Suština svakog djela: Ihlas

Pitanje: U jedom hadisu Božiji Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Očistite svoja djela, jer doista Allah prima samo djela koja su iskreno radi Njega učinjena.“(ed-Dârakutnî, es-Sunen; el-Bejhakî, Šuabu’l-Imân) Na koji način objasniti suštinu djela koje se čini u ime Allaha, a na koje nam Poslanik, s.a.v.s., skreće pažnju u ovom hadisu?

Odgovor: Istinski vjernik, koji je srce svoje predao Allahu, u svim svojim djelima i stavovima mora misliti na Allahovo zadovoljstvo, sebe ne smije isticati, niti se hvaliti riječima kao što su: „Ja sam rekao... Ja sam uradio... Ja sam omogućio...“, štaviše, sve ono što je postigao trebao bi izbrisati iz vlastitog sjećanja. I dok ljude poziva Istini, vjernik ne smije biti grlat. Ako na nekom mjestu s ljudima razgovara o vjeri i Istini, onda sve što kaže mora biti odraz stanja njegovog srca. A na kraju kada dođe do željenog rezultata, za uspjeh koji je ostvaren sebi ne smije pripisivati ni najmanje zasluge.

Mrtve riječi koje nisu ovjerene u srcu

Naravno, takva svijest se ne može steći tek tako. Da bi čovjek došao do tačke gdje će u potpunosti izbrisati svoje „ja“, potrebna je dugotrajna vježba tokom koje će sebi stalno postavljati pitanje: „Postojim li ja ili ne postojim?“ U suprotnom, plodovi nekog lijepog djela ostat će zarobljeni unutar uskih granica i to djelo neće biti dovoljno učinkovito. Uprkos privremenim promjenama, učinjeni hizmet neće ostaviti dugoročni trag.

Vjerujem da se u doba Poslanika, s.a.v.s., nije učio niti deseti dio Kur'ana, ezana, melodičnih ikameta, ihlas-i šerifa koji se uče da bi se džemat pirpremio za farzove. Ezani koji se danas čuju sa džamijskih munara, takvi su da se ljudi naježe kada ih čuju. Sa džamijskih minbera i televizijskih ekrana svakodnevno se čuju različiti vazovi i poruke. Međutim, sve te riječi ne dodiruju ljudska srca. Ljudi se, na žalost, ne uspijevaju uspješno usmjeriti prema Allahu, dž.š. Razalog tome je što riječi koje izlaze iz usta nisu ovjerene u srcima. Jer ako čovjek, koji izgovara: „Allah je velik!“, i dalje naglaba o sebi, o svojoj veličini, i svojim tonom skreće pažnju na sebe, ako govoreći o Allahu i Božijem Poslaniku, s.a.v.s., želi drugima dati do znanja kako je sposoban govornik, za takvog čovjeka se može reći da su njegove riječi pune prikrivenih laži.

Čvrstoća u imanu

Ovako stanje predstavlja veliku opasnost za sve ljude koji su svoja srca predali služenju u ime imana i Kur'ana. Ukoliko se do sada išlo linijom manjeg otpora, pa se nije uspjelo zasjesti u sami centar stvari, onda je prvi zadatak pred nama da se okrenemo sebi i da prođemo kroz jedan striktni program uzdizanja na stepenima imana. Takvo ponašanje podrazumijeva i život ashaba na koje se svi mi pokušavamo ugledati. Kada bi se sreli nekom prilikom, jedan drugoga bi pozivali: „Dođite da vjerujemo jedan sat.“(Ahmed Ibn Hanbel, el-Musned; Ibn Hadžer, el-Isâbe) Drugim riječima: „Naš iman je značio nešto danas, ali ko zna da li će sutra imati istu vrijednost. Zato je najbolje da se okupimo i još jednom osvježimo svoje vjerovanje.“ Ako pažljivo pogledate navedenu rečenicu, vidjet ćete da ashabi nisu rekli „da ponovo vjerujemo“, već „da vjerujemo jedan sat“. To znači da čovjek svakog novog dana kreće na jedno putovanje, a s tim u vezi je i preporuka koju je Božiji Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom dao Ebu Zerru el-Gifariju, pa mu je rekao:

„Obnovi lađu, jer doista je more duboko.“ (el-Dejlemi, el-Musned)

I baš kao što čovjek prije nekog putovanja za svaki slučaj provjera stanje svoga automobila, stanje motora, guma i tečnosti u vozilu, tako bi i čovjek trebao restaurirati sve one narušene dimenzije vlastitih dužnosti i odgovornosti naspram Allaha, te sa takvom koncentracijom i odlučnošću osvježiti vlastito vjerovanje. Jer ukoliko se čovjek nespreman otisne dubokim morima života, postoji opasnost da potone u bilo kojem trenutku. S druge strane, nakon dunjalučkog putovanja, postoji i ono drugo koje počinje sa berzahom i završava se, ili sa Džennetom, ili sa Džehennemom. Zato je vrlo važno pripremiti se na najbolji način prije nego se krene na dalek i nepoznat put.

U nastavku te iste preporuke, Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže:

„Pripremi svoju opskrbu, jer put je veoma dug.“

Ovim riječima Poslanik upravo ukazuju na dužinu predstojećeg puta. Opskrba koju pripremimo treba biti dovoljno raznovrsna i bogata da nas može prevesti preko Sirat ćuprije i uvesti nas u Džennet. Jer Sirat ćuprija nije poput dunjalučkih ćuprija. Tamo možda neće biti prilike da za kratko vrijeme pređemo preko ćuprije od početka do kraja. Pogledamo li samo časne hadise u vezi sa tom temom, vidjet ćemo da je riječ o jednom putovanju koje može trajati koliko i cijeli dunjalučki život. A ulazak u Džennet zavisi upravo od toga da li ćemo uspjeti preći Sirat ćupriju.

Pored potrebe da se čovjek opremi svime što mu je neophodno na tom putu, važno je i da se oslobodi grijeha i grešaka koje predstavljaju teret na tom putu. Ovu istinu Božiji Poslanik, s.a.v.s., u nastavku svoje preporuke objašnjava riječima:

„I olakšaj svoj teret, jer prepreke pred tobom su vrlo teške.“

Drugim riječima, čovjek mora dati sve od sebe kako bi se oslobodio tereta prije nego što uđe u kabur, stupi na mahšer i krene preko Sirat ćuprije.

U zadnjem dijelu savjeta kojeg je dao Ebu Zerru, Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže:

„I očisti svoje djelo, jer doista sve vidi Onaj koji djela vrjednuje.“

Ovu filozofiju življenja možemo opisati i riječima uvaženog Bediuzzamana koji kaže: „Krećite se u krugu Allahovog zadovoljstva gdje djelujete u ime Alllah, sastajte se u ime Allaha i radite u ime Allaha.“ (Bediuzzaman, Lem'alar) Jer Onaj što ocjenjuje i vrjednuje vaša djela, Onaj ko ih svrstava u određenu kolonu knjige djela, On vas uvijek vidi i nadzire. Ništa što učinite Njemu nije skriveno. On vlada svakim vašim stanjem.

Stalni samoobračun

Sve ovo navedeno recept je koji nam pokazuje kako da prihvatimo ovosvjetski život. Ovo pitanje ne trpi zapostavljanje, zabludu, zaborav i bahatost. Velikog pobornik Istine, Esved ibn Jezid en-Nehai to opisuje sljedećim riječima:

„Nije kako mislite, ova stvar je vrlo ozbiljna.“ (Ebû Nuajm, Hiljetü’l-evlijâ)

Drugim riječima, radi se o pitanju od životnog značaja koji se ne smije prepustiti nemaru i slučajnostima. Jer na kraju svega postoji mogućnost od spašavanja od vječne kazne. Zato je od suštinske važnosti da čovjek svoj namaz, post i ostale ibadete obavlja imajući na umu sve navedeno i da stalno sebe poziva na odgovornost.

Kada govorimo o određenom pitanju, potrebno je reći: „Neka mi Allah pomogne da govorim istinu, neka mi pomogne da jasno kažem ono što želim, neka moje riječi ostave trag u ljudskim srcima...“, i to je samo jedna dimenzija vjerničkog ponašanja. Druga dimenzija jeste nastojanje da svoja djela očistimo od sebičnosti, odnosno da iskrenost bude kruna svakog ljudskog djela. Zato nikada ne smijemo zaboraviti Allahovo zadovoljstvo, pa ćemo reći: „Allahu moj, pomozi da sve što kažem bude u okvirima Tvog zadovoljstva.“ Sljedeće riječi koje pripadaju Musau, a.s., a koje nam Kur'an prenosi trebaju biti naša svakodnevna dova:

"Gospodaru moj" – reče Musa – "učini prostranim prsa moja i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga... (Ta Ha, 25-27)

Međutim, i takvu molitvu treba završiti riječima:

„Gospodaru moj, samo ako si Ti zadovoljan...“

Velikani ihlasa

Ako ćemo sići u suštinu ove teme, onda treba reći da je pravi vjernik čovjek koji je svjestan svoje slabosti i koji umije u svakoj situaciji Allahu uputiti dovu koja glasi: „Gospodaru, sve što govorim i činim, okruniši Svojim zadovoljstvom i Svojom naklonošću. Svojim tevedždžuhom, Svojim nadziranjem, Svojom pomoću, Svojom zaštitom učini da moja djela imaju odjek u vječnosti. Jer ja sam slab i kada preselim na Ahiret svemu će doći kraj. Zato stvari koje ponavljam tokom dana, sve ono što činim i govorim, ukoliko u njima nema Tebe, onda je sve to uzaludno i prazno...“

Oni koji dok uče mevlude, ilahije, pa čak i Kur'an, pokušavaju istaći sebe i svoje umijeće, rahmetli Nureddin Topcu znao je zvati „grlate age“. Bio je to čovjek kome je iskrenost bila ispred svega i koji je stalno potencirao značaj ihlasa. Bediuzzamanov stav po ovom pitanju je nevjerovatan i vrijedan svake pohvale. Ništa u čemu nema ihlasa i što nije iskreno, on nije želio prihvatiti. Riječi i djela koja ne dolaze iz srca odbacivao bi bez imalo razmišljanja. I danas nam je potrebna nekolicina ovakvih simbola ihlasa, jer oni su ti koji će promijeniti ovaj svijet. I mada će rad i trud onih koji zavise od plata i pohvala povremeno donijeti neke privremene promjene, takvi nikada do sada nisu uspjeli ostaviti neku trajnu vrijednost iza sebe.

Nakon perioda Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i njegovih pravednih halifa, Emevijska država, Abbasidi, Horezmijska država, Ajubidi, Seldžuci i Osmanlije, svi oni su na svoj način služili našoj vjeri. Svojevremeno su nosili bajrak naše vjere, a onda su postali dio historije i ostali u našim lijepim sjećanjima. Međutim, niko od njih nije postigao ni približno onome što su postigle pravedne halife. Razlog tome se upravo krije u nevjerovatnom ihlasu koji je krasio svako djelo naših velikih halifa. I ono što čovječanstvu danas treba nije populizam i isprazna demagogija, već iskreno življenje vjere islama koje će se očitovati u riječima i djelima najboljih među nama.