Vrste sunneta

Nakon definiranja, sunnet možemo podijeliti na slijedeće vrste:

1. Verbalni sunnet (es-sunna el-kavlijja)

To su hadisi koje je izrekao Poslanik, s.a.v.s. Ovi svijetli hadisi čine dio sunneta. Radi se o objašnjenjima koja nisu navedena u Kur’anu, ali su u fikhskim djelima uzeta kao osnova za brojne šerijatske propise. Možemo spomenuti neke primjere za ovo.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Nema oporuke nasljedniku,”[1] tj. ne može onaj koji ostavlja svoju imovinu nasljednicima oporučiti dio imovine jednom od nasljednika. On može darovati dio svoje imovine humanitarnim organizacijama, s tim da ne premaši jednu trećinu, ali ne može precizirati količinu nasljedstva koju će svaki od nasljednika dobiti. Kur’an i sunnet su ti koji preciziraju te količine.

Imamo drugi hadis koji ulazi u okvire metodologije šerijatskog prava i njezinih principa. Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Nema nanošenja štete, ni uzvraćanja štetom!”[2] tj. nije dopušteno nanositi štetu bilo kome, niti uzvraćati na štetu štetom.

Jedan hadis govori o količini zekjata na poljoprivredne proizvode:

“Na ono što napajaju nebo i izvori daje se desetina, a na ono što se navodnjava − dvadesetina,”[3] tj. ono što se navodnjava uz pomoć životinja ili drugih sredstava.

Kada je Poslanik, s.a.v.s., bio upitan da li je dopušteno uzimati abdest morskom vodom, dao je odgovor koji će postati izvor stotinama fetvi, a on glasi:

“Morska voda je čista, a uginule morske životinje su dopuš-tene!”[4]

2. Praktični sunnet (es-sunna el-fi’lijja)

To je sunnet koji izvire iz djela, ponašanja i postupaka Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a koji nisu izričito spomenuti u Kur’anu, a.š. Tako se npr. u Kur’anu navode naredbe o obavljanju namaza. U nekim ajetima naređuje se činjenje rukua i sedžde. Iako se u Kur’anu u općoj formi spominju neka namaska vremena, ipak se ona ne spominju detaljno i precizno, ni koliko se puta namaz obavlja, broj rekjata, način njihovog obavljanja, kao ni farz, vadžib, niti dobrovoljni namazi, ali ni ono što narušava ispravnost namaza. Sve ovo su objasnili postupci Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji je rekao:

“Klanjajte kao što vidite mene da klanjam!”[5]

Time je ukazao na zakonodavnu snagu sunneta. Ovo se također odnosi i na propise hadža. Veliki broj islamskih učenjaka je u ovome pravio grešku; čak i oni koji su pisali traktate i knjige o propisima hadža nisu ga mogli obaviti bez ispomaganja uputama Vjerovjesnikova, s.a.v.s., sunneta. O ovome se prenosi i slučaj koji se vezuje za Ibn El-Humama. Ovo znači da su neki kompliciraniji propisi hadža, kao uostalom i propisi namaza, objašnjeni Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., sunnetom.

3. Odobravajući sunnet (es-sunna et-takririjja)

Kada bi Božiji Poslanik, s.a.v.s., vidio postupak nekih ashaba koji mu se ne bi svidio, upozorio bi te ashabe ne spominjući konkretno ime, niti bi narušavao diskreciju. Tada bi se popeo na minber i rekao:

“Šta je tim ljudima koji rade tako i tako...”[6]

Kada bi bio izložen nekom lošem postupku, budući je bio veoma tolerantan, nikada se radi sebe ne bi svetio nego bi praštao. Međutim, ako bi se postupak odnosio na kršenje neke od Allahovih, dž.š., zabrana, to nikada ne bi prešutio. Naša majka, Aiša, r.a., opisuje ovo njegovo ponašanje riječima: “Vjerovjesnik bi od dvije mogućnosti uvijek odabrao lakšu, ako ne bi bila grijeh, a ako bi se radilo o grijehu, opredjeljivao se za onu koja je bila dalja od njega. Tako mi Allaha, nikada se ne bi svetio zbog onoga što mu je učinjeno sve dok se ne bi kršila Allahova zabrana. Tada bi reagirao radi Allaha.”[7]

Ponekad Poslanik, s.a.v.s., ne bi određeni postupak zabranio, nego bi ga prešutio, tj. svojom šutnjom pokazao bi da ga dopušta i odobrava. Ovo čini odobravajući dio (takriri) sunneta.

Tako se prenosi da su dvojica ashaba bili na putu. Nisu imali vode nego su uzeli tejemmum i klanjali. Nakon izvjesnog vremena, dok još nije isteklo vrijeme tog namaza, našli su vodu. Jedan od njih je uzeo abdest i ponovo klanjao namaz, a drugi to nije učinio. Nakon toga su došli Vjerovjesniku, s.a.v.s., i pitali ga za njegovo mišljenje, pa je on, s.a.v.s., onome što nije ponovo klanjao rekao:

“Postupio si po sunnetu!” a onome koji je obnovio namaz rekao je: “Imaš dvostruku nagradu!”[8]

Kada je Poslanik, s.a.v.s., odlučio kazniti pleme Benu Kurejza, rekao je svojim ashabima:

“Neka niko ne klanja ikindiju prije nego dođe do područja Benu Kurejze!”

Neke od njih ikindija je zatekla na putu pa jedni rekoše: “Nećemo ikindiju klanjati dok ne dođemo tamo.” Drugi rekoše: “Ne, nego ćemo klanjati. Nije to ono što se tražilo od nas.” Ovo je spomenuto Vjerovjesniku, s.a.v.s., i on nije nikoga prekorio zbog toga.

Ovo su primjeri odobravajućeg sunneta.

[1] Et-Tirmizi, “El-Vesaja”, 5.; En-Nesai, “El-Vesaja”, 5.; Ibn Madža, “El-Vesaja”, 6.
[2] Ibn Madža, “El-Ahkam”, 17.; Ahmed, El-Musned, I, 313.
[3] El-Buhari, “Ez-Zekat”, 55.; Muslim, “Ez-Zekat”, 7.; Et-Tirmizi, “Ez-Zekat”, 14.
[4] Ebu Davud, “Et-Tahara”, 41.; Et-Tirmizi, “Et-Tahara”, 52.; En-Nesai, “Et-Tahara”, 47.; Ibn Madža, “Et-Tahara”, 38.
[5] El-Buhari, “El-Ezan”, 18.; Ahmed, “El-Musned”, V, 53.
[6] El-Buhari, “Es-Salat”, 70.; Muslim, “En-Nikah”, 5.
[7] El-Buhari, “El-Hudud”, 10.
[8] Ebu Davud, “Et-Tahara”, 126.; ed-Darimi, “Et-Tahara”, 65.