” (El-Furkan, 77.); ona se ugnijezdila u srcu pozivača u islam i poput kompasa stalno ukazuje na stranu obraćanja Uzvišenom Allahu dovom, poniznim dozivanjima i strahopoštovanjem ispunjenim glasovima.

Brojni su ljudi pronašli uputu zahvaljujući dovi i iskrenom srčanom obraćanju, a zadivljujući govor mnogih pozivatelja vjeri često nije imao nikakvog utjecaja na slušaoce. S obzirom da je dova oružje vjernika i neosvojiva tvrđava koja čuva vezu sa Stvoriteljem tako se pozivač u vjeru dužan najprije predati upućivanju dove, a tek zatim iznijeti govor koji želi da čuju ljudi. Ovo ne znači da će ostaviti racionalnu argumentaciju, već znači da će pažljivo odabirati mjesta i stanja u kojima će koristiti logiku, razum i dovu. Spomenimo primjere iz kojih se vidi da je dova bila napitak koji liječi i utječe na slušaoce.

Muhammed, s.a.v.s., posljednji Allahov, dž.š., poslanik koristio je sva dozvoljena sredstva da ljude pozove i uputi u islam a u isto vrijeme je stalno upućivao dove. Ni u jednoj situaciji se ne prenosi da je izostavio upućivanje dove. Molio je i dovio Allahu, dž.š., da uputi Omera ibn el-Hattaba. Nije prošlo mnogo vremena kad Omer prihvati islam, iako to nije bilo očekivano, što je direktni bereket Poslanikove, s.a.v.s., dove.[1]

Jednog dana Ebu Hurejre, r.a., zamoli Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da prouči dovu za uputu njegovoj majci. U predaji od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi: “Pozivao sam majku da prihvati islam, a bila je mnogoboškinja. Dok sam je tako jednom prilikom pozivao, rekla je o Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., nešto što mi je bilo mrsko čuti. Došao sam u suzama kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, pozivao sam majku da prihvati islam, a ona je uporno odbijala. Danas sam je pozivao pa je rekla o tebi nešto što mi je mrsko čuti. Prouči dovu da Allah uputi majku Ebu Hurejre.’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada zamoli u dovi:

“Gospodaru moj uputi majku Ebu Hurejre.” Izašao sam od Poslanika, s.a.v.s., ispunjen radošću zbog dove koju je proučio. Kada sam došao do kuće, začuo sam majčine korake iza zatvorenih vrata. Povikala je iz kuće: ‘Stani, ne ulazi Ebu Hurejre!’ Začuo sam proljevanje vode. Okupala se, obukla i pohitila da mi otvori vrata. Rekla je: ‘Ebu Hurejre! Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik!’ Vratio sam se kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ponovo sa suzama u očima - ovaj put suzama radosnicama.”[2]

[1] Vidi: Ibn Kesir: El-Bidaje, 3/31; Ibn el-Esir: Usdu-l-gabe, 4/148; Ibn S’ad: Et-Tabekatu-l-kubra, 3/286.
[2] Vidi: Ibn S›ad: Et-Tabekatu-l-kubra, 4/328; Ibn Hadžer: El-Isabe, 4/241.