Koristiti vjeru kao političku ideologiju najveća je izdaja vjere!

Koristiti vjeru kao političku ideologiju najveća je izdaja vjere!

Jedan od najistaknutijih listova arapskog govornog područja, Šerku'l-Evsat objavio je specijalni intervju sa uvaženim Fethullahom Gulenom. U nastavku vam donosimo tekst intervjua koji je privukao veliku pažnju javnosti.

Da li milioni vaših sljedbenika širom svijeta i na stotine otvorenih škola doživljavate kao jedan pokret?

Lično smatram da je pogrešno etiketirati te, ili bilo koje druge ljude kao sljedbenike mene ili nekog drugog. Iz tog razloga sam mnogo puta rekao da me nazivi koji se daju određenim grupama koristeći moje ime stavljaju u vrlo nezavidnu poziciju. Želim naglasiti da je riječ o ljudima dobrovoljno okupljenim oko projekata koji svi smatraju razumnim i prihvatljivim. Pored toga što je riječ o jednoj zajednici koja je nadahnuta vjerskim vrijednostima, njeni projekti su prihvatljivi i usklađeni sa univerzalnim ljudskim vrijednostima, a njihov cilj je zajednički život u ambijentu mira i poštivanja ljudskih prava. Iz tog razloga su ljudi, pripadnici različitih nacija i vjera, u 160 zemalja širom svijeta otvorili srce ovom projektu i pasivno ili aktivno dali mu podršku.

Gledajući iz te perspektive nemoguće je reći da se radi o jednoj homogenoj masi pojedinaca. To nepostojanje homogenosti se ne ogleda na nivou vrijednosti, već na nivou simpatija i učešća u samom pokretu. Pa tako imate ljude koji rade kao nastavnici van zemlje, zatim one koji daju stipendije ili recimo one koji dobrovoljno posvećuju svoje vrijeme aktivnostima unutar zajednice. Dakle, riječ je o pojedincima koji se okupljaju oko zajedničkih vrijednosti kao što su: sloboda, ljudska prava, poštivanje drugih, prihvatanje drugih onakve kakvi jesu i otvorenost prema dijalogu, suprostavljanje instrumentalizaciji vjere u političke svrhe, poštivanje zakona, izbjegavanje zloupotrebe državnog aparata, stajanje u odbranu demokratskih načela, protivljenje nametanju vjere i vršenju pritiska na pojedince korištenjem državne vlasti, oslanjanje na civilno društvo, davanje doprinosa miru kroz obrazovne aktivnosti, tražanje Stvoriteljevog zadovoljstva u svemu što se kaže ili uradi, ljubav prema drugim stvorenjima iz ljubavi prema Stvoritelju, jačanje moralnih vrijednosti kod ljudi bez obzira kojoj vjeri ili ideologiji pripadali, i sl. Da bi se opisali ovi ljudi koji samovoljno dolaze iz različitih etničkih grupa, religija ili političkih opcija, korišteni su nazivi kao što je Džemat, Hizmet ili Zajednica. Iako nijedan od njih ne odražava pravo značenje, vjerujem da je naziv Zajednica najpodobniji među njima...

Sve u svemu, iako se ne radi o jednoj homogenoj grupi, mogu reći da je riječ o ljudima koje spajaju gore navedene vrijednosti i koji neće dozvoliti da pod utjecajem bilo kakve vanjske manipulacije učine nešto suprotno tim vrijednostima.

Kako ocjenjujete odluku Vlade da zatvori dershane?

Dozvolite mi da odmah kažem da su dershane ustanove koje su proizašle iz nedostataka u okviru turskog obrazovnog sistema. Riječ je o ustanovama otvorenim od strane privatnih poduzetnika u okvirima važeće zakonske regulative. Među njima su i one, manje ili veće, otvorene od strane poslovnih ljudi koji gaje simpatije prema Hizmetu. Sve te dershane su od samog osnivanja bile pod stalnom kontrolom državnih organa, bilo da se radi o inspekcijama ministarstva obrazovanja ili finansijskim kontrolama. S druge strane sve te ustanove su poreski obveznici, kao i ostala pravna lica u državi. Ukoliko pogledamo sve dershane u Turskoj, možemo reći da samo manji dio njih pripada poslovnim ljudima koji simpatišu Hizmet.

Sve dok traju veliki problemi unutar obrazovnog sistema, nemoguće je zatvaranje dershana objasniti kao dobru namjeru. Zatvoriti ove privatne ustanove koje već godinama djeluju i odgovaraju na evidentnu potrebu učenika u oblastima kao štu su matematika i prirodne nauke, znači potkopati pravo na slobodu poduzetništva. S druga strane, nastavnici koji se ponašaju u skladu sa temeljnim vrijednostima Hizmeta, svojim poštenim radom, lijepim odgojem i prihvatanjem ljudi onakvim kakvi jesu, naravno da će pozitivno utjecati i na razvoj djece u tim ustanovama. Ukoliko govorimo o društvenim problemima kao što je pušenje, alkoholizam pa čak i korištenje opojnih sredstava, onda vidimo da, uz Allahovu pomoć, u tim ustanovama takvim problemima nema mjesta. Insistiranje da se, bez ozbiljne javne rasprave i ili nekog zahtjeva zatvore ustanove koje do danas nisu imale niti jedan pogrešan stav u pravcu univerzalnih ljudskih vrijednosti i demokratije, potkopat će sve ove pozitivne pomake koje sam prethodno pomenuo.

Već ste izjavili da nemate nikakve političke aspiracije. Međutim, u državnim strukturama ima vaših simpatizera. Smatrate li to svojom prednošću u Turskoj?

Ova zajednica je od svog nastanka apolitična. Ona je krenula na put sa idejom da služi čovječanstvu obrazovanjem i društvenim solidarisanjem i sve svoje kapacitete troši u tom smjeru. Za rješenje društvenih problema koji muče čovjeka, odabrali smo obrazovanje kao recept u toj borbi. Ja sam u svojim govorima oduvijek govorio da imamo dovoljno džamija i da je većina njih prazna, ali da nam nedostaje veći broj škola i bolje obrazovanje. Da je bilo političkih aspiracija sa naše strane onda bi u proteklom periodu od 40-50 godina došlo do nekih pomaka na tom putu, možda bi došlo i do osnivanja stranke. Uz to smo moji prijatelji i ja u različitim vremenima imali ponude da se uključimo u političko djelovanje. Nudili su nam određene funkcije ali mi smo sve to odbili. Da je postojala bilo kakva namjera u tom pravcu i Hizmet bi, poput drugih, iskoristio priliku koja se ukazala 2001. godine, kada su propale mnoge velike stranke, i osnovao bih novu političku stranku. Međutim, mi se nismo upustili u to. Isto tako, da je postojala slična namjera sada bismo imali mnogo više simpatizera u vrhu stranke koja je trenutno na vlasti. Osim dvije osobe za koje svi znaju, takvih uopće nema.

Nikada nisam bio za to da se politika vodi u ime vjere, da se vjera politizira i da se političke kampanje vode preko vjerskih slogana. Međutim, svakako da je politika jedna legitimna djelatnost i mi, kao apolitična strana,nemamo pravo da se protivimo onima koji to rade, jer je demokratija takav sistem u kome je nemoguće voditi politiku bez osnivanja političke stranke. Naravno da naša zajednica nema nikakvih političkih aspiracija niti namjeru da osnuje političku stranku. Međutim, ono što pokušavam reći jeste da oblasti koje se nalaze među osnovnim pokretačkim snagama naše zajednice i univerzalne vrijednosti koje nas krase imaju svoje strane koje dolaze u dodir sa politikom. I kao što jedan poduzetnik, obični građanin, obrazovani radnik ili društveni aktivista ima ili može imati zahtjeve političke prirode, tako i naša zajednica ima određene zahtjeve od političkih subjekata. Naravno, svi ti zakonski zahtjevi se izražavaju u okviru zakonskih procedura i ni po koju cijenu se ne poseže za metodama koje se kose zakonima i moralnim načelima.

U tom smislu sasvim je prirodno da građani koji simpatišu naš pokret, kao i svi drugi, od državnih subjekata očekuju vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava, slobode, mira, slobode misli i preduzetništva, stabilnost zemlje, abmbijent u kome nema haosa i anarhije i sl. U situacijama kada vidimo neke propuste, na njih ukazujemo u okvirima demokratskih prava koja su na raspolaganju civilnim inicijativama. Ukazivanje na eventualne propuste građanska je dužnost i jedan od ciljeva osnivanja civilnih inicijativa. U tom smislu, nije potrebno osnovati političku stranku da bi se iznosila određena mišljenja, kao što se ne može reći da se bave politikom oni koji iznose takva mišljenja. Takva situacija se ne može okarakterisati kao želja da se podijeli vlast ili utjecaj neizabranih na one izabrane.To je tako u bilo kojoj razvijenoj demokratiji u svijetu.

Političke stranke i izbori su svakako dva mehanizma bez kojih je nezamislivo funkcionisanje demokratskog sistema, međutim, to nije dovoljno. Vrlo je važna i funkcija civilnog društva. Ne možete očekivati da političari polažu račun narodu isključivo od izbora do izbora. Funkcija civilnog društva je da putem medija, organizovanog djelovanja, zakonskih procedura, sakupljanja potpisa i poruka u društvenim mrežama stalno nadzire rad vlade i upozorava na obećanja koja nisu ispunjena. Naš je princip da nijednu političku opciju ne podržavamo naslijepo i da ne pokazujemo nikakve političke aspiracije, što ne znači da time odustajemo od prava ili odgovornosti koja leže na strani civilne inicijative a koja se ogledaju u nadzoru rada državnih organa.

Dalje, budući da Hizmet nema homogenu strukturu, centralu ili neku hijerarhiju položaja, on nema ni jedinstvenu političku viziju. Iz tog razloga je nemoguće da Hizmet bude podrška određenoj političkoj opciji. Svaki pojedinac, simpatizer pokreta Hizmet, ima vlastite političke preferencije o kojima se ne govori unutar zajednice. Kalendar naših aktivnosti nije podređen izborima i političkoj situaciji, već je usmjeren ponajviše prema projektima na nivou ljudskih vrijednosti.

U skladu sa navedenim mogu slobodno reći da se Hizmet ni na koji način ne miješa u unutarnje poslove bilo koje zemlje. U svakoj zemlji gdje djeluje, Hizmet je zadužen za projekte u okviru obrazovanja, kulture i služenja ljudskom rodu. I baš zbog vjernosti tim principima, Hizmet danas bez problema djeluje slobodno u više od 160 zemalja širom svijeta.

Neminovno je da unutar državnih službi Republike Turske postoje ljudi koji dijele iste ideje sa nama, međutim, njihovo opredjeljenje im nije upisano na čelu i protivno je pravu i etici raditi na njihovom identifikovanju i etiketiranju. Ko god oni bili, riječ je o ljudima koji djeluju u okviru pravilnika, koji odgovaraju nadređenima i čija funkcija ne prevazilazi zakonska ovlaštenja. I zaista ne znam zašto bi pripadnost Hizmetu predstavljala bilo kakvu prednost za njih.

Ponavljam još jednom, moguće je da u državnim službama rade ljudi koji simpatišu mene i našu zajednicu, kao što je moguće da postoje oni koji simpatišu neke druge ideje, ideologije i ljude koji su njihovi zagovornici. To je sasvim normalno. Niko se ne bi smio petljati u bilo čije lične stavove ili vjerska opredjeljenja. Ljudi koji su stjecali obrazovanje u školama bliskim Hizmetu ili oni koji simpatišu ideju Hizmeta su ljudi od kojih se očekuje da poštuju vladavinu prava, pošten rad, ljudska prava i mehanizme demokratskog uređenja. Ukoliko unutar državnih organa postoje oni koji, kako se tvrdi, umjesto zakona i svojih nadređenih preferiraju interese lične ideologije ili neke grupe ljudi, takvi ljudi se moraju identifikovati i kazniti, makar to bili i oni koji tvrde da rade u moje ime. Ukoliko među državnim službenicima ima onih koji simpatišu hizmet i koji djeluju nelegalno, protiv takvih se mora pokrenuti istraga i oni se moraju predati sudskim organima. Naš stav po pitanju transparentnosti i polaganja računa oduvijek je bio jasan i tako će i da ostane.

Međutim, tražiti od civilnog društva potpunu transparentnost moguće je samo u sistemima koji u svojoj osnovi imaju usađene principe transparentnosti. Zahtjevati od drugih transparentnost, tamo gdje politika nije transarentna, ne može se ocijeniti kao dobronamjeran stav. Posljednji slučajevi etiketiranja, prisluškivanja i razrješavanja u Turskoj u potpunosti opravdavaju ovo o čemu govorim. U potpunosti je nepoznato na osnovu čega je etiketirano na hiljade službenika kojima je promijenjeno mjesto službe. Sve to neminovno podsjeća na jedan proizvoljni sistem upravljanja.

Smatrate li da islam treba imati veću ulogu u javnom prostoru i politici?

Islam kao vjera predstavlja jednu zbirku principa i praktičnih rješenja koja počiva na Objavi i koja čovjeka usmjerava na način da postane idealni čovjek koji će svoju volju iskoristiti u pravcu dobrote i koji će maksimalno iskoristiti potencijale koje mu je Allah podario. U demokratskom sistemu koji čovjeku nudi pravo ispovjedanja vlastite vjere, pojedinac svoja uvjerenja preslikava na svakodnevni život. U okviru demokratskih principa i univerzalnih prava i sloboda, oni biraju u skladu sa svojim uvjerenjima i svoja mišljenja izražavaju onima koji ih predstavljaju. Oni to rade putem izbora ali i korištenjem ostalih demokratskih prava koje pojedincu i civilnim udruženjima garantuje demokratsko uređenje. Ja sam oduvijek bio protivnik toga da se na vjeru gleda kao na ideologiju.

Lično sam uvjeren da se svaki musliman, bilo da je riječ o civilnoj ili društvenoj inicijativi, ili pak državnoj službi i biroktartiji, mora ponašati kako to priliči jednom muslimanu. Dakle, na kojem god polju djelovao, musliman se mora pridržavati moralnih kodeksa u islamu. Krađa, mito, korupcija, malverzacija, laž, ogovaranje, trač, blud, djela su koja predstavljaju grijeh gdje god da se nalazite. Nedozvoljeno je činiti grijeh u ime politike ili bilo kojih drugih ideala. To se ne može dozvoliti. S druge strane, svako ovo nedjelo kosi se i sa univerzalnim ljudskim vrijednostima. Ukoliko je pojedinac u tom smislu ostao bez moralnih principa, koliko je uopće dobro da bude u javnoj službi ili nekoj političkoj opciji? Naravno, kao i svi drugi, ja bih volio da ovi principi prerastu u neku vrstu javnog ili političko- moralnog kodeksa koji bi važio u okvirima javnih poslova i političkog djelovanja. Ionako, pogledamo li probleme koji najviše pogađaju sve političke sisteme u svijetu, vidjet ćemo da su to stvari koje smo maloprije spomenuli.

Biću veoma otvoren; ukoliko ljudi u jednoj državi mogu slobodno ispovjedati svoju vjeru, ukoliko imaju slobodu da osnivaju vjerske ustanove, ukoliko imaju mogućnost da svoju djecu i sve one koji to žele podučavaju vjeri, ukoliko mogu da učestvuju u javnim raspravama koje se tiču njihove vjere, ukoliko im je dozvoljeno da svoje vjerske zahtjeve iznose kroz zakonske i pravne mehanizme, onda nema potrebe da u takvoj situaciji po svaku cijenu zahtijevaju osnivanje vjerske države. Naša historija je najbolje pokazala da pobune, udari i nasilje koje dovode do haosa i anarhije u zemlji, uništavaju demokratsko tkivo jedne zemlje, ograničavaju ljudska prava i uzrokuju gubitke na račun naroda koji se ne mogu nadoknaditi. Jer, ukoliko vi na silu dođete na vlast i pod prisilom pokušate ljude učiniti vjernicima, pretvorit ćete ih u licemjere i dvoličnjake koji poput parazita sisaju krv državi. Takvi će se u svojim zemljama ponašati kao da su vjernici, dok će čim izađu iz zemlje, voditi grešan život koji se kosi sa svim vjerskim principima. Poštivanje zakona će doživjeti eroziju, a dvoličnost će doći do izražaja. Ukoliko iz tog aspekta pogledate na iskustva mnogih zemalja, vidjet ćete da prividna apstrakcija u mojim riječima svoje mjesto ustupa konkretnim i realnim primjerima.

Gledajući kroz primjer Turske, da li su islam i demokratija međusobno kompatibilni? Koliko takva situacija utječe na ciljeve Turske u procesu priključenja Evropskoj uniji?

Turska je zemlja u kojoj još od 50-tih godina, sa određenim prekidima i nekim nedostacima, vlada demokratski sistem. Demokratija je sistem kojem se okreće veći dio svijeta. Prvi koraci prema demokratiji u našoj zemlji načinjeni su još 1876. godine za vrijeme Osmanske države i sultana koji je tada obavljao funkciju halife. Trećinu tadašnjeg izabranog parlamenta činili su poslanici iz reda nemuslimana. Pogrešno je islam smatrati suprotnim demokratiji ili demokratiju kao suprotnu islamu. Priđemo li tom pitanju iz ugla odgovornosti državnih službenika prema onima koji su ih odabrali, te principa uprave koje islam zagovara a koji se kose sa bezvlašćem, može se reći da je demokratija sistem koji najviše odgovara islamu.

Islam nema nikakvih problema sa osnovnim načelima demokratije kao što su demokratski izbori, odgovornost odabranih i vladavina prava. Kada sam 1994. godine rekao da nema odustajanja od demokratije bilo je onih koji su mi prigovorili zbog te izjave. Međutim i demokratija različita tumačenja i različite verzije. Za nju se još uvijek ne može reći da je sazrela. To je proces koji još uvijek traje.

Zemlja u kojoj su zaštićeni život, svojina, porodica i vjerske slobode, u kojoj se ljudska prava i slobode ne ograničavaju izuzev ozbiljnih situacija, poput ratnog stanja, koje podrazumijevaju izuzetke od općeg pravila, u kojoj manjine nisu diskreditovane i gdje imaju zagarantovana prava, u kojoj pojedinci mogu slobodno izražavati svoje ideje na polju pojedinačnog, društvenog i političkog djelovanja, jeste zemlja koja se uklapa u aršine islama kao vjere. Ukoliko u jednoj zemlji, kakvo god uređenje u njoj bilo, ljudi mogu slobodno raspolagati svojim pravima i slobodama, ispovjedati svoju vjeru i slobodno raspolagati svojom imovinom, onda ni muslimani, niti pripadnici drugih religija, nisu dužni da mijenjaju vlast u toj zemlji. Tamo gdje nema ovih sloboda potrebno je demokratskim putem, bez ikakvog nasilja, raditi na tome da se vlast promijeni.

Ja vjerujem da u cijelom islamskom svijetu, ne samo u Turskoj, dakle svugdje gdje živi veliki broj muslimana, islam i demokratija mogu koegzistirati bez ikakvih problema. U svim zemljama koje demokratiju proglašavaju otvorenim neprijateljem danas imamo primjere kršenja ljudskih prava, moralnu eroziju i sukobe na vjerskoj i etničkoj osnovi. Što se tiče demokratije ona se danas kreće u pravcu da postane zajedničko nasljeđe cijelog čovječanstva. Ljudi vjernici koji žive u sistemima uprave unutar Evropske unije imaju mogućnost da preko svojih civilnih udruženja ispovjedaju svoju vjeru, primjenjuju je, predstavljaju pa čak i druge podučavaju vjeri. To i jeste najvažnije, dakle, imati mogućnost da na nivou pojedinca ili civilne inicijative živimo i predstavljamo naše vjerske vrijednosti.

Što se tiče Turske, to je zemlja u kojoj demokratija nije zaživjela u potpunosti. Vjernice koje nisu mogle studirati sa maramom na glavi u procesu pridruživanja EU dobile su mnoga prava. Čak i da samo iz tog ugla posmatramo pitanje pristupa EU, slobodno možemo reći da je ta priča vrlo korisna za Tursku. Mnogo je reformi učinjeno u cilju pristupanja Evropskoj uniji. Ukoliko se te reforme nastave i ukoliko Turska dostigne evropske standarde u pogledu demokratičnosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava i sloboda, smatram da njeno većinsko muslimansko stanovništvo neće biti prepreka na putu priključenja Uniji. Čak i da dođe do toga da protivnici islama ospore priključenje Turske, demokratski napredak koji je Turska postigla u tom procesu će svakako biti veliki dobitak za nju. Nažalost, moramo reći da su u posljednje vrijeme evidentni problemi na tom polju i da je Turska poduzela određene korake koji se ne uklapaju u demokratske standarde Evropske unije.

Kako vi definišete hanefijski islam?

Takvo nešto ne dolazi u obzir. Pogrešno je koristiti takvu sintagmu. Ne postoji hanefijski ili bilo čiji drugi islam. Ovdje se može govoriti samo o tumačenjima u okviru definisane metodologije koja se ne odnose na osnove vjere, već isključivio i samo na onaj dio vjere koji se može tumačiti.

Takva tumačenja se mogu poklapati ili kositi sa tumačenjima drugih. Međutim, sve dok se ne kose sa osnovnim principima Kur'ana i sunneta, ona se mogu uključiti u krug tumačenja islama. Područja u kojima su živjeli imami mezheba značajno su utjecala na njihovo tumačenje Kur'ana i sunneta. Možemo reći da su na njihova tumačenja utjecale i političke i kulturne okolnosti. U svakom slučaju i Ebu-Hanife, i imam Šafija, i imam Malik i Hanbel (neka je Allah zadovoljan njima) su ljudi koji su svoje živote posvetili vjeri i koji su mnogo propatili u ime svojih uvjerenja. Iz tog razloga, njihova i tumačenja njihovih učenika treba prihvatiti kao jedno bogatsvo naše vjere.

U tom smislu i ja vrlo skromno pokušavam da pratim njihovu tradiciju. Što se mene tiče ta tradicija se može opisati na sljedeći način; davanje prednosti zaštiti života, razuma, svojine, porodice i vjere nad uzdizanjem države, postojanje slobode na izbor i preduzetništvo, neizostavljanje razuma i kolektivnog iskustva prilikom razumijevanja Objave i kur'anskih tekstova, korištenje institucije idžtihada u onim područjima vjere koja se nalaze van jasnih odredbi i koja se mogu komentarisati, sloboda u naređivanju dobra i odvrćanju od zla, sloboda ispovijedanja i praktikovanja vjere, i to ne samo na nivou pojedinca, već i na javnom planu i u okvirima javnih institucija, poštivanje prava, reda i mira, prihvatanje činjenice da su terorizam i ubijanje nevinih ljudi zločin protiv čovječanstva, da se borba ideja vodi ubjeđivanjem a nikako silom, te da je veći dio vjere sačinjen od duhovnosti, morala, ahireta, robovanja, molitve, sazrijevanja, tolerancije, predstavljanja, objašnjavanja i prenošenja lijepih vijesti.

Pogledamo li stvari iz jedne društvene perspektive, vidjet ćemo da je na području Anadolije već više od hiljadu godinu prisutno upravo takvo shvatanje vjere. To je slika islama u kojoj ljubav, tolerancija, međusobno prihvatanje, poniznost i skromnost nadjačavaju svaku vrstu nasilja, radikalizma i politizacije vjere. Na društvenom i javnom planu riječ je o shvatanju vjere koja preferira pravdu i istinu, slobodu i mir. Drugim riječima, to je jedno društveno tkivo koje pokriva sve segmente zajednice.

Da li su vas iznenadile pobune u arapskom svijetu?

Mogu reći da u jednoj mjeri jesu. Mnogo je stručnjaka i analitičara koji pišu djela o međunarodnoj politici i strategiji, međutim ne znam da je bilo ko od njih u svojim analizama predvidio ovaj obim dešavanja. Inicijativu ljudi koji žele demokratiju i pravdu, osim onih koji su posegli za nasiljem, ne treba doživljavati kao pobunu. Trenutno stanje u tim zemljama, potlačenost i ugroženost naroda koje traju već duže vrijeme sve nas čine tužnim i sve su prilike da takva situacija neće biti prevaziđena za kratko vrijeme. Međutim poznato je pravilo koje kaže: „Kufr može potrajati, ali zulum ne može...“ Što se nas pojedinaca tiče, čini mi se da u ovoj situaciji ne možemo učiniti puno osim da dovimo za rješenje problema.

Kada su tek počeli pomenuti događaji, ja sam rekao: „Ne zna se da li je to arapsko proljeće ili arapska jesen.“ To sam rekao na osnovu neke intuicije i ličnih predviđanja, jer to je naša ljudska realnost. Lako je rušiti ali je teško graditi. Potrebno je deset puta više energije da se uloži u izgradnji strukture koja će biti prihvatljiva za sve, u odnosu na energiju koja je potrebna za svrgavanje jedne vlasti. Nažalost, čini se da još uvijek nismo dostigli taj kritični stepen društvenog sazrijevanja. Historija nam je dokaz da društvena talasanja mogu donijeti različite rezultate. Zato su unutarnje pokretačke snage najvažnije kod ove vrste promjena. Šta je to što upravlja ovim dešavanjima? Hoću reći da je važno shvatiti psihologiju mase koja stoji iza promjena. Ukoliko to ne procijenimo dobro, onda rezultati mogu biti nepredvidivi.

Ushićenost mase i njen pokret nisu dovoljni da bi se došlo do rezultata. Ja sam u vrijeme tih dešavanja stalno ponavljao da treba definisati pokretačku snagu koja stoji iza njih. U suprotnom šteta koja će proizići mogla bi urušiti očekivanja. Što se mene lično tiče, komentarišući dešavanja u arapskom svijetu kao jedan vanjski posmatrač, ni u jednom trenutku nisam mislio da se kratkoročno mogu postići neki značajni rezultati. U to vrijeme smo svjedočili jednom talasanju i jednoj velikoj promjeni na arapskom podneblju, međutim, bilo je jasno da ta promjena neće donijeti koristi kratkoročnim interesima. Arapske zajednice su paćeničke zajednice. One će ove promjene okrenuti u svoju koristi jedino dugotrajnim strpljenjem i snagom da istrpe nevolje koje im se dešavaju. Važno je samo da ti procesi ne budu potkopani nedemokratskim intervencijama iznutra ili s vana.

Borba za slobodom, u svakom njenom obliku, će zauzeti svoje mjesto u historiji kao najveći pomaci ovog stoljeća. Međutim, iskustvo je pokazalo da radikalne promjene ili pokušaji radikalnih promjena donose mnogo više štete i destrukcije od one na koju se računa. Potrebno je mnogo vremena da se zajednica iščisti iznutra. I kao što navodi uvaženi Bediuzzaman, iako takve promjene ne donose kratkoročne rezultate, protiv „neobrazovanosti, siromaštva i razjedinjenosti“, kao tri osnovna problema našeg ummeta, potrebno se boriti srednjoročnim i dugoročnim projektima u oblasti obrazovanja, nauke, umjetnosti, trgovine, tolerancije i dijaloga. Demokratske inicijative koje se ne oslanjaju na ove temelje vrlo često ostaju bez trajnih uspjeha.

Hizmet već dugo godina pokušava sve to pretočiti u realnost uz pomoć škola, univerziteta, udruženja poslovnih ljudi, humanitarnih organizacija, centara za dijalog i konstruktivnih medija koji se zalažu za međusobno razumijevanje, pregovore i dijalog. Naša je nada da ću uz pomoć ovih projekata, koje podržavaju svi segmenti društva, ljudi uspjeti organizovati prosperitetne zajednice koje će biti sretne i živjeti u miru. U tom smislu mi našem Gospodaru činimo dovu i jezikom, ali i svojim djelima koja su refleksija pomenutih projekata. Da bi sve to postala realnost potrebno je da svi arapski narodi i ostale muslimanske zajednice prvenstveno usvoje demokratske standarde, a zatim da krenu u realizaciju društvenih projekata.

Kako ocjenjujete situaciju u Siriji? Da li se moglo učiniti nešto bolje da bi se spriječili nemili događaji?

Nažalost, stvari su dospjele u slijepu ulicu i vrijeme je pokazalo koliko je zapravo upravu bio rahmetli šehid Sejjid Ramazan el-Buti. On je rekao da je i najgora vlast bolja od bezvlašća, te da postoji rizik od dugotrajnog unutrašnjeg rata do kojeg može doći ukoliko uslovi ne budu na vašoj strani. To je stav koji odražava sunnitsku opreznost. Očito da je vidio da ne postoji ravnoteža u snagama, da je komletna vojska u rukama jedne grupe koja već 40. godina čini zulum i da vojska neće stati na stranu većine naroda, te da je u tom pravcu ukazivao na ozbiljne rizike.

Zbog svojih ozbiljnih trgovinskih, političkih i društvenih odnosa sa Turskom, Sirija je bila u poziciji da vrlo vjerovatno na srednje i duge staze, kroz miran i stabilan proces, preraste u jednu prosperitetniju i više demokratsku zemlju. Možda je najveći udar doživio upravo taj proces. Ono što je sada u kratkom roku potrebno učiniti jeste bez prevelikog perfekcionizma raditi na iznalaženju političke formule koja će zaustaviti prolijevanje krvi i makar malo olakšati probleme miliona nevinih ljudi koji su žrtve aktuelnog sukoba. U tom smislu je vrlo važno da međunarodna zajednica pokaže jasnu volju i iskoristi diplomaciju u procesu smirivanja situacije.

Kako ocjenjujete sukobe na relaciji Suniti-Šiti, koji duboko pogađaju arapski svijet?

Niko ne smije biti izložen diskriminaciji samo zato što je Sunit ili Šit. Čovjek je čovjek, bez obzira na vjeru ili mezheb, i zato mu pripadaju određena ljudska prava, kao što mu pripadaju i određena demokratska prava zbog činjenice da je građanin neke zemlje. Pored toga, treba reći da vjera ili mezhebi nisu isto što i moderne političke ideologije. Ako govorimo o Šitima i Sunitima, kao grupama kojima je ljubav prema Ehli Bejtu (Poslanikovoj porodici) zajednička osobina, među njima ne bi smjelo da bude nesporazuma. S druge strane naša vjera ne dozvoljava da se u ime vjerskih ideala čini zulum u cilju stjecanja regionalne moći, kao ni da se u to ime zloupotrebljavaju razlike u mezhebima.

Tokom historije smo imali razne pokušaje realizacije ideje Takribu'l-Mezahiba (zbližavanje među mezhebima), čiji predvodnici su uglavnom bili šitski lideri. Nažalost, oni su ovu politiku zbližavanja uvijek koristili u cilju širenja svojih ideja. Čak i uvaženi Jusuf Kardavi, koji je ranije blagonaklono gledao na tu inicijativu, već nekoliko godina negoduje zbog ponašanja šitske uleme. Koliko god se čitava stvar predstavljala kao sukob ne raliciji Šiti-Suniti, riječ je ustvari o političkim ciljevima kao što su stjecanje kontrole, upravljanje, te osiguravanje utjecaja i moći u regiji. Vjera i mezhebi su danas pretvoreni u jedno veoma pogodno sredstvo koje se koristi za ostvarivanje navedenih ciljeva. I baš kao što neki državnici ili države vjeru pretvaraju u vlastitu ideologiju, i tako joj svojim uskim političkim pogledima sužavaju prostor utjecaja, na isti način se danas sunitski i šitski islami politiziraju i pokušavaju strpati u okvire političke ideologije.

Danas nije jednostavno demantovati mišljenje da se iza “šitskih“ ideja današnjeg Irana ustvari krije perzijski nacionalizam. Naravno da svaka zemlja ima svoje interese i da se dozvoljenim sredstvima na međunarodnoj sceni bori za njih. Raspirivanje vjerske ili etničke mržnje ne smije biti jedno od tih sredstava. Međunarodna zajednica sa svim svojim institucijama se mora boriti protiv takve prakse.

Ukoliko svjedočite praksi koja se kosi sa vašom vjerom, ljudima koji se ne ponašaju prema vašim očekivanjima svoje negodovanje morate prenijeti civilizovanim jezikom. Drugi način ne postoji, jer u vjeru nema prisile. Nažalost, svjedoci smo da se danas pojavljuju pojedinci i grupe koje pogrešno tumače sunijski islam, a zatim, navodno u ime sunijskog islama, posežu za nasiljem i terorizmom. Njihov utjecaj je veoma destruktivan i najveću štetu nanose upravo islamu. Danas je islamskom svijetu potrebnije nego ikada da pokaže jedinstvo i sposobnost da međusobne političke nesuglasice rješava na civilizovan i miran način. Od toga zavisi da li ćemo i u kojoj mjeri prevazići tužnu sudbinu koja nas prati.

Zašto su po vama neki Arapi-Suniti bliži radikalnom tumačenju islama u odnosu na Šite?

U svakoj religiji je bilo onih koji se odvajaju od većine i koji se okreću za radikalnim idejama. Više od same podjele na sunitski i šitski islam, smatram da je izvor radikalnih ideja nesposobnost da se na pravi način shvati i prihvati duh vjere. Koristiti vjeru kao političku ideologiju, najveća je izdaja vjere, jer to znači karikaturizaciju islama kroz njegovo spuštanje na niže i jednostavnije stepene od onih koji mu pripadaju.

U čitavoj ovoj priči ne smijemo zaboraviti ni utjecaj procesa kolonizacije koji je trajao stoljećima. Danas imamo situaciju da su instrumentalizacija vjere u političke svrhe i nasilje najviše aktuelni na prostorima koji su bili izloženi kolonizaciji. Nažalost, nasilje za kojim posežu ove radikalne grupe vrlo brzo završi u medijima, tako da se gotovo i ne čuje glas one većine koja ne podržava takva djela. Možda se ponekad i zlonamjerno stavljaju u prvi plan aktivnosti ovih radikalnih grupa kako bi se urušio imidž naše vjere.

Allah najbolje zna, ali kao da iza spuštanja islama u formi koja je pogodna za različita tumačenja, krije mudrost njegovog prihvatanja raznolikosti i njegove univerzalnosti. Ova osobina je sigurnosni pojas koji sprječava da islam ostane zarobljen u okvirima jednog geografskog područja ili samo jedne vrste tumačenja. Međutim, svako tumačenje vjere mora biti u skladu sa njenom suštinom. Naša vjera je pod utjecajem patrijarhalnih, političkih ili nacionalističkih tumačenja tokom historije često predstavljana pod plaštom takvih ideja ili su je pak neki zaista takvom doživljavali. Ako pod „radikalnim tumačenjima“ podrazumijevate element nasilja, onda moram reći da je onih koji su u svrhu dostavljanja i širenja vjere koristli nasilje i prisilu bilo oduvijek, i na strani Šitia, i na strani Sunita, te da to nije pojava svojstvena isključivo današnjem vremenu. To što u zadnje vrijeme do izražaja dolaze određene grupe iz reda Sunita koje instrumentaliziraju vjeru u političke svrhe ne mijenja ovu historijsku činjenicu. S druge strane, prikazujući djela ovih radikalnih grupa, pri tome zaspostavljajući stavove 99,5% sunitske populacije koja ne odobrava to što oni rade, mediji kreiraju jednu iskrivljenu sliku stvarnosti.

Budući da radikalne grupe koje vjeru instrumentaliziraju u korist ideologije, vrlo blagonaklono gledaju na ideju preuzimanja kontrole nad državom i autoritativnog upravljanja njome, te obzirom da šitska država Iran još od 1979. godine službeno i vrlo utjecajno vodi takvu politiku, oni koji staju u odbranu takve politike, makar to bili i Suniti, upuštaju se u stvari koje prevazilaze njihove mugućnosti. Čini se kao da u iranskoj revoluciji vide jednu vrstu ostvarenja svojih ideala. To je za njih, u neku ruku, model onoga što žele postići. Međutim, takva nastojanja se najviše primjećuju na područjima koja su izložena međunarodnoj kolonizaciji i okupaciji.

Ukoliko širi društveni tokovi uspiju odoljeti procesu politizacije i ukoliko zadrže svoj osnovni princip zajedništva kroz služenja narodu, ja vjerujem da će se sve radikalne ideje vremenom istopiti u toj čvrstoj osnovi. Potencijal vjere da utječe na pojedinca i mijenja njegove moralne norme oduvijek je bio jači od političkih ideologija, sklonih nametanju određenog mišljenja. Onda kada se ne iskoristi taj potencijal, odnosno kada se ne iskoristi kapacitet islama da proizvodi društvene promjene, tada se slični radikalizmi šire u pravcu politike ili nekih drugih oblika djelovanja.

Hizmet nije alternativa modelu društvene transformacije koja dolazi odozgo prema dole, jer se hizmet ne rukovodi idejom društvene transformacije, već transformacije na nivou pojedinca. Što se nas tiče, transformacija počinje i završava se sa nivou pojedinca. Uspijemo li odgojiti bolje ljude, bolje građane i požrtvovane pojedince, svakako će oni društveni život izdići na nivo blagostanja u kome vlada mir. Međutim, mi ne ulazimo u to. Ako ćemo to objasniti jednim primjerom, onda mogu reći da naša zajednica radi naporno kako bi zasijala bašte i njive na kojima rastu najljepši plodovi. Za koja jela će se ti plodovi koristiti, u kojim kolačima će naći svoje mjesto, koju sofru će oni uljepšavati, taj dio nas ne interesuje...

Pobune u arapskom svijetu proizvode konzervativna tumačenja i radikalizam. Kako ta situacija utječe na poziciju žene u arapskom svijetu?

Iako u potpunosti ne razumijem šta podrazumijevate tim pitanjem, smatram da se prva faza dešavanja u Tunisu, Egiptu i Siriju može opisati kao odraz težnje sa demokratijom, osnovnim ljudskim pravima i slobodama. Međutim, grupe koje su za vrijeme tih dešavanja došle u prvi plan i događaji koji su uslijedili, učinili su da pomenuta težnja povremeno padne u drugi plan.

Dalje, „konzervatizam“ i „fanatizam“ se ne smiju miješati. Kao što je slučaj sa bilo kojom vjerom, tako i u islamu postoje osnovna pravila i načela koja se moraju očuvati. Međutim, kada se želi definisati ono što je potrebno očuvati, izvorima se treba prići kroz jedan cjelovit pristup, imajući na umu i okolnosti vremena u kojem živimo.

Ja sam već ranije bezbroj puta izrazio svoje mišljenje po pitanju prava koje islam pruža ženi da se kandiduje za bilo koju poziciju i da obavlja bilo koju funkciju, uključujući i funkciju sudije ili predsjednika države. Ograničavanjem prava žena da se obrazuju i njihovo isključivanje iz društvenog života, nanosi se velika šteta društvenom tkivu.

U prilog toj tvrdnji, iznosio sam primjere ashabijki koje su u vrijeme Poslanika,a.s., podučavale druge ashabe, bavile se trgovinom i bile korištene kao referentni izvor prilikom donošenja fikhskih odredbi. Svako drugo tumačenje islama je pogrešno i rezultat je patrijarhalne društvene strukture. Nažalost, naša patrijarhalna kultura je kroz stoljeća urušila jednaku i pravednu poziciju žene koju joj je islam pružio preko našeg Poslanika, s.a.v.s., tako da je ona gurnuta na poziciju drugorazrednog bića. Uprkos izvanrednim primjerima kakvi su hz. Hatidža, poslovna žena i gazdarica, i hz. Aiša, žena koja je podučavala čak i muške ashabe, mi smo žene zarobili u kućama i dali joj isključivo ulogu odgajatelja naše djece. Naravno, i ta uloga je od velikog značaja. Međutim, osoba kojoj smo dali taj zadatak izgubila je poštovanje i u porodici, i u društvu. Nivo obrazovanosti žene i njena kulturna nadogradnja, ostali su daleko iza muškaraca.

Ropstvo je ukinuto i danas više niko ne pokušava zagovarati ropstvo, pozivajući se na pitanja u okviru klasičnog fikha koje se tiču teme ropstva. U tom smislu trebamo preispitati zašto se ne oslanjamo na duh naše religije i svete tekstove koji su nam na raspolaganju kako bi u okvirima metoda tradicionalnog idžtihada sličan naprednjački pristup koristili i kada je riječ o definiranju pozicije žene u društvu.

Jedini put da se spasimo svih radikalnih tendencija koje nas danas guše jeste da se vratimo izvornim vrijednostima vjere koje su vladale u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., ashaba, tabiina i tabe'i tabiina, da našu vjeru tumačimo u skladu sa okolnostima današnjeg vremena, da se riješimo patrijarhalne kulture, te da ženama pružimo mogućnost boljeg obrazovanja koje će joj pomoći da popravi svoj društveno-ekonomski status i omogućiti da na najbolji način zastupa i brani svoja prava.

Na koji način će naglo stupanje na vlast Ihvanija i brzi gubitak te iste vlasti, utjecati na politički islam u tom području?

Pored toga što je Egipat jedan od najvažnijih naučnih centara sunitske tradicije, to je zemlja koja ima korjenito iskustvo u oblasti politike i državotvornosti. Od presudnog je značaja da svi oni koji se kandiduju za vlast u zemlji kakva je Egipat, raznolikoj po pitanju vjere, mezheba i kuture, poštuju demokratiju i vladavinu prava. Pažljiv pristup prema svim slojevima društva, kreiranje ambijenta u kome niko neće biti diskriminisan i nezanemarivanje zahtjeva koji dolaze od ostalih slojeva, samo su neki od obaveznih principa koji se moraju poštivati da bi se obezbijedio red i mir u zemlji.

Vrlo je teško komentarisati jednu stranku koja je vojnom silom svrgnuta s vlasti nakon što je u skladu sa zakonom preuzela vlast. Bilo bi najbolje da je čitava stvar prepuštena glasačima koji bi za eventualne greške ili propuste kaznili tu stranku na sljedećim izborima. Nedemokratski je zagovarati vojni udar naspram demokratske volje jednog naroda. Činjenica da je Muslimansko bratstvo u jednom veoma trusnom periodu došlo na vlast, da nisu imali potrebnu infrastrukturu i državničko iskustvo, okolnosti su koje su tim ljudima otežale posao. Možda su bili nespremni za sve ono što je uslijedilo. Na kraju krajeva, Muslimansko bratstvo je pokret kojeg je Egipat izrodio iz svojih redova i vrlo vjerovatno će nakon svih ovih dešavanja preispitati svoje djelovanje i poziciju koju zauzima.

I za kraj, možete li nam reći koje vaše djelo se može okarakterisati kao „kapitalno“?

Estagfirullah... Ja nikada nisam pridavao važnost onome što sam napisao ili rekao. Međutim, drugi ljudi su tome prilazili sa lijepim mišljenjem. S druge strane ja sam cijeli svoj život proveo trudeći se da njihovu neopravdanu blagonaklonost prema meni usmjerim prema Allahu, Poslaniku, s.a.v.s., i Allahovim prijateljima. Svojim ograničenim kapacitetima, trudio sam se da čitam i shvatim istinske velikane pisane riječi, te da ljude usmjeravam prema onome što su oni rekli. Ljudi poput Gazalija, Mevlane Dželaluddina Rumija, Junus Emrea, Mehmeda Akifa i Bediuzzamana su dio naše tradicije. Kapitalna djela i kapitalne riječi su sve ono što su oni rekli i napisali.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.