Samoubistvo nema opravdanja

Kako islam gleda na samoubistvo koje danas sve više poprima razmjere društvene katastrofe? Koji to razlozi čovjeka tjeraju na suicid koji donosi nesreću i na ovom i na onom svijetu?

Iako u Kur'ani-kerimu ne postoje odredbe koje se jasno vežu za pitanje samoubistva, možemo reći da se ajeti vezani za pitanje oduzimanja života drugom čovjeku mogu preslikati i na pitanje oduzimanja vlastitog života, jer kao što čin oduzimanja tuđeg života predstavlja ubistvo, tako se i čin oduzimanja vlastitog života na isti način smatra ubistvom. Uzvišeni Allah je kazao:

“Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao...” (El-Ma'ide, 32)

Ovim riječima je oduzimanje jednog života stavljeno u istu ravan sa ubijanjem cijelog čovječanstva. S druge strane, jedna od pet stvari koje je svaki čovjek dužan zaštititi jeste i vlastiti život. Štaviše, može se reći – kao što i Šatibi u svom djelu El-Muvafakat sistemski objašnjava – da je cjelokupan pravni sistem utemeljen na principima zaštite pet elementarnih stvari, dakle života, vjere, imovine, razuma i potomstva. Slobodno možemo reći da je zaštita života na prvom mjestu ovog redoslijeda. U tom smislu, baš kao što je čovjek obavezan čuvati svoju vjeru, domovinu, čast, budućnost i imovinu, isto tako je obavezan i čuvati vlastiti život. Ljudski život je do te mjere vrijedan čuvanja i njegovo čuvanje je toliko važno, da je u slučajevima napada na ljudski život čovjeku data dozvola da u samoodbrani oduzme život onome ko ga je napao.

Iznevjeriti emanet

Treba reći i da je život emanet (povjerenje) koji nam je dat od Allaha, dž. š. Dakle, kao što su vjera, religija i služba uime vjere emaneti dati čovjeku, tako je i život, koji predstavlja polaznu osnovu svega, emanet ostavljen na čuvanje čovjeku koji ga nosi. Jer bez života, sve ostale dužnosti i njihovo obavljanje postaju bespredmetni. U tom smislu, okončati vlastiti život svojom voljom znači onesposobiti njegovog nosioca kojem je Uzvišeni Gospodar podario određene emanete i obavezao ga na potpunu vjernost tim emanetima.

Čovjek se rađa i dolazi na ovaj svijet poput vojnika koji zadužuje pušku i kojem se dodjeljuju određene dužnosti. Zbog toga je na svakom čovjeku da pokaže strpljenje i sačeka sve do trenutka dok mu se ne uputi poziv “dođi”. I kao što se vojnik koji bez dozvole svog nadređenog napusti vojsku smatra bjeguncem, tako se i čovjek koji napusti životno zaduženje bez dozvole svog vlasnika smatra bjeguncem, i sve što je dotada uradio za njega biva izgubljeno. Nastranu samoubistvo, grijeh je čak i priželjkivati da nam Uzvišeni Gospodar uzme dušu zbog određenih problema koje proživljavamo. Izraziti takvu želju znači podići glas protiv sudbine i Allahovog određenja. Zato bi se svako ko nesvjesno izrazi takvu želju trebao povući, pasti na sedždu i u svojstvu velikog grješnika kazati: “Allahu, oprosti mi jer sam učinio veliki grijeh prema Tebi.” Uzmemo li u obzir da je grijeh i sama pomisao na smrt, koja je daleko od samog čina samoubistva, onda je jasno o kakvom nepoštivanju Allaha, dž.š., je riječ ukoliko sami pokušamo okončati vojnu službu na ovom svijetu, službu kojom nas je upravo On zadužio. To je tako, jer Njegova je riječ glavna. Budući da nas je On poslao na ovaj svijet, On je Taj koji će nas poslati i na ahiret (drugi svijet). U tom pogledu, nijednom čovjeku nije dato pravo intervencije.

Stepen šehida

Međutim, moguće je da čovjek preseli na ahiret u trenutku odbrane svog života, vjere ili imetka. Iako u tom slučaju djeluje kao da postoji ljudska intervencija u smislu uzroka smrti, ipak je riječ o činu i tituli preseljenja na onaj svijet u okviru naređenja Uzvišenog Gospodara. Tako u jednom časnom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko pogine štiteći svoj imetak, daje mu se stepen šehida. Ko pogine štiteći vjeru, daje mu se stepen šehida. Ko pogine štiteći svoj život, daje mu se stepen šehida. Ko pogine štiteći svoju porodicu, daje mu se stepen šehida.” (Tirmizi – Dijat, Nesai – Tahrimu'd-dem) Dakle, smrt koja nastupi u navedenim slučajevima predstavlja razrješenje i oslobađanje od službe, koje je došlo s Njegove strane.

Neki stručnjaci iz oblasti fikha čovjeka koji izvrši samoubistvo smatraju otpadnikom od vjere i drže do stava da se takvima ne treba klanjati dženaza. Međutim postoji i mišljenje koje počiva na pretpostavci da je situacija kada čovjek koji prolazi kroz privremenu krizu pa izvrši samoubistvo, to samoubistvo upravo rezultat krize u kojoj se našao. U tom slučaju, čovjeku koji proživljava krizu pomućen je razum i on nije svjestan svojih djela. Upravo zbog činjenice da nam nisu poznati razlozi takvog čina niti pozadina svih dešavanja koja su čovjeka navela na čin oduzimanja vlastitog života, nema smetnje da u skladu s naredbama naše vjere zadržimo lijepo mišljenje o tim ljudima, pripremimo ih za dženazu i s lijepim željama ih otpratimo na put u vječno boravište.

Čovjek po imenu Kuzman

Ponekad boli i patnje koje dostignu nivo nepodnošljivosti znaju čovjeka navesti na samoubistvo. Jedan takav slučaj poznat nam je još iz vremena našeg Poslanika, s.a.v.s. Nakon rana koje je zadobio na Uhudu, čovjek po imenu Kuzman imao je toliko jake bolove da je na kraju izabrao da se nasloni na oštricu vlastite sablje da bi ubrzao smrt. Nakon tog događaja, plemeniti Poslanik (alejhis-salatu ves-selam) je rekao: “On je od stanovnika vatre.” Zamislite, ovdje govorimo o čovjeku koji je ratovao uz Poslanika, s.a.v.s., i koji je bio tako ranjen da je imao priliku da se uzdigne na stepen šehida. Međutim, zbog strašnih bolova koje je trpio, ovaj nesretnik se odlučio na samoubistvo i na pragu pobjede postao od onih koji su sve izgubili. Ne čekajući Allahovu, dž. š., odluku, sam je sebe razriješio dužnosti zbog čega je i okarakteriziran kao jedan od stanovnika vatre.

U tom kontekstu treba reći da je obaveza svakog vjernika, da u situcijama kao što je ova, stisne zube i pokaže strpljenje. Šta god da ga snađe, čovjek mora istrpjeti do trenutka kada će uslijediti poziv od Allaha, i da preseli u skladu s Njegovom željom. Drugim riječima, smrt čovjeka trebala bi biti obilježena Božanskom voljom.

“O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!” (Ali Imran, 102)

Navedeni kur'anski ajet u jednom prenesenom značenju ukazuje na činjenicu da čovjek ne smije sebi oduzeti život. U tom smislu, samoubistvo je znak da se nismo predali Allahu, dok se u spomenutom ajetu jasno navodi da nam je zabranjena svaka smrt koja ne označava predanost Gospodaru. S druge strane, budući da oduzimanje vlastitog života upropaštava sve ono što je čovjek učinio dotada, taj čin predstavlja jedan vrlo opasan način okončanja života.

Višestruko ubistvo i samobilački napadi

Danas postoji još jedan oblik samoubistva, koji se prvo pojavio na Zapadu i koji se u posljednje vrijeme, nažalost, prenio i na zemlje islamskog svijeta. Riječ je o samoubilačkim napadima. Akteri ovih događaja takve napade nazivaju “simboličnim samoubistvima” i na svoj način im pridaju neki poseban značaj. Drugim riječima, kroz čin samoubistva koji se vrši uime ideologije, oni vjeruju da će dati doprinos svojoj misiji, istaći značaj svoje ideologije i sačuvati svoju vjeru i religioznost.

Međutim, ako pogledamo istinsko značenje ovog čina, vidjet ćemo da se ove “žive bombe” ne razlikuju od običnih slučajeva samoubistva. Štaviše, samoubistva ove vrste se mogu okarakterizirati i kao višestruka ubistva. Ovi zabluđeni krvnici koji nemaju nikakve veze s ljudskošću i duhom vjere, svakako završavaju u džehennemu, jer su sebi oduzeli život, s tim što ovim činom oduzimaju život i velikom broju nedužnih ljudi. Osim što će biti u poziciji da pred Allahom, dž. š., polažu račun zbog oduzimanja vlastitog života, polagat će Mu račun i za svaku osobu, bilo da je riječ o djetetu, ženi, odraslom, muslimanu ili nemuslimanu, kojoj su oduzeli život. To je tako, jer je islam zakonima i pravilima uredio način čovjekova postupanja i prema sebi i prema drugima, kako u miru tako i u ratu. Zato niko u vrijeme mira ne može po svom nahođenju proglasiti rat i donijeti odluku da nekome oduzme život, kao što niko u vrijeme rata nema pravo oduzimati život djeci, ženama ili starijima koji se nalaze na suprotnoj strani.

U tom smislu, s kojeg god stanovišta da priđete ovom pitanju, samoubilački napadi i slični teroristički akti se ni u kojem slučaju ne mogu povezati s islamom. U jednom hadisu koji može osvijetliti ovo pitanje, plemeniti Poslanik kaže: “Bludnik dok čini blud nije vjernik, kao što nije vjernik ni čovjek u trenutku dok pije, krade ili ubija (nedužnog čovjeka).” (Nesai, Kasame)

Iz toga proizlazi da ubica u trenutku ubistva ne može biti vjernik. Drugim riječima, za čovjeka koji počini takvo djelo, uzimajući u obzir njegovo trenutno stanje, njegove zamisli, planove i projekcije, ne možemo reći da je “musliman”.

Pogledate li malo bolje takvog čovjeka, primijetit ćete da se ne uklapa u portret muslimana i da se takav karakter ne može smjestiti u okvire islamskog učenja. Zato ponovimo još jednom: iz koje god zemlje dolazio i koje god nacije bio, čovjek koji oduzme život nedužnim ljudima aktom samoubilačkog napada, se, kao ni sam akt, ni na koji način ne može dovesti u vezu sa islamom. Nemoguće je da čovjek koji tolikom broju ljudi oduzme život pronađe spas na onom svijetu.

Promijeniti percepciju

S druge strane, ne smijemo zaboraviti da ova ubistva bacaju sjenu na blistavo lice islama i kaljaju obraz svih muslimana. Jer svako ubistvo koje se umota u odoru islama i koje se, navodno, počini uime vjere, pripisuje se islamu od strane onih koji ne poznaju suštinu i formu naše vjere. U toj situaciji vjernici pred sobom imaju vrlo težak zadatak kada žele promijeniti takvu ustaljenu percepciju. Nekada su potrebne godine upornog rada da bi se izbrisala pogrešna percepcija koja postoji u glavama ljudi. Zato možemo slobodno reći da su samoubilački napadi, ko god stajao iza njih, višestruka pa čak i teška ubistva.

Neki ljudi, koji ne poznaju smisao islama znali su me pitati: “Je li ljubav prema džennetu to što muslimane tjera da postanu napadači samoubice?” Odgovorio sam im na sljedeći način: “Ukoliko se takvi ljudi rukovode jednom takvom idejom, onda pogrešno razmišljaju. Onaj ko se usudi počiniti takvo ubistvo, ne da neće završiti u džennetu, nego će se strmoglaviti pravo u džehennem.”

Ukratko, činjenica da se krvavi samoubilački napadi opravdavaju borbom uime vjere, čini ovu pojavu još opasnijom. Iz tog razloga treba još jednom naglasiti da takvo divljaštvo, s kojim god ciljem i na koji god način da se izvede, predstavlja čin koji Allah, dž. š., ne voli i koji se ni na koji način ne može dovesti u vezu s Njim.