Gülenova percepcija zajednice

Fethullah Gülen

Gülen zapaža da jedna zajednica egzistira na temelju na kome čovjek gradi napor“služenja Bogu i ljudima”. Ljudsko postojanje u svijetu ima dvije glavne svrhe: prva, “služenje Bogu”; druga, “uzdizanje Božije Riječi” (i’ la-u kelimetillah), što će reći, učenje o Bogu i podučavanje drugih tome učenju. To su dva najsuštinskija elementa koji definišu pozvanje muslimana na ovom svijetu. Svi njegovi lični, društveni i etički akti povezani su sa ova dva fundamentalna načela. Uzdizanje Božije Riječi kao plemeniti ideal ide preko kapaciteta individualnog truda; pojedinačno djelo dobre volje i žrtva u ovom smjeru nisu dovoljni. Prenošenje ove poruke masama iziskuje postojanje uređene zajednice. Kur’an časni opisuje sve vjernike kao dio nad-identiteta koji se oblikuje oko svijesti Ummeta. Iako pojam Ummeta izražava muslimansko društvo u općem smislu, to je jedan apstraktan pojam. Zajednice, u ovom smislu, djelimično preuzimaju društvene funkcije Ummeta zato što one stvaraju grupu koja prevazilazi lične želje. S ove tačke gledišta, Ummet je uvijek bio tačka naglašavanja u muslimanskim društvima. O tome Gülen kaže: “Ideja zajednice je krucijalna. To je ideja zajednice u smislu racionalnog, logičkog i duhovnog ujedinjenja gdje svaki pojedinac doznačuje svoje lične misli i osjećanja plemenitom idealu...”[1]

Zajednica je racionalno, logično, duhovno i psihološko ujedinjenje. To je dragovoljan izbor. Zajednica je, također, moralna grupa. Ona nikada ne vrši pritisak ni na koga. Ona je isključivo vezana za dragovoljan i racionalan izbor pojedinca: “Zapravo, pravo moralno društvo je ono koje obećava ovosvjetsku i onosvjetsku sreću i predanost plemenitom idealu uza slobodnu volju svojih članova. U društvu kakvo je ovo, jedinstvo vjere, nježne ljubavi i eminentnost cilja ne dopuštaju negativnosti koje proistjeću iz egoizma kako bi nemoralnost mogla rasti u ovom tijelu...”[2]

Zajednica je mjesto u kome pojedinci tope svoj ego, lične interese, motive i brige jednu po jednu i pridružuju se kolektivnom tijelu. Stapanjem u zajednicu, svaki pojedinačni, hedonistički stav postaje društveni stav. Egoizam je nemoralan. Svako ljudsko biće ima lične aspekte koji su jedinstveni za njegovu ili njezinu prirodu; međutim, on ili ona se razvijaju kao članovi društvenih okolnosti. Njegova ličnost i moralnost oblikuju se u društvu: “Ne možemo razgovarati o moralnosti ili nemoralnosti onih koji žive izolirani od društva. Za islam, istrajanost u nesrećama koje potiču iz življenja u društvu ravna je džihadu”.[3]

U gornjem citatu, Gülen upućuje na hadis po kojem je osoba koja se miješa sa ljudima i bori se sa stalnim belajima koji se javljaju u deveru s njima superiornija od one koja se ne miješa s ljudima i ne devera s njima.[4] Ovdje postoji jedna suptilna tačka: miješanje u društvu je ponekad bolno. U društvu, hiljade različitih tipova ljudi žive zajedno. Neki imaju moralne, fizičke i/ili lične probleme. Postoje neki pojedinci koji ne mare ni za šta što ne ispunjava njihove vlastite interese i zadovoljstva. Za takve ljude, lični izbori imaju prvenstvo nad izborima drugih. Čežnja drugih je važna samo u tački kada ojačava i uzdiže vlastite težnje. Neki tretiraju druge prezirući ih i klevećući ih. Neki preferiraju da vladaju i ugnjetavaju druge. U društvu postoje beskonačne razlike u okusima i stilovima. Ovo stvara mnoge probleme. Kada su ove razlike povezane sa ličnim interesima, društveni život postaje nepodnošljiv. Uprkos svemu ovome, Poslanik – mir neka je s njime – proglašava da je najbolji od ljudske vrste onaj koji je sa drugima; to se smatra džihadom. Osnovna funkcija zajednice je da pripremi pojedince za društvo i da socijalizira njih i njihovu ličnu sposobnost, talent i izbore. “Život oblikovan vjerom, ljubavlju i iskrenošću rezultira takvim nadilaženjem da ono smekšava i topi svakog pojedinca, njegove ili njezine lične karakteristike u društvu; dok se drži onoga što on jeste, on postaje univerzalan i postiže bogatstvo postajući okean nakon što je bio kap i postajući Sunce nakon što je bio atom.”[5] Ovdje na scenu stupa jedan važan aspekt zajednice: pojedinci ne odustaju od svojih ličnih sposobnosti i karakteristika. Obrnuto, oni ostaju to što jesu i postaju bogatiji kako se njihove specifičnosti razvijaju kroz duhovni entitet zajednice.

Mnoge moderne teorije aludiraju na to da se u zajednici razvija konflikt između individualnog i društvenog identiteta. Ovaj mit o konfliktu je pozicioniran iza ličnosti i identiteta problema koje je stvorio modernitet. Naposljetku, i individualni i formalni društveni identitet su prenaglašeni. Prema tome, novi identitet i problemi nejednakosti koji niču iz ove pukotine stvoreni su ličnim identitetom i društvenim integritetom.

Moderne muslimanske zajednice, nasuprot tome, nemaju za cilj lične identitete svojih članova. Sasvim suprotno, njih zajednica širi i obogaćuje. U tom smislu, moderne muslimanske zajednice socijaliziraju lične identitete formirajući ih oko uzvišenog i plemenitog ideala. Iskrenost, afinitet, kolegijalnost i poslušnost ljude čine zrelima kao pojedincima i prate ih do pred vrata ljubaznog nadilaženja. Zbog nemogućnosti stapanja sa društvenim idealima, osoba ne može postati savršeno ljudsko biće (insan al-kamil). Savršeni humanitet se realizira samo u društvu kroz plemenite vrijednosti i ideale.

Gülen konstantno naglašava značaj zajednice njezinom ulogom u olakšavanju odgajanja pojedinaca u društvu duhovnom disciplinom i sviješću o Bogu:

Služba na ovom putu je najplemenitija od svih službi; to je pozvanje samo radi Božijeg zadovoljstva, a posljedica je sreća na drugom svijetu. Ukoliko je minorni interes i osobe i zajednice rastopljen u ovoj izvornoj naknadi, sve vječne veze koje zavještavaju život pojedinaca i zajednice bit će isključene. Ova isključenost rezultira razilaženjem pojedinca i glavnog toka, zajednica se kreće prema konfliktnom stanju i tada počinje opaki krug propadanja. A, zapravo, ovaj put predstavlja veliku mogućnost pobjede.

Pošto lične želje, ambicije i brige ne bi trebale biti prisutne u zajednici (zato što su sve veze i poslovi u potpunosti povezani sa Svemogućim Bogom), onda bi i pojedinac trebao prekinuti svoje fokusiranje na kratkotrajne ideale i snove. Prava zajednica je ona grupa ljudi koji posvećuju sebe vječnosti tako da, prema Bediüzzamanu, oni rade u ime Boga, počinju u ime Boga, govore u ime Boga, upoznaju se u ime Boga i ponašaju se u ime Boga te, prema tome, njihove sekunde postaju duge kao godine i oni opečate ovo privremeno ovozemaljsko prisustvo prstenom vječnosti. Da, svi njihovi poslovi su izuzetno srdačni, ingeniozni i usmjereni prema vječnosti.

Na ovaj način može se reći da se svaka gomila ne smatra zajednicom. Kada su članovi suprotstavljeni jedni drugima, njihove brojne različitosti će se umanjiti kao množenje razlomaka. Međutim, sljedbenici poslanika koji su bili obdareni duhom zajednice bili su sposobni da realiziraju ono što je bilo očekivano od snažne zajednice uprkos malom kvantitetu. Na temelju toga, nije nikakvo preuveličavanje kada se kaže da su Ebu Bekr (prvi halifa) i Omer (drugi halifa) bili zajednica i nacija sami po sebi. Za Isaove havarijjune (pomagače, apostole) može se reći da su bili snažniji od jedne velike armije. Zapravo, kroz historiju, ovi tipovi zrelih manjina bili su snažniji od velike mase.

S druge strane, odanost moralu je najvažniji mehanizam kojim se može disciplinirati duhovni život, i to je najznačajniji element društvene stabilnosti i harmonije. Vrline kao što su pravednost, istinoljubivost, savjesnost i poštovanje drugih suština su moralnosti i fundamentalne dinamike duha. Ako isključimo posljednja stoljeća, moralno shvatanje koje smo naslijedili iz naše nacionalne historije toliko je bogato i snažno da nas može dovesti na poziciju da budemo ispred svih nacija. Kada bismo mogli upraviti našu bližu budućnost prema ovom shvatanju, mnogi nacionalni problemi bili bi prirodno prevaziđeni i mi bismo bili sposobni da postojano razmišljamo, efikasno radimo, da hodamo brže i harmoničnije; mogli bismo biti praktičniji i, očigledno, mogli bismo brže popuniti stoljećima dugu pukotinu u našim životima.[6]

[1] Gülen, Yeşeren Düşünceler, p. 186.
[2] Ibid.
[3] Ibid.
[4] Tirmidhi, Sifat al-Qiyama, 55; Ibn Maja, Fitan, 23.
[5] Gülen, Yeşeren Düşünceler, pp. 186-187.
[6] Ibid., pp. 187-188.