Grijeh

Grijeh je duhovno srozavanje, vid neposlušnosti i suprotstavljanja zdravom razumu. Onaj ko zapada u grijeh osoba je loše sreće, koja se, usprkos svim duhovnim vrlinama i mogućnostima, prepustila đavolu. Izložila se griži savjesti i bolovima srca. Ako čovjek u istom grijehu ustrajava, znači da je kontrolu nad sobom prepustio drugome, da više nema volje, da ne pruža otpor, niti ima snage da se izmijeni.

Grijeh nije ništa drugo nego šamar u lice volji, otrov na koji je duša natjerana da ga popije. Jadan je čovjek koji je ogrezao u griješenju. Kako li je samo nemaran onaj ko je dušu razorio grijesima.

Grijeh je strašna oluja koja gasi pripreme i visoke vrijednosti darovane čovjeku, otrovni dim koji osjetilni život čovjeka okružuje sa svih strana. Ko se izloži toj oluji, vehne i suši se, a ko se izloži tom dimu, guši se i umre.

Tek što čovjek uđe u krug grijeha, poremete mu se mjerila i zahtjevi. Kao što sudbina ptice koja, ne vodeći računa o sili Zemljine teže i prirodnim zakonima, bude da na zemlju padne i zgruha se, tako bude i s onim ko uđe u truhlo okruženje “koje Ruka mudrosti zabranjuje”.

Kad je Adem, a.s., na svom životu otvorio takvu pukotinu, nije je mogao prevladati osim uz poplavu suza koje bi, sakupljene sve odjednom, bile kao more; dok se đavo ne može izbaviti iz bunara grijeha u koji je pao naglavačke. Potpuna propast njegova je neizbježna sudbina.

Mnogo je, zaista, mladih momaka,
i rumenih obraza, lijepih djevojaka,
pa i vladara, nekad junaka,
i drugih uglednika, nekrunisanih prvaka...

...mnogo je takvih i onakvih, koji su samo jednim korakom razvili jedra lađi grijeha i nikad se nisu uspjeli vratiti s tog puta. Grijeh u čovjeka prodire malo po malo. Podražuje mu prohtjeve, s njima se poigrava poput povjetarca. Zatim zaposjeda mjesto na prijestolju njegova srca. Nakon toga, osjećanjima čovjeka upravlja tako da mu se iz šake izbaviti ne može osim ako se radi o nekome ko ima čvrstu volju, čuvanu pod zaštitom Neba. Gore od toga je što se čovjek, kad se probija kroz talase grijeha, udaljava od sebe, od svoje osobenosti. Ne osjeća i ne primjećuje razmjere promjena koje su ga zadesile. Ne čuje i ne osvrće se na zov duše. Dakle, ne osjeća da je svijet osjećaja i svijet srca kod njega otupljen, ugašen, da ne pulsira nikakvim pokretom.

Grijesi stoje u zasjedi na putu kojim ide čovjek. Na čovjeka motre, prežaju ga poput zmije šarke. Iako je u stanju riješiti se nekih, dok ide svojim putem, teško se može zaštititi od svih i ne zapasti u njih. To zahtijeva čeličnu volju. Inače, čovjek će sličiti automobilu kojem se pokvario mjenjač, od kojeg očekuje da ga preveze krivudavim putem preko planine. Sudbina takvog čovjeka je, kao i uspoređenog automobila, da upadne u neku rupu, ili da se strovali u kakvu provaliju.

Grijeha ima različitih vrsta, a ispred svih su, kako nas je tome poučio Iskreni i Povjerljivi, oni od kojih se kosa diže na glavi. Oni čine sljedeći niz: idolopoklonstvo, ubistvo nedužnog čovjeka, neposlušnost roditeljima, krivo svjedočenje, bježanje iz vojnog pohoda, povreda časti udatih žena itd.

Ovi grijesi smatraju se krupnim zastranjivanjem u poimanju i unutrašnjem svijetu čovjeka, u porodici i društvu. Ako se na vrijeme ne preduzmu mjere da se oni spriječe, razaraju se porodica i društvo.

Porodica, društvo i zemlja, trebaju biti oprezni prema ljudima slaboga karaktera, neobuzdanog načelima vjerovanja u Jednost (Et-Tevhid). Duše takvih ljudi zacrnjene su dimom, zatamnjene toliko da su izgubile providnost, a mjesto bjeline u njima je zauzelo crnilo. Takvi neće izbjegavati da, ako ne danas da onda koliko sutra, zapale zemlju i sve u njoj. Apsolutno se ne smije potcijeniti učinak nedjela koja počine oni čija je srca Allah zapečatio, a na oči im stavio koprenu, u vremenima koja su prošla a i u ovima sada.

Međutim, zaslužuje da se istakne to što smo mi – koji smo tu u posljednjem krugu – odgovorni umjesto onih koji su državu prodali nasilnicima, a oni šume i vrtove pretvorili u nerodnu pustinju. Mi smo dužni voditi brigu o neznalicama, malovjernima i nedovoljno svjesnima, koji krvare od ruke drugih, ogrezlih u sva zla.

Ako smo mi nešto nedopustivo zanemarili, mi smo istinski i skrivili. Mi smo doprinijeli da malovjerni nizašta ne mare, mi ćemo platiti račun. Taj račun ćemo platiti danas kad smo u čvrstoj šaci nevolja, platit ćemo ga sutra pred historijom, a platit ćemo ga i na Dan velikog suda, na Dan u kojem znanju Gospodara neće promaknuti ni što je teško koliko zrno gorušice (El-Enbija', 47).

Udaljavanje jedne cijele zajednice od sebe i svog identiteta, zasijavanje svog uma tuđim idejama, rušenje pročelja, preinačavanje govornica, nisu grijesi koje mogu oprostiti ni historija ni Božiji sud na Dan polaganja računa.

Veliki je grijeh da generacije budu uskraćene za vjerovanje, misao, mjerila i norme istine, za red, pa da budu uvedene u neka anarhična strujanja i iskorištene kao sredstvo napada i neprijateljstva. Napad i neprijateljstvo prema zajednici i njenim generacijama, prema njenoj vjeri i njenim vrijednostima, veliki su grijeh. Kazna za takve vinovnike nije manja od kazne namijenjene prethodnima.

Dakle, u grijehe spada zanemarivanje mladih. Grijeh je da se njihova srca i duše pretvaraju u srca i duše lišene vjerovanja i mira. Grijeh je okretati ih protiv njihove prošlosti i sukobljavati ih s njom, okretati ih protiv njihove historije i njihovih korijena. Grijeh je putem tuđih vrijednosti ih okretati od njih samih i od njihovog identiteta. Grijeh je uskraćivati im uporišta idejnog oslanjanja na svoje svetinje. To je itekakav grijeh!

Međutim, postoji grijeh koji je veći od svih prethodnih. To je neosvrtanje na to što čine drski grješnici, koji poprište djelovanja pretvaraju u mjesto požara, razaranja i nereda. Neosvrtanje na to što oni čine, grijeh je! Ako postoji grijeh koji Uzvišeni Allah neće oprostiti a historija neće zaboraviti, to je taj grijeh. Dakle, neposmatranje grijeha kao grijeh samo po sebi je grijeh, kao što se i neoprez, neobazrivost i neizbjegavanje grijeha smatraju jednim od najvećih grijeha.

U vezi s razumijevanjem toga grijeha, odgovornog za sve druge grijehe koji društvo manje ili više iznutra nagrizaju i prepuštaju ga željeznim šakama da ga provjeravaju, ispituju i sude mu, zajednica koja ga zanemari teško da se uopće može obnavljati. Teško je čak predvidjeti i da može opstati u životu. Upravu je bio pjesnik Mehmed Akif kad je rekao:

Nema društva bez osjećanja,
nema zajednice bez svojih sjećanja.

Na kraju, treba reći da ni pretjerano kažnjavanje vinovnika, nakon navedenoga pogrešnog usmjerenja, neće doprinijeti da grijeh kod njih bude manji nego što je ranije bio.