Pet nesreća koje uništavaju srce

Pet nesreća koje uništavaju srce

Ispunjenost koju pronalazimo u pričama o velikim historijskim ličnostima samo su odraz krnjave utjehe unesrećenih generacija, sve dok i sami ne pokažemo želju i trud da na svjetskoj sceni zauzmemo mjesto kakvo su nekad ranije imali upravo ti ljudi kojima se divimo.

Ovom prilikom želio bih skrenuti pažnju na pet podmuklih bolesti koje se mogu uočiti među vjernicima i koje lično opisujem kao “pet nesreća“. Svaka od ovih nesreća predstavlja zamku za dušu i neumoljivu bolest koja uništava srce. Prva nesreća koja se može primijetiti kod svih vjernika - čak i kod braće koja su u svojoj savjesti i svojim dušama osjetili svijetlu atmosferu i čisti povjetarac svetih ustanova, kao što su tarikat i tasavvuf - jeste sljedeća bolest: zadovoljiti se samo govorom o dobrim stranama i vrlinama nekih istaknutih ličnosti, veličati njihovo junaštvo, a živjeti daleko od emocija, misli, djelovanja i nastojanja da i sami budemo takvi. To znači, s jedne strane, pronalaziti utjehu u predanjima o učenim ljudima, a s druge strane, biti lišen emocija i misli koje će nas usmjeriti da i sami postanemo učeni ljudi. U osnovi, radi se o bolesti koja se manifestira kao osjećaj niže vrijednosti i od koje pate sve posrnule nacije.

Daj svoj doprinos

Dakle, ukoliko je neki narod izgubio sve vrijednosti koje su krasile njegovu prošlost i spao na nivo prosjačenja, sve što mu preostaje jeste hvaliti se riječima:“Mi smo unuci naroda koji je izrodio mnoge junake.“ Naravno, oni jesu ljudi koji se trebaju veličati, ali ostati na tome i ne truditi se da budemo kao oni jeste jedna velika zabluda. Pa molim vas lijepo, zar takvi ljudi ne razmišljaju o sebi i zar se ne pitaju da li su poput svojih predaka dali bilo kakav doprinos?

Zato je korisno još jednom ponoviti: ovo stanje predstavlja prihvatanje osuđenosti na osjećaj niže vrijednosti kod onih nacija i zajednica koje su iz nekog razloga posrnule. Zato ova situacija oslikava jednu nesreću koja se tiče nas, ali i mnogih drugih naroda. Svaki pojedinac, koji svoj život provodi u znaku zuhda (skromnosti), bogobojaznosti, iskrenosti i srčanosti, trebao bi nastojati da dostigne nivo ljudi prema kojima osjeća divljenje i čije legende prepričava sa divljenjem. Zato možemo reći da je ispunjenost koju pronalazimo u pričama o velikim historijskim ličnostima samo odraz krnjave utjehe unesrećenih generacija, sve dok i sami ne pokažemo želju i trud da na svjetskoj sceni zauzmemo mjesto kakvo su nekad ranije imali upravo ti ljudi kojima se divimo.

Samodopadljivost ubitačna bolest

Druga nesreća predstavlja bolest osporavanja veličine koju istaknute ličnosti neupitno posjeduju. Štaviše, ova bolest zna dostići takav nivo da će čovjek početi da umišlja da je ravan takvim ljudima. Dakle, još jedna od nedaća koja prijeti vjernicima je bolest poistovjećivanja sa istaknutim ličnostima koja dolazi kao odraz ponosa i samodopadljivosti. Takvi ljudi će, primjera radi, Allahove dž.š. odabrane robove i učenjake smatrati sebi ravnima i zato će sebi dati za pravo da kažu: “Vjerovatno su ljudi poput Šah-i Gejlanija, Nakšibendija i Ebu-Hanife bili baš kao i ja.“ To su riječi koje predstavljaju odraz pomenute bolesti. Bože sačuvaj! Samodopadljivost je bolest koja se nalazi na suprotnoj strani u odnosu na prvu bolest o kojoj smo govorili, ali je kao i ona, neumoljiva i ubitačna. Ljudi koji tako razmišljaju ostat će vječito lišeni zrelosti velikana i bez mogućnosti da načine makar i jedan korak naprijed.

Duhovna podrška i potpora

Dakle, mi nismo i nikada ne možemo biti poput Ebu-Hanife, Šafija, Malika ili Hanbelija, kao što ne možemo biti ni poput Šazilija, Bedevije, Ahmeda Rufaija, Šah-i Gejlanija, Nakšibendija ili imama Rabbanija. Uz Allahovu dž.š. dozvolu i Poslanikovo s.a.v.s starateljstvo, utjecaj nekih od njih, među kojima su i veliki mudžeddidi (obnovitelji vjere) poput Šah-i Gejlanija, imama Kerhija i Imadija, je aktuelan i nakon njihove smrti.

Vrlo je moguće da svi ti sultani duhovnog svijeta svojom duhovnošću miluju naše glave, tapšaju nas po leđima u znak podrške i svojom potporom nas stalno podstiču da činimo hizmet. Iz tog razloga ne postoji zabluda i neznanje ravno onome kad se čovjek poredi sa ljudima čiji utjecaj, uz Allahovu dž.š. dozvolu i pomoć, traje već nekoliko stoljeća. U tom pogledu, svako bi trebao da zna gdje mu je mjesto i da kaže:“Oni su ljudi nekih drugih vremena, a mi smo opet ljudi nekih sasvim drugih vremena.“

Kad institucija postane cilj

Treća nesreća se ogleda u sljedećoj situaciji... Ljudi će se poistovjetiti sa svakom vrstom hizmeta, svakom uzvišenom misijom i visokim idealom, te će u svrhu realizacije učiniti sve što je u njihovoj moći. U tom pogledu, radit će bez prestanka i otvarati institucije da bi u srca ljudi usadili uzvišene osjećaje i ideje, te ih učinili postojanim. U tim prostorima ljudima će, u ime vjere, pritjecati u pomoć, i gdje god da osjete neki požar, trudit će se da poput vatrogasaca pritrče i ugase vatru. A onda će hizmet i trud, koji su započeti u ozračju uzvišenosti, nesebičnosti i požrtvovanosti, neko vrijeme da ide prvim tokom, da bi se nakon određenog perioda zaboravio osnovni karakter posrednosti tih puteva koji vode do Njega. Tada se svi ti putevi koji su sredstva počinju doživljavati kao cilj, što na kraju dovodi do toga da čovjek zaluta i udalji se od primarnog cilja.

Dakle, ukoliko insistiramo na otvaranju institucija, uprkos tome što su one izgubile svoju primarnu funkciju širenja i razvoja vjerske misli i vjerskih osjećaja, i što se primarna mubarek i uzvišena dužnost više ne obavlja na pravi način, to znači da smo takve institucije prestali da doživljavamo kao sredstvo koje vode do cilja i da su one postale same po sebi cilj. Veličanje sredstava kao da su to ciljevi jeste jedna od pet nesereća koje uništavaju vjernike. Možemo slobodno reći da se ova nesreća zarila u prsa naše braće koji rade na Allahovom dž.š. putu i ranila ih kao i one prije njih koji su doživjeli istu nesreću. Zato je potrebno da vrlo ozbiljno pristupimo ovom pitanju.

Ja sam sebi dovoljan!

Sljedeća nesreća u nizu se ogleda u samostalnom djelovanju vjernika koji čine hizmet kako bi obezbijedili Allahovo dž.š. zadovoljstvo, jer se oslanjaju samo na svoju nauku, shvatanje i znanje. Ukoliko se čovjek ne konsultira s drugim izvorima znanja, shvatanja i razmišljanja, ne poštujući ničiju specijalizaciju i držeći se stava “ja sam sebi dovoljan“, prouzrokovat će takvu nesreću i zabludu da će samom sebi nanijeti veliku štetu. Još ukoliko taj čovjek brine o zagrobnom životu određene zajednice, onda će i oni zbog njegovog pogrešnog razmišljanja biti na gubitku. Drugim riječima, bit će uzrok vlastite propasti i gubitka, ali će i druge ljude navesti da izgube svoj put.

Napregni se koliko možeš...

I peta nesreća koja prati braću vjernike jeste gašenje ljubavi prema vjeri i Kur'anu. I ovo pitanje je, baš kao i ostala nabrojana, od velike važnosti za čovjeka. Simptomi ove bolesti se ogledaju u postepenom gašenju ljubavi i ushićenja prema islamu, te u slabljenju emocija usmjerenih prema religiji. Ako bi to postavili malo šire, možemo reći da je riječ o nedostatku želje za radom na Allahovom dž.š. putu (džihad) i gubitkom nadnaravnog naboja koji se nalazi u čovjeku. Jer u neku ruku, najbolja garancija opstanka jednog naroda jeste njegovo umijeće da zadrži nadnaravni naboj i da duh džihada održi stalno vitalnim.

Nadnaravni naboj, unutarnjii žar, ushićenje, ljubavni potencijal i aktivnost duhovnih emocija predstavljaju izvor snage koji će nas stalno usmjeravati prema vjeri i ibadetu. Stalna energičnost srca sa sobom donosi duhovno stanje obilježeno neprekidnom željom da djelujemo i stupamo u akciju.

Ne zaboravi primarni cilj

Ipak, može se desiti da takvu energičnost vremenom prekrije prašina ravnodušnosti i navika. Unutarnji žar će prerasti u pepeo, a duhovne emocije će početi lagano da se gase. I na kraju bi moglo doći do potpunog gašenja i raspadanja svega što smo imali. Historija je puna primjera ljudi koji bi ispunjeni ljubavlju i htijenjem polazili na određeni put, ali bi se negdje na tom putu zanijeli i vezali za usputne ljepote i tako zaboravljali ono što je bio njihov primarni cilj.

Tako je i sa sultanima i kraljevima koji su, umjesto da predvode svoju vojsku na bojnom polju, preferirali ostanak u dvorcu u društvu svojih supruga... U tom trenutku bi i carstvo ili kraljevstvo počelo da se kvari i urušava. Narodne pjesme više ne bi govorile o junacima i ratnicima, već o ljudskim požudama i ljubavi prema samom životu.

Čuvaj sebe, porodicu i narod

Nestanak ljubavi i čežnje, tj. njihova transformacija u ljubav prema životu, ognjištu, potomcima, domu i porodici, obuzela bi njihove duše i oni bi, suprotno svojim očekivanjima, primili takav životni šamar da bi ostajali i bez potomaka i bez svojih domova... S druge strane, oni koji su svoje živote proveli u ljubavi prema vjeri i kur'anskom hizmetu živjeli su dostojanstveno čuvajući i sebe, i svoje porodice, i svoje kuće, i svoj narod. I ovo bi bilo jedno od pitanja koje me plaši i zbog kojeg me hvata jeza...

Gospodaru, ne dozvoli da se ugasi plamen ljubavi i naklonosti prema vjeri i Kur'anu koji plamti u dušama naše braće po vjeri!

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.