Mjera u požrtvovanosti i balans u davanju

Mjera u požrtvovanosti i balans u davanju

Pitanje: Ima li granice u hizmetu koji se čini u ime Allaha? Koja je to mjera duhovne i materijalne požrtvovanosti za čovjek čiji život je posvećen hizmetu u sferi obrazovanja?

Kao što je poznato, kada govorimo o ljudskom odnosu prema Allahu, nisu svi ljudi na istom stepenu tog odnosa. Neki ljudi su vrlo bliski Allahu, a neki, nažalost, miljama i miljama udaljeni od Njega… Drugim riječima, svaki čovjek, u zavisnosti od jačine vlastite vjere, spoznaje, ljubavi i čežnje, ima sebi svojstven odnos prema Uzvišenom Gospodaru. Tako recimo, na jednoj strani imate ljude koji pored toga što sa iznimnom pažnjom obavljaju sve vjerske naredbe, ne zadovoljavaju se time, pa kroz nafile pokušavaju ojačati svoju bliskost sa Allahom, a na drugoj one koji se drže samo farzova, smatrajući da su oni dovoljni čovjeku da održi vezu sa sa Uzvišenim. Ipak, jedno je sigurno, kakav god bio odnos čovjeka prema Allahu, taj odnos se ne smije potcjenjivati. Jer potcjenjivanje tog odnosa znači omalovažavanje nečega što je Allahu drago. Ako ćemo to još malo proširiti, onda se može reći da danas, u vrijeme kada je svijet pun raznih nemira i smutnji, svako onaj ko izgovori kelime-i šehadet, ko klanja pet devnih namaza, ko posti mjesec ramazan, ko ispunjava obavezu (ukoliko je obavezan) davanja zekata i odlaska na hadž, i ko uprkos raznim optužbama da pripada „ovima“ ili „onima“ i dalje dostojanstveno stoji na poziciji gdje je oduvijek bio, jeste osoba koja čini velike stvari. Iskreno vjerujem da će takav čovjek na onom svijetu biti dostojan Allahovih blagodati. Jer svako djelo koje se u takvim uslovima čini u ime Allaha, ima posebnu vrijednost kod Njega. Zato se ne smije potcjenjivati niti jedna žrtva onih koji svojim imetkom i životima čine hizmet, štaviše, potrebno je odati priznanje za svaku vrstu doprinosa koji dođe od njih.

Pohvaliti učinjeno i podsticati na više

Priđemo li ovom pitanju iz pozicije udjeljivanja, onda ćemo vidjeti da je za života Božijeg Poslanika čak i među ashabima bilo razlike u količini davanja. Tako recimo, kada su prije pohoda na Tebuk muslimani pozvani da pomognu vojsku, Ebu Bekr, r.a., je donirao kompletan svoj imetak. Kada ga je Božiji Poslanik, s.a.v.s., upitao: „A šta si ostavio porodici?“, on mu je odgovorio: „Ostavio sam im Allaha i Njegovog poslanika.“ (Ahmed Ibn Hanbel, Fezâilu’s-sahâbe, 1/360) To je njegov stepen iskrenosti i odanosti (sidk). On je bio iskren prema Allahu i Božijem Poslaniku, s.a.v.s., a drugim muslimanima predstavljao je primjer u odnosu prema islamu. Omer, r.a., je donirao pola svoga imetka. (Ahmed Ibn Hanbel, Fezâilu’s-sahâbe, 1/360) (Jednu stvar ne smijemo zaboraviti: Vodeći se ovim primjerom, bilo bi ružno sa naše strane reći da je Omer zaostajao za Ebu Bekrom, jer i on je u nekim stvarima bio primjer ostalima.)

Neki od ashaba, poput Osmana, i Abdurahmana Ibn Avfa, r.a., dali su po pet stotina deva. (Ahmed Ibn Hanbel, el-Musned, 6/115) U današnjim okolnostima vi to možete uporediti sa situacijom gdje jedan čovjek donira pet stotina Mercedesa. Pokazujući jedan poseban primjer iskrenosti, Alija, r.a., je dio imovine udjeljivao javno, a dio u tajnosti. Davajući javno, on je drugima pružao lijep primjer, dok je davajući tajno izražavao svoju želju da samo Allah bude upoznat sa onim što on daje. Međutim, pored onih koji su davali na ovaj način, bilo je ljudi koji su svoje davanje ograničili na nekoliko šaka hurmi ili na nešto izdvojenog novca. Ustvari, to je rezultat ljudske prirode i oduvijek je bilo tako. Pored onih koji su davali kompletan imetak, bilo je onih koji su davali polovinu, trećinu, četvrtinu, pa i manje. Ista situacija moguća je i danas, zato i najmanju žrtvu treba dočekati sa priznanjem i pohvalom.

Još jednu stvar treba imati na umu. Jednu dimenziju ovog pitanja predstavlja odavanje priznanja i najmanjem doprinosu koji se daje, dok je druga dimenzija nastojanje da se ljudi konstantno podstiču na više, odnosno da im se ukazuje na nove horizonte dobročinstva i kapije dobra na koje imaju priliku da pokucaju. Jer svaki čovjek ima priliku da, pored onih minimalnih dužnosti koje su njegova obaveza, učini i mnoštvo drugih lijepih i korisnih stvari. Iz tog razloga čovjek se ne smije zadovoljavati sa minimumom, već treba nastojati da u činjenju dobrih stvari svakim danom ide korak dalje. Svakog dana bi trebao davati sve od sebe da u svojoj savjesti još jače osjeti Allaha, dš.š., da poptunije ovlada duhom vjere, da dodatno ojača svoju srčanu vezu sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., i da se nikada ne zadovoljava sa onim što je učinio do tada, poput konjanika koji tjera svoga konja sve dalje i dalje... Čak i kada bi jednog dana dostigao stepen fena fillaha i beka billaha, odnosno kada bi u njegovim očima nestalo svega osim Bića Božijeg, kada bi sve ono prolazno i stvoreno odbacio i nestao u svom materijalnom postojanju, i kada bi duša postala osnova njegovog postojanja, odnosno kada bi svojim srcem, dušom i emocijama doživio jedno novo proživljenje i na taj način svojom glavom „dotakao“ najviše tačke Nebesa, čovjek bi opet trebao reći: „Allahu, podari mi sposobnosti koje prevazile moju prirodu... Daj mi da te sposobnosti iskoristim u punom potencijalu i da tvoje blagodati poput kiše padaju po meni“, i na taj način pokazati svoju želju za stalnim napredkom.

Dakle, bilo da se radi o duhovnom i srčanom životu, odnosno o hizmetu na putu Istine, svi ljudi se nalaze na različitim stepenima. Ipak, makar se radilo i o ljudima koji se nalaze na najnižem stepenu tog putovanja, i za njih uvijek postoji mogućnost dodatnog napretka i razvoja. Jednom kada istinski osjete slast i suštinu hizmeta za koji se zalažu, oni će ga još više podržati. Čineći mnoge lijepe stvari oni će sve iskrenije biti dio te lijepe priče, tako da će sve što čine u jednom trenutku postati dio njihovog karaktera i njihove svakodnevnice. A kada dođe dan pa ta podrška više ne bude potrebna, oni će osjetiti veliku prazninu jer se od njih ne traži ništa na putu Istine. Biće tužni jer ih niko neće pozvati da daju podršku u borbi na Allahovom putu. Takvo stanje past će im teško poput smrti. Biće slomljeni zbog toga i tražit će nove načine da od onoga što imaju udijele na Allahovom putu. Međutim, da bi se došlo do tog stepena, potrebno je mnogo vremena, strpljenja i iskrenog predstavljanja onoga za šta se zalažemo.

Poznavati sagovornika

Čitavom ovom pitanju može se prići na još jedan način. Konkretno mislim na ljude koji ovo pitanje posmatraju iz konteksta šerijatskih odredbi usaglašenih u časnoj Medini i koji se zadovoljavaju obavljanjem onoga što je propisano kao „farz“. Ukoliko daju četrdeseti dio imovine na ime zekata ili desetinu za određene stvari, onda oni obavljaju ono što je obavezno. S druge strane tu su i oni koji stvari posmatraju u kontekstu mekkanskih ajeta koji naređuje udjeljivanje bez određene količine, tako da oni daju onoliko koliko mogu dati. U takvoj situaciji vrlo je važno da pojedinci koji predstavljaju predvodnike u činjenju hizmeta na putu Istine i koji nastoje da i druge ljude uključe u taj hizmet, dobro znaju ko su i kakvi su ljudi sa kojima se susreću. Jer ukoliko se desi da potcijene ono što drugi ljudi čine ili im natovare teret koji ne mogu podnijeti, može se desiti (ne daj Bože) da se kod tih ljudi rodi osjećaj zasićenosti, nedostatka želje za daljim angažmanom, pa čak i osjećaj odbojnosti prema hizmetu koji se čini.

Kao primjer onoga o čemu govorim, podijelit ću sa vama jednu davnu uspomenu koje se sjećam kao i danas. U to vrijeme obratili smo se za pomoć stanovnicima izmirskog naselja Bozyaka. Nakon što sam se prisutnima obratio ističući značaj pomoći koju bi mogli pružiti, izašao sam iz te prostorije i krenuo prema sobi u kojoj sam boravio. Jedan od prisutnih je hitrim koracima krenuo stepenicama za mnom. Poznavao sam ga. Bio je to jedan penzionisani državni službenik. Predao mi je ključ od kuće koju je kupio svojom ušteđevinom i rekao: „Svi od prisutnih su obećali nešto dati. Ja osim kuće nemam ništa drugo, zato ti predajem njene ključeve.“ Na taj srceparajući prizor, odgovorio sam mu da vjera nikoga ne tereti preko mjere i vratio mu ključeve. „Vrati se svojim ukućanima. Od onoga što ti Allah podari, udjeljuj koliko možeš.“ Lično smatram da je to bio najispravniji odgovor, jer u suprotnom postupili bi na način koji se kosi sa principom da Allah nikoga ne obavezuje iznad njegovih mogućnosti. Uzvišeni Gospodar u Kur'anu kaže:

U vjeru nema prisiljavanja... (el-Bekare, 256)

Dakle, bilo da se radi o prihvatanju vjere ili činjenju određenih stvari u ime vjere, prisila je princip kojeg islam ne priznaje, jer islam je vjera koja leži na temeljima „lahkoće“. Ukoliko ga otežate do mjere koja prevazilazi osobine ljudske prirode određenih pojedinaca, onda ćete ga učiniti neizdrživim za njih. U takvoj situaciji kontraefekat je jedino što ćete postići. I mada je vaša želja da ljude potaknete na plemenitost i da ih navedete da se zauzmu za vjeru, vi ćete u njima proizvesti odbojnost prema vjeri, nakon čega će se okolnosti okrenuti protiv vas i doživjet ćete težak poraz. Jednom prilikom Božiji Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ova vjera je, uistinu, lahka i niko se neće nadmetati s njome a da ga ona neće savladati.“ (Buhari, Iman, 29; Nesai, Iman, 28) Zato je važno da ljudi na poziciji vodiča poznaju svoje sagovornike, da znaju ko može koliko tereta podnijeti, i da pažljivo djeluju kada druge ljude žele podstaći na više hizmeta na putu Istine.

Jer ne smije se zaboraviti da je takvo ponašanje mjerilo koje nam je postavio Uzvišeni Allah. U Kur'anu stoji:

Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih... (el-Bekare, 286)

Budući da ni sam Allah ljudima ne propisuje obaveze koje prevazilaze njihove mogućnosti, onda se i mi moramo čuvati toga da ljudima namećemo stvari koje su van njihovih mogućnosti. Važno je pohvaliti ono što su učinili, izazvati u njima oduševljenje zbog činjenice da su učinili hizmet na putu Istine i konstantno tražiti nove načine da u njima ojačamo želju za činjenjem dobra.

Konstantnost u davanju

Forsiranje ljudi da udjeljuju svoj imetak može dovesti do toga da ostanu bez njega i mogućnosti da obezbijede stalne prihode za sebe i svoju porodicu. Jer sve dok ljudi privređuju i dok imaju priliku da šire svoj posao, to će im dati mogućnost da kasnije udijele mnogo više na Allahovom putu. Zato je važno da onda kada „junaci davanja“ kao rezultat ljubavi i zanosa kojeg osjećaju zbog hizmeta na putu Istine požele da udijele sve što im je na raspolaganju, budete razumni, da razmišljate dugoročno i da pitanje „udjeljivanja“ gledate iz perspektive dugotrajnosti.

Za kraj ćemo istaći još jednu važnu stvar; naime, budući da su potrebe na ovom putu velike, svi oni koji traže i očekuju požrtvovanost od svojih sagovornika, pod uslovom da se drže osnovnih odredbi definisanih vjerom, trebaju nastojati da konstantno mijenjaju forme i oblike pomoći koja se traži, da pronalaze nove načine i da pitanje udjeljivanja uvijek predstavljaju u nekom novom svjetlu, a sve u cilju da se održi vitalnost vjerskog života, odnosno da oni koji udjeljuju ni u jednom trenutku ne osjete monotoniju i zasićenost u okviru svoje participacije unutar hizmeta. Jednu činjenicu ne smijemo zaboraviti: „Sve što je novo, srcu je drago.“ Zato će osvježene poruke koje šaljete na drugačiji i inovativniji način, u ljudima buditi osjećaj oduševljenja i biti primljene sa velikim nestrpljenjem. U suprotnom, ukoliko stvari postanu monotone u ljudima će se roditi osjećaj zasićenosti, tako da će poruke koje šaljete vrlo teško pronalaziti svoje mjesto u ljudskim srcima.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.