‘Turska demokratija nije uspjela jer je izdala islamske vrijednosti’
U svom članku napisanom za poznati francuski list Le Monde, Fethullah Gülen je istakao kako “...neuspjeh turskog demokratskog iskustva nije posljedica poštivanja islamskih vrijednosti, nego njihove izdaje...”. U nastavku slijedi kompletan tekst objavljen u listu Le Monde…
Početkom 2000’ih Turska se našla na meti pohvala kao muslimanska zemlja koja je bila na putu unapređenja demokratije. Stranka koja je 2002. godine došla na vlast ušla je u reformske procese koji su bili usklađeni sa demokratskim standardima Evropske unije, što je u velikoj mjeri pozitivno izmijenilo sliku zemlje u smislu ljudskih prava.
Nažalost, ove demokratske reforme nisu bile dugog daha. Za samo nekoliko godina došlo je do zastoja u reformskim procesima, a već 2011. godine, tadašnji Premijer, današnji Predsjednik, Recep Tayyip Erdoğan nakon treće izborne pobjede napravio je potpuni zaokret u svojoj politici. Promjene u smjeru diktature koje su od tog dana postale sve izraženije dovele su do toga da Turska više ne bude primjer drugim zemljama sa većinskim muslimanskim stanovništvom.
Negativna situacija u kojoj se Turska našla nekima je poslužila kao argument u tvrdnjama da su demokratija i islamske vrijednosti međusobno nekompatibilni. Međutim, takva dijagnoza bi bila pogrešna.
Za razliku od slike koja se pokušava odaslati, odnosno nastojanja da se pokaže osjetljivost prema „islamskom“, ono što današnja vlast čini je u potpunoj suprotnosti sa islamskim vrijednostima. Riječ je o vrijednostima koje nemaju veze sa načinom oblačenja ili korištenjem određenih vjerskih parola. Osnovne vrijednosti koje islam zastupa u smislu javne uprave jesu vladavina prava, nezavisnost sudstva, odgovornost onih koji su na vlasti i zaštita osnovnih prava i sloboda svakog pojedinca. Trenutni neuspjeh turskog demokratskog iskustva nije posljedica poštivanja islamskih vrijednosti, nego njihove izdaje.
Vjerska je dužnost dići glas protiv nepravde
Iako 99% muslimansko, tursko društvo je izuzetno heterogeno. Riječ je o ljudima koji se identifikuju kao Suniti, Alevije, Turci, Kurdi ili pripadnici nekog drugog naroda, kao muslimani ili nemuslimani, kao pobožni ili sekularni... Dakle ljudi su to sa različitim pogledima na svijet, sa različitim filozofskim pogledima ili vjerskim uvjerenjima. U takvom društvu pokušaji homogenizacije nisu samo neproduktivni, nego su i odraz nepoštivanja ljudskog bića. U tom smislu, važno je imati okvir u kome se poštuju uvjerenja, emocije, životne filozofije i svjetovne ideje svih građana. Demokratsko uređenje, u kome niko ne majorizira nikoga, bilo da se radi o manjini ili većini, najbolji je sistem upravljanja u jednom tako heterogenom društvu. Isto ovo važi i za zemlje kao što su Sirija, Irak i druge zemlje iz okruženja.
Tokom historije u mnogim zemljama, pa tako i u Turskoj, dešavalo se da lideri sa despotskim osobinama vrlo često zloupotrijebe različitosti unutar zajednice, te da svoju vlast grade i održavaju na krilima međusobnog sukobljavanja ljudi. Međutim potrebno je izgraditi sistem u kome se građani mogu okupiti oko univerzalnih prava i sloboda, kakva god im vjerska ili svjetovna uvjerenja bila, odnosno sistem u kome je moguće demokratskim putem usprotiviti se protiv onih koji krše ova prava i slobode.
Dići glas protiv nepravde osnovno je demokratsko pravo, građanska dužnost i vjerska obaveza za sve vjernike. Kur'an podučava ljude i savjetuje im da ne šute kada se nađu pred nepravdom. „O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan...“
Živjeti u skladu sa vlastitim uvjerenjima ili životnom filozofijom, bez ugrožavanja drugih ljudi, te imati na raspolaganju osnovne ljudske slobode, među kojima i slobodu izražavanja, stvari su koje čovjeka čine istinskim ljudskim bićem. Sloboda je pravo koje Milostivi daje čovjeku i niko mu to pravo ne može otuđiti. Iz tog razloga, čovjek lišen sloboda nije u punom smislu riječi čovjek.
Uprkos tvrdnjama političkih islamista, islam nije sistem upravljanja niti je neka ideologija koja se odnosi na sistem upravljanja. Islam je vjera. Naravno, unutar islama postoje određni principi koji se odnose na upravljanje, međutim to je samo mali dio onoga što islam donosi. Svesti islam na nivo političke ideologije najveći je zločin usmjeren prema duhu islama.
Ljudi koji su iznosili svoja mišljenja na temu odnosa islama i politike, odnosno islama i države, često su griješili u vezi tri stvari. Kao prvo, vrlo često su miješali islam koji je odraz Knjige i sunneta, sa islamom koji je nastajao kao odraz historijskog iskustva muslimanskog stanovništva. Današnji muslimani bi trebali sa jedne kritičke pozicije prići tim historijskim iskustvima i principima koji su nastali kao njihov rezultat, te bi u svjetlu osnovnih vjerskih izvora muslimanima širom svijeta trebali ponuditi nova rješenja u smislu shvatanja ljudskih prava, demokratije i društvenog aktivizma u islamu. Druga greška se ogledala u nastojanju da se jedno ranije usvojeno shvatanje opravda i nametne drugima korištenjem jednog određenog značenja (prijevoda) Kur'ana ili nekoliko odabranih hadisa. Duh Kur'ana i filozofiju Poslanikovog života moguće je dokučiti isključivo kroz jedan integralni pristup i iskrenu namjeru za otkrivanjem Božijeg nauma. Treća greška se ogleda u tvrdnji kako nije moguće pomiriti vjeru i demokratiju, jer se vjera oslanja na Božiju vladavinu, dok je demokratija oblik vladavine ljudi. Nijedan vjernik ne sumnja u činjenicu da je Uzvišeni Gospodar vladar svega u jednom kozmološkom smislu, što ne znači da ljudi nemaju volju, tendenciju i izbore, odnosno da Allah iste ne uzima u obzir. Vladavina naroda nikako ne znači da je ona oduzeta Allahu i predata ljudima, već da se jedna mogućnost podarena ljudima od strane Allaha oduzima iz ruku despota ili diktatora i predaje u ruke naroda.
Država ne može biti sveta ili islamska
S druge strane ono što nazivamo državom jeste sistem uspostavljen od strane udruženih pojedinaca s ciljem zaštite osnovnih prava, sloboda, mira i pravde. Država nije sama po sebi cilj, već je jedno pomoćno sredstvo koje ljudima treba osigurati sreću na oba svijeta. U mjeri u kojoj pojedinci koji čine taj sistem usvoje određena vjerovanja i vrijednosti, u toj mjeri će ta država biti bliska takvim uvjerenjima i vrijednostima. Iz tog razloga, pojam „islamska država“ kontradiktoran je sam sebi. Obzirom da u islamu ne postoji klasa svećenstva, teokratija je sistem vrlo stran duhu islama. U tom smislu, država je rezultat društvenog dogovora među ljudima, sistem koga čine ljude, pa tako ne može biti ni „islamska“, niti „sveta“.
U različitim dijelovima svijeta demokratija je na različite načine sprovedena u život. Demokratski ideal koji leži u centru svakog od ovih tumačenja, odnosno želja da jedna grupa ne bude u povlaštenoj poziciji u odnosu na neku drugu, jeste ujedno ideal koji krasi i islam. Osnova sistema pravne jednakosti jednaka islamskom principu poštivanja i uzdizanja ljudskog bića kao plemenitog stvorenja i „umjetničkog“ djela kojeg je Allah stvorio. Pođemo li od ovih principa jasno je da su demokratija ili republikansko uređenje mnogo kompatibilniji sa duhom islama u odnosu na monarhijske ili oligarhijske sisteme upravljanja.
Trenutni sistem vlasti u Turskoj bliži je oligarhiji nego demokratiji. Kako je Turska dospjela u takvu situaciju?
Predsjednik Erdoğan je pod svoju kontrolu stavio sve državne ustanove, a zatim i vlasnike kapitala u zemlji, nagrađujući sve one koji su mu bili bliski. Na taj način je Tursku, koja je budila nadu u smislu demokratskih promjena, poveo u pogrešnom smjeru. S druge strane, da bi javno mnijenje usmjerio na način da mu posluži i stvaranju monopola, simpatizere pokreta Hizmet proglasio je državnim neprijateljem i okrivio ih za sve loše stvari koje su se dešavale u bližoj prošlosti zemlje. To je tipični primjer refleksa u kome se pojedinac ili grupa dovode u poziciju žrtvenog jarca.
Erdoğanova vlada je prvenstveno pripadnike Hizmeta, ljude koji su svoje živote posvetili miru i toleranciji, a onda i sve druge opozicione snage, obilježila kao metu. Na udaru te politike našli su se aktivisti za očuvanje okoline, novinari, intelektualci, Kurdi, Alevije, nemuslimani, pa i neki vjerski lideri koji su kritikovali Erdoğanove poteze. Uslijedili su bespravni otpusti, hapšenja, zatvori, torture, konfiskovanje imovine i druga zla koja su uništila mnoge ljudske živote.
Bježeći od neprestanog zuluma, na hiljade simpatizera Hizmeta izbjegli su iz Turske i svoje utočište pronašli u mnogim zemljama svijeta, uključujući i Francusku. Na njima je da se integrišu i u skladu sa zakonima nastave živjeti u tim zemljama, da kroz vlastito djelovanje daju doprinos u rješavanju društvenih problema, te da se u konačnici mirnim putem bore protiv širenja radikalnog tumačenja islama na tlu Evrope.
U Turskoj se trenutno nastavlja jedna velika kampanja zla koja putem sudstva proglašava krivim ljude koji su osjećali simpatije prema jednom čovjeku ili grupi. Broj žrtava ove kampanje svakim danom je sve veći. Preko 150 hiljada ljudi je bespravno otpušteno sa posla, preko 200 hiljada je uhapšenih, a preko 80 hiljada je onih koji su završili u zatvorima. Ljudima koji su predmet ovog političkog progona i koji žele napustiti zemlju poništenu su putni dokumenti čime im se krše osnovna prava zagarantovana poveljama UN-a. Iako često uzdrmana vojnim udarima, Republika Turska je od svog osnivanja 1923. godine sa mnogo poteškoća napredovala na putu demokratije. Međutim, trenutna dešavanja u Turskoj su narušila njen međunarodni ugled i svrstala je u kategoriju zemalja u kojoj se krše ljudska prava i hapse oni koji koriste svoje demokratsko pravo na kritičko mišljenje. Zloupotrebljavajući svoje diplomatske veze, turska vlada troši svoje državne i materijalne resurse kako bi provocirala, pratila, pa čak i kidnapovala simpatizere Hizmeta širom svijeta.
Danas kada se nepravda dešava u svakom dijelu zemlje, turski narod je ostao relativno pasivan u artikulaciji svojih demokratskih prava i zahtjeva. Možda je jedan od razloga takve pojave i zabrinutost za ekonomskim blagostanjem. Ipak, okrenemo li se prema malo daljoj prošlosti, moguće je pronaći i neke historijske uzročnike navedene pasivnosti.
Iako je demokratsko društvo bio i ostao ideal Republike Turske, ne može se reći da je bilo nekih sistemskih poduhvata koji bi demokratske vrijednosti smjestili među običan narod. Poslušnost jakom lideru i državi oduvijek je bio princip koji se propagirao kroz školski program. Vojni udari koji su se dešavali skoro svakih deset godina nisu dozvolili demokratiji da pusti korijene i razvije se na tlu Turske. Građani kao da su zaboravili ili im je nametnuto da zaborave, da ne postoje oni zbog države, nego država zbog njih. Sada sa sigurnošću možemo reći da je predsjednik Erdoğan iskoristio ovakvu društvenu svijest.
Iako se turska demokratija trenutno nalazi u jednoj komi zbog trenutne političke vlasti, ja sam ipak optimističan. Nepravda nikada nije bila dugog daha. Ja čvrsto vjerujem da će se Turska ponovo vratiti na put demokratije. Međutim, da bi se demokratija ukorijenila i postala trajna vrijednost neophodno je preduzeti određene korake.
Kao prvo, potrebno je revidirati školske udžbenike. Jednakost građana pred zakonom, osnovna ljudska prava i slobode, stvari su koje treba učiti još tokom osnovnog školovanja, kako bi ljudi u zrelijim godinama bili istinski nositelji ovih vrijednosti. S druge strane, potreban nam je novi ustav koji štiti ljudska prava navedena u Povelji o ljudskim pravima UN-a, odnosno ustav koji neće dozvoliti majorizaciju bilo koje grupe unutar zajednice. Taj isti ustav bi trebao zaštiti nevladine organizacije i novinare koji služe kao korektivno tijelo u slučajevima prekoračenja ovlasti unutar državnih tijela. I na kraju, ljudi od uticaja bi svojim istupima i djelima trebali promovirati demokratske vrijednosti.
Demokratija i ljudske vrijednosti su ostavljeni po strani u današnjoj Turskoj. Čini se da smo izgubili historijsku priliku da kao zemlja sa većinskim muslimanskim stanovništvom ostvarimo demokratske ideale prema standardima Evropske unije.
Državnici u jednoj zemlji su poput kajmaka. Kvalitet tečnosti određuje kvalitet kajmaka. Kajmak na vrhu mlijeka je sačinjen od kajmaka, kao što je kajmak na vrhu jogurta sačinjen od jogurta. Ljudi koji upravljaju određenom zajednicom odraz su, mada možda ne uvijek 100%, zajedničkih vjerovanja i vrijednosti te zajednice. Nadam se i Boga molim da će negativna dešavanja koja su pogodila muslimanski svijet izroditi jednu novu kolektivnu svijest, koja će u konačnici dovesti do pojave demokratski nastrojenih lidera i vlada, gdje će slobodni i pošteni izbori biti zagarantovani zajedno sa osnovnim ljudskim pravima i slobodama.
- Napravljeno na .