Kulturalni temelji tolerancije i dijaloga

Fethullah Gülen

Zato što su moderne države izgrađene na urbaniziranim društvima, problemi koji se odnose na humanitet, društvo i demokratske vrijednosti kompleksni su i raznovrsni. Svaki od naših čina – bili oni politički, ekonomski, društveni ili kulturalni – usmjereni su ka dobivanju našeg dijela kolača. Naši umovi ne mogu shvatiti da se može nešto činiti a ne očekivati protunaknadu za to ili davati bez uzimanja. Mi se nalazimo na početku jednog doba u kome se “služenje humanitetu” sučeljava sa izumiranjem. Ovo je doba dolaska totalnog mehaničkog, digitalnog svijeta gdje su sve ljudske sposobnosti okrenute ka uništenju. To je doba nestajanja samilosti prema ljudskoj vrsti. Ljudska bića postaju potrošna roba ili komercijalna sredstva, premda se čovjek poima kao temeljni princip univerzuma. Ova vrsta čovječnosti je problem modernog svijeta. Protivno ovoj tendenciji, svugdje se ljudi okreću duhovnosti, Božanskom cilju koji će ljudska bića vratiti njihovoj istinskoj vrijednosti.

Neke zapadnjačke političke paradigme demonstriraju tezu da će institucija multikulturalne, participacijske i pluralne demokracije riješiti sve društvene probleme. Prema tim paradigmama, svi problemi se javljaju zbog nedostatka takvog sistema te zbog neadekvatnosti demokratskih i pravnih sistema koji su lišeni participacijskih i pluralističkih kvaliteta. Argument za to je taj što takve neadekvatnosti donose konflikte koji proizlaze iz etničkih, kulturalnih, komunalnih, političkih ili ideoloških zahtjeva. Da bi demokratska prava i institucije bili uspostavljeni i da bi takve institucije služile svim građanima, ljudi ne bi trebali dalje biti pokretani etničkim, komunalnim, kulturalnim ili nekim sličnim društvenim vezama. S druge strane, neki takve probleme smatraju marginalnim fenomenom – što je, očito, cijena ekonomske modernizacije. Prema ovom stanovištu, stvarni problem je taj što neki ljudi osjećaju da su izostali iz procesa modernizacije. Kada ovi ljudi dostignu određeni nivo ekonomskog razvoja i moći – smatraju zastupnici ovog stanovišta – oni će prestati bili problematični i, u skladu sa tom modernizacijom, oni će se integrirati u spomenuti proces. Jednom kada ljudi internaliziraju toleranciju i međusobno poštivanje, pošto su te vrijednosti otjelotvorene u konceptu demokracije, jednom kada ove principe učine suverenim u njihovim personalnim i javnim relacijama, tada će društveni problem iščeznuti, ako se to već nije zbilo. Stvarnost, međutim, pokazuje da čak i nakon toga kada se demokracija uspostavi, religijske, etničke i kulturalne razlike nastavljaju biti izvor konflikta.

Danas Ujedinjeni narodi imaju 192 svoje članice, i još dvadesetak njih izvan kišobrana UN-a. Danas u svijetu postoji šest stotina jezičkih grupa i više od pet hiljada etničkih zajednica. U samo nekoliko zemalja svi građani govore jednim te istim jezikom ili pripadaju jednoj te istoj etničko-nacionalnoj grupi. Takva politička, društvena, kulturalna, vojna i religijska raznovrsnost naznačava potencijalni razdor i konflikt na internacionalnom nivou. Ova mogućnost demokratske pretpostavke često čini neodređenim i diskutabilnim. Od kraja Hladnog rata, etnički i kulturalni konflikti postali su centralne sabirne tačke političkog nasilja.

Ovi problemi ugrožavaju budućnost svih ljudi na Planeti. Prema tome, neophodno je ponovo podizati kulturalne temelje tolerancije, razumijevanja i dijaloga u širem i još obuhvatnijem sistemu koji bi nadišao sve stare demokratske prakse. Po prirodi stvari, ne postoji neko jednostavno rješenje, niti bilo koja formula kojima bi se izliječila ova globalna bolest. Ne trebamo praviti budale od sebe. Mnoge sugestije mogu djelovati u specifičnim okolnostima, ali one teško mogu da budu primijenjene na univerzalnoj ravni. Ukoliko smo u stanju da se oslobodimo vlastitih predrasuda prema drugim ljudima i da razumijevamo različita iskustva, shvatit ćemo da lokalni pokreti mogu sadržavati moguće solucije nekih univerzalnih problema.

Ideologija modernizacije nudi jedan humani model koji je više vezan za pojedinca nego za ljudski rod. Moderni čovjek živi u svome kutku, sam i sa vlastitim interesom. To je ideologija koja izjednačava progres sa zaradom, iscrpljivanjem ograničenih resursa i blagostanjem. Ovaj model ima svoje korijene u ograničenom dijelu svijeta. Ali ljudi vrlo brzo mogu vidjeti da njihovi politički, ekonomski i društveni problemi ne iščezavaju čak i kada dođu do određenog bogatstva i blagostanja; sa povećavanjem materijalnog bogatstva, povećava se duhovno siromaštvo. Ljudski rod je zapao u stanje koje je porodilo materijalno i duhovno nezadovoljstvo. Narod, mase i zajednice počinju da se pitaju o sistemu u kome žive te da formiraju grupe za pritisak i velike organizacije.

U povijesnome momentu društvene, ekonomske i političke transformacije, u prvom planu možemo vidjeti element čovječanstva. Još jednom je došla u pitanje ljudska egzistencija na zemlji i naš put samorealizacije. Ista pitanja koja su obuzimala umove ranih filozofa prirode obuzimaju i umove današnjih filozofa. U ovome momentu mi također primjećujemo da se u svijetu javljaju vjerski život i vjerske prakse. Nakon napretka ljudske vrste sa modernizacijom i posljedičnog plaćanja cijene u svim sektorima ljudske organizacije (kulturalnom, društvenom, ekonomskom i političkom), ljudskost se još jednom obraća Božanskom po savjete. Izgleda kao da najširi i najviše zadovoljavajući odgovori na egzistencijalna pitanja mogu biti inspirisani konceptom “čovjeka vrline”, koji je kao takav opisan u nebeskim vjerama u različitim oblicima.

Ovdje, međutim, postoji potreba za održavanjem napora da se ponovo ožive stvarne vrijednosti vrlog čovjeka. Cilj ovih napora nije ništa drugo nego reprodukcija ličnosti naroda (tj. osobe tradicije, samožrtvujuće i duhovno osposobljene osobe). Ovaj poziv je upućen generaciji koja je sebe posvetila da služi drugima. Kao što kaže jedna turska poslovica, Hak icin halka hizmet – služenje ljudima radi zadovoljstva Svemoćnoga. Oslobodivši svoj um i svijest od takvog duha posvećenosti, međutim, moderni um ne može da se čvrsto drži ove vrste životnog ponašanja. Pojedinci koji su posjedovali takav duh igrali su ključne uloge u uspostavljanju ljudske civilizacije, prošlih imperija i država. Danas, postoje mnogi sociolozi i društveni inžinjeri koji se trude da oblikuju baš takvu osobu. Zaista, moderna civilizacija se nalazi u sudbonosnoj potrebi za samožrtvujućim duhovima koji bi sebe posvetili zajednici i izvornom pokretu dijaloga i konsenzusa.

Pozvanje Gülenovog pokreta ima veliki značaj u takvom stanju stvari. Uz povijesnu i društvenu projekciju o kojoj raspravljamo u ovom dijelu, mi treba da tu uključimo i Gülenovu harizmatičnu ličnost kao ključni faktor koji privlači pažnju za ovaj pokret. Međutim, iako ja nemam namjeru da u ovoj studiji pravim analizu toga karaktera, mislim da je od bitne važnosti da donesemo jednu kraću Gülenovu biografiju.