Fizička, historijska i sociološka pozadina

Određeno vrijeme, određeni uvjeti, pa čak i mjesta, su poput utroba koje, kada se u njima začnu određeni događaji, izrode specifične ličnosti.

Početkom dvadesetog stoljeća jedan važan mislilac komentirao je kako je svijet posvjedočio kolaps "velikog, nesretnog kontinenta, slavne, ali nesretne države; te vrijedne, ali nezaštićene nacije." Riječima "vrlo plemenita nacija, nažalost, bila je osramoćena", M. Akif Ersoy, turski pjesnik i kompozitor turske himne, komentirao je propadanje turskog naroda i Osmanskog carstva.

Nekoliko stoljeća prije toga, turska plemena su iznenada navalila kao vrelo vode sa visokog gorja i visoravni srednje Azije, te val za valom tekla prema Zapadu. Prvo su se naselili u Anadoliju, da bi vremenom postali baštinici veličanstvene civilizacije, u čijem mirnom hladu je živjela većina svijeta skoro pet stoljeća. Kao nositelji ove civilizacije, napredovali su daleko u srce Evrope, uvezujući osvojene zemlje u jednu veliku civilizaciju. Međutim, slično kao i ljudska bića, civilizacije i države imaju prirodni životni vijek koji se sastoji od rođenja, mladosti, zrelosti, starosti i smrti, kao da je to davno nekad u prošlosti predodređeno.

Svaki sud donesen u prošlosti, bio je u okviru specifičnih uzroka i čovjekove djelimično slobodne volje. Da to nije tako, mi bi bili opravdano fatalisti jer fatalizam se suprotstavlja umu i logici, ali i istinama povijesti, sociologije, pa čak i psihološkoj istini.

Kako nam se približava trenutak smrti, tako i naše tijelo stari. Kao novi dan koji se pojavljuje na obzorju s nevinošću novorođenčeta, proživljavamo jutro mladosti, podne zrelosti, poslijepodnevnu starost da bi zašli kao sunce i onda nestali. Ista stvar se ponavlja u sezonama koje se javljaju unutar predodređenih okvira. Civilizacije i države slijede isti postupak, ali očito ovise o izborima i ponašanjima njihovih predstavnika.

Svi historijski događaji se odvijaju na identičan način i u sličnim okvirima, a time nas uče nečemu. Promatrajući sličnosti između tih događaja, između razvoja i propadanja dviju država i civilizacija, možemo izvući vrijedne pouke i uočiti određene zakonitosti.

Pri utvrđivanju ove univerzalne istine, mi nikada ne smijemo zaboraviti da ljudska bića nisu, kako materijalisti tvrde, "organske" mašine. Umjesto toga, oni imaju tijelo i duhovnu stranu, mnoge zbunjujuće osjećaje, te znatiželjni intelekt prepun pitanja, koji im stvara žal za prošlošću i zabrinutost za budućnost. Osim toga, oni imaju i druge posebne organe, kao što je srce koje iziskuje samo posebnu vrstu "hrane". Da bi obavljali svoje dužnosti, preuzimali odgovornosti i funkcije, a time bili ispunjeni kao ljudska bića i postigli pravu sreću, oni moraju biti njegovani emocionalno i duhovno, mentalno i fizički. Stoga, iako mi nemamo kontrolu nad bilo kojim aspektom našeg rađanja i smrti, ne možemo zadovoljiti mnoge naše potrebe, niti živjeti unutar određenih socijalnih okvira, ali svi imamo slobodnu volju da upravljamo svojim životom. Stoga, čini se da su pojedinci ti koji prave ljudsku povijest. Mi smo odgovorni za naša djela i dobijamo ono što smo zaradili. To je razlika između ljudske povijesti i života "prirode".

Naši stari gradovi

Svojim vanjskim izgledom, unutarnjom dubinom, dobrim proporcijama, okolnim vinogradima i voćnjacima, kaskadnim potocima i vjetrovitom klimom naši stari gradovi jednostavno razmekšavaju srca. Oni bude snove i jednostavno osvoje svojim šarmom sve one koji kratko borave u njima.

Raznobojna svjetla iz daljine su poput kiše padala na gradove, intimnost, ljubav i naklonost u mlazu su kuljali iz dubina zemljinih, a stanovnici grada svakog su trena u njedrima njegovim disali zajedništvo. Ove galerije ljepote, ovi gradovi bili su oličenje raja na ovom svijetu, tako da bi svako hrlio njima i poželio da u njima živi.

Gledajući inspirisana ljudska lica i proporcije predivnih zgrada, osjećali smo da se sve klanja Božanstvu i napreduje u prelijepoj atmosferi unutar granica koje je napravilo nebesko nadahnuće, kao da pliva smisleno i simetrično, skladno i vedro.

Pogotovo u kasnijim godinama, unatoč raznim greškama zastarjelih institucija, ovaj ugođaj sa svim svojim ljepotama, razvijen ljubavlju, uzdisajima i jadikovkama, nošen žarom do ekstaze, te duhovnim užicima koji mogu učiniti da se zaborave rajska uživanja, bio je kao krajnje zacrtano odredište do kojeg smo trebali stići... [Zlatno doba, Izmir: 1994., 43-8]

Islamska civilizacija, koju su naslijedile Osmanlije, posmatra čovječanstvo i život u cjelini. S jedne strane, ona cijeni nauku kao "svjetlo uma", prihvatajući činjenicu da muškarac ili žena, kao Božiji namjesnik na Zemlji, pomoću znanja može poboljšati ovaj svijet. S druge strane, ona temelji svoju duhovnu snagu na dinamici i vrijednosti islama, a time se pokazuje kao civilizacija uma, srca i duše.

Ova civilizacija vidi prirodu, predmet nauke, kao mjesto za manifestaciju prirodnih zakona koji proizlaze iz Stvoriteljevih atributa: volje i snage. Ona ne smatra naučne zakone kontradiktornim islamu, koji predstavlja kompletan i skladan sistem zakona koji emaniraju i Božije svojstvo govora. Na Zapadu je nauka odvojena od religije te je donijela više štete nego koristi. Ovaj pogrešan pristup načinio je čovjeka i ženu robovima stvari koje su oni sami proizveli i koristili, lišavajući ih stvarnih vrijednosti. Tako se zanemaruje vrijednost ljudskog života, a omogućava se ubijanje hiljada ljudi u jednom trenu.

Islamska civilizacija, s druge strane, prihvata nauku kao izraz vjere na posebnom nivou. Spajajući srce i razum na individualnom nivou, te vjeru i znanje na društvenom, ona je stoljećima dočaravala istinsku sreću velikom dijelu čovječanstva. U svom izvrsnom Uvodu u Historiju nauke, George Sarton podijelio je historiju na hronološke dijelove, a svaki dio je nazvao po naučniku koji je obilježio tu epohu. Tristopedesetogodišnji period od osmog do druge polovice 11. stoljeća nosi imena isključivo muslimanskih naučnika: npr. razdoblja Harizmîja i Bîrûnîja. Sarton, također, spominje imena stotinu muslimanskih naučnika koji su ostavili trag u svom vremenu. Ovi naučnici nisu bili stručnjaci samo u pojedinim područjima, niti su bili ograničeni materijalističkim pristupom, kao što je slučaj danas, nego su bili stručnjaci u mnogim područjima. Većina njih su bili ljudi duše, uma i srca. Isto tako, većina velikih sufija istovremeno su bili matematičari, astronomi, liječnici, historičari i hemičari.

Sredinom 13. stoljeća islamska civilizacija je pretrpjela veliki šok u obliku mongolske invazije. No, unatoč svom petostoljetnom postojanju, bila je puna duhovnog života, prirodnosti i temeljne dinamike zbog životne energije koja se crpila sa glavnih izvora. Tako se ona vrlo brzo oporavila. Ovaj put islamska civilizacija je razvila novi ogranak koji se protezao od Anadolije sve do Evrope, te dobiva veću snagu s Osmanskim carstvom. Međutim, u devetnaestom stoljeću ta krila nauke su bila slomljena, a duhovna snaga se sušila. Zapad, međutim, preobražava svoje naučne spoznaje u izvor velike snage i već se okreće ka putu kolonijalističke ekspanzije.

Ovaj novi razvoj je u velikoj mjeri podstaknut zbog određenih socio-psiholoških faktora, stvorih u Evropskoj renesansi ili čak ranije. Evrope buđenje materijalizmu i glad za materijalno bogatstvo doveo svoje ljude da istraži svijetu bogatstva. Moć su stekli kroz geografska i znanstvenih otkrića i novih tehnoloških izuma na kraju dovelo do svjetske dominacije. Već urušavanja, Osmansko Carstvo nije mogao izdržati. Nakon što je tursko-ruski rat u 1877, Prvi i Drugi balkanski ratovi, a Prvi svjetski rat duboko je osjećala u svakom turskom kući. Konačno, okupacije i podjelu Anatolije su dodani ovim.

Zajedno sa svim tim porazima, u Evropi očito sjajan moći i materijalne nadmoći obično ugasiti načela vjerovanja, počevši od vjerovanja u Boga, koja je svrha stvaranja i života muslimana. Islam je postao žrtva muslimana degradacije. Kur'an je gurnuo u stranu, i muslimana "umove i srca, nade i ljubavi, entuzijazma i osjećaja postao paraliziran. Zemljopisno i društveno, muslimanski svijet je došao da nalikuju ruševina u kojem sova bi im gnijezda. Tijekom ovog teške situacije, pjesnik turske himne bi naricati:

Postao sam kao sova žaleći nad ruševinama,
Nakon što je vidio ovaj nebeski zemlja u jesen.
Da sam živio u "Vrijeme Rose", ja bih postao slavuja;
Gospodine, samo ako mi je donio ranije!

Naša kuća iz prošlosti budućnost

Nekada je iz naših starih skladnih kuća kuljala sreća i spokoj, a tekao smisao i mir. A svjetlo koje je omotavalo njihovu okolinu podsjećalo nas je na mjesec i zvijezde. Sada pokušavamo da ih uhvatimo u našim snovima. Tješimo se sanjajući ih, a živimo i dalje sa željom da se još jedanput ostvare ti slatki snovi.

Po interijerima, eksterijerima te svojim stanovnicima, naše kuće su bile najhumanije, najprostranije, sveta mjesta koja su bila najviše otvorena za vanjski svijet. Kad bi se pogledale pažljivo, činilo se kao da se nebeski izlog s džennetskim "hurijama" nalazi u njima, a vječnost bi se osjetila u atmosferi razasute svjetlosti koja ih je okruživala. Dvorane (selamlik), gdje su se gosti primali, bile su otvorene za vanjski svijet i podsjećale bi na mjesta za molitvu i obrazovanje, i mjesta gdje se zemaljski užici mogu okusiti. Dijelovi harema podsjećali bi na jedan od nebeskih izloga ili na dervišku tekiju. Sinhronizacija i spajanje tih toplih domova sa ljudskom dušom je tako savršeno i smisleno da su njihovi stanovnici slušali poeziju prošlosti i budućnosti u isto vrijeme, te bi osjetili ideju besmrtnosti koja prožima njihova srca ... [The Golden Period of Time, Izmir: 1994, 31–6]

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.