Kakvo je to islamsko razumijevanje "države"?

Oni koji poučavaju i ističu mišljenja u vezi sa islamskom perspektivom države i politike obično pomiješaju islam, koji se temelji na Kur'anu i Poslanikovom sunnetu, sa islamom koji je konstruiran kroz povijesna iskustva muslimana, koji se temelji na šerijatskim (pravnim) načelima, ali i sa površnim promatranjem islama u savremenom dobu. Oni se pojavljuju u različitim formama u ime islama, ponekad koristeći kur'anske ajete i nekolicinu izdvojenih hadisa Božijeg Poslanika ili nekada, koristeći ideje i prijedloge pojedinih vodećih mislilaca današnjice, i nastoje da nametnu svoje mišljenje svaki put kada im se za to ukaže prilika.

Rekavši ovo, ni na koji način ne smatram da su islamska pravila i njegova povijest zapečaćeni i bez prostora za promišljanje i neke nove prijedloge. Islam podstiće idžtihad (razumno rješenja bazirano na vjerskim izvorima) kao i kijas (analogiju) osim u slučaju temeljnih pitanja vjere. Idžtihad se treba prakticirati gdje god ima mjesta za interpretaciju, s tim što uvijek mora da bude u skladu sa glavnim načelima islama. U takvim situacijama, svaka osoba koja ima sposobnost obavljanja neovisnog razmišljanja, obavezuje samo sebe, a ne i druge osobe. Činjenica da takvo neovisno rasuđivanje nije obavezujuće drugima, jeste ustvari načelo religije. Islam ne dozvoljava bilo kojoj osobi da postavi svoje vlastite misli ili ideje ili, još gore, ''moguće fantazije ili želje'' na nivo upute za ljude. Također, nikome ne dozvoljava da kaže "to je religija", nego te pokušaje smatra grijehom.

Prvo, ideje koje su predložene u ime religije, ako ne potječu iz Kur'ana i Poslanikovog sunneta, izrodit će veliki broj projekata i prijedloga, baš kao što su te misli i ideje mnogobrojne, a to će prouzrokovati krizu legitimiteta. Bilo koji prijedlog koji nema polazište u povijesnom iskustva muslimana i o kojem ne postoji konsenzus većine muslimana jednostavno nije održiv. Potrebe modernog čovjeka moraju biti zadovoljene na pravi način i to na temelju uputa vjere oko kojih se složila većina. U suprotnom ti odgovori neće biti realni i neće zadovoljiti ljude.

Stoga, bilo da dolaze iz objavljenih izvora ili iz naučnih tumačenja na temelju tih izvora, može se postaviti pitanje: "Kakvo je to islamsko razumijevanje države?" U islamu, vrhovna vlast pripada Bogu. Kur'an ističe ovu tačku u nekoliko ajeta i podvlači da vođenje i vladanje pripadaju Bogu: " Kada Allah i Posalnik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe." (El-Ahzab, 36) Na ovaj način Kur'an propisuje da vlast ne pripada svetim i nepogrešivim duhovnim vođama, kao u teokratijama, niti bilo kakvim vjerskim institucijama pod njihovim nadzorom, niti bilo kojoj drugoj vjerskoj instituciji organiziranoj na bilo koji drugi način. Islam kaže: "Najplemenitiji od vas pred Bogom jeste onaj koji je najpravedniji." Prema tome, ta maksima ne dopušta nikakve povlastice na osnovu porijekla, klase, rase, boje kože, bogatstva ili moći. Umjesto toga, islam je uspostavio pravednost, i vrijednosti, i poštenje, i pravdu kao načela.

U islamu, koji se temelji na Kur'anu i sunnetu Njegovog Poslanika, nema niti apsolutne monarhije niti klasične demokratije koja je poznata na Zapadu, također, nema ni diktature niti totalitarizma. U islamu, vladavina znači međusobni ugovor između vladara i subjekta, a svoj legitimitet crpi iz vladavine prava i iz načela superiornosti zakona. Prema tome, zakon je iznad vladara i podanika. Apsolutna vlast pripada samo Bogu. Ona se ne može mijenjati i ne smije se uzurpirati. Zakone treba primijeniti prema naredbama Gospodara i na način na koji je to Poslanik prenio i primjenjivao. Prema islamskom učenju, vladavina na temelju tiranije je nelegitimna. Islam ne odobrava bilo kakvu diktaturu. U islamskoj upravi, oni koji su na vrhu moraju se pridržavati zakona kao i obični ljudi: oni ne smiju prekršiti načela niti se smiju ponašati suprotno njima u svojoj praksi.

U islamu je uvijek bilo dozvoljeno zakonodavnim i izvršnim institucijama da donose zakone. Oni su se temeljili na potrebama i razvoju društva, ali u okvirima općih normi prava. Muslimani su uvijek donosili pravilnike i zakone o pitanjima porodičnog prava, odnosima sa drugima, bilo da su oni ekonomski, politički ili kulturalni. Svi članovi zajednice su dužni poštivati zakone koji se mogu nazvati "višim principima" kao i zakone koje su uspostavili ljudi. Islam se ne protivi idžtihadu, istinbatu (deduktivnom zaključivanju) ili istihradžu (izvođenju zaključaka) u tumačenju šerijatskih načela.

Ustvari, u demokratskom društvu izvor prava je slobodan od etničkih predrasuda. To podstiče stvaranje okruženja za razvoj ljudskih prava, političku participaciju, zaštitu manjinskih prava, te učešće pojedinaca i društva u institucionalnom donošenju odluka. Sve bi to trebale biti karakteristike našeg modernog svijeta. Svaki pojedinac treba biti slobodan da iznese svoje mišljenje, pod uvjetom da to ne stvara pritisak i ne ugrožava druge na bilo koji način. Također, pripadnici manjinskih zajednica trebaju živjeti slobodno u skladu sa svojim uvjerenjima. Ako su ovakvi zakoni pravljeni u skladu sa međunarodnim pravom i međunarodnim ugovorima, islam prema njima nema zamjerki. Niko ne može ignorirati univerzalne vrijednosti koje propovijedaju Kur'an i sunnet i koje su vezane za navedena prava. Dakle, nemoguće je dokazati da se islam protivi demokratiji na bilo koji način.

Ukoliko jedna država, u okviru gore navedenog, daje mogućnost svojim građanima da prakticiraju vjeru te ih podržava u njihovom razmišljanju, učenju i prakticiranju, takav sistem nije u suprotnosti s učenjem Kur'ana. U takvom pravnom stanju države nema potrebe tražiti alternativno rješenje. Sistem bi trebale preispitati zakonodavne i izvršne institucije onda kada se krše ljudska prava i slobode, kao što je to slučaj sa mnogim novonastalim i demokratijama u razvoju. Da bi napravili takve idealne zakone, zastupnici bi trebali reformirati, obnoviti i organizirati sistem u skladu sa univerzalnim normama prava. Čak i ako se smatra da takva obnova nije rađena na temelju Šerijata, ona nije koncipirana ni protiv njega. Interesantno je da postoje mišljenja da šerijatsko pravo iziskuje sistem koji se temelji na vjerskim pravilima. Bez ozbiljnog promatranja značenja i implikacije riječi Šerijat, oni se automatski protive istom. U stvari, riječ Šerijat je, na određeni način, sinonim za religiju (din), što podrazumijeva vjerski život prožet Božijim zapovijedima, Poslanikovim izrekama i praksom, te općom saglasnošću muslimanske zajednice. U takvom vjerskom životu, načela koja se odnose na državnu upravu obuhvataju samo 5%. Preostalih 95% se odnosi na osnove vjerovanja, stubove islama i moralna načela religije.

Muslimanski svijet, poseban broj, juli 2005, - 95. stranica, broj 3, 325-471.