Poštivanje roditelja je Božija naredba

Nepoštivanje roditelja predstavlja jedan od najvećih problema današnjice. Ljudi od vjere bi trebali na sebe preuzeti misiju rješavanja ovog problema. Nije dovoljno samo reći: „Žalim zbog toga... To je tužno... Oči su mi zasuzile...“, i na taj način pobjeći od svega. Nešto se mora poduzeti po tom pitanju.

Na prvom mjestu treba imati u vidu da je poštivanje roditelja Allahova naredba. Ali, nažalost, u čitavom svijetu je taj odnos sravnjen sa zemljom. Doduše, danas postoje i neki pozitivni primjeri koji se mogu pronaći unutar nesretnog islamskog svijeta. Još uvijek ima ljudi koji gaje duboko poštovanje prema svojim roditeljima. Poslušni su... Iako svoje poštivanje možda ne iskazuju na jednom nivou koji podrazumijeva izbjegavanje riječi "eh...“ prilikom obraćanja, ipak nisu grubi, ne mršte se kada razgovaraju sa njima, ne izgovaraju riječi koje bi ih mogle povrijediti i brinu se da im ne fale životne potrepštine... Naravno, postoji mogućnost i da se neki rukovode sljedećim razmišljanjem: "Zašto bih ih vrijeđao kada će sve što imaju nakon smrti ostaviti meni? Ne budem li se ponašao lijepo, svoju imovinu bi mogli ostaviti nekoj humanitarnoj organizaciji...“ Bilo da je takva briga u pitanju ili neki drugi razlog, ljudi će dobiti nagradu u skladu sa namjerom koju nose u sebi. No, sama činjenica da svojim roditeljima ne nanose zlo, jeste znak vrline koju nose u sebi.

Ljudi-čudovišta

Treba reći da ovaj problem posjeduje i jednu dimenziju koja se tiče kompletnog obrazovnog sistema. Džamije bi trebale biti mjesta koja će se pozabaviti ovim pitanjem. Dalje, svako bi se trebao potruditi da u svom domu što više oživi ovu emociju. Tako bi i vi, u mjeri u kojoj možete da utječete i do granice do koje se vaš glas čuje, trebali da se pozabavite ovim pitanjem. U tom smislu, vaše je da iskoristite i časopise, i novine, i televizije, i radiostanice kao i sve ostale potencijale koji su vam na raspolaganju. Veliki učenjak Bediuzzaman ljude koji se protive svojim roditeljima naziva ljudima–čudovištima. I zaista, kada vidimo ljude koji ne poštuju svoje roditelje, koji im se stalno protive i bune, koji gaze njihova prava, dođe nam da kažemo: "Zašto je čovjek ove životinje stvorio u obliku čovjeka?“

Pitanje poštivanja roditelja danas se ne doživljava dovoljno ozbiljno. Ta bolest začeta je na Zapadu, a onda se pod plaštom modernizacije proširila na naš lijepi svijet. Kao da se razvio jedan stav da roditelji nemaju pravo boravka sa nama nakon što odigraju svoju ulogu vođenja brige i odgajanja djece. Tako je ova pogrešna filozofija u neku ruku paralizirala naše svjesno ponašanje. Danas se porodice u kojima roditelji žive sa djecom (patrijarhalne porodice) mogu pronaći možda još samo u nekim selima. Dok su one porodice u kojima njeni članovi žive sa dedama i nanama gotovo nepoznat pojam. Nadam se da će ova kontaminacija (zagađenje) stati prije nego li dođe do sela i da će proces krenuti da teče u suprotnom smjeru. Na taj način, roditelji bi ponovo stekli ugled u zajednici koji im i pripada. Svako bi se okrenuo svojim roditeljima, supružnicima i djeci, čime bi ponovo zaživjela ognjišta koja predstavljaju džennetske kutke za nas ljude.

Nema spokoja u staračkim domovima

Ono što me najviše čini tužnim jesu mjesta koja se nazivaju staračkim domovima. Samo ime predstavlja jednu iluziju. S obzirom na to da su to mjesta gdje borave beskućnici koje su napustila njihova djeca, unuci ili rodbina, bilo bi bolje da se takva mjesta nazovu "dom beskućnika". Ako je spokoj odlika mjesta u kojima čovjek osjeća užitak boravka, duhovnu ispunjenost i gdje je okružen događajima koji mu donose osmijeh na lice, kako se onda takva mjesta mogu okarakterisati kao "domovi spokoja“? Ako jedan od stanovnika tog doma kaže: "Prošlo je nekoliko Bajrama, ali moje djece još uvijek nema“, kako se to može nazvati "domom spokoja"? Da je naš jezik kojim slučajem naviknut na proklinjanje, bilo bi normalno da u toj situaciji kažemo: "Prokleta bila takva zajednica!“ No, pošto smo se zarekli da nećemo govoriti “amin“(uslišaj) na nečije proklinjanje i dovu kojom se želi nečije zlo, niti da ćemo sami proklinjati ili činiti takvu dovu, ipak ćemo se suzdržati od toga. Neka Allah dž.š. sam popravi sve te duše koje su se pretvorile u čudovišta.

Obnoviti porodične vrijednosti

I zaista, roditelj i naši ostali stariji članovi porodice danas su prepušteni sami sebi. Primjeri ovakvog ružnog ahlaka (ponašanja) se mogu sresti na svakom koraku. I kada biste im izgradili prave domove spokoja, kada bi im sagradili vile na obali mora i pred njima postavili čamce da plove kada to požele, to im ne bi omogućilo da osjete spokoj, užitak i duhovni mir koji osjećaju u prisustvu svoje djece i ostalih ljudi koji ih okružuju. U tom smisu, treba reći da je osnovno pitanje mogućnost obnove porodičnog ognjišta. Obnova porodice podrazumijeva i idejnu obnovu... Izgradnja je to jednog urušenog društva. Na taj način mi podižemo spomenik vlastitoj duhovnosti. Ukoliko u svojoj savjesti osjećamo bar malu potrebu za ovakvom obnovom, onda ću lično biti sretan zbog toga. To je znak da se u ime građenja i obnove pokazuje trud za ponovno oživljavanje i da je započeo proces buđenja...

Majko, babo treba li vam nešto?

Kamo sreće da su sada moji roditelji tu uz mene i da ih mogu ponijeti na leđima do njihovog kreveta ukoliko ne bi mogli hodati. I da ih mogu kada ogladne ponovo staviti na leđa i odnijeti do trpezarijskog stola. A onda bih, nakon što jedu, rekao: "Treba li vam još nešto? Mogu li vam nekako pomoći?“ Ako bi odgovorili: "Ne treba, sine. Neka te Allah dž.š. nagradi Svojim Firdevsom (najljepšim dijelom dženneta)“, onda bih im poljubio ruku i nastavio: "Ukoliko vam nešto treba i ne možete da mi kažete, vi samo dajte znak i ja ću odmah priskočiti u pomoć." Ukoliko postoje ljudi koji stvari doživljavaju na ovaj način, onda ću biti ispunjen vjerom i nadom da je započeo proces preobrazbe. No, ukoliko u svojoj savjesti još uvijek ne osjećamo bol zbog urušavanja, osipanja i podrhtavanja koje nas je snašlo, onda nam valja sačekati još neko vrijeme.