Vratimo se Gospodaru

Vratimo se Gospodaru

Kišne se kapi, poput kapljica milosti, s horizonta milosrđa spuštaju na nas. Svaka od njih nosi pečat ljubavi i samilosti. Oslanjajući se na predaje u kojima se kaže da je upravo to vrijeme primanja dova, svaki trenutak u kojem se kiša spušta na zemlju treba shvatiti kao priliku za iskrenu molbu.

Najveća dova koju možemo uputiti i koja je preča i od one u kojoj molimo za lični spas, glasi: “Allahu moj! Učini da se Tvoje ime pročuje širom svijeta!” I tako, svakom meleku koji se s kapljicom kiše spušta na površinu kugle zemaljske, mi proslijeđujemo ovu dovu koju činimo od srca.

Ucviljenost i potištenost današnjeg muslimanskog svijeta posmatram s tugom u srcu i suzama u očima. Svi oni koji su izloženi lošem odnosu samo zbog činjenice da su muslimani, i oni koji zbog borbe za svoju zemlju i svoju budućnost prolaze teške dane organizirajući različite skupove i konferencije pokušavaju dići glas i pronaći podršku i saveznike na međunarodnoj sceni.

Nažalost, uprkos takvoj situaciji, osim za vrijeme hutbi ili kunut-dova koje pojedinaci poput Sudejsija (imam u Kabi) čine u mjestima poput Haremejni-šerifejna (Mekka i Medina), ja još nisam vidio da ti potlačeni i potišteni ljudi od srca uzvikuju Allahovo ime. Molim vas da ove riječi ne doživljavate kao osudu. I ja sam, elhamdulillah, musliman, i ja kao i drugi u svom srcu osjećam patnju ljudi koji prolaze razne nedaće. Ipak, u kontekstu ličnog svođenja računa, pokušavam ukazati na jedan nedostatak kod vjernika. Ne radi se ni o kakvim predrasudama. Sigurno je mnogo onih koji upućuju dove i prolijevaju suze. No, je li ih dovoljno? Zar se može reći da su nam srca zdrava ako bezbrižno nastavljamo s dnevnom rutinom čak i onda kada ginu nevina djeca?

Jesmo li se Upravitelju svega obratili makar u mjeri u kojoj molimo razne dužnosnike oko nas? Naravno, politička borba priča je za sebe. Ona ponekad podrazumijeva poteškoće koje prevazilaze našu volju. No, uprkos tome, jesmo li u tami noći pali ničice i dovoljno se izjadali? Jesmo li znali reći: “Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?” (El-A’raf, 155)

Jesmo li plakali poput Ejjuba?

Često se vjeruje da će problemi biti riješeni u okviru neke političke platforme ili posredovanjem tamo neke treće strane. Stvari se posmatraju iz perspektive dunjalučara, pa se ugledajući na njih kaže: “Šta imaš od suza i plakanja?” Međutim, najveći izvor snage za jednog mumina jeste vjera i očitovanje koje glasi: La havle ve la kuvvete illa billah. (Nema snage ni moći osim kod Allaha, dž.š.) Ova vjera i očitovanje najsjajniji su dijamanti u riznici džennetskoj i odraz priznanja snage i sile Aziza (Snažni) i Kahhara (Onaj koji sve savladava). Nema problema koji se ne može savladati ukoliko vjernici pokucaju na Njegova vrata. Riječi alvarskog imama često sam znao ponavljati. Evo šta on kaže:

Potečeš li poput vode
Zaplačeš li kao Ejjub
Otvoriš li srce svoje
Zar te neće upitati kako si.

I doista, zar su nam vrata ostala zatvorena kad god smo potekli poput vode i zaplakali poput vjerovjesnika Ejjuba? Zar nismo bili upitani za stanje u kojem se nalazimo svaki put kad bismo iskreno otvorili srca? Ja zaista ne vidim da se islamski svijet iskreno klanja Njemu, ali možda je do mene. Možda svi oni paćenici iskreno mole i pružaju Mu ruke, samo ja to ne vidim.

Ipak, dove se najviše primaju kada se čine kolektivno. Pojedinačne suze i molbe nisu dovoljne za prevazilaženje kolektivnih problema. Da bi dove poprimile kolektivni karakter, nekada se neke od njih dijele među ljudima i uče duži period. Stari zavjet nam govori da je hz. Davud bez prestanka činio dovu i plakao punih dvadeset pet godina. U nekim se izvorima spominje da bi nicala zelena trava tamo gdje bi pale njegove suze. Iako je riječ o uveličavanju, ovo je lijep primjer koji nam govori da je hz. Davud lio iskrene suze kad bi se našao pred nekom nevoljom.

Dakle, ako nevolje islamskog svijeta doživljavamo kao svoje, onda će tragom naših suza nicati zelena trava. Ideja o potrebi traženja utočišta kod Allaha mora ojačati u našim srcima. Zato bi svaki vjernik najprije u sebi trebao da osjeti problem nedostatka jake vjere. Naša vjera mora biti snažna i dolaziti iz srca. Vjerovanje u Gospodara mora biti iskreno. Moramo vjerovati i još jednom se okrenuti Njemu. Uzvišeni Allah je kazao:

“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!” (El-Ma’ide, 105)

Ukoliko ste svoje pravo na izbor iskoristili za usmjeravanje na Pravi put, te, ukoliko je Pravi put postao dio vašeg karaktera i ukoliko se trudite postati iskreni Allahovi robovi pozivajući i druge da budu takvi, niko vam neće i ne može nauditi.

Ako ste vjerni čuvari amaneta koji vam je povjeren, zašto bi Allah, dž.š., rušio sve ono što činite zarad Njegova zadovoljstva!? Mjerilo svakog vjernika ogleda se u tome da izvor bilo kojeg problema potraži prvo u sebi. Upravo zbog toga svako bi se od nas trebao zapitati je li dovoljno posvećen svome amanetu, je li spreman na žrtvu i ponaša li se poput vojnika koji spokojno prima svaku naredbu nadređenog...

Poslaničko zalaganje

Ukoliko je svaki put kojim koračate i svaka staza na kojoj želite biti obilježena namjerom da to činite zbog Njega, bilo gdje da se nađete, oko sebe ćete širiti ugodne i opijajuće mirise koji izviru iz dženneta. Zato je namjera svakog vjernika od suštinskog značaja za njega.

Namjera ili nijjet čini da se običan posao izdigne na stepen ibadeta, kao što nedostatak iskrene namjere čini da ibadet izgubi osnovni smisao. Uprljate li čistotu namaza nepotpunim nijetom, jednoga dana biste umjesto nagrade mogli dobiti nešto vrlo neočekivano i ružno. S druge strane, islamska ulema je iznijela stav da čak i ležanje, na način na koji je ležao naš Poslanik, s.a.v.s., predstavlja jedan oblik ibadeta.

Kad je namjera tako važna, onda će vas iskreno nastojanje da stalno spominjete Allaha i ulaganje truda na putu uzdizanja Njegova imena učiniti Njemu bliskim. Iskreno govoreći, možda oni koji su sebi za cilj postavili uzdizanje Allahovog imena nisu pretjerano udubljeni u svoj ibadet, ali sama činjenica da u sebi nose konstantnu usmjerenost koja dolazi iz iskrenog nijeta i nastojanje da to postignu je ono što ih čini Allahu bliskima. Takvi ljudi vremenom postaju jedinke koje dok jedu, piju, liježu i ustaju misle samo na jedno – na stalnu potrebu da Istinu dostave ljudima oko sebe. Takvo što u konačnici je najljepša dova koja se upućuje Uzvišenom Gospodaru.

Svima nam je poznato šta znači poslanstvo. Riječ je o Allahovoj blagodati koja je usmjerena prema određenim ljudima. Međutim, zašto se i mi ostali ne bismo potrudili da budemo kao oni i činimo ono što su oni činili? I mi imamo potpunu slobodu da se trudimo i na putu imana uložimo poslanički trud. Uspijemo li iz sebe izbaciti sve ono što je strano našoj duši, pružit će nam se prilika da se okitimo dubokom patnjom koju su osjećali svi vjerovjesnici iz prošlosti. Tada ćemo ushićenje koje sa sobom nosi islam osjetiti na svakom koraku našeg djelovanja i postojanja. Vjerujem da takvo što nije nemoguća misija.

Svakako je očekivati da nam se na tom putu povremeno pojave određene poteškoće. Pojavit će se oni koji će vam poželjeti nauditi; međutim, zar i poslanici nisu nailazili na mnoge prepreke? Zato je takve situacije potrebno prihvatiti kao realnost takvog života i takvog puta.

Naravno, ne postoji zakon koji kaže da će svako bačeno sjeme naići na plodnu zemlju. Neko će pojesti ptica, dok će neko istruhnuti prije nego što urodi plodom. Zato je važno da budemo vrijedni, da ne posustajemo i da sjeme koje se nalazi u našim rukama što prije bacimo u naručje zemlje. Ne očekujte ništa posebno, ne nadajte se određenim rezultatima jer to je cjenkanje s Allahom. Ne činite to! Učinimo ono što je na nama, a rezultat prepustimo Allahovom određenju.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.