Živimo dovoljno dugo da bismo primili pouku

Živimo dovoljno dugo da bismo primili pouku

Ponekad emocije i strasti znaju poprimiti oblik ideje koja će zavesti čovjeka i učiniti da ono što je štetno prihvati kao korisno. Iz tog razloga, pojedinac koji je svoj život podredio uzvišenim idealima nikada se ne smije oslanjati samo na vlastito mišljenje, tvrdeći da je sve što zastupa apsolutno tačno.

Za čovjeka koji umre nakon puberteta kaže se da je živio dovoljno da bi primio pouku. Da li se na svakog ko živi makar i dvadeset, trideset ili četrdeset godina odnosi kur'anska istina u kojoj se kaže:

“... A zar vas nismo ostavili da živite dovoljno dugo da bi onaj koji je trebao razmisliti imao vremena da razmisli...?” (Fatir, 37)

Da bi čovjek spoznao istinu opstojanja Uzvišenog Gospodara i Njegove stvaralačke principe dovoljno je i sat vremena zrelosti i svjesnog života na ovom svijetu. U tom smislu, čovjek koji provede makar i jedan sat svog života u zrelom i svjesnom stanju ne može imati nikakve izgovore, pogotovo ne ako je riječ o nevjerništvu. Ipak, Uzvišeni Allah, dž.š., velikom broju ljudi daje mogućnost da živi mnogo duže. Međutim, u nekim slučajevima Stvoritelj čini da pojedina stvorenja žive samo sat vremena, pa čak i kraće, i u tom vremenskom intervalu ih upoznaje s manifestacijom nekih od Svojih lijepih imena, da bi im nakon toga uzeo dušu. Mnogo je živih bića kojima je određen životni vijek u trajanju od sedmicu, mjesec ili godinu dana...

Prosječan ljudski vijek

S druge strane, čovjek je stvorenje kojem je Allah, dž.š., namijenio mnogo više od jednog sata. U nekim normalnim okolnostima život u trajanju od šezdeset godina smatra se prosječnim ljudskim vijekom. Sad zamislite u kakvoj je poziciji čovjek koji proživi svojih šezdeset godina, ako je čak i onaj ko svjesno i razumno proživi makar i sat vremena, na način da može osjetiti i procijeniti stvari oko sebe, odgovoran pred Allahom, dž.š., posebno kada su u pitanju poricanje i širk!

Vrlo je jasno da takav čovjek ne može ponuditi nikakav izgovor koji će ga osloboditi odgovornosti da bude poslušan i da se povinuje naredbama svog Gospodara. Stoga, ako prihvatimo činjenicu da mlada osoba koja je stupila u pubertet ne može imati opravdanje za vrijeme provedeno u okvirima nevjerništva, širka i grijeha, onda je sasvim očigledno da svako ko proživi prosječan ljudski život ne može ni pomišljati na neka eventualna opravdanja i izgovore. Takav čovjek je jednostavno izgubio pravo na izgovor...

Zar čovjek koji se godinama školuje, koji se brine o svojoj budućnosti, svom domu i porodici, koji dobro zna šta znači živjeti, steći, osjetiti komfor i razmetati se pred drugima, koji razlikuje ono što je dobro od onoga što je loše za njegov interes i koji zna godinama tragati za onim što želi kako bi to na kraju i dobio, drugim riječima, onaj koji razmišlja o hiljadama varijabli i posjeduje mogućnost da donosi sud o svakoj od njih – zar ne bi trebao razmisliti o božanskim istinama i o životu koji slijedi poslije ovozemaljskog? Štaviše, zar onaj ko je čuo za Najboljeg među ljudima, s.a.v.s., ko se upoznao s Kur'anom, kojeg su već posjetile izvidnice smrti zvane bolesti i kojem je starost mnogo puta stavila do znanja da je “putnik na odlaznom peronu”, ne bi trebao biti u potpunosti posvećen ahiretu? Ne bi li trebalo da je takav čovjek već nabavio sve što mu je neophodno i pripremio namirnice koje će ga sigurno odvesti do vječnog svijeta?

Šta više čekate?

Jednom kad se sretne s posljedicama svojih djela i kada ga snađe gorak kraj, nemoguće želje kao što je ponovni povratak na ovaj svijet i svi izgovori koji se ponude neće uroditi plodom i neće pomoći čovjeku koji je svoj život utrošio u potpunom sljepilu pred Istinom. Njegova opravdanja se neće uzeti u obzir, kao što mu neće biti dozvoljeno da se sakrije iza svojih izgovora.

U tom kontekstu opomena u citiranom ajetu posebno se odnosi na ljude koji su dostigli određenu životnu dob. Njome kao da se želi reći: “Vidjeli ste mnogo toga i svjedočili raznim manifestacijama Istine. Štaviše, većina vaših poslova ostala je iza vas i više nemate nikakvih opravdanja. Pa šta više čekate da biste bili bolji vjernici?!” Ljudi se podstiču da u poodmaklim godinama uvećaju svoja dobra djela i čine što više ibadeta, da bi bar u određenoj mjeri popravili sve ono što je u njihovoj prošlosti pogrešno. Baš zbog toga bi svaki musliman starije životne dobi trebao uložiti napor i što više se posveti svojoj vjeri. Jer, usitinu, to je ono što mu vjera i nalaže...

Dvije velike opasnosti

Postoje dvije potencijalno velike opasnosti koje vise nad svakim čovjekom. Jedna se uglavnom tiče mladih ljudi, dok se druga uglavnom odnosi na starije stanovništvo. Prva opasnost predstavlja zatočeništvo u okvirima teorije, dok se druga odnosi na prihvatanje stvari nesvjesno i u obliku kulture življenja.

Dakle, opasnost koja u određenom životnom periodu vreba iza ćoška je bavljenje isključivo teorijom i napuštanje prakse koja potvrđuje teoriju. Postoje takvi ljudi koji će vam dati odgovor na skoro svako pitanje. Spomenut ćete riječ “ihlas” (iskrenost), a oni će vam bez odlaganja izrecitirati dijelove iz Poslanice o ihlasu (dio iz zbirke Poslanice nura, autora Bediuzzamana Saida Nursija). Napamet znaju cijelu Prvu riječ (isto djelo), koja se odnosi na značenje bismile. Čim neko spomene bratstvo, oni će se sjetiti dijelova iz Poslanice o bratstvu. Svaka njihova riječ i svaki stav tu su samo da bi se pokazali i skrenuli pažnju na sebe.

Druga opasnost se, pak, odnosi na stariju životnu dob i situaciju kada oni koji su uspjeli teoriju sprovesti u praksu ono što čine rade nesvjesno i kao dio svakodnevnog folklora. Čak će i u situaciji kada čovjek u jednom trenutku osjeti jaku manifestaciju lijepih imena Uzvišenog Allaha, dž.š., i kada se uzdigne na položaj s kojeg će imati mogućnost da svaki put kada podigne glavu ugleda veličanstvene obrise meleka Israfila – ukoliko dozvoli da mu se vjera svede na kulturu življenja – neizbježno doći do unutarnjeg urušavanja i posustajanja na putu življenja vjere.

Ukoliko neko jedinu utjehu pronalazi u mevludima, mukabelama, kasidama i ilahijama ispjevanim sjetnim glasom, to je znak da mu je vjera prerasla u folklor i da je polahko, ali sigurno zakoračio na put duhovnog gašenja. Zato, ako ne želite zahrđati, pokvariti se ili uvehnuti, tako što ćete vjersku praksu zarobiti u okvire kulture življenja, onda je neophodno da svako islamsko pitanje doživljavate svjesno i savjesno. Takvi će za vježbe koje čine nesvjesno reći da je to “namaz”, za izgladnjivanje “post”, a za turističku posjetu svetoj zemlji reći će da je riječ o “hadžu”. Sve ono što čine, a što su naslijedili od svojih roditelja ili što smatraju dijelom kulturnog naslijeđa, čine bez neophodne svijesti, koja bi u njima probudila ushićenje, smatrajući da su u potpunosti izvršili svoju obavezu robovanja.

Emocije i strasti

Ponekad emocije i strasti znaju poprimiti oblik ideje koja će zavesti čovjeka i učiniti da ono što je štetno prihvati kao korisno. Iz tog razloga, pojedinac koji je svoj život podredio uzvišenim idealima nikada se ne smije oslanjati samo na vlastito mišljenje, tvrdeći da je sve što zastupa apsolutno tačno.

Čovjek se mora pribojavati odluka koje se temelje na emocijama i zabluda koje mogu nastati kao rezultat takvih odluka. Zato je važno da se savjetuje s iskusnim ljudima i da na taj način svede na minimum rizik od potencijalnih šteta vlastitog djelovanja. Naravno, vrlo je moguće da nečija lična zamisao zaista predstavlja određenu korist, međutim, vrlo je važno radi li se o valjanoj koristi ili koristi koja nam neće ići u prilog. To je ono što svaki vjernik mora imati na umu i zbog čega se treba konsultirati sa stručnjacima i ljudima koji imaju široko iskustvo.

Savjetuj se

Prvi muslimani, naši uvaženi velikani, o svakom su pitanju, pa i onom najmanjem, gledali da se posavjetuju i da čuju mišljenje ljudi iz struke, i tek bi nakon toga donijeli konačnu odluku. Sve to su činili da bi u potpunosti zadovoljili principe pravičnosti koje nam islam nameće i da bi izbjegli bilo šta što bi moglo doći u kontradikciju s temeljnim postulatima vjere. Poznato je da se uvaženi Ebu Hanifa o određenom pitanju znao od jutra do večeri savjetovati sa svojim učenicima, kojih je bilo na stotine. Njegovi bliski učenici, poput imama Ebu Jusufa, imama Muhammeda, pa čak i imama Zufera često su znali iznijeti neko oprečno mišljenje, a veliki Imam bi, s ciljem pronalaska najboljeg rješenja, vrlo pažljivo saslušao njihove stavove i tek onda zaključio čitavu svar. Nerijetko se znalo desiti da njegov konačni stav bude suprotan od onoga koji bi iznio na početku diskusije.

Ako je tako, onda nijedan borac na putu istine ne smije djelovati samovoljno, oslanjajući se na svoje emocije i strasti, u slučajevima kada se radi o funkcijama koje će, služeći uzvišenim ciljevima, obavljati u budućnosti i za koje se vjeruje da bi mogle donijeti veliku korist. Vlastita stajališta mu ne smiju služiti kao osnovni principi prilikom donošenja odluke, već se treba dobro posavjetovati i tek tako donijeti konačnu odluku.

U tom kontekstu, uvaženi Bediuzzaman prenosi nam jednu od svojih dova, koja glasi: “O, Gospodaru, oprosti nam greške. Prihvati nas kao Svoje robove i učini da sve do trenutka kada dođeš po ono što je Tvoje budemo vjerni čuvari emaneta koji nam je ostavljen na čuvanje.” I zaista, baš kao što je sve što imamo, poput duše i vjere, emanet koji nam je ostavljen na čuvanje, tako su i naš hizmet, naš pogled na svijet i naša životna filozofija emaneti povjereni čovjeku. U tom smislu, ako mi ne sačuvamo ono što nam je povjereno na emanet i sve to ne prenesemo na one koji dolaze poslije nas, generacije poslije nas ćemo prepustiti različitim traumama i tako nanijeti veliku nepravdu i prema misiji koju zastupamo, ali i prema ljudima koji nasljeđuju ovaj svijet.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.