Da li je Gülenov pokret vjerski red (tarikat)

Premda esencijalne pokretačke sile Gülenovog pokreta sliče na one koje pronalazimo u klasičnoj islamskoj tradiciji duhovničkih redova u nekim aspektima, njegova organizacija se, po proizvodnji civilnih inicijativa i svome načinu akulturacije, razlikuje od takvih redova. Max Weberov koncept “svjetskog asketizma” samo do određenog stepena može pomoći prilikom analize Gülenovog pokreta. Umjesto toga, ovo je pokret koji je organiziran od strane civilnih pokretačkih sila. Gülenov pokret se definiše kao pokret skromnosti, nesebičnosti, altruizma, posvećenosti, zajedništva, služenja drugima bez očekivanja naknade za to, kao i pokret duboke duhovnosti i sa srcem koje ne očekuje bilo kakvo lično postignuće za bilo koju namjeru ili djelo. Sve su ovo koncepti sufijske kulture i svi se oni nalaze među intelektualnim i aktivnim pokretačkim silama ovog pokreta. Ali ovi koncepti se ne odnose samo na čovjekov vlastiti unutarnji svijet, kakav je slučaj sa sufijskim redovima; oni su usmjereni i ka vanjskom svijetu, te je ovaj pokret i društveni pokret u isto vrijeme. U tom smislu, svijest o vjerskoj dubini i služenju Bogu ima sveobuhvatne i društvene ciljeve. Weber za takvo djelovanje kaže da je “racionalizacija religijskih i socijalnih relacija”. Ali i takva predodžba u punom smislu riječi ne obuhvata racionalne i socijalne pokretačke sile Gülenovog pokreta.

Vjerski redovi su usmjereni prema ličnoj i privatnoj sferi. Oni pojedinca drže ravnodušnim prema ovom svijetu i usmjeravaju ga prema iskustvu duhovnog izazova na ličnoj ravni. Premda on ili ona nije u potpunosti isključen/a iz društvenog života, vjerski red ulijeva osjećaj discipline jednako kao što dopušta skučeni prostor za nova otvaranja. Gülenov pokret se od takvog reda razlikuje po tome što je on inspirisan filozofijom koja je slična onoj koju su zastupali Rumi (u. 1273.), Yunus (u. 1321.) i Yesevi (d.1165.), koja je bila položena u širi društveni kontekst.^[1] To je nešto poput savremene projekcije poruke ovih historijskih sufija. U ovoj projekciji, “religijski motiv” i “društvena akcija” djeluju u velikoj harmoniji. Upravo kao i elementi samodiscipline odrasle osobe, oni od njega ili nje čine participanta u dijeljenju ciljeva u društvenom smislu. Gülenovo razumijevanje služenja zahtijeva iskonski duh posvećenosti. Ovo je sukladno sa Weberovom definicijom asketa, i to je ta pokretačka sila koja je šira i koja ima veći kontinuitet.

Gülen poziva muslimane da čuvaju stupove islama (svakodnevne namaze, ramazan, zekjat i hadž) onako kako se oni imaju razumjeti u savremenim okolnostima. On donosi široko shvatanje sadake i zekjata koje uključuje darovanje vremena i napora, a ne samo novca; on isto tako prenosi ideju da namaz nije dat samo radi nas, nego i radi drugih. Prema tome, ako se ova shvatanja uzmu kao startna pozicija, Gülenova definicija “služenja” postaje i šira i trajnija, i ona se proširuje na nacionalne, humane, moralne i univerzalne vrijednosti. Ta definicija usvaja racionalni stav prema temeljnim vrijednostima države i nacije. Kada neko govori o “čovjeku služenja”, on time misli na osobu koja ima široko srce koje je u stanju prihvatiti široko mišljenje, nesebično služenje i posvećenost. Ovo iziskuje nadilaženje ljubavi u ime vjere, u ime nacije, u ime ljudskog roda. To je razlog zašto se Gülen tako često obraćao onima koji su ispunjeni takvom uzvišenom ljubavlju, koji su spremni da se sučele sa izazovima na ovom putu, kao muhabbet fedaileri (čuvari ljubavi).^[2]

[1] Ovi sufijski likovi turske povijesti smatraju se reprezentantima najprihvatljivije interpretacije islama. Njihova poezija i priče iz njihova uzornog života prenose se sa generacije na generaciju.
[2] V. Gülen, Ölçü veya Yoldaki Işıklar, İstanbul: Nil Yayınları, 2004, p. 107-108, 192; Yeşeren Düşünceler, İstanbul: Nil Yayınları, 2005, p. 110, 142; Işığın Göründüğü Ufuk, Istanbul: Nil Yayınları, 2002, p. 35; Örnekleri Kendinden Bir Hareket, İstanbul: Nil Yayınları, 2004, p. 117; Fasıldan Fasıla, Vol. 2, İzmir: Nil Yayınları, 1998, p. 127; Sohbet-i Canan, İstanbul: Gazeteciler ve Yazarlar Vakfı, 2004, p. 125.