Trovanje pozicijom ili tiranizacija

Trovanje pozicijom ili tiranizacija

Pitanje: Ljudi koji su odgovorni za određeno mjesto ili im je povjerena uprava nad određenim tijelom, nakon nekog vremena sebe počnu doživljavati kao da su vladari na tom prostoru. Kako se treba ponašati jedan vjernik kada mu se povjere određena ovlaštenja?

Velikaje razlika između situacija kada čovjek zadužen da upravlja i rukovodi drugim ljudima, nosi osjećaj odgovornosti u sebi, i kada područjevlastite nadležnosti doživljava kao ličnu imovinu. Međutim, bilo da je to zbog propusta do kojih dolazi zbog preopterećenja ili neznanja, mnogi ljudi čine upravo tu grešku. Jer posebno ljudi koji su odgovorni za upravljanje i rukovođenje drugim ljudima, ukoliko ne slijede metod Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i njegovih pravednih halifa, odnosno ukoliko pozicije koje obnašaju ne doživljavaju kao emanet, već kao lično vlasništvo, to je znak da su krenuli popločavati stazu koja vodi do despotizma i tiranije.

Ljudi koji razloge za negativne pojave traže prvo u sebi

Jedan od osnovnih principa zaštite od ove vrste zla, jeste da ljudi na pozicijama konstantno preispituju vlastiti rad i da razloge za sve negativne pojave koje se dešavaju upodručjima za koja su odgovorni prvo traže u vlastitim propustima. Ovakao shvatanje i filozofija upravljanja snažno je utemeljena u našoj vjeri. Drženje Omera, r.a., najljepši je primjer za sve nas. Tokom deset godina koliko je obavljao funkciju halife, osvojeno je područje ravno onome osvojenom za vrijeme Osmanlija i Seldžuka. Uprkos činjenici da je bio veliki državnik, kada je suša pogodila islamsku državu, viđen je kako u jednoj ruševnoj kolibi moli Allaha riječima: „Allahu moj! Ne dozvoli propast ummeta Muhammedova zbog mojih grijeha.“ Drugim riječima, ljudi koji se nalaze na vodećim pozicijama dužni su da od sebe krenu kada traže krivca za negativne pojave, probleme i različite društvene anomalije. Iz tog razloga, neophodno je da Allahu upućuju dovu i da daju sve od sebe da biriješili nastale probleme.

S druge strane, oni koji su krenuli na put da sa drugim ljudima podijele inspiraciju koja im ispunjava srca i da daju svoj doprinos u preporodu ljudske zajednice, ponekad se mogu susresti sa neočekivanim problemima. Tako će im ponekad Uzvišeni Gospodar podariti uspjeh zbog kojeg će im ljudi upućivati komplimente i riječi hvale. Ovakva situacija će u ljudima slabog karaktera probuditi želju da se nađu rame uz rame sa borcima za ljudski preporod. A kada oni koji su postali dio ove priče samo zarad vlastitog interesa ne pronađu ono što su očekivali, tada posežu za raznim zlodjelima, kao što su klevete i laži. I naravno da će Allah od takvih tražiti polaganje računa za ono što su učinili. Međutim, osoba koja se nalazi na poziciji odgovorne osobe za područje u kome se desio takav problem treba prvo sebe preispitati i reći: „Bože, u čemu sam pogriješio pa nas je snašla ovakva nevolja?“

Oni kojima uspjeh ne pomućuje um

Ukoliko odgovorne osobe ne budu posjedovale ovu vrstu osjećaja odgovornosti i samoispitivanja, vremenom će doći do tačke gdje će i greške, za koje su isključivo oni odgovorni, pripisivati drugima. Svoj dio krivice neće prihvatati i u drugima će tražiti dežurnog krivca. Svako spominjanje njihovog propusta smatrat će prijetnjom i uvredom, pa će zato gledati da smanje i utišaju svaki različit glas. I na kraju će početi da se ponašaju poput tirana. Rukovodioci koji se prepuste gafletu da uspjehe, koje Allah dajena osnovu zajedničkih napora jedne cijele zajednice, pripisuju samo sebi, vjerovat će da su oni početak i kraj svega, a takva iluzija će, implicitno, značiti da sebi pripisuju određene osobine „uluhijeta“. Način na koji će takvi svršiti, opisan je kroz jedan hadis-i kudsi koji glasi: „Ponos je Moja odjeća, a veličina Moj ogrtač! Bacit ću u vatru onoga ko Mi se bilo kojem od njih suprostavi.“ Budući da se oholost i hvalisanje kod ljudi smatrajunepoželjnim osobinama, Allah je dao jasno upozorenje i obećanje da će ljude takvih osobina koji mu se na bilo koji način pokušaju suprotstaviti, uništiti i kazniti vatrom džehennemskom.

Zajednički napori i ljudi koji se konsultuju

Međutim, kao što ništa ne počinje isključivo od nas, ništa se ni ne okončava sa nama. Svaki posao koji se pripisuje samo sebi, najčešće će biti neproduktivan, dok će posao u kome napustimo vlastiti egoizam dati višestrukoveće plodove. To je stav koji čovjek treba zauzeti prema sebi i poslovima koje obavlja. Umjesto da sve pokušava riješiti sam, čovjek se treba okrenuti grupnom radu i konsultacijama. A kada vidi da nije dobro obavio posao, da je podbacio u izvršenju preuzete dužnosti, treba znati povući se korak unazad i reći: „U skladu sa funkcijom koju obnašam, ja se trudim dozvati Božiju pomoć, tako što kod ljudi razvijam osjećaj zajedništva, slaganja i međusobne ljubavi. Ukoliko mi ne polazi za rukom da obavim ono što je potrebno, ukoliko ne predstavljam svoju zajednicu na najbolji način, ukoliko svojim djelima i izgledom ne predstavljam lijep primjer, onda me možete razriješiti ove funkcije i postaviti me na mjesto sa manjim obimom odgovornosti.“ Svi oni koji tvrde da su svoje živote posvetili istini, pravdi i svom narodu, dužni su razmišljati na ovaj način.

Oni koji ne očekuju ništa, ni od ovog, ni od onog svijeta

Takvi dok obavljaju svoje dužnosti, nemaju nikakva očekivanja, ni od ovog, ni od vječnog svijeta. U njihovim srcima ne smije biti ni traga želji da dođu do određene funkcije, da im se ponude fotelje, ili da postanu ljudi u koje drugi, u znak pohvale, upiru prstom. Jer iz pozicije nefsa i dunjaluka, pogledi uprti u visine simbol su ponosa, samodopadljivosti i oholosti. I vrlo je teško da se, oni koji su oholi, ponašaju odmjereno, da na pravi način obavljaju svoju dužnost i budu svjesni svojih odgovornosti. Što se njih tiče, oni su ključ svega. Uvjerni su da će doći do propasti ukoliko ne bude njih da obavljaju funkciju na kojoj se nalaze. A to je klasični primjer zablude.

Ljudi koji preferiraju podređenost umjesto nadređenosti

Mjerila koja nam Bediuzzaman nudi u svojim risalama „Ihlas“ i „Uhuvvet“, predstavljaju zlatne principe ponašanja. Poštivanje ovih principa će nam pomoći da izbjegnemo problemo koje smo ranije naveli. Ilustracije radi, ns jednom mjestu kaže: „Potrebno je birati podređenost, u odnosu na nadređenost koja sa sobom nosi odgovornosti i opasnost.“ (Bediuzzaman, Lem’alar str.192) Drugim riječima, bolje je biti podređen stručnoj i iskusnoj osobi, nego preuzeti funkciju nadređene osobe koja podrazumijeva odgovornost, razne opasnosti i rizike. Uzmimo za primjer klanjanje namaza u džematu. Umjesto da čovjek gleda kako bi zasjeo na poziciju imama (osobe koja predvodi namaz), bolje je povući se nazad i biti dio džematanekog drugog predvodnika. Štaviše, ukoliko nam se ne ponudi da mujezinimo, tada i ovu funkciju trebamo prepustiti nekom drugom. Ukoliko pokažemo ovu dozu pažnje u stvarima kao što su predvođenje namaza ili držanje govora pred masom ljudi, odnosno u stvarima koje nas čine vidljivijim pred drugim ljudima, vremenom će se takvo ponašanje usaditi u naša srca i postati dio našeg ahlaka. A ljudi koji po prirodi znaju da slijede druge i da se drže po strani, nisu od onih koji će se prepustiti despotskom i tiranskom ponašanju u situacijama kada se prihvate određene funkcije.

Tevedždžuh i skromnost onih koji bježe od aplauza

Osmanski sultani poput Fatiha, Javuza i Sulejmana Zakonodavca (Allah im se smilovao) su bili ljudi koji su prije stupanja na prijestol prošli kroz rigoroznu edukaciju i odgoj, što im je omogućilo da za vrijeme svoje vladavine ostanu skromni i bogobojazni, te da se drže daleko od bilo kakve prakse koja podsjeća na despotizam. Neumjesni komentari i klevete koje se upućuju na njihov račun od strane određenih ljudi rezultat su isključivo pogrešnih i napamet naučenih informacija. Sulejman je cijeli svoj život proveo na ratištima, boreći se za svoj narod i svoju državu, dok je istovremeno pred svojim narodom i vjernicima znao uvijek da zadrži skromnost i skrušenost. Postoje i predaje da je nakon velikih pohoda i pobjeda znao narediti da mu se postelja postavi u hodniku dvora, gdje bi se obračunavao sa svojim nefsom. Poznat je i slučaj sultana Javuza, koji je nakon pohoda na Merdžidabik i Ridanije, stigao u Uskudar (dio Istanbula), gdje je ostao sve do ponoći kako bi se u tušini vratio u Topkapi palaču, a sve da bi izbjegao ushićeni narod koji je želio pozdraviti svog sultana.

Ne zapostaviti duhovnu hranu

Zato je važno da svi oni koji žele služiti vjeri i čovječanstvu, na vrijeme prođu kroz neophodnu praksu i striktan odgoj. Ukoliko budemo znali suspregnuti se od ponašanja koje nalikuje nekom malom tiranu onda kada se nađemo na nekoj manjoj funkciji, tada ćemo znati i kako da ne budemo veliki despotikoji će sebe smatrati vladarem svijeta kada dođu na neku značajniju funkciju, i koji će samovoljno gaziti obične ljude kada shvate da ne mogu ostvariti planove koji su u samom početku bili nerealni i prepuni iluzija. Ljudi na takvim pozicijama moraju znati da su uspjesi i pobjede došli zahvaljujući Allahovoj pomoći i milosti, da su oni samo sitni posrednici u toj priči, i da su njihove mogućnosti vrlo ograničene.

A da bi se došlo do toga, potrebno je da svi oni koji učestvuju u upravi na bilo kojem nivou, od najniže do najviše funkcije, nikada ne prestanu sa uzimanjem duhovne „hrane“. Ljude treba odgajati u skladu sa islamskim, ljudskim i univerzalnim vrijednostima, kako bi zaista bili dostojni epiteta „čovjek“. Ukoliko izostane ta duhovna hrana, pa se ljudi prepuste svom nefsu, onda će posrnuti i sami sebi učiniti nepravdu. A jednom kada posrnu, neće vidjeti ništa dalje od sebe. Ta otuđenost će im uništiti život, izgubit će iskrene prijatelje i bližnje, i ono što im je ostalo od života provest će u tamnicama vlastitog egoizma.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.