Islamsko porijeklo zajednice

Fethullah Gülen

Naslovio sam ovo poglavlje na ovaj način zato što su zapadnjačke analize zajednice umnogome zavisne od društvenih i historijskih vrijednosti Zapada. Sociološke analize koje su toliko zavisne od vanjskih utjecaja i kulturalnih promjena ni na koji način neće moći obuhvatiti preživljavanje zajednica u muslimanskim društvima. Čak ni najmudriji analitičari na Zapadu ne mogu objasniti muslimanske zajednice bez upletanja zapadnjačkih koncepata. Kod obojice sociologa, i Tőnniesa i Webera, zajednica indicira socijalno raspadanje i /ili nevezanost. Muslimanski svijet, međutim, nije iskusio takvu socijalnu dezintegraciju ili razdvajanje u svojim tradicionalnim društvenim strukturama. Štaviše, faktori koji oblikuju zajednicu vezani za muslimansko društvo nikada nisu ličili na plemenske ili klanovske veze. Prekomjerni naglasak na plemenskim, klanovskim i rasnim vezama u islamu se tretira kao dio “tradicije ignorancije” (džahiliyya).

Poslanikova izjava jasno kaže da islam potpuno isključuje svaku vrstu fanatizma.[1] Očigledan razlog za ovakav iskaz je da takve veze opstruiraju razvoj relacione mreže između muslimana i šireg društva. Svaka vrsta ignorancije se odbija zato što uzrokuje prekomjerno naglašavanje sub-identiteta, krvne zavade i neprijateljstva.[2]

Pa i pored odlučnog stava islama protiv ovih fanatičnih veza, one su ozbiljno uznemirile muslimansko društvo poslije smrti poslanika Muhammeda – mir neka je s njime. Ipak, plemenski i klanovski pokreti nikada nisu uspjeli da unište ili naprave diskriminaciju u muslimanskim društvima. U najmanju ruku, ovi identiteti nikada nisu bili vjerski opravdani, zbog čega nije moguće analizirati zajedništvo muslimanskih društava kao relacionu formu feudalnog poretka ili kao formu agrikulturalnog društva.

Temelji koji su oblikovali duh jedinstva i solidarnosti u muslimanskim zajednicama mogu se jedino objasniti kroz islamsku društvenu i vjersku praksu. Islam podstiče dobročinstvo i zajedničko dobro uspostavljajući humanu, moralnu i društvenu korist. Islam se zalaže za proizvodnju i razvoj dok zahtijeva konkurenciju između grupa i zajednica u organiziranim formama.[3]

Generalno govoreći, kao pojedinci, ljudi nisu skloni da učestvuju u dobrotvornim svrhama. Iako su voljni dati sadaku, oni više inkliniraju ka tome da ovo realiziraju na organiziran i sistematičan način. S obzirom da su pojedinci okupirani svojim personalnim interesima i zarađivanjem za život, dobrotvorni poslovi u ime društva najčešće se ignorišu. Motivacije za dobrotvorne svrhe obično ne dolaze u prvi plan ako nije neka potreba i ako to nije hitno.[4]

S druge strane, svako društvo može podučavati zajedničkim idealima za svoju budućnost. Ova aktivnost je vršena široko i sistematski, i u svakoj generaciji ona je postajala nova tradicija. Tradicija se referira na podsvijest pojedinca. Bilo kako mu drago, ova podsvijest ne može proizvesti zajedničku svijest u svakom periodu i za svakog pojedinca na istom nivou. Društvena dezintegracija je tu dokle god ova svijest ne popusti. Islam kao religija i civilizacija govori o društvenim činima muslimanskih društava kao i o izgradnji njihove podsvijesti. On konstantno obnavlja predstave dobrote u društvu i pojedincima tako što potiče dobročinstvo, samožrtvovanje i solidarnost. Iza građanskih temelja leži ova svijest o dobročinstvu u muslimanskim društvima.

Eto, to je zakonitost i raison d’etre muslimanskih društava. Fenomen muslimanske zajednice je organizacija univerzalnog dobra u društvu. Zajednica se obraća muslimanu pojedincu i njegovim osjećajima dobrote i donosi takmičarski duh u dobročinstvu, sadaki i boljitku. Ljudi se sve više okreću zajedničkom ohrabrivanju i dobročinstvu, solidarnosti i kooperativnosti.

Kada to učini individualno, onaj koji daje sadaku često ne vidi gdje se njegova dobrota materijalizira u beskrajnim slojevima društva. On, čak, ne može procijeniti formu koju njegovo dobročinstvo može zauzeti kroz potrebe i relacije. U zajedničkim aktivnostima, međutim, svaki doprinos se namah materijalizira. U zajedničkom životu, dobročinstvo, zajednički osjećaj, ideal, žrtva i empatija su konkretni. Zato su oni ovdje ubjedljiviji i efikasniji. U zajednicama, pojedinci brže vide kako njihova žrtva postaje konkretna. Masovna psihologija i grupno djelovanje imaju snažniju magnetnu moć nego individualci. Iako, prirodno, osjećaji dobrote preovladavaju u ljudskom biću, to biće ipak naginje sebičnim osjećajima. Ako tu nema ozbiljnog podsticaja da svoju želju usmjeri ka žrtvovanju, njegova potreba da daje bit će veoma slaba. Zajednica socijalizira sve osjećaje sebičnosti; ona spašava pojedinca od vrtloga sebičnosti, škrtosti i hedonizma; ona svako čulo, sposobnost, osjećaj i ideju uzdiže na nivo vrline i vrijednosti. Ovo je osjećaj zajednice u muslimanskom društvu. Ovako definisan, ideal muslimanske zajednice ima kolektivnu ličnost (sahs-i manevi) na način da je to duhovna korporacija. Ta zajednica nastoji da čak i najtjelesniji osjećaj usmjeri prema duhovnosti i vječnosti. Božija saglasnost i zadovoljstvo je glavni motiv i razlog svih žrtvovanja i svakog altruizma. Svaki koncept ovosvjetske nagrade smatra se niskim i, čak, nepoželjnim za razmatranje. Bio idividualan ili društven, svaki akt unutar zajednice mora biti prepleten sa Božijom saglasnošću. Svaki ovosvjetski interes, individualni ili familijarni, umanjio bi ovaj ideal.

Ja ću se ovdje dotaći ove tačke. Društveni identitet zajednice zavisi od širenja dobročinstva i sadake. Participacija za zajednicu u ovim djelima je potpuno građanska i dobrovoljna. Ovo trebamo odvojiti od institucije hisba koju smo vidjeli u muslimanskim društvima kroz islamsku historiju. Hisba je bila birokratski uspostavljena institucija od koje se zahtijevalo da služi kao ruka lokalne općine. Zajednice su dobrovoljne ustanove koje se pojavljuju u društvu. Prisila, bilo u vidu psihičkog ili materijalnoga gušenja ili zabrane, nije tolerisana u sferi zajednice.

U islamskoj historiji, historijske i društvene situacije su proizvele dobrovoljne i građanske zajednice. Pod-institucije kao dobrotvorne organizacije, fondacije (waqf), esnafi itd. preuzimaju društvene funkcije slične onima koje ima zajednica, a djelovanja su ispunjena duhom društvenog ibadeta.

Muslimanske zajednice su islamske društvene stvarnosti koje su se, u svakom slučaju, pojavile u novim formatima u modernim vremenima. Mnoge od njih su reprodukovale različite društvene forme vjerske organizacije. Pojavljivanje današnjih zajednica ima više veze sa političkom dezintegracijom islamskog svijeta. U muslimanskim društvima, za razliku od Zapada, kooperativni duh je dominantan u odnosu na racionalni duh. U islamskoj historiji, međutim, muslimanske zajednice su rezultat subjektivnih političkih i društvenih prilika i one zbog toga ne mogu biti analizirane zapadnjačkim konceptima zajednice.

Velika mahana orijentalista kao što su Montgomery Watt i drugi, uključujući tu i sociologe, sastoji se u tome što oni škole mišljenja i zajednice u islamskoj historiji ocjenjuju kao opoziciju muslimanskim tradicijama sa vana, opoziciju koja traži da se suoči sa općim muslimanskim pravovjerjem. Ipak, činjenice su drugačije: u islamskoj historiji pokreti koji su se javili, osim para marginalnih izuzetaka, nikada nisu smjerali da egzistiraju nauštrb Kur’ana i Sunneta, glavnih izvora islamskog znanja. Čak i kad su najmarginalniji, pokreti koji isključuju većinu islamskih društvenih tradicija osjećaju da su, u nekom smislu, podržani od strane ova dva izvora. Pokreti u muslimanskim društvima nastoje da se prošire unutar društva, a ne da tragaju za vanjskim identitetima.

Zapadnjačke analize kontinuirano pokušavaju da posmatraju sukob između klasa u muslimanskim društvima, svejedno bio taj sukob u formi plemena, klana, školama mišljenja ili između zajednica. Za njih, ovi elementi su nosioci sukoba i društvenog osporavanja. Oni misle da, dok se na Zapadu klasni sukob zalaže za potragu političkog ili društvenog identiteta, u muslimanskim društvima ova se potraga realizira samo na bazi grupa i zajednica. Ova analogija je prije simplificirana i pogrešna budući da ne postoji muslimanska društvena ili historijska osnova na kojoj bi se ona gradila. Kao što smo već rekli, čak i najekstremniji pokreti izražavaju se u okvirima općeg islamskog identiteta. Bez prihvatanja i razumijevanja centralnog mjesta Kur’ana u muslimanskim društvima, ne bi bilo moguće objasniti indvidualnu i društvenu prirodu muslimana.

[1] Ajluni, Kashf al-Khafa, 1/127, Tabari, History, 2/146.
[2] “Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (El-Maide, 5:50).
[3] “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu…!” (El-Maide, 5:2). V. također: El-Bekare, 2:148.
[4] “... koji je branio da se čine dobra djela i koji je nasilnik i podozriv bio...” (Kaf, 50:25). V. također El-Kalem, 68:12, El-Maun, 107:7.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.