Kako izgleda najbolja mladost?

Kako izgleda najbolja mladost?

Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Najbolja mladost jeste ona koja liči na starost (koja se drži dalje od užitaka i podrazumijeva pažljivo ponašanje), a najgora je ona starost koja liči na mladost (koja je u zabludi, koja slijedi želje nefsa i sklona je užicima).“ U tom pogledu, najbolje provedena mladost, bilo da je riječ o muškarcima ili ženama, jeste ona u kojoj se stalno misli na smrt i život poslije smrti, u kojoj se teži da se obezbijede namirnice za ahiret i koja ne robuje mladalačkim užicima i raznim zabludama, već podsjeća na starca čija se jedna noga već nalazi u kaburu. To je po prirodi pobožna i Gospodaru predana duša koja čak i u razdoblju najdivljih prohtjeva nefsa posjeduje izraženu čežnju prema drugom svijetu i stavlja uzdu svojim materijalnim željama.

Hz. Jahja, a.s., koga je Uzvišeni Allah još u djetinjstvu nagradio posebnim blagodatima i kome je dao mudrost, predstavlja najbolji primjer gore pomenutih junaka. Jednom prilikom kada su mu, prema predanjima, vršnjaci rekli: „Hajde, Jahja, pridruži nam se u igri!“ On im je odgovorio: „Ja nisam stvoren za igru.“ Iako je igra dječija stvar, taj časni poslanik je još u to doba dokučio svrhu stvaranja, kloneći se ovosvjetskih zanimacija i birajući put koji je usklađen sa mudrošću stvaranja.

I zaista, najbolje proživljena mladost je ona koja, poput primjera hz. Jahje, još od ranog djetinjstva postaje svjesna svog robovanja i koja dunjalučku gostionicu koristi kao stepenicu za otvaranje vrata vječne sreće. Junak je to koji uz pomoć svoje vjere, koristeći volju na najbolji način, obuzdava požude nefsa, koji kontroliše svoje ponašanje polažući samom sebi račun nekoliko puta na dan, koji se okreće prema srčanom svijetu dokučujući vlastito postojanje, koji svoje srce kiti najsvetijim emocijama i usmjerava ga prema vantjelesnim svjetovima i koji takvom zrelošću uspijeva da predstavi duh plemenitosti...

Živjeti poput starca za jednog mladića znači da ne zaboravlja činjenicu da je on putnik na ahiret, čak i onda kada mu je krv u venama najvrelija i kada ga ljudska priroda konstantno usmjerava prema dunjalučkim stvarima. Takav mladać živi poput starca kome je kosa osijedila i čija jedna noga je već zakoračila prema drugom svijetu. Uprkos raznim smicalicama šejtana, on svoj život posvećuje vjeri, Kur'anu i hizmetu (služenju), živeći ga u okvirima dobročinstva i dižući glas protiv tjelesnih želja i požuda. Njegova zastava je uvijek visoko dok bije bitku protiv grijeha.

Mladić pokajnik je miljenik Gospodara

Zar jedan takav mladić nikada ne griješi, nikada ne posustaje i nikada ne čini grijeh? Naravno da i najbolja mladost može povremeno da se poklizne i padne. Povremena posustajanja, određeni propusti, padanje u šake šejtana i otiskivanje u močvaru grijeha... Sve su to stvari koje, osim vjerovjesnika, mogu snaći bilo kojeg čovjeka. No, junak fokusiran na dobro, čim zagazi u grijeh, potrčat će da se pokaje kako bi ugušio taj grijeh, ne dozvoljavajući mu da se razvije. On će se odmah okrenuti namazu, postu, hadžu, sadaki i hizmetu u ime vjere, kako bi se uz pomoć dobrih djela očistio od grijeha.

Ističući kako je ibadet za vrijeme mladosti mnogo vrijedniji kod Gospodara, es-Sadik el-Masduk (Onaj koji potvrđenu istinu iznosi) je rekao: „Tevba je lijepa, ali je još ljepša ako je čine mladi ljudi. Allah voli mladu osobu koja čini tevbu.“ Iz tog ugla možemo reći da je hairli mladost ona koja se predaje ibadetu kako bi stekla zadovoljstvo Uzvišenog Gospodara i koja drhti u strahu od lične propasti kada nehotice počini neki grijeh. Takvi junaci svakom prilikom traže česmu spasa kako bi svoje srce očistili od prljavštine nanesene nepokornošću...

Svjedočio sam kako su mnogi mladi ljudi iskreno patili jer su im oči pogledale u pravcu harama, pa su uz bolan vapaj podijelili sadaku i odmah pali na sedždu pred svojim Gospodarem, bojeći se da im grijeh ne pomrači srca. Svojim suzama su izbrisali tragove grešnosti. Zbog samo jednog trenutka zablude, u kome je oko pogledalo u pravcu harama, takav mladić se ponizno savija i kaže: „Gotov sam! Pored toliko nimeta koje nam je Allah stavio na raspolaganje, zar mi priliči da gledam u haram? Šta će sada biti sa mnom?“ Tim riječima on se uzdiže stepenicama tevbe (pokajanja), inabe[1]i evbe[2] koje vode prema horizontima istinske pobožnosti, ponašajući se poput starca i čuvajući vitalnost svog srca pred šejtanskim nasrtajima.

Ustvari, ljudsko srce će mrziti grijeh i osjećati gadljivost prema njemu u mjeri u kojoj očuva svoju vitalnost. Jedan rob čije srce u duhovnom smislu nije u potpunosti paralizovano doživjet će svaki grijeh kao šejtanski metak koji ranjava njegov duh i njegovu savjest. Svaki grijeh će prouzrokovati na hiljade pokajanja i danima će zbog njih osjećati veliku tegobu. Doduše, ukoliko čovjek zbog počinjenog grijeha ne osjeća tegobu u toj mjeri kao da je bolestan, čak i da jezik po stotinu puta ponovi: „Kajem se, Gospodaru!“, to neće biti pokajanje, već jedna ustaljena ceremonija i nekoliko beskorisnih riječi. Tevba predstavlja emociju pokajanja koja šiba poput oluje po našoj savjesti i čini da se zbog te emocije osjećamo jadno i ponizno. A kada je riječ o jezičkom izražavanju pokajanja i traženja oprosta, ono predstavlja verbalni odraz upravo tog stanja jada i poniznosti. Dakle, istinska tevba predstavlja odraz patnje i hrabrog napuštanja grijeha s ciljem povratka u Božija prostranstva.

[1] Iskrena i potpuna predanost Allahu, dž.š., i stalna usmjerenost ka Njemu. Inaba je stepen pokajanja svojstven Allahovim dobrim robovima (evlijama, mukarrebinima i sl.).
[2] Zatvorenost prema svemu osim prema Allahu, dž.š. Evba je stepen pokajanja svojstven Allahovim poslanicima.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.