Svraha slanja vjerovjesnika

Pored toga što među pejgamberima postoje razlike[1] prema njihovim deredžama, svi su oni odabrane duše kojima je pripala čast da se u njima manifestuju svojstva Allaha, dželle šânuhu. Njih je Allah, dželle šânuhu, prihvatio kao Sebi bliske, “uzgajao u staklenicima” zatvorenim za druge, odgojio ih i nije dozvolio da se u njihovim mislima nađe išta drugo izvan Njega.

Kao i svi vjerovjesnici, i naš Vjerovjesnik, ispred svih njih, nije razmišljao ni o čemu drugom osim o svome Gospodaru. Da, sve ostalo nije moglo da zamuti njegove vidike i da ga preokrene. Kada je otvorio oči, vidio je samo svoga Gospodara, a i kada je odlazio sa ovoga svijeta, opet je vidio Njega izgovarajući riječi:

“Allahu moj, želim samo Tebe, Najvećeg Prijatelja.”

A sada da čujemo od hazreti ‘Âiše, radijallâhu ‘anhâ, šta se dogodilo: “Kada bi se razbolio, Allahov Poslanik bi dolazio kod mene i govorio mi:

“Uči dovu!”

Onda bih ja uzela njegovu mubârek ruku u svoju i, nadajući se da će njenim berićetom doći ozdravljenje, stavila bih je na njegovu glavu i učila bih dovu.[2] Posljednji put kada se razbolio na isti način sam pokušala da mu uzmem ruku, a on je jako povukao i sam proučio dovu:

“Allâhumme’r-refîku’l-a’lâ.”[3]

Bilo je jasno da Allahov Poslanik ne žudi za ovosvjetskim prijateljima već za Istinskim Prijateljem, odnosno za svojim Gospodarem, i želio je otići Njemu u jednoj posebnoj atmosferi.

Zašto su vjerovjesnici, a naročito naš pejgamber, čiji je život bio sa takvim dolaskom i odlaskom, dolazili na ovaj svijet i s kojom svrhom su bili poslani? Analiza ove veoma bitne teme zahtijeva davanje važnosti naročito zbog dva glavna načela.

Prvo, da bismo shvatili važno i veličanstveno mjesto institucije poslanstva u našem životu i da ne bismo pejgambere smatrali običnim ljudima te da bismo pripremili odgovarajuće znanje za one koji žele njih shvatiti kao takve.

Drugo, da bismo ukazali kakav put i principe treba da slijede oni koji se danas nalaze u situaciji da obnašaju iste dužnosti, kao što su to radili vjerovjesnici.

Obim važnosti ove teme neće se promijeniti s koje god strane da se gleda na nju. Zbog toga, ne dajući prednost u redoslijedu, mi ćemo poraditi na tome da naša mišljenja o ovoj temi predočimo u nekoliko tačaka.

1. ROBOVANJE ALLAHU

Svrha slanja vjerovjesnika i stvaranja ljudi ujedinjuje se u istoj tački, a to je linija robovanja Allahu, dželle šânuhu.

Allah, dželle šânuhu, u Kur’ân-i kerîmu ukazuje na ovu činjenicu i kaže:

Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. (Ez-Zarijât, 51/56)

Znači, da je osnovni cilj našeg stvaranja spoznaja Allaha, dželle šânuhu, i na pravi način robovanje Njemu, a nije to jelo i piće, niti stjecanje imetka, ili borba za podizanje kuća i zgrada na ovom svijetu. Tačno je da su nam to osnovne prirodne potrebe za ovaj život, ali one nisu svrha našeg stvaranja i postojanja. Zbog toga su nama vjerovjesnici poslani da bi nam ukazali na taj tajnoviti put.

U jednom drugom âjetu se kaže:

Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema drugog Boga osim Mene, zato se Meni klanjajte! (El-Enbijâ, 21/25)

Kao i svim ostalim vjerovjesnicima, i našem Pejgamberu je objavljena ta činjenica i na taj način se privlači pažnja na važnost robovanja Allahu, dželle šânuhu.

U drugom âjetu se kaže:

Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’ I bilo je među njima onih kojima je Allah na Pravi Put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali! (En-Nahl, 16/36)

Ovdje se opet spominje svrha slanja vjerovjesnika, a ona je da odvraćaju ljude od obožavanja kipova, i veže se za mudrost njihovog vođstva ljudi na putu robovanja Allahu, dželle šânuhu.

Prednost našeg Poslanika

Stanje kod našeg Vjerovjesnika je drugačije. On, pored toga što je poslan kao milost svim narodima, zadužen je i da prenese poruku i ljudima i džinima da robuju samo Allahu, dželle šânuhu. Abdullâh ibn Mes’ûd, radijallâhu ‘anh, ovako prenosi događaj koji je doživio:

“Otišli smo zajedno sa Allahovim Poslanikom na jedno mjesto. Oko mene je linijom nacrtao jedan krug i rekao mi da se ne pomjeram izvan toga kruga, a zatim se udaljio. Onda sam čuo buku. Ozbiljno sam se uplašio da se nešto nije dogodilo Allahovome Poslaniku. Međutim, zato što mi je rekao da se ne pomjeram sa mjesta, ja nisam ništa preduzeo. Uskoro se Allahov Poslanik vratio. Upitao sam ga za buku koju sam čuo: O, Allahov Poslaniče, šta bi ona užasna buka koja se čula? Odgovorio mi je:

“Grupa džina mi je povjerovala i dala riječ da će me slijediti, zatim su se počeli raspravljati međusobno. A onda su se zavadili vjernici i nevjernici. Ti si čuo tu galamu i buku. Pored toga, kazano mi je sve o mojoj smrti.”[4]

Allahov Poslanik je svojim posljednjim riječima dao do znanja radi čega je došao. Kao da je htio kazati: Svrha moga slanja je otvaranje puta koji vodi uputi svih ljudi i džina. Danas kad su mi i džini povjerovali i postali pokorni, znači, nema više potrebe da ostajem na ovom svijetu. Ako je tako, onda se sad mogu odvojiti i otići sa ovog svijeta...

On je tako razmišljao i ujedno u svojim izrazima kazao tajnu svrhe i cilja svoga poslanstva. Zapravo, on nas je u vezi sa davanjem prednosti ovom svijetu ili Âhiretu podučio slijedećom dovom:

“Gospodaru moj, poživi me sve dok mi moj život bude od koristi na ovom svijetu, a kada mi smrt bude korisnija od života na ovom svijetu, uzmi mi dušu.”[5]

2. DOSTAVLJANJE OBJAVE (TEBLÎG)

Jedna od svrha slanja vjerovjesnika je dostavljanje vjerskih propisa. Da oni nisu došli, mi ne bismo znali vjerske propise, zabrane i naređenja i ne bismo nikada shvatili naše odgovornosti. Ne bismo znali šta je namaz, šta zekjat, a šta hadž? Kakvo je stanje sa zabranjenim djelima kao što su alkohol, kocka, blud, prijevara i kamata? Apsolutno, to ne bismo znali.

Da, sve ovo i slična pitanja naučili smo putem vjerovjesnika. Ovo ukratko nazivamo dužnošću poslanstva i svi su vjerovjesnici došli sa istom porukom i isto su govorili što se tiče temelja vjere, iako je u detaljima propisa bilo različitosti.[6]

Ova univerzalna svrha i dužnost svih vjerovjesnika u Kur’ânu je spomenuta na ovaj način:

I za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali. – A dovoljno je to što će pred Allahom račun polagati! (El-Ahzâb, 33/39)

Naravno, svi su oni došli da bi obistinili svoj cilj i svrhu. Tim povodom nijedna prepreka koja bi se pojavila pred njima nije nimalo utjecala na njih i oni ne znaju šta je to strah. Zato što su se uvijek bojali samo Allaha, dželle šânuhu.

Na tu temu našem Vjerovjesniku se Allah, dželle šânuhu, obraća slijedećim riječima:

O, Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako to ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi! Allah zaista neće ukazati na Pravi Put narodu koji neće da vjeruje! (El-Mâide, 5/67)

Znači, ako ne budeš u potpunosti obavio svoju dužnost, onda se to računa kao da si učinio grešku u svojoj dužnosti poslanstva, a to se ne tiče samo tvog ličnog života, već je to stvar koja je vezana za sav ljudski društveni i individulani život. Jer tvoja je dužnost da osvijetliš cijelo čovječanstvo. Ako ti ne obaviš svoju dužnost, cijelo čovječanstvo će ostati u tmini. Zapravo, on je bio svjestan svoje dužnosti, jer da nije tako, on ne bi bio planiran i određen da se pošalje.

Nakon što je uzeo na sebe ovu veličanstvenu dužnost, cio život Allahovog Poslanika prošao je u prenošenju vjerskih propisa i pozivanju u vjeru. On je išao od vrata do vrata i tražio lica i duše kojima bi prenio ono čime je bio zadužen.

Dostavljanje objave kod Allahovog Poslanika

Prva ljutnja suprotne strane bila je u obliku nezainteresovanosti i bojkota, a zatim su nastavili sa omalovažavanjem i ismijavanjem. Posljednja faza bila je svaka vrsta zlostavljanja. Na puteve kojima je prolazio stavljali su trnje; dok je klanjao namaz na glavu su mu stavljali iznutricu od deva; upućivana mu je svaka vrsta psovki i kleveta. Međutim, Allahova Poslanika ništa ovo nije uplašilo i odvratilo od Pravoga Puta, jer to je njemu bila svrha dolaska na ovaj svijet. Čak i najžešće neprijatelje obišao je nekoliko puta. I njima je prenio Božiju poruku. Da, neprijateljima dina i imâna kakvi su bili Ebû Džehl i Ebû Leheb ko zna koliko je puta otišao i objašnjavao im Istinu.

Da bi makar jedna osoba primila islâm, on je obilazio pijace i išao od šatora do šatora. Gdje god je otišao, zatvarali su mu vrata, međutim, on bi se ponovo vratio na ista vrata i ponavljao iste stvari. Kada je nestalo nade u Mekki, otišao je u Taif. Taif je bio grad izletišta. Taiflije, koje je razmazio rahatluk i bezbrižje, ispali su grublji čak i od Mekkelija. Svi raskalašenici i najgori soj okupili su se i kamenovanjem istjerali iz Taifa Časnog Poslanika. Da, istjerali su njega, Sunce svjetlosti, koje čak ni meleci u lice ne mogu gledati zbog te svjetlosti. Pored Allahovog Poslanika se nalazio Zejd ibn Hârise, koga je volio i smatrao kao sina. Zejd je izložio svoje tijelo kao štit naspram kamenja da bi zaštitio Prvaka svih prvaka, ali kamenje koje je pogodilo njegovo mubârek tijelo ostavilo ga je cijelog u krvi.

Iz takvog netolerantnog ambijenta sklonili su se i zaštitili ispod jednog stabla, gdje se odjednom pojavio Džibrîl, melek pouzdani, ‘alejhi’s-selâm. Predložio je da, ako daje dozvolu, može sručiti okolna brda na glave ovih oholih ljudi. Čak i u ovim trenucima, kada je bio tužan i napadnut, Allahov Poslanik to nije prihvatio, premda je bio pod snažnim dojmom onoga što mu se dogodilo. Nadajući se da će neko od njih u budućnosti povjerovati, meleku je dao odričan odgovor.

Zatim je podigao ruke i počeo da se moli svome Gospodaru:

“Gospodaru moj! Žalim se Tebi na svoju nemoć, slabost i poniženost od ljudi. O, Ti među milostivim Najmilostiviji, Ti si Gospodar ugroženih i nemoćnih. Ti si i moj Gospodar. Kome me ostavljaš? Da li onima dalekim koji me gledaju mrko ili pak neprijatelju čijoj si me vlasti prepustio? Ako nisi srdit na mene, ne marim za ovim što podnosim, iako bi mi Tvoja pomoć bila draža. Gospodaru moj, tražim zaštitu u svjetlosti Tvoga lica, koja osvjetljava sve tmine i kojom se uređuju sva djela na ovom i budućem svijetu. Gospodaru moj, čekam Tvoj oprost sve dok ne budeš zadovoljan mnome. Nema snage niti moći da se išta dogodi bez Tvoje moći!”

Dok je On ovako učio dovu, nečujno im se približio jedan čovjek i pred Allahovim Poslanikom stavio posudu sa grožđem i rekao im: “Izvolite, jedite!” Prvak svih stvorenja na oba svijeta, kada je pružio ruku ka posudi, izgovorio je:

“Bismillâh”, što znači: “S Allahovim imenom.”

Za slugu koji ih je ponudio grožđem i koji se zvao Addâs, ovo je bio neočekivan događaj. Sa čuđenjem ga je upitao: “Ko si ti?” Allahov Poslanik je odgovorio:

“Ja sam posljednji vjerovjesnik.”

Addâs se zatim naklonio njemu i počeo da mu ljubi ruku. Ono što je tražio na nebesima sada je pronašao na Zemlji, i to u jednom neočekivanom trenutku, i na kraju je povjerovao u njega.[7]

Da nije bilo ovog posljednjeg događaja, on bi se vratio iz Taifa potpuno žalostan. Ta njegova žalost nije bila zbog njega samog, već zbog toga što nikome nije mogao da se obrati i da im govori o vjeri. Međutim, sada kao da je letio od radosti – jer je Addâs njegovim sebebom krenuo Pravim Putem.

Naravno, ako nije pogrješno da se kaže, on je “golub” svih vjerovjesnika. Bez imalo prestanka, na svakom koraku je tražio čiste duše i lica koja će prihvatiti Istinu, a kada bi ih pronašao, ušao bi u njihova srca i davao inspiraciju njihovim dušama. Na taj način svakog dana se oko njega proširivao krug od svjetlosti, i što se on više širio, nevjerništvo je sve više zapadalo u bijes.

Isto kao što danas nevjerništvo puca od jeda naspram islamskih pokreta na Istoku i Zapadu, i u tom periodu nevjerništvo je na isti način hvatao bijes od proširenja kruga oko Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.

To ih je toliko odvelo u stranputicu da su se jednoga dana usaglasili da svi zajedno ugase tu Božiju baklju, isto kao da pušu da ugase Sunce na nebu. Aman, aman! Sunce je samo sredstvo upoređenja za nas. Jer svjetlost koju je on donio u stanju je da hrani Sunce sjajem. Zapravo, ta svjetlost je Allahova, dželle šânuhu, svjetlost. Sljedeći âjet ovako ilustrira njihovo smiješno stanje:

Oni žele da ustima svojim ugase Allahovo svjetlo, a Allah želi da vidljivim učini svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima. (Et-Tevbe, 9/32)

On je i u dvadesetom stoljeću podložio još jednu baklju i kao da je rasijao njene žarnice u naše duše. Na hiljade i na stotine hiljada ljudi krenulo je njegovim putem i stavilo se u službu širenja njegove poruke. Znači, Allah, dželle šânuhu, odredio je da se ponovo pojavi jedna muhammedanska atmosfera, jedan krug svjetlosti, i da se ponovo napravi jedan zlatni lanac kojeg neće moći da prekine ni srdžba, ni sila, a ni bijes nevjerništva; to je novi pokret kojeg ne mogu zaustaviti nikakvi šejtanovi napadi. Da, zrna sjemena koja su posijana sa iskrenošću, ako ne danas, sigurno će sutra procvjetati, i svjetlost koju je proširio Allahov Poslanik nikada neće biti ugašena!

Kad ga više nije prihvatila Mekka, on je učinio hidžru u Medinu. Tamo je nastavio da širi svoju svjetlost. Tamo će se sukobiti sa munaficima i jevrejima, organizovat će bitke protiv nevjerništva i naći se na čelu vojske; na bojnim poljima će mu polomiti zube, okrvaviti lice; ostat će gladan i žedan i mnogo puta će vezati kamen za stomak od gladi i tako hoditi, ali uvijek će slijediti Pravi Put. Slijedio ga je i slijedit će ga. Da, on nijednog trenutka nije ostavio svoju dužnost pozivanja u islâm! I najmanji detalj vjere je saopćio, objasnio i prenio. I dok je živio u Medini ili, čak, u periodima dok se borio protiv brojnih agresora, on nije zapostavio pozivanje pojedinaca u vjeru. Da je došao jedan beduin da ga pita nešto što je do tog dana sto puta ponovio, on bi mu odmah sa istim zanosom i radošću odgovorio, bez imalo znakova neraspoloženja.

Teblîg znači upozoravati ljude na Sirâtu’l-Mustekîm, tj. Pravi Put. Zapravo, to je svrha slanja svih vjerovjesnika, pa i njega, Sultâna vjerovjesnika. Taj Pravi Put svaki vjernik dobro poznaje, a i treba da ga poznaje. Naravno, mi dnevno najmanje četrdeset puta u svojim namazima molimo našega Gospodara da nas uputi na Pravi Put, odnosno tražimo od Njega da se krećemo putem kojim su išli vjerovjesnici, iskreni vjernici i šehidi i da stignemo do cilja do kojeg su oni došli. To je širok put i svako može uzeti udjela u njemu. Jer, kao što je kazano u âjetu, posljednji poslanik je poslan svim narodima kao milost.[8]

Pored toga, on je svjedok, donosilac radosnih vijesti i opominjatelj, kao što se kaže u sljedećem âjetu:

O, Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje. (El-Ahzâb, 33/45)

Naš Vjerovjesnik je dvadeset i tri godine na sebi nosio težak teret kakav je dužnost poslanstva, i on je poseban čovjek koji je odradio svoju dužnost kao što nijedan misionar nije postigao. On se sa takvom dušom i sviješću svakog dana malo-pomalo približavao blagoslovljenom kraju.

Bio je na Oproštajnom hadžu. Zapravo, on je u svom životu samo jednom obavio hadž i zato što je spojio hadž i umru, mi ovaj hadž nazivamo Hadždžu’l-ekber (Najveći hadždž).[9] I na tome, posljednjem hadžu Allahov Poslanik je uzjahao na kamilu i rekao sve što je trebalo da se obznani. Da, objasnio im je sve počevši od krvnih osveta do prava žena, zatim kamate i međuljudskih odnosa u njihovim plemenima. Zatim se obratio džematu i upitao ih:

“Pazite, jesam li vam dostavio?”

I na svako pitanje kada bi džemat odgovorio: “Da, dostavio si nam”, on bi pozvao Allaha, dželle šânuhu, za svjedoka riječima:

“Gospodaru moj, budi mi svjedok!”[10]

On je svoju dužnost obavio na istinski način. Zbog toga je bio slobodne svijesti i srce mu je plovilo u spokoju, te se korak po korak pripremao za odlazak svome Gospodaru. Zapravo, on je čovjek samokontrole; bio je najosjetljiviji među ljudima. Jednostavno, cio njegov život je prošao u takvim pripremama da je sam sebi govorio:

“Da li sam proveo svoj život u skladu sa pravom svrhom s kojom me je moj Gospodar poslao?”

3. LIJEP PRIMJER

Sljedeća stvar za koju možemo kazati da je svrha slanja vjerovjesnika jeste da oni budu lijep primjer svojim sljedbenicima.

Allah, dželle šânuhu, u Kur’ân-i kerîmu kaže:

Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi Put... (El-En‘âm, 6/90)

Treba dobro razmisliti: ovdje se kaže da čak i naš vjerovjesnik treba da slijedi vjerovjesnike prije njega, čija imena su nabrojana prije toga. Zapravo, i nama se Kur’ân-i kerîm obraća ovako:

Vi u Allahovome Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i ko često Allaha spominje. (El-Ahzâb, 33/21)

Nama su pejgamberi vođe i lideri. Isto kao što u namazu klanjamo za imamom, isto tako u cijelom životu mi slijedimo poslanike, jer on i ostali vjerovjesnici nama su predstavili način kako se živi istinski život. Oni koji su živjeli u prvim stoljećima slijedili su Allahovog Poslanika do u milimetar. Zbog toga su oni bili te sreće, kao i oni poslije njih, da ih je Prvak svih stvorenja na oba svijeta pohvalio u svojim riječima. Da, Allahov Poslanik je rekao:

“Doći će vrijeme kada će jedna grupa ljudi ratovati, pa će biti upitani: ‘Ima li među vama onih koji su vidjeli Resûlullâha?’ Oni će odgovoriti: ‘Ima!’

Nakon toga će im Allah dati uspjeha i osvojit će mnoga mjesta.

Zatim će još jedna skupina ratovati, pa će biti upitani: ‘Ima li među vama onih koji su vidjeli drugove Resûlullâha?’ ‘Ima!’ kazat će oni. I oni će osvojiti mnoga mjesta.

Nakon toga će još jedna skupina ratovati i bit će upitani: ‘Ima li među vama onih koji su vidjeli one koji su vidjeli drugove Resûlullâha?’ Oni će odgovoriti: ‘Da, ima!’ I oni će osvajati tvrđave i mnoga druga mjesta.”[11]

Na drugome mjestu Allahov Poslanik ukazuje na vrijednost perioda najbližem njemu pa kaže:

“Najbolji među ljudima su oni koji žive u mom vremenu, zatim oni poslije njih, a kasnije oni koji dolaze poslije ovih.”[12]

Jer, oni su se ponašali tako da su radili na tome da budu veoma pažljivi kako bi njihovi životi, osjećaji i misli bili slični životu, osjećajima i mislima Allahovoga Poslanika. Zapravo, ličiti na ovog čovjeka, kojeg je Allah, dželle šânuhu, kao model i primjer izabrao, trebao je biti njihov cilj, kao što je i bio.

Da, što se tiče ove teme, ljudi iz prve, druge i treće muslimanske generacije su bili pažljiviji od svih ostalih generacija. I oni su sa tog aspekta bolji od svih ostalih ljudi iz drugih perioda. Hazreti Mesîh Îsâ, ‘alejhi’s-selâm, je govorio: “Bajraci su u rukama svetih ljudi.”[13]

Pod ovim pojmom, “sveti ljudi”, on je ciljao na ummet našeg Vjerovjesnika. I ovo je veliko uvažavanje. Allahov Poslanik u jednom hadîsu – kojeg stručnjaci za hadis, istina, ocjenjuju slabim (daîf) – kaže:

“Učenjaci moga ummeta su kao vjerovjesnici Benû Isrâîla.”[14]

Da, oni su dostigli takav nivo u slijeđenju Allahovog Poslanika da je malo iza toga počinjala granica poslanstva.

Najzanimljiviji primjer toga je Omer, radijallâhu ‘anh, koji je, ulazeći na vrata robovanja Allahu, dželle šânuhu, skinuo i okvire samih vrata. On je Pejgambera u potpunosti prihvatio kao vodiča i cio svoj život učinio sličnim njegovom životu. On je jedinstven čovjek koji je svoj život okitio načinom života Allahovog Poslanika. Kada su mu se otvorila vrata Bizantije i potčinili mu se mnogi narodi i vjerske sljedbe, njegov život se ni trun nije promijenio. Jerusalem, koji je danas žalostan, koji tuguje i koji je zarobljen kao crna mrlja na čelu islamskog svijeta, osvojen je za vrijeme njegove vladavine. Iako je ovaj grad islamska vojska zvanično osvojila, tamošnji svećenici su se jedno vrijeme ustručavali da daju ključeve grada. Kazali su im: “Među vama ne vidimo čovjeka sa takvim osobinama kome trebamo dati kjučeve grada, i zato vam ih ne damo!”

Kada je obaviješten o ovoj situaciji, Veliki halîfa kreće na put. Zato što nije imao svoju kamilu, posudio je jednu kamilu iz Bejtu’l-mâla (Državne kasa) i zajedno sa slugom krenuo na put ka Jerusalemu tako što su naizmjenično jahali tokom putovanja. Sudbina je takva bila da, kada su ulazili u grad, red je došao na slugu da uzjaše kamilu. Halîfa je sišao sa kamile, i pored svih insistiranja sluge, on ga je natjerao da uzjaše kamilu i ušao je u grad vodeći kamilu za povodac.

Oni koji su vidjeli ovaj prizor istopili su se poput svijeća i dali ključeve grada govoreći: “Ovo je čovjek čija se svojstva spominju u našim knjigama!”

Veliki Omer, radijallâhu ‘anh, bio je ranjen udarcem mača jednog Iranca vatropoklonika i nalazio se u komi. Nije se pomjerao i nije odgovarao ni na čije glasove. Kada bi mu došao sluga i upitao ga da li želi nešto od jela ili pića, on bi odgovorio mimikom da ne želi ili uopće ne bi odgovarao. Ali kada bi mu se kazalo: “Namaz, o, vođo vjernika”, on bi odmah odgovorio: “Evo, ustajem! Onaj ko ostavi namaz, prekinuo je vezu sa islâmom.” Na taj način je klanjao namaz među njima, a krv mu je tekla.[15]

Tako je radio, jer je sve to vidio od Allahovog Poslanika. On je njega slijedio i pokoran mu bio da bi bio primjer onima koji će doći poslije njega. Da, jedan od ciljeva slanja vjerovjesnika jeste da budu lijep primjer svojim sljedbenicima, kao što su i bili.

4. USPOSTAVLJANJE RAVNOTEŽE IZMEĐU OVOG I DRUGOG SVIJETA

Vjerovjesnici su došli da bi zasnovali ravnotežu između ovog i onog svijeta.

Sa idejom ravnoteže čovjek je spašen od pretjerivanja i zastranjivanja, i na taj način je krenuo Pravim Putem. Da, to nije stanje povlačenja u manastire i ostavljanje ovog svijeta u potpunosti, kao što rade popovi i svećenici, a ni potpuno predavanje dunjaluku i postajanje njegova sluge i roba, već je to stanje stalnog slijeđenja Pravoga Puta, a to je moguće samo uz pomoć svjetlosti Objave. Inače, razumom i savješću ovakva ravnoteža se ne bi mogla zasnovati, a naročito apstraktna nauka čovjeka nikada ne bi uzdigla na taj nivo.

Kur’ân-i kerîm ovu ravnotežu ovako opisuje:

I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine! (El-Kasas, 28/77)

S jedne strane ove ravnoteže, koju je Allah odredio, stoji vaga u kojoj se objašnjava da čovjek govori i pokazuje Allahove, dželle šânuhu, blagodati, kao što je kazano u âjetu:

I o blagodati Gospodara svoga kazuj! (Ed-Duhâ, 93/11), a s druge strane je vaga puna upozorenja, kao što je rečeno u slijedećem âjetu:

Zatim ćete toga dana za sve blagodati biti pitani sigurno! (Et-Tekâsur, 102/8)

Hazreti Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, sav imetak je potrošio na Allahovom, dželle šânuhu, Putu zato što je njegova istinoljubivost to zahtijevala. Za vrijeme njegove vladavine, kao halife, dali su mu da popije jednu čašu hladne vode. Popio je i nakon toga počeo da plače. Čak je rasplakao i one koji su bili oko njega. On je prestao da plače, ali oni oko njega su nastavili sa plačom. Možda je on plakao još neko vrijeme zbog njihova plača. Zatim je obrisao lice i došao k sebi. Upitali su ga: “Šta te je ovoliko rasplakalo, Ebû Bekre?”

Odgovorio im je: “Jednog dana, dok smo bili zajedno sa Allahovim Poslanikom, on kao da je nešto pogurao rukom, i kao da je govorio:

‘Dalje od mene, dalje od mene!’

Ja sam ga upitao: Allahov Poslaniče, nešto tjeraš od sebe, a ja ne vidim ništa. Rekao je:

‘Dunjaluk mi se prikazao sa svim svojim ljepotama, i poželio je da me navede da ga prihvatim, a ja sam mu rekao: Idi dalje od mene. I dok se udaljavao od mene ustranu, dunjaluk mi reče: Tako mi Allaha, ako ćeš se ti i spasiti od mene, oni koji dođu poslije tebe neće se izvući iz mojih ruku.’

Zaplakao sam strahujući da me dunjaluk nije naveo da ga prihvatim sa ovom čašom vode!”[16]

Da, on i njemu slični, iako su imali mogućnosti da žive životom prepunim raskoši, ipak su uvijek živjeli u ovoj ravnoteži zato što je Najsavršeniji vodič i onaj koji zaslužuje da se slijedi tako živio.[17]

5. ZATVORITI VRATA OPRAVDANJIMA

Pejgamberi su poslani da ljudi na drugom svijetu ne bi imali nikakvog opravdanja kod Allaha, dželle šânuhu.

Ova činjenica u jednom âjetu ovako je opisana:

O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. - A Allah je silan i mudar. (En-Nisâ, 4/165)

Lideri, osim pejgambera, nisu mogli uvijek uvjeriti mase, pa ako su ih ponekad i uvjerili, ipak zbog toga što su im poruke i prijedlozi bili bez duhovne podrške, nisu mogli mimoići svojstva običnog čovjeka ni s jednom porukom, ni s ijednom riječju i ni s jednim pokretom i zato su se vremenom njihovi sljedbenici rasturali i nestajali kao kada vjetar raznese lišće.

Liderstvo vjerovjesnika nije takvo. Kao što smo ranije kazali, oni su ljudi s nekom vrstom narudžbine. Oni su čak i u utrobama svojih majki vjerovjesnici. Njihov život je poput jedne duhovne muzike, a njihovi govori su poput stihova koji se rimuju. Kada oni pričaju, sve stvoreno u potpunosti se ostavi drugih poslova i sluša njih. Da, njihovim dolaskom mnogi događaji se promijene i mnoge duše počnu slijediti njih. Zakoni u prirodi ponekada se zbog njih ne odigraju, a ponekada njihovom željom promijene svoj pravac.

Samo pogledajte Sultâna svih vjerovjesnika! I kamen, i stablo, i zemlja, i razne životinje, sve je sa njim na sebi svojstven način komuniciralo i dalo do znanja da potvrđuje njegovo poslanstvo. Kao što je kazao Bûsîrî:

“Na njegov poziv i stabla su prilazila, čineći sedždu i jezikom svoga stanja govorila: Ti si Allahov poslanik!”[18]

Jer stvari i stvorenja sa njegovim dolaskom dobivaju značenje i izbjegavaju potpuni haos. On je jezikom Kur’âna govorio:

Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta. (El-Isrâ, 17/44)

I na taj način kao da je udahnuo dušu i život svakom stvorenju.

Sve što smo naučili, naučili smo od njega i stvari su zauzele prijestolje mudrosti sa njim.[19] Naravno, i čovjek je u međuvremenu shvatio da nije stvoren naprazno i besmisleno.[20]

Svaki vjerovjesnik je došao sa mu’džîzama (nadnaravnim događajima) da bi uvjerio ljude u Istinu i da nevjernici ne bi imali izgovora kod Allaha, dželle šânuhu, na Sudnjem danu. Prvak svih prvaka, naš Vjerovjesnik, sa sobom je donio sve mu’džîze svih prijašnjih vjerovjesnika i na taj način dokazao da je on onaj koga svi trebaju slijediti. Da, svaki ummet je mu’džîze svojih vjerovjesnika lično vidio ili čuo, a mi smo za hiljade mu’džîza našeg Vjerovjesnika čuli, i uvijek vidimo Kur’ân-i kerîm koji je vječna mu’džîza. Nakon toga, niko nema pravo na izgovor. Osnovne istine vjere koje trebamo vjerovati, Allah, dželle šânuhu, uvijek je putem vjerovjesnika, koje je potpomagao, jasno i otvoreno predstavio ljudima. Zapravo, to i jeste jedna od svrha njihovog slanja. Pored toga, ima još jedna važna činjenica spomenuta u Kur’ân-i kerîmu:

...A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (El-Isrâ, 17/15)

Znači, zato što su vjerovjesnici poslani, postavit će se vaga i terazije i svako će biti pitan ne uzimajući se u obzir ničije opravdanje i izgovor, jer oni ne postoje.

Vjerovjesnik koji ne zna ni čitati ni pisati

Naš voljeni prvak, Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, bio je osoba koja nije znala ni čitati ni pisati. Nije učio ni kod koga. Kur’ân-i kerîm, objašnjavajući to, kaže:

Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi Put. (Eš-Šûrâ, 42/52)

Nijedan nauk koji je kazao poslije poslanstva on nije prije toga kazao i nije je ni od koga naučio. Njegov izravni učitelj je bio Allah, dželle šânuhu, i što god je naučio, naučio je od Njega:

On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje. (En-Nedžm, 53/3-4)

Ponekad su mu postavljali pitanja. Dugo vremena bi šutio, a zatim bi proučio objavu koja mu je došla. A ovo je najjasniji dokaz da ono što je on govorio nije rezultat razuma i pameti već rezultat Objave.

Zapravo, on nije ni imao pravo i ovlašćenje da izmijeni Objavu. Njegova dužnost je bila da apsolutno isto prenese ono što mu dolazi od njegova Gospodara.

Ovaj âjet nam govori o tome:

A kada im se kazuju âjeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: “Donesi ti kakav drugi Kur’ân, ili ga izmijeni!” – Reci: “Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim – ako budem neposlušan svome Gospodaru – patnje na Velikom danu.” (Jûnus, 10/15)

Nakon što smo naveli ova svojstva Allahovoga Poslanika, sada da poradimo na pregledu zajedničkih karakteristika svih vjerovjesnika, a u svemu tome posebno mjesto zauzima naš Vjerovjesnik. Na taj način želimo još jednom podsjetiti nerazumne ljude koji napadaju vjerovjesnike ružnim riječima i koji smatraju vjerovjesnike običnim ljudima kao što su oni sami tako što ih kritikuju tvrdeći da se radi o “naučnoj neutralnosti”, da griješe. Da još jednom kažemo stop onima koji su zalutali. Time što ćemo bolje upoznati vjerovjesnike, jer volit ćemo ih više ukoliko ih budemo više poznavali, a onoliko koliko ih budemo voljeli, toliko ćemo težiti da ličimo na njih i osjetit ćemo ljepotu našeg prisustva u njihovoj pratnji na osnovu istine da će “svaka osoba biti sa onim koga voli”[21] i, s druge strane, da upoznamo svetu povorku dobrih vjernika, a naročito Prvaka te povorke.

[1] V.: el-Bekare, 2/253.; el-Isrâ, 17/55.
[2] Buhârî, Fedâilu’l-Kur’ân, 14.; Muslim, Selâm, 51.
[3] Muslim, Selâm, 46.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 6/120.
[4] Taberî, Džâmiu’l-bejân, 24/33 i dalje; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/449.
[5] Buhârî, Merdâ, 19.; Muslim, Zikr, 10.
[6] “Vjerovjesnici su braća po ocu, a majke su im različite. Vjera im je ista.” (Buhârî, Enbijâ, 48.; Muslim, Fedâil, 145.) Znači da se vjerovjesnici ne mimoilaze u principima monoteizma (tevhîda), dok su u manje bitnijim stvarima imali različite propise.
[7] Ibn Sa‘d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/211-212.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/266-269.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 3/136. i dal #ftn21je. Za određene detalje ovog događaja v.: Buhârî, Bed’u’l-halk, 7.; Muslim, Džihâd, 111.
[8] V.: el-Enbijâ, 21/107.
[9] Hadždžu’l-ekber je po mišljenju jednog dijela uleme hadž obavljen zajedno sa umrom, a po nekima to je naziv za sam hadž. U narodu se smatra da je hadždžu’l-ekber kada se poklopi dan stajanja na Arefatu sa petkom, a to mišljenje je pogrešno.
[10] Muslim, Hadždž, 147.; Ebû Dâvûd, Menâsik, 56.; Ibn Mâdže, Menâsik, 76., 84.
[11] Buhârî, Fedâilu’l-ashâb, 1.; Muslim, Fedâilu’s-sahabe, 208-209.
[12] Buhârî, Fedâilu’l-ashâb, 1.; Muslim, Fedâilu’s-sahabe, 210-216.
[13] Stari Zavjet, Tesniye (Ponovljeni zakoni), Poglavlje: 33., Rečenica: 3.
[14] Adžlûnî, Kešfu’l-hafâ, 2/83.
[15] Abdurrezzâk, el-Musannef, 1/150.; Ibn Sa’d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 3/350.
[16] Bezzâr, el-Musned, 1/106., 196.; Bejhekî, Šu’abu’l-îmân, 7/365.; Ebû Nu’ajm, Hil-jetu’l-evlijâ, 6/164.
[17] Kao primjer v.: Muslim, Ešribe, 140-142.
[18] V.: Muslim, Zuhd, 74.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/223.
[19] Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči. (El-Bekara, 2/151.) Pored toga v.: el-Bekara, 2/129.; Âl-i Imrân, 3/164.; el-Džumu’a, 62/2.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/202. (Govor hazreti Dža’fera, radijallâhu ‘anh, pred abesinskim kraljem Negusom, Nedžâšîjem).
[20] Sljedeći âjeti ovu temu lijepo razjašnjavaju: Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati? (El-Kijâmeh, 75/36.) Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti? (El-Mu’minûn, 23/115.)
[21] Zapravo, naš Resûlullâh je rekao: “Čovjek će biti zajedno sa onim koga voli.” (Buhârî, Edeb, 96.; Muslim, Birr, 165.)