Osobine svih vjerovjesnika

1. Pobožnost

Nijedan vjerovjesnik nije razmišljao kako da započne ovakav ili onakav stil življenja, niti je tako započinjao. U vezi sa poslanstvom Allah, dželle šânuhu, direktno određuje Svojom voljom koga će među ljudima izabrati za vjerovjesnika. Kada dođe vrijeme, Allah, dželle šânuhu, tog izabranog čovjeka, u potpunosti stvorena i pripremljen za poslanstvo, obavijesti o dužnosti i odgovornosti poslanstva, te on obznani svoje poslanstvo.

Svaki vjerovjesnik, prema svome stepenu, dolazi sa Objavom i živi sa Objavom, i kada Objava prestane, on odlazi. Isto kao što je za naš opstanak neophodan zrak, voda, hljeb i ostale osnovne namirnice, isto tako je za vjerovjesnike neophodna Objava. Oni se hrane inspiracijom koja dolazi od Allaha, dželle šânuhu, poput “prijateljstva”. Od Najsvetijeg izvora inspiracije i svetosti uvijek nešto dolazi poput jutarnjeg povjetarca, i oni uz pomoć tog nadahnuća žrtvuju sebe da bi ostali u svojim narodima. Kada se prekine to nadahnuće, oni svojim krilima žude da odlete svome Gospodaru i čekaju kada će poletjeti na drugu stranu.

Oni su se svim svojim bićem predali svome Gospodaru. Ono što je On htio i želio da kažu, oni su govorili, i to onoliko koliko im je On dozvolio. I zato što je vjeru s kojom su došli uspostavio Allah, dželle šânuhu, oni su u svojim obavezama u potpunosti Allahu odani (rabbânî) i odgovorni su u obavljanju jedne takve dužnosti kojom ih je Allah, dželle šânuhu, zadužio. Dok obavljaju svoju dužnost, njih ne zanima i oni nisu odgovorni, da li će ih njihov sagovornik prihvatiti ili odbiti. Da, njihova obaveza je samo dostavljanje vjere i njeno objašnjenje. Ono što govore i rade njihovi protivnici, njih uopće ne zanima. Da popuste u svojoj misiji – to je nezamislivo! Njihovo generalno pravilo je: “Da mi u jednu ruku stave Mjesec, a u drugu Sunce, tako mi Allaha, ja ne bih odustao od ove misije.”[1]

2. Požrtvovanost

Vjerovjesnici naspram usluge koju obavljaju ljudima ne očekuju nikakvu materijalnu niti duhovnu nadoknadu. Kur’ân-i kerîm uz različite uzroke na različitim mjestima navodi ovu njihovu karakteristiku. Njihova zajednička tačka i fokus susreće se u činjenici:

Moja nagrada i nadoknada pripadaju Allahu.[2]

Mi, iako ne očekujemo neku materijalnu, ipak očekujemo duhovnu nadoknadu. Međutim, vjerovjesnici čak ni to ne očekuju, već rade sve čime su zaduženi samo zato što je Allah, dželle šânuhu, tako naredio, i sva svoja djela procjenjuju sa tog aspekta. Iako je to nemoguće, čak i da znaju da će na kraju gorjeti u plamenima Džehennema, ipak se čistoća njihovih ideja ne bi pomutila, i uvijek bi razmišljali samo o svojoj dužnosti, kako će je najbolje obaviti.

Pejgamberi su ljudi koji se i materijalno i duhovno žrtvuju, i u tom pogledu nalaze se na vrhuncu među svim stvorenjima. Njih ne pokreće na ovaj trnoviti put i tešku dužnost ni ljubav prema Džennetu niti strah od Džehennema, već oni ovu najtežu uslugu obavljaju samo i jedino da bi postigli zadovoljstvo svoga Gospodara.

Svaki pejgamber žrtvuje se za druge. Međutim, i u požrtvovanju, na vrhuncu se nalazi Sultân svih vjerovjesnika. Kada se rodio, govorio je:

“Moj ummet, moj ummet!”

A i na mahšeru, Sudnjem danu, kada će se ljudi sakupiti na jednome mjestu, govorit će:

“Moj ummet, moj ummet!”[3]

Kakvo je to požrtvovanje: kada su vrata Dženneta otvorena do kraja i kada se čeka Njegov počasni ulazak u Džennet, on ostaje da provede najteže trenutke Sudnjeg dana samo da bi sa sobom odveo svoj ummet. Kakvo veliko požrtvovanje: umjesto da sa sobom pozove samo sebi bliske, on sa sobom želi da odvede cio ummet, pa čak i najvećeg grješnika među njima.

Da, njihovi duhovni prozori otvoreni su samo prema jednoj tački, a to je Allahovo, dželle šânuhu, zadovoljstvo. Izvan toga, oni su svemu drugom zatvorili vrata.

Naročito treba veoma pažljivo da se ponašaju i da pripaze na ovo svojstvo oni koji su danas na svoja leđa preuzeli dužnost vjerovjesnika: da prenose principe vjere i pozivanje na Pravi Put. Jer utjecaj riječi ne potiče od retorike i stilistike, već je skriven u iskrenosti. A to, zapravo, čini neophodnim požrtvovanje.

Da bi se ukazalo na to značenje, u Kur’ân-i kerîmu se kaže:

Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravome su Putu! (Jâ-sîn, 36/21)

Da, dok oni “šire krila i lete” po “nebesima Upute”, vi slijedite njih! Jer u ime dunjaluka ništa ne traže od vas. Dobro razmislite o ljudima koje želite slijediti i “izmjerite ih”, da bi vam i dani i noći bili puni ljubavi prema služenju vjeri. Onaj koga želite slijediti treba da izabere pripremu puteva kojima će proći vozila pobjede budućih generacija naspram dočeka veličanstvenih i slave punih dana pobjede. Na njegov svijet duhovnosti, koji je pomiješan sa požrtvovanjem, ne smije pasti ni sjenka tako proste želje. Eto, ovakve lidere i vođe izaberite za sebe i idite za njima!

Allahov Poslanik je žrtvovao samoga sebe. Tokom cijelog života nije se nijednom najeo kako treba ni ječmenog hljeba. Ponekad bi prošlo po nekoliko dana, nedjelja, pa čak i mjeseci, a u njegovoj sretnoj kući ne bi gorio odžak za kuhanje bilo kakvog jela niti je skuhan ijedan tas čorbe.[4]

Prenosi Ebû Hurejre, radijallâhu ‘anh: “Jednog dana otišao sam kod Allahovog Poslanika. Klanjao je namaz sjedeći. Pošto je završio namaz, upitao sam ga: ‘Allahov Poslaniče, jesi li bolestan?

‘Ne! Glad, Ebû Hurejre!’ – reče mi on.

Počeo sam da plačem. Sva stvorenja radi njega su stvorena, a on, Allahu najdraži rob, zbog gladi nema snage da klanja namaz stojeći, već klanja sjedeći. Kada je vidio da plačem, utješi me riječima:

‘Ne plači, Ebû Hurejre! Ko na ovom svijetu bude gladovao, na drugom svijetu će biti siguran od Allahove kazne.’”[5]

Jedna žena Ensârijka donijela mu je nešto poput dušeka. Hazreti ‘Âiša, radijallâhu ‘anhâ, prostrla ga je po hasuri na kojoj se Allahov Poslanik uvijek odmarao. Kada je došao i vidio taj prizor, Allahov Poslanik je upitao o čemu se radi. Nakon što su mu odgovorili, on je kazao:

“’Âiša, odmah vrati ovo! Kunem se Allahom, da sam želio, Allah bi mi na mojoj desnoj i lijevoj strani stvorio brda od zlata i srebra, ali ja to ne želim.”[6]

Svakako, da je želio, mogao je živjeti luksuznim životom, ali on to nije htio. Jednog dana došao mu je jedan melek, nazvao mu selam, a zatim ga upitao: “Allahov Poslaniče, Allah te selami i pita: Želiš li biti vjerovjesnik vladar ili vjerovjesnik rob?

Džibrîl, ‘alejhi’s-selâm, je pristigao upomoć i predložio mu:

“Allahov Poslaniče, budi skroman prema svome Gospodaru!” I Allahov Poslanik izabra:

“Želim biti vjerovjesnik koji jednog dana gladuje, a drugog dana je sit i zahvalan.”[7]

Sjedio bi sa slugama zajedno i jeo bi sa njima. Jednog dana, kada ga je jedna žena vidjela u takvom stanju, rekla je: “Sjedi i jede isto kao sluge!” Allahov Poslanik odgovori:

“Ima li ljepšeg sluge od mene? Ja sam Allahov rob.”[8]

Cio život Allahovog Poslanika ispunjen je prizorima požrtvovanja. Detaljne primjere o tome ostavljamo hiljadama knjiga koje su napisane o njegovom slavnom životu. Da, prije svega on, zatim i svi vjerovjesnici živjeli su požrtvovano, i naspram usluga koje su izvršavali nisu tražili nikakvu ovosvjetsku ili onosvjetsku nadokandu. Zbog toga su njihove riječi bile utjecajne. Ako je tako, oni koji žele da im riječi budu utjecajne poput eliksira, prije svega treba da nauče da naspram svoje usluge ne traže nikakvu nadoknadu.

3. Iskrenost

Iskrenost je sve ono što se uradi radi Allaha, dželle šânuhu, a također i sve ono što se ne uradi samo radi Allaha, dželle šânuhu. Pejgamberi su ličnosti koje su od samog početka djelovanja dostigle tu iskrenost. Zapravo, čovjek sa trudom i radom može da postigne jednu tačku iskrenosti, ali posljednja tačka iskrenosti do koje obični ljudi mogu stići za vjerovjesnike je samo tačka početka. Oni su poput suštine iskrenosti i određeno im je da budu od muhlisîna (iskrenih).

Kur’ân-i kerîm ovu osobinu kod nekih vjerovjesnika konkretno spominje na slijedeći način:

I spomeni u Knjizi Mûsâa! On je bio iskren i bio je poslanik, vjerovjesnik. (Merjem, 19/51)

A za hazreti Jûsufa, alejhi’s-selâm, kaže se:

..., jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. (Jûsuf, 12/24)

Obraćajući se Allahovom Poslaniku, Allah, dželle šânuhu, upozorava i cijeli njegov ummet:

Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu ispovijedajući vjeru! (Ez-Zumer, 39/2)

Uza sve to Allah, dželle šânuhu, Svoga Miljenika navodi da kaže:

Reci: “Samo se Allahu klanjam, iskreno Mu ispovijedajući vjeru svoju.” (Ez-Zumer, 39/14)

Uzrok robovanja Allahu, dželle šânuhu, jeste Njegovo naređenje, rezultat je Njegovo zadovoljstvo, a plod i voćke su ono čime će nas Gospodar na drugom svijetu nagraditi. Robovanje se proteže kroz cio život i osjećao se u svim pokretima jednog vjernika kao proizvod svijesti i shvatanja.

Kada mislilac dvadesetog stoljeća kaže: “Radite radi Allaha, počinjite radi Allaha, činite radi Allaha i krećite se u krugu Njegova zadovoljstva”[9], on time daje definiciju iskrenosti i ukazuje nam na njezinu važnost.

Iskrenost je ime čovjekove preciznosti i ustrajnosti na Pravome Putu. U ljudskom životu iskrenost ne dopušta ševrdanje. Duhovno putovanje uvijek je usmjereno ka visinama i uspravno je. Zbog toga su oni (iskreni), svoje stanje s kojim bi započeli posao, znali da sačuvaju do kraja, i kada bi došli do najvećeg uspjeha. Ali, takvih je veoma malo!

U povijesti čovječanstva, na vrhu ovog horizonta našao se samo jedan čovjek, a to je Allahov Poslanik. Kako da ne bude na vrhuncu kada između njegovog ponašanja od prvoga dana kada je počeo da poziva u Mekki i onoga dana kada je osvojio Mekku ni koliko trun razlike nije pokazao u svojoj skromnosti.

Mekka je na miran način osvojena. Iako je bilo nekoliko individualnih incidenata, oni se ne mogu generalizirati. Prvak svih stvorenja na oba svijeta, kada je ulazio u ovaj sveti grad iz kojeg je godinama ranije bio protjeran, nije ušao poput komandanta ili osvajača. Toga dana, dok je bio na jahalici, spustio se i posagnuo toliko da je njegova mubârek glava doticala samar.[10]

I sve vrijeme dok se nalazio u Medini on nije mijenjao svoje ponašanje. Kada bi ušao kod ashâba, oni bi ustajali na noge. I trebali su ustajati na noge.

Čak i mejiti (mrtvaci) trebali bi ustajati iz mezara iz poštovanja prema njemu; on je i više od toga zasluživao. Međutim, on je osjećao ozbiljnu neprijatnost kada bi ashâbi ustali na noge zbog njega i svaki put bi kazao:

“Ne ustajte na noge drugima kao što ‘Adžemi[11] ustaju pred svojim velikanima!”[12]

Da, onako kako je započeo ovu svetu dužnost, tako je i okončao. Njegov život je prošao poput jednog rimovanog muzičkog ritma. Posao koji je započeo završava zavjesom kojom je počeo, a to znači da je postigao izvanredni uspjeh. Čak se može reći da je započeo ovu duhovnu muziku tihim glasom, a na kraju se uzdigao do visoke note koja je probudila Zemlju i nebesa.

On je tokom cijelog života u ime Allaha, dželle šânuhu, živio po vjeri, i samo je Njemu robovao. Njegovo srce bilo je puno znanja o Allahu, dželle šânuhu. Njegovo oko na svakom koraku je tražilo Allahova, dželle šânuhu, djela. Njegovi svi osjećaji razdraživali su se i pokretali duhovnim ukusima koji su dolazili od Allaha, dželle šânuhu. On se probudio i shvatio Allaha, dželle šânuhu, zaplovio u Istinu i uvijek govorio “Allâh”, sa željom koja nije imala kraja.

Njegova svijest o dobročinstvu bila je posebnih dimenzija kod njega. Jer, kao što je on rekao, dobročinstvo je robovanje Allahu kao da Ga čovjek vidi.[13] Ako bismo željeli opisati ovo stanje, mogli bismo upotrijebiti jedno upoređenje: dok je neko klanjao namaz okrenut prema Ka’bi, on je klanjao u Ka’bi.

4. Lijep savjet

Vjerovjesnici dok su širili islâm, nikada nisu ulazili u rasprave. Oni se ljudima približavaju lijepim savjetom, govorom i mudrošću. Zapravo, Kur’ân-i kerîm se ovako obraća našem Vjerovjesniku:

Na Putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!... (En-Nahl, 16/125)

Njima pričaj mehko i na uvjeravajući način o mudrosti stvari i o tajnama stvorenja, tj. bez povrjede njihovih osjećaja, radi na tome da im zadovoljiš srca i razume!

Pejgamberi nimalo, ama baš nimalo nisu pribjegavali demagogiji, raspravi i filozofiranju. Jer, ni jučer ni danas nikome ništa nije moglo da se objasni putem demagogije, ukoliko izuzmemo nekolicinu slaboumnih. Zapravo, Allah, dželle šânuhu, nije ih htio zavoditi takvom vrstom besmislice. Njihova dužnost je da principe vjere šire putem mudrosti i lijepog savjeta.

Čovjek se ne sastoji samo od razuma i glave; on ima i srce, dušu, tajne i skrivene osjećaje, a sve to treba da se zadovolji i sve to očekuje zadovoljstvo. Vjerovjesnici uzimaju u obzir sve ove ljudske osjećaje i prenose svoje poruke da bi uvjerili i zadovoljili sva njihova čula. Rezultat ovakvog prenošenja i dostavljanja vjere, koji ne izostavlja nijednu osobinu čovjeka, biva uputom sugovornika da vjeruje u jednoću Stvoritelja tako što se uklone sve nedoumice, a to je, zapravo, svrha čovjekovog postojanja.

Kod onih koji se odgajaju slušajući njihova predavanja u krugu zajedno s njima, javlja se posebno uvjerenje. U njihovom prisustvu, pored očiju kojima se gleda ovaj svijet, otvaraju se čak i poklopčići očiju od srca, pa stvari i problemi koje drugi ne razumiju njima se objelodane i prikažu. Cio svijet i svi ljudi, mada su prepuni nedoumica i sumnji, vjerovatno bi se oni, vjerovjesnici, naspram toga nasmijali ironičnim osmijehom i prošli bi pored njih – jer u “saće znanja”, koje se obrazuje u njihovoj svijesti, ne može upasti nijedna “mušica sumnje”.

Allah, dželle šânuhu, ono malo što znaju uvećava ga i hiljadu puta i daje berićet u znanju, a podučava ih onome što ne znaju.[14] Nadahnuća koja im dolaze sa nebesa njihova srca preobrate u stanje poput nebesa, i oni, izvršavajući u potpunosti sve što znaju, nađu jahalicu “čiste riječi”, koja se diže ka nebesima i sve više se uzdižu.[15]

Među njima se neki, kao što je bio hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, toliko usavrše i prijeđu zavjese tajne da kažu poput njega: “Da se podigne zavjesa nevidljivog svijeta, moje uvjerenje se ne bi nimalo više povećalo.”[16] Znači: I da se makne zavjesa nevidljivog svijeta, i na kraju da vidim sve ono što bih vidio, ne vjerujem da bi mi se imalo povećalo znanje u ono što vjerujem, jer je moje uvjerenje takvo da sam ja na vrhuncu vjerovanja u nevidljivi svijet.

Ova riječ od čovjeka kao što je hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, izrečena je samo u vidu spominjanja Allahovih, dželle šânuhu, blagodati. Allahov Poslanik njega je proglasio ocem svih evlija koji će doći do Sudnjeg dana i to Allahovom, dželle šânuhu, odredbom. Njega je Allahov Poslanik uzeo u kuću sreće i oženio ga sa cvijetom bašče poslanstva, našom majkom hazreti Fatîmom, koja je bila najljepša, najfinija, najnježnija, najstasitija među ženama, toliko da je i hurije ostavila iza sebe. Iz ovog braka na ovaj svijet su se rodila dva prelijepa dječaka: hazreti Hasan, radijallâhu ‘anh, i hazreti Husejn, radijallâhu ‘anh. Pored toga, sve evlije, Allahovi dobri robovi, i među njima kutbovi uvijek su se javljali iz ovog izvora.

Da, isto kao što je hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, bio takav, i oni koji su došli poslije njega u tom zlatnom lancu, u obliku jednog kruga postali su junaci koji su predstavljali tu svijest.

Da, ta svijest se razvija kao rezultat imâna i islâma kod onih koji su se uzdigli do tajne dobročinstva. I oni, još dok su na ovom svijetu, bivaju počašćeni kao što je kazano u Kur’ân-i kerîmu:

...Pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid. (Kâf, 50/22)

To stanje, koga Zapadnjaci nazivaju entuzijazmom, kada čovjek počne da ga osjeća u duši, onda spoljni, vidljivi svijet ušuti, a glasovi unutrašnjih osjećaja opsjednu ljudsko biće, duša zauzme jedno specifično stanje – jer Sultân znanja je sjeo na prijestolje srca. Nema potrebe da se traži vani!

Vjerovjesnik koji je svoje učenike uzdigao na ovaj nivo, kao temelj je uvijek uzimao najopširniju metodu pozivanja, a to je lijep savjet, i zgradu svog poziva u vjeru zasnovao je na tome temelju.

Ovo o čemu mi govorimo na najjasniji i najnadnaravniji način objašnjava ovaj âjet:

Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas onome što niste znali nauči. (El-Bekara, 2/151)

Zbog toga što smo više puta davali primjere na različitim mjestima o tome kako je Prvak svih stvorenja na oba svijeta davao važnost ovoj temi i kako je bio pažljiv, mislimo da nema potrebe više govoriti o tome, ali, ako ćemo nešto kazati kao zaključak, onda je moguće ovako reći: On je uvijek mudro, bez manjaka i bez pretjeranosti, govorio sagovorniku prema nivou njegova razuma i srca da bi ga zadovoljio, zbog čega su mnogi, nakon što bi ga saslušali, primali islâm i odvojili se od njega sa imânom i duhovnim zadovoljstvom. Velîd ibn Mugîre i Utbe ibn Rebî’a, iako su prihvatili da hazreti Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, govori istinu, ostali su zarobljenici svoje oholosti i egoizma, a neki koji nisu povjerovali ostali su žrtve straha i nastavili svoje negiranje, što je, zapravo, u potpunosti njihova mahana. Ponekad neki nisu primili islâm zato što nisu mogli da ostave stare navike, kao što je bio slučaj sa pjesnikom A’šom, i tražili su rok da bi sačekali, i ako su umrli prije nego su krenuli Pravim Putem, to se može objasniti samo time što im je sudbina takva bila. U svemu tome nema nikakve krivice i manjkavosti Allahovog Poslanika, i ne može ih biti!

5. Poziv u tevhîd (monoteizam)

U Kur’ân-i kerîmu se spominje ova zajednička tačka svih vjerovjesnika, kako su se obraćali svojim narodima:

“...O, narode moj” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate...!”[17]

Misija svakog vjerovjesnika započinje i okončava se ovom veličanstvenom istinom.

Ovakva zajednička tačka, oko koje se slažu sve ove izabrane ličnosti, iako su se pojavile na različitim mjestima i u različitim vremenskim periodima, i njihovo izgovaranje uvijek jedne te iste istine, bez imalo sumnje i ne ostavljajući nikakvih nedoumica, govori nam da to nisu njihove ideje i misli, već da su to poruke koje im dolaze od njihovoga Gospodara da bi ih oni dostavili ljudima. Jer iako se radi o istom pitanju, logično je da je nemoguće da se ljudi različitih sposobnosti i umijeća ujedine u tome, još ako se uzme u obzir to što su živjeli u različitim mjestima i u različitim vremenskim periodima. I vi ste svjedoci da se ljudi koji slijede iste filozofske grupe mimoilaze i imaju različita mišljenja u veoma malim i prostim idejama, iako žive zajednički u istom vremenu.

Mimoilaženje u idejama čiji su izvor ljudske misli i shvatanja i saglasnost u sistemima koje donose ličnosti potpomognute Objavom jasno nam govore da je izvor prvih strast i žudnja, a drugih – Uputa. Da, njihova jednoglasnost i zajednički nastup sa idejom monoteizma nešto je specifično za instituciju poslanstva. Zbog toga Allahov Poslanik kaže:

“Najbolja riječ koju sam ja kazao i koju su kazali prijašnji vjerovjesnici jeste: Lâ ilâhe illallâhu vahdehu lâ šerîke leh.”[18]

[1] V.: Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/101.; Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 1/545.
[2] V.: et-Tevbe, 10/72.; Hûd, 11/29.; Seb’e, 34/47.
[3] Buhârî, Tevhîd, 36.; Muslim, Îmân, 326-327.
[4] Buhârî, Hibe, 1. i Rikâk, 17.; Muslim, Zuhd, 28-36.
[5] Ebû Nu‘ajm, Hil-jetu’l-evlijâ, 7/109. i 8/42-43.
[6] Ibn Ebî Âsim, Kitâbu’z-zuhd, str. 14.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 6/141.; Bejhekî, Šu’abu’l-îmân, 2/173.
[7] Ibnu’l-Mubârek, ez-Zuhd, str. 264-265.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/231.; Nesâî, es-Sunenu’l-kubrâ, 4/171.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 10/288. i 12/348.; Bejhekî, es-Sunenu’l-kubrâ, 7/48-49. i Šu’abu’l-îmân, 1/177.; Hejsemî, Medžmeu’z-zevâid, 9/19-20.
[8] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 8/200.
[9] Bediuzzamân Said Nursî, Sözler, 1. Söz.
[10] Ebû Ja’lâ, el-Musned, 6/120.
[11] A‘džem, je naziv koji se koristi za sve one koji nisu Arapi. Više puta ovaj izraz je korišten za Perzijance.
[12] Ebû Dâvûd, Edeb, 152.; Ibn Mâdže, Du‘â, 2.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/253.
[13] Buhârî, Îmân, 37.; Muslim, Îmân, 5., 7.
[14] Na ovu činjenicu ukazuje nam jedan hadîs koji glasi: “Ko bude radio po onome što zna, Allah, dželle šânuhu, će ga darovati da nauči ono što drugi ne znaju!” (Ebû Nu’ajm, Hil’jetu’l-evlijâ, 10/15.)
[15] K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima... (El-Fâtir, 35/10.)
[16] Ebû Nu’ajm, Hil’jetu’l-evlijâ, 10/203.; Alijju’l-Kârî, el-Esrâru’l-merfû’a, str. 139.
[17] El-A‘râf, 7/59., 65., 73., 85.; Hûd, 11/50., 61., 84.; el-Mu’minûn, 23/23., 32.
[18] Što znači: Nema drugog Boga osim Allaha. On je jedan, nema druga! Tirmizî, Da’vât, 122.; Muvatta, Kur’ân, 32. i Hadždž, 246. (Riječi su uzete iz Muvatte)