Gülen i Kant o inherentnoj ljudskoj vrijednosti i moralnom dignitetu

Gülen i Kant o inherentnoj ljudskoj vrijednosti i moralnom dignitetu

Sam pojam “humanizma” postavlja čovjeka – pojedinca, grupu pojedinaca, vrstu, formu ili biće - u centar svoga zanimanja. Odatle potječe humanistička tvrdnja da čovjek općenito i ljudski život zasebno imaju neku formu inherentne ljudske vrijednosti. Osim toga, poštovanje ove inherentne ljudske vrijednosti, u mnogim humanističkim sistemima, formira početnu tačku ili temelj za fundamentalnu moralnost. Niko ovo snažnije i koherentnije nije artikulirao od njemačkog filozofa iz 18. stoljeća Immanuela Kanta. U svojoj knjizi Osnovi metafizike ćudoređa, objavljenoj 1785. god, Kant pokušava izraziti “vrhovni princip moralnosti”.[1]

On namjerava da izrazi ovaj princip u potpuno racionalnim, a ne empirijskim terminima kako bi spriječio da moralne radnje budu zavisne od okolnosti, ljudskih osjećaja, kaprica ili uvjeta. Vrijeme i mjesto koje ovdje imamo na raspolaganju nisu dovoljni da bi se sagledale sve zasluge Kantovih metoda ili zaključaka s obzirom na racionalnu etiku koja stoji nasuprot one empirijske, ili da se na adekvatan način sumira mnoštvo njegovih argumenata. Stoga ćemo se fokusirati na one tačke koje su najrelevantnije za njegovu diskusiju o ljudskim bićima kao konačnim svrhama u njima samima i, kao takvima, vlasnicima inherentne vrijednosti koja ne smije biti omalovažena.

Kantovi argumenti u Osnovima koncentrišu se na tri jezgrovita pojma: razum, volju i dužnost. Ova tri pojma su zajedno povezana na veoma specifičan način, i Kant se kreće logično od jednoga ka drugome kako bi uspostavio kontekst za svoju etičku filozofiju. On počinje sa voljom. Volja, posebno dobra volja, potrebna je za bilo koji pogled na moral. Kant ovo tvrdi odmah na početku svoga eseja:

Ne postoji nikakva mogućnost razmišljanja o bilo čemu na svijetu, ili izvan njega, što se može smatrati dobrim bez ikakve kvalifikacije osim dobre volje. Inteligencija, razum, rasuđivanje i bilo koji talent duha koga neko može navesti nesumnjivo su u mnogim odnosima dobri i poželjni, kakvi su kvaliteti temperamenta kao što su hrabrost, odlučnost, istrajnost... Ali oni mogu biti i ekstremno loši i opasni ako volja, koja je tu da se koristi ovim darovima prirode i koja se u svojoj specifičnoj konstituciji naziva karakterom, nije dobra... Moć bića koje nije ukrašeno crtom čiste i dobre volje ali koje, ipak, neometano uživa prosperitet ne može nikad očarati racionalnog i nepristrasnog gledaoca. Prema tome, čini se da dobra volja konstituira neophodan uvjet da se bude čak i dostojan sreće.[2]

Nikakvo dobro, dakle, nije moguće bez dobre volje, bez obzira na to koje druge talente ili kapacitete osoba može posjedovati. Dobra volja je osnovno karakterno stanje i ona je preduvjet za moralnu akciju.

Kant nastavlja svoju analizu prelazeći na pojam razuma. Razum, iz njegove perspektive, razdvaja čovjeka od životinje u općem načelu, ali, još više, razum funkcionira tako što osvjetljava fundamentalnije razlike između ljudi i drugih živih bića. Kant se rukovodi principom da priroda kreira konstituciju svakog organiziranog bića tako da ne postoji nijedan organ u njemu koji ne ispunjava svoju svrhu za koju je sam kreiran da je ispuni u najvišim i najboljim mogućnostima. Drugim riječima, svaki organ ima svoju svrhu koju ispunjava bolje nego bilo koji drugi organ u ljudskom biću. Kant identificira razum kao jednu vrstu takvog organa i pita se koja je njegova svrha u ljudskom biću. On kaže:

Ako bi, dakle, zaštita ljudskog bića, blagostanje ili, jednom riječju, njegova sreća bili stvarna konačna svrha prirode u slučaju kada biće ima razum i volju, onda bi priroda naišla na veoma siromašno uređenje u stvorenju koje posjeduje razum a koje treba da ispuni ovu svrhu. Sve radnje koje takvo stvorenje izvršava s obzirom na ovu svrhu, kao i cijeli sistem njegovog ponašanja bolje je i mnogo preciznije pripisati instinktu: pa, prema tome, svrha o kojoj je riječ mnogo sigurnije se postiže instinktom nego što bi se ikada postigla razumom.[3]

Ovdje Kant tvrdi da postignuće sreće, koja je definirana kao naša zaštita ili blagostanje, nije cilj razuma u ljudskim bićima ili bićima koja posjeduju volju i razum. Blagostanje, zaštita ili sreća mogu biti postignuti instinktom čak bolje nego razumom, kao što je to slučaj kod životinja. Zato Kant kaže da “egzistencija ima drugu i mnogo vrjedniju svrhu za koju je, a ne za sreću, razum sasvim ispravno namijenjen.”[4] Kant zaključuje da je svrha razuma da razvije dobru volju. On kaže: “Razum priznaje da je njegova najviša praktična funkcija uspostavljanje dobre volje, i u tome postignuću krije se njegova konačna svrha za koju je on osposobljen kao za svoju vlastitu vrstu satisfakcije.”[5]

Šta je to dobra volja? Kako se ona definira?

Ukratko, Kant definira dobru volju u ljudskim bićima kao sposobnost da se djeluje zbog i radi same dužnosti, a ne u skladu sa bilo kakvim okolnostima ili sa bilo kakvim sentimentom. Ova definicija nas upozorava da pretpostavimo da je možda glavna Kantova preokupacija u njegovom eseju ta: da pronađe čvrst temelj za moral. Po njemu, moralni sistemi koji se fokusiraju na užitak, sreću ili osjećaje ne osiguravaju dovoljan oslonac za etiku zato što su prolazni i potčinjeni mnogim promjenljivostima ljudskog života. Naši osjećaji mogu da se promijene zavisno od okolnosti. Ono što nas je nekad zadovoljavalo može prestati da nam pruža užitak. U zemaljskom carstvu života i svojine, ove promjenljivosti imaju minimalne posljedice; u carstvu morala, međutim, one mogu da imaju ogromne posljedice. Utoliko, dok moralnost vodi naše postupke prema ljudima, naši vodeći principi se mogu promijeniti sa našim raspoloženjem, kapricima ili okolnostima ako su ukorijenjeni u našim sentimentima i užitku; mi ne moramo željeti reći istinu ili biti saosjećajni ili pravedni u našim postupcima sa ljudima. Za Kanta, temeljna moralnost u sentimentima ili užitku je kao praviti kuću na živom pijesku ili, prema tome, riskirati sve. Stoga Kant traži sigurniji temelj za moralnost i on vjeruje da ga može naći u razumu, volji i dužnosti shvaćenim na ispravan način dok funkcioniraju zajedno u čovjekovom životu.

Zato, ukratko, za Kanta nema mogućnosti za dobro bez dobre volje, i razum postoji u nama za to da bi razvio tu volju, koja je sposobnost čovjeka da djeluje iz same dužnosti bez obzira na sentimente, okolnosti ili užitak koji se želi postići. Kant je potrošio većinu svoje rasprave objašnjavajući ova tri jezgrovita pojma razuma, volje i dužnosti, te njihovo djelovanje u metafizici morala odakle ljudska bića mogu kodificirati vrhovni princip moralnosti koji rukovodi svim rasuđivanjima i činima. Ovaj vrhovni princip naziva se kategorički imperativ, koji zauzima nekoliko formi u raspravi, a njegova suština sadržana je u slijedećem stavu: “Nikad ne trebam djelovati osim na takav način da mogu poželjeti da moje načelo postane univerzalno pravilo.”[6]

Kakve veze sve ovo ima sa inherentnom ljudskom vrijednošću? Za Kanta, ljudi, kao racionalna bića, posjeduju, u svojoj prirodi, osnovu moralnosti i, kao takvi, oni imaju inherentnu vrijednost. Izvan ljudskih bića, kao bića koja postupaju prema svome razumu, ne postoji praktična predstava o dobrom moralu pošto, osim ljudskog bića, ne postoji drugo biće koje moral može racionalno ustanoviti i univerzalno primijeniti. Racionalno je ono biće koje, unutar sebe, ustanovljuje šta je to univerzalni moralni zakon. Takvo biće, koje generira principe vrijednosti, samo po sebi je vrijednost ili dobro, odnosno, rečeno Kantovim riječima, “racionalna priroda postoji kao konačna svrha u samoj sebi.” [7]

Doista, Kant skicira verziju kategoričkog imperativa tvrdeći da se on zasniva na slijedećem: “Djelovanje na takav način da na ljudski rod gledaš, iz vlastite osobnosti ili iz osobnosti drugoga, uvijek i u isto vrijeme kao na konačnu svrhu, a nikad pojednostavljeno kao na sredstvo.” [8] On predviđa “kraljevstvo konačne svrhe”, koje je zajednica organizirana oko ovih moralnih principa i u kome ljudska bića, kao bića koja postupaju u skladu sa svojim razumom i sa konačnom svrhom u sebi, stvaraju univerzalni moralni zakon uvijek sa pogledom na ljudski rod kao konačnu svrhu u njemu samom, a nikad kao puko sredstvo. Unutar Kantovog kraljevstva konačnih svrha, stvari imaju cijenu ili dignitet, tržišnu vrijednost ili inherentnu vrijednost. Kant objašnjava:

Sve što ima cijenu može biti zamijenjeno nečim drugim kao svojim ekvivalentom; s druge strane, sve što je iznad svih cijena i zbog toga ne dozvoljava ekvivalente, ima dignitet. Sve što ima referencu za opće ljudske inklinacije i potrebe - ima tržišnu vrijednost;....ali to što konstituira uvjet ispod koga nešto samo može imati suštinu u sebi, nema samo relativnu vrijednost, tj. cijenu, ali ima unutarnju vrijednost, tj. dignitet. Moralnost je uvjet pod kojim samo racionalno biće može biti svrha samome sebi, samo time može biti legislativni član kraljevstva konačnih svrha. Odatle moralnost i humanizam, utoliko što je u stanju da ima moralnost, posjeduje samo dignitet. Vještina i marljivost u radu imaju tržišnu vrijednost; um, živa mašta i humor imaju osjećajnu cijenu; ali vjernost obećanjima i blagonaklonost utemeljena na principima (ne na instinktu ) imaju unutarnju, istinsku vrijednost.[9]

Ljudska vrijednost nije nešto o čemu se može pregovarati; to nije stvar kupljena ili prodana, ili nešto relativno u vrijednosti koja zavisi od tržišnog stanja. Kantova formulacija ljudskih bića dozvoljava ljudskoj ćudi da “bude prepoznata kao dignitet i stavljena zauvijek iznad svih cijena, sa kojima ne može ni biti postavljena u natjecanje ili poređenje bez povrjeđivanja njegove svetosti.”[10] On nastavlja pa kaže da je “racionalna priroda uzdignuta iznad ostale prirode činjenicom da samu sebe postavlja kao konačnu svrhu.”[11] Zbog toga je druga dimenzija kategoričkog imperativa da “samo racionalno biće mora biti temelj za sva načela i radnje pa, prema tome, ne smije nikada biti korišteno samo kao sredstvo već kao vrhovni ograničavajući uvjet u korištenju svih sredstava, i tako dalje, uvijek i u isto vrijeme kao konačna svrha.”[12]

Kao što je gore navedeno, ljudska bića su konačne svrhe sama sebi, a nikako nisu sredstvo za nečiji drugi cilj. Ne mogu biti korištena samo kao alat kako bi se osigurao nečiji drugi cilj, program rada ili ideologija. Dok ljudi mogu biti zaposleni u tim pokušajima, oni se ne mogu tretirati samo kao uposlenici u projektu. Oni su uvijek i istovremeno i sami sebi konačna svrha i nosioci inherentne vrijednosti i digniteta, bez obzira na bilo kakvu prednost ili korist koju pružaju nečijim drugim projektima ili planovima rada.

Dolazeći do ovakvih zaključaka, Kant iznosi izjave koje su bile radikalne za njegovo vrijeme. Ustvari, on unaprjeđuje konkretnu konverzaciju na Zapadu koju su započele ranije generacije sa filozofima kakav je bio John Locke (Džon Lok), koji se borio za državnu strukturu koja ne bi imala uporište u Božanskom pravu monarhije, nego u suverenoj volji uprave, tj. ljudi iz političke zajednice. Jedini način da takvi argumenti postanu uvjerljivi i logički konzistentni je ako se prizna značajna vrijednost ljudskim bićima kao ljudima. Važno je napomenuti, također, da Kantova artikulacija ljudske vrijednosti nije religijski utemeljena, iako je sam Kant bio kršćanin. Lokovi argumenti također nisu kršćanski, uprkos njegovom vlastitom vjerovanju. Obojica utemeljuju svoje argumente za ljudsku vrijednost u nereligijskim terminima kako bi ih učinili što je moguće više imunim na ono u čemu su oni vidjeli hirove religije. Moramo zapamtiti da su oba ova čovjeka živjela u vrijeme vjerskih ratova u Evropi kada su ljudi slati u smrt zato što se njihova religija razlikovala od religije monarha koji je upravljao Božanskom pravdom i protiv koga ljudi nisu imali pribježišta niti načina da se nekom drugom požale. Štaviše, Kant je bio veoma svjestan emotivnosti koja često prati religiju i, prema tome, on nije gledao na religijsko uvjerenje kao na nešto što bi bilo dovoljno stabilan temelj za moralne principe koji uključuju inherentni dignitet za sve ljude. On je napisao čitavu knjigu nazvanu Religija unutar granica samog razuma, u kojoj je pokušao izvući religijsku praksu i uvjerenje iz pobožnih osjećanja i inklinacija i, umjesto toga, povezao ih ekskluzivno za kultivaciju moralnoga karaktera i za principijelnu etičku akciju. Njegov glavni interes kroz njegovo djelo je da potcrta, na najuniverzalniji mogući način, koji on vidi kroz razum koji svi ljudi posjeduju, inherentnu vrijednost ljudskih bića, tako da je stabilan moral moguć u svijetu uprkos nepredvidljivostima života i bez obzira na promjene u vladavini, preobraćanje u nove religije, lične ukuse i tome slično.

Zapadnjačko prosvjetiteljstvo, kojem je i Kant pripadao, borilo se za ove stavove o inherentnom ljudskom dignitetu, i ti su stavovi donijeli radikalne društvene promjene u 18 st. i kasnije. Naravno, ove ideje nisu jedinstvene u zapadnjačkom prosvjetiteljstvu; mislioci i autori iz mnogih dijelova svijeta artikuliraju takve stavove unutar njihovih vlastitih kulturnih, religijskih ili filozofskih rubrika. Islamski učenjaci, npr., već stoljećima i sa raznih krajeva svijeta, interpretiraju Kur’an izražavajući takve stavove o inherentnoj ljudskoj vrijednosti i moralnom dignitetu. Gülenov rad je primjer islamske učenosti koja naglašava kur’anski “glas” insistirajući na osobitoj ljepoti i vrijednosti ljudskih bića. Zaista, Gülen pronalazi u Kur’anu i drugim islamskim izvorima jake tvrdnje o ljudskom dignitetu na prvome mjestu; on ne donosi takve tvrdnje o Kur’anu nakon što ih je odredio kroz druga značenja ili iz drugih izvora. Gülen ponavlja upućivanje na dijelove Kur’ana kada odgovara na pitanja o džihadu, nasilju, teroru i poštovanju prema ljudskom životu općenito (ne samo prema životu muslimana). U ovim dijelovima njegovog rada, Gülenova rezonanca sa Kantovim idejama postaje jasna, iako oni najsigurnije razvijaju svoje osobite ekspresije o inherentnoj ljudskoj vrijednosti i moralnom dignitetu iz posve različitih perspektiva.

Gülen kroz svoj rad govori o transcendentnoj vrijednosti ljudskih bića. On započinje jedno poglavlje snažnom izjavom:

Ljudi, najveći odraz imena, atributa i Božijih djela, svjetlucavo su ogledalo, veličanstvena voćka života, izvor cijelog univerzuma, more koje se javlja kao mala kapljica, sunce oblikovano kao ponizno sjeme, velika melodija uprkos njihovim beznačajnim fizičkim pozicijama, i izvor za egzistenciju koja je sva sadržana unutar malog tijela. Ljudi nose svetu tajnu koja ih čini jednakim čitavom univerzumu sa svim njihovim bogatstvom karaktera; bogatstvom koje može biti razvijeno do savršenstva.[13]

On nastavlja tvrdeći da “sva egzistencija postaje čitka knjiga samo sa njihovim (ljudskim) razumijevanjem i meditiranjem... Ljudi – zajedno sa svim u i oko njih - ... kraljevski su svjedoci svoga Gospodara.”[14] On završava ovu rečenicu razmišljanjem u jednom dijelu kada kaže: “Kada se ovaj cijeli bezgranični univerzum, sa svim svojim bogatstvima, komponentama i historijom, poveže sa čovječanstvom, postaje jasno zašto vrijednost ljudske vrste nadmašuje sve... Po islamu, ljudi su superiorni samo zato što su ljudi.”[15]

Zato, u ovim odlomcima, Gülen veliča najveću vrijednost koju imaju ljudska bića, nasuprot anđelima ili životinjama, zbog njihove mogućnosti da budu svjedoci i interperetatori univerzuma. Kao takvi svjedoci, oni su ogledala određenih aspekata Boga, refleksije Božanske knjige univerzuma. Bez njih, univerzum nije spoznat niti postoji iko drugi ko bi ga spoznao.

Na drugim mjestima Gülen ponavlja da su ljudska bića centar i smisao univerzuma i da, kao takva, posjeduju vrijednost veću čak i od anđela. Ljudi, kroz svoje aktivnosti i razumijevanja, daju životu njegovu suštinu. On kaže:

Ljudsko biće je suština i vitalni element postojanja, indeks i temeljni element univerzuma. Ljudska bića su centar kreacije; sve ostale stvari, žive ili nežive, komponiraju koncentrične krugove oko njega... Uzimajući u obzir svu čast koja je bila dodijeljena čovječanstvu, upoređeno sa ostatkom stvorenog, čovječanstvo mora biti viđeno kao glas koji izražava prirodu stvari, prirodu događaja i, naravno, prirodu Svemoćnog, Onoga koji stoji iza svega, kao što mora biti shvaćeno i kao srce koje obuhvata cijeli univerzum. Sa ljudskim bićima, ono što je stvoreno pronalazi svoga interpretatora pa ova građa biva destilirana kroz ljudsku spoznaju pronalazeći svoje spiritualno značenje. Kontroliranje stvari je sposobnost jedinstvena ljudskim bićima, njihova mogućnost da čitaju i interperetiraju knjigu univerzuma je privilegija, i njihovo pripisivanje svega Stvoritelju je izuzetan blagoslov. Njihovo tiho samopromatranje je kontemplacija, njihov govor je mudrost, i njihova konačna interpretacija svih stvari je ljubav.[16]

Na taj način, dok Kant raspravlja o inherentnoj vrijednosti ljudskih bića utemeljenoj na njihovim racionalnim sredstvima kroz koje moralno pravo stupa u praktično postojanje u svijetu, Gülen raspravlja o vrijednosti ljudskih bića utemeljenoj na njihovoj poziciji kao jedinom posredniku preko koga može biti spoznata Božija knjiga stvaranja, a čuda egzistencije izražena. U objema instancama, ljudska bića, kao pojedinci ili kao grupe, neophodna su za fundamentalne konstituente postojanja, kod prvog, Kanta, - kroz njihovu racionalnost, a kod Gülena - preko njihova cjelokupnog znanja, mudrosti i ljubavi u kojima se ogledaju imena i atributi Boga.

Osim toga, Gülen, kao i Kant, na ljudsku vrijednost i dignitet gleda kao na temelje za definiranje legitimnih i nelegitimnih ponašanja prema ljudima u društvu, iako Gülen temelji svoje tvrdnje na Kur’anu, a ne na samom razumu, za razliku od Kanta. U dijelu koji se odnosi na ljudska prava u islamu, on govori o tome da islam ima najvišu koncepciju univerzalnih ljudskih prava i da ona nisu nadmašena nijednom drugom religijom, sistemom ili komisijom. On kaže: “Islam na ubistvo jedne osobe gleda kao na ubistvo cijelog čovječanstva - zato što se ovim prihvata tvrdnja da je ubica jedne osobe mogao ubiti bilo koje ljudsko biće.”[17] Gülen kvalifikuje ovu tvrdnju na način zajednički većini religijskih ili filozofskih mislilaca, naime, da je možda opravdano ubiti one koji ubijaju druge, one koji pokušavaju uništiti društvo, itd.. U ovim instancama, ubijanje nije ubistvo; to je kazna ili samoodbrana. Na drugome mjestu on govori o tome sa islamskog stanovišta:

Ljudsko biće, bilo ono muško ili žensko, mlado ili staro, bijelo ili crno, poštovano je, zaštićeno i nepovrjedivo: njegova svojina ne može biti oduzeta, niti njegova čast može biti dotaknuta; ne može biti izbačeno iz svoje rodne zemlje niti njegova nezavisnost smije biti zanijekana; ne smije mu se uskraćivati da živi u skladu sa svojim principima, štaviše, na isti način je tome biću zabranjeno činiti takve zločine nad drugim ljudskim bićem. Ljudi nemaju pravo nanijeti štetu ovim darovima (čovječanstva) koje im je podario Bog zato što oni samo privremeno posjeduju ove blagodati; Bog je istinski vlasnik svega.... Ljudi su tu da bi branili i štitili ove blagodati. To je za njih sveto, nepovrjedivo; oni to neće ozlijediti niti će dozvoliti da bude ozlijeđeno. Ako bude potrebno, borit će se za to i umrijeti za to.[18]

Gülen ovdje ponovo opisuje ljudsku vrijednost u Božijem pogledu. Čovječanstvo ili ljudsko postojanje je dar nad kojim ne smije biti učinjeno nasilje niti ono smije biti uprljano. Kao takav, taj dar je temelj za obligatorne pozitivne radnje, kao što su zaštita ljudi i njihova sigurnost, jednako kao i sprječavanje štetnih postupaka kakvi su ozljeđivanje ljudi i krađa njihova vlasništva. Gülen vidi ove štetne postupke kao direktno suprotstavljene duhu ljubavi, koju on indentificira kao centralnu suštinu islama. On kaže:

Zapravo, ljubav je ruža u našem vjerovanju, carstvo srca koje nikada ne vehne. Iznad svega ostalog, baš kao što Bog plete univerzum kao stolnjak na razboju ljubavi, najčarobnija i najšarmantnija muzika u njedrima postojanja je uvijek ljubav.[19]

Ova ljubav prelazi u temeljni humanizam u kojem ljudi razvijaju ljubav prema sebi, prema drugima i prema svim stvorenjima i pokazuju tu ljubav podrškom i služenjem njoj u svijetu. Ovo je samo srce islama, kaže Gülen. Nažalost, međutim, ova ideja je ili ignorisana ili izobličena. On objašnjava:

Humanizam je doktrina o ljubavi i čovječanstvu koja je u ovim danima nesmotreno interpretirana, i postoji mogućnost da bude lahko izmanipulirana kroz različita tumačenja... Trebalo bi biti teško pomiriti humanizam i strano, čudno ponašanje ohrabrivanja «sažaljenja i milosti» za one koji su uključeni u anarhiju i teror da bi uništili zajedništvo države, za one koji hladnokrvno ubijaju nevine ljude kao dio stoljećima dugih aktivnosti čiji je cilj uništavanje blagostanja nacije, i još strašnije - za one koji sve ovo rade u ime religijskih vrijednosti, i za one koji nemarno optužuju islam tvrdeći da on dozvoljava terorističke napade.[20]

Gülen ovdje skreće pažnju na duboko licemjerstvo i nasilje u mnogim modernističkim pokretima koji tvrde da su humanistički, i spominje, usput, one koje rade slične užasne stvari u ime religije. U objema instancama, ono što biva izgubljeno je istina “doktrine ljubavi i humanosti” koja ih obje temelji na njihovim istinitim, autentičnim formama. Islam, onda, iz svoje perspektive, dijeli sa istinskim humanizmom posvećenost ljubavi prema čovječanstvu; razlika je samo u tome što islam ovu posvećenost izvodi iz objave Kur’ana, dok humanistička filozofija tu posvećenost izvodi iz drugih izvora ili na druge načine.

Jasno, Gülen ponavlja duh Kantove analize uprkos tome što dolazi iz potpuno drugačijeg konteksta, naime, religijsko-filozofskog islamskog pogleda na svijet. Inherentna vrijednost, čak i svetost humaniteta zahtijeva univerzalnu protekciju i kategorično zabranjuje bilo kakvo nasilje nad njim. Na Zapadu, Kantove (i Lockove) ideje o inherentnom čovjekovom dignitetu i osnovna prava pronalaze svoju političku manifestaciju u liberalnoj demokraciji moderne nacije – države. Muslimanska društva su aktualizirala svoju posvećenost ljudskom dignitetu na drugačije načine. Uprkos razlikama u ovom pitanju između Zapada i muslimanskih država, Gülen ne vidi inherentnu inkompatibilnost između islama i demokracije općenito; temeljna posvećenost ljudskim bićima i njihovim esencijalnim pravima, čak i ako su utemeljena na različitim početnim stajalištima (kod jedne – u relegijskom, kod druge - u sekularnom) međusobno su povezane. Bilo kako mu drago, Gülen smatra da islam može unaprijediti demokraciju u bitnom smislu. Demokracija u modernom periodu, kaže on, srasla je sa problematičnim filozofijama, kao što su dijalektički materijalizam i historicizam, koje on smatra fatalnim. Također, demokracije mogu izazvati snažan individualizam koji potkopava zdravlje cijelog društva, iako Gülen ocjenjuje da su u islamu “sva prava važna, i prava pojedinca ne mogu biti žrtvovana zarad dobra društva.”[21] Na kraju, kaže Gülen, islam je obuhvatan skup religijski izvedenih principa koji mogu da rukovode demokracijom dok se ona ne razvije i ne unaprijedi. On objašnjava:

Demokracija se razvila tokom vremena. Baš kao što je prošla kroz mnoge različite faze u prošlosti, ona će nastaviti da evoluira i unaprjeđuje se u budućnosti. Tokom tog puta ona će biti oblikovana u još humaniji i pravedniji sistem, utemeljen na pravednosti i realnosti. Ako ljudska bića posmatramo kao cjelinu, ne zanemarujući spiritualnu dimenziju njihove egzistencije i njihove duhovne potrebe, i ne smećući s uma da ljudski život nije ograničen na ovaj smrtni život i da svi ljudi imaju veliku težnju za vječnošću, demokracija može dostići vrhunac perfekcije i donijeti još više sreće čovječanstvu. Islamski principi jednakosti, tolerancije i pravde mogu pomoći da se ovo ostvari.[22]

Jasno, Gülen sagledava mahane u demokraciji koje joj islam može naznačiti, posebno u vezi sa humanošću i kako se gleda na ljudska bića. Demokracija naginje ka ignorisanju spiritualne dimenzije samog života i ljudske prirode – zbog čega traži univerzalno poštovanje i, čak, strahopoštovanje pred ljudskim bićima. Kant na ovome mjestu može postaviti pitanje Gülenu, ako ni zbog kojeg drugog razloga, onda zbog toga što, po njemu, turski pisac želi da čitavo društvo, uključujući sisteme pravde i morala, postavi na religijskom svjetonazoru i preda ga u ruke nečega što, iz Kantove perspektive, ne može ultimativno biti dokazano racionalno i što, naravno, spada u domen savjesti ili vjerovanja, a što se ne može iznuditi bez nasilja nad samim humanitetom koji teži da odbrani i poštuje. S druge strane, Kant bi argumetirano bio zadovoljan rezultatima bilo kojeg religijskog pogleda na svijet koji pripisuje čak više svetosti i poštovanja ljudskim bićima čija se unutarnja vrijednost tretira kao sveta Istina; on bi jednostavno rekao da takav pogled na svijet nema čvrst temelj kao što bi on želio, te da je on, kao što jeste, postavljen na sentimentima ili ultimativno nedokazivim vjerovanjem.

Bez obzira na to, mislim da se sa sigurnošću može reći da su tvrdnje o inherentnoj vrijednosti i moralnom dignitetu ljudskih bića, donesene od strane mislilaca zapadnjačkog prosvjetiteljstva ili islamskih mislilaca koji interpretiraju Kur’an, ili drugih tradicija, vitalne u današnjem svijetu. Tvrdnje unutar i izvan njih ne postižu ništa. Kao što povijest jasno pokazuje, ljudi se mogu organizirati na mnoštvo načina i ispod visokih i dičnih zastava kakve su “humanost”, “ljudska prava”, “obični čovjek” i nastaviti činiti grozote ili, čak, genocide protiv tih istih ljudskih bića za koje tvrde da ih poštuju. Takvo duboko licemjerstvo i griješenje muče ljudski život. Kada ljudska bića istinski i autentično posvete sebe, na bilo koji način, takvim tvrdnjama i odrede svoje postupke prema takvim stavovima, kultura i društvo će postati manje divlje, krvave i brutalne. Historija, pokazujući nam obilno takva proganjanja i genocide, pokazuje nam i društva koja su zadržala inherentnu ljudsku vrijednost u prvom planu njihove političke i kulturne egzistencije, društva koja dozvoljavaju mjere za mir i stabilnost za stanovnike i građane, i takva društva su postojala u svim erama i mjestima ljudske povijesti. Kada ta ista društva padnu u proganjanja i genocide, to se najčešće desi zbog toga što su napustila principe inherentne ljudske vrijednosti i moralnog digniteta.

Afirmirajući inherentnu vrijednost i dignitet čovječanstva, mi također podrazumijevamo potvrdu uvjeta koji podržavaju i održavaju to čovječanstvo. Vrjednovati čovječanstvo znači posvetiti se filozofskim, duhovnim, socijalnim i političkim strukturama koje kultiviraju to čovječanstvo i dovode ga kroz njegov vlastiti rast i razvitak do njegove najpotpunije aktualizacije u pojedincima i grupama. Jedan od tih uvjeta je sloboda – sloboda u razmišljanju, učenju, izražavanju i življenju, kako kome odgovara. Ova tema je predmet našeg narednog poglavlja.

[1] Kant, Temelji za metafiziku i moralnost, str. 5.
[2] Ibid., 7.
[3] Ibid., 8.
[4] Ibid, 9
[5] Ibid.
[6] Ibid., 14.
[7] Ibid, 36
[8] Ibid.
[9] Ibid., 40-1.
[10] Ibid., 41.
[11] Ibid., 42.
[12] Ibid., 43.
[13] Gülen, Prema globalnoj civilizaciji od ljubavi i tolerancije, 112.
[14] Ibid.
[15] Ibid., 113.
[16] Ibid.,116.
[17] Ibid., 169.
[18] Ibid., 114.
[19] Ibid., 8.
[20] Ibid., 8-9.
[21] Ibid., 221.
[22] Ibid., 224.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.